REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1189/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Eko Murvica komunalno trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću, Crikvenca, Trg Stjepana Radića 1., OIB: 58401982639, koga zastupaju punomoćnik odvjetničkog ureda Igor Savić & Ines Savić iz Zagreba, protiv tuženika ŽP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Ranko Tomašević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž- 2873/2019-2 od 27. travnja 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv- 2868/2018-11 od 13. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika poslovni broj, Ovrv- 8667/2018 od 20. ožujka 2018. kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju 390,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15 ožujka 2018. do isplate, isplate 137,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2018. (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka od 725,00 kn (toč. II izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I izreke kojim je održan na snazi platni nalog za 390,51 kn i pripadajuću kamatu te 75,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 13 svibnja 2019. do isplate, te u dijelu pod točkom II. izreke. Ujedno je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I izreke te je ukinut platni nalog kojim je naložena isplata zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 75,00 kn od 20. ožujka 2018. do 12. svibnja 2019. i iznosa od 62,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2018. do isplate.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2903/2020 od 15. siječnja 2021. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje glase:

„Je li zakonito naplaćivati uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada od vlasnika nekretnina kojima usluga nije pružena, odnosno uslugu naplatiti od osoba koje nisu oneščivači?“

„Primjenjuje li se na usluge skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada odredba čl.20.st.2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN., broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 28/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, dalje ZKG) za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o održivom gospodarenju otpadom (NN 94/13, dalje ZOGO)?“

4. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tuženik je u zakonskom roku podnio reviziju zbog navedenog pravnog pitanja, predložio prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu, podredno ukine i predmet vrati na nižestupanjskim sudovima na ponovno odlučivanje.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14,70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl.382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja kojeg je dopuštena.

8. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

9. Predmet ovog spora je tražbina tužitelja koja se odnosi na neplaćenu obveznu minimalnu naknadu (tzv. fiksni dio cijene) za komunalnu uslugu odvoza komunalnog otpada iz nekretnine, kuće za odmor u vlasništvu tuženika u [adresa]., za razdoblje od 30. lipnja 2017. do 28. veljače 2018.

10. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik vlasnik nekretnine u [adresa] na temelju ZK izvatka. S obzirom na utuženo razdoblje, prvostupanjski sud zaključuje da se primjenjuju odredbe Zakon o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ br. 94/13 u daljnjem tekstu ZOGO) koji je stupio na snagu 23. srpnja 2013. Pozivom na odredbe čl. 30. i 33. ZOGO, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, ističući da je tužitelj kao davatelj usluge tzv. fiksnu naknadu ovlašten i dužan uračunati u cijenu usluge koja je stvarno i pružena.

11. Drugostupanjski sud zaključuje da u vrijeme utuženog razdoblja nije bila donesena Uredba na temelju koje bi se vršio obračun tužiteljevih usluga po odredbama ZOGO, a koje je tužitelj pružao vlasnicima nekretnina i u utuženom razdoblju te imao troškove održavanja sustava na području gdje je tuženik vlasnik nekretnine i koje je pokrivao iz predmetne fiksne naknade, time je da je osnovanost tužbenog zahtjeva trebalo ocijeniti po odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ br. 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 49/11, 144/12, 147/14 - dalje: ZKG) i Zakona o otpadu („Narodne novine“ br. 178/04, 153/05, 111/06, 110/07, 60/08, 87/09) odnosno po Odluci tužitelja koja je bila na snazi u utuženom razdoblju i koja je donesena na temelju čl. 20. st. 2. ZKG, a ne čl. 30. st. 7. ZOGO kako to neosnovano utvrđuje prvostupanjski sud, međutim da je pravilnom primjenom materijalnog prava i ocjenom navedene Odluke trebalo jednako odlučiti o zahtjevu.

12. Podnoseći reviziju zbog pitanja zbog kojih je revizija dopuštena, tuženik iznosi tvrdnju o postojanju revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tuženik tvrdi da je osnovano zakonsko načelo „onečešćivač plaća“ – proizvođač otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, pa nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojim ta usluga stvarno nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači (čl. 6. st. 1. toč. 1. ZOGO). Također ističe da se drugostupanjski sud neosnovano pozvao na čl. 20. st.

2. Zakona o komunalnom gospodarstvu kao i Odluku o načinu plaćanja komunalne usluge jer su ti propisi prestali važiti nakon što je stupio na snagu Zakon o održivom gospodarenju otpadom.

13. Odredbom čl. 6. st. 1. toč. 1. ZOGO propisano je:

"Gospodarenje otpadom temelji se na uvažavanju načela zaštite okoliša propisanih zakonom kojim se uređuje zaštita okoliša i pravnom stečevinom Europske unije, načelima međunarodnog prava zaštite okoliša te znanstvenih spoznaja, najbolje svjetske prakse i pravila struke, a osobito na sljedećim načelima:

1. "načelo onečišćivač plaća" - proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, te je financijski odgovoran za provedbu sanacijskih mjera zbog štete koju je prouzročio ili bi je mogao prouzročiti otpad;"

13.1. Čl. 30. st. 1. ZOGO propisuje:

"(1) Javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada."

13.2. Čl. 33. st. 1., st. 2., 4., 5. i 6. ZOGO propisuju:

"(1) Davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona na način kojim se osigurava primjena načela "onečišćivač plaća", ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ovoga Zakona, uredbe iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona i odluke iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona.

(2) Davatelj usluge dužan je korisniku usluge obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju koristeći kriterij obračuna količine otpada određen odlukom iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona.

(4) Davatelj usluge dužan je u cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona uključiti sljedeće troškove: troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove propisane uredbom iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona.

(5) Davatelj usluge, sukladno odredbama stavaka 1., 2. i 4. ovoga članka, uredbe iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona i odluke iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada. Davatelj usluge dužan je cjenik objaviti na svojoj mrežnoj stranici.

(6) Davatelj usluge dužan je prije primjene cjenika, odnosno izmjene cjenika pribaviti suglasnost izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na koju se cjenik odnosi."

14. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da struktura cijene javne usluge obuhvaća, između ostalog, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio). Varijabilni dio cijene vezuje se uz količinu predanog otpada u obračunskom razdoblju prema utvrđenom kriteriju obračuna odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (čl. 33. st. 2. u svezi čl. 30. st. 7. ZOGO). Fiksni dio cijene vezuje se uz pokriće troškova naznačenih u čl. 33. st. 4. ZOGO te ima za svrhu osigurati ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja usluge.

15. U svezi izložene strukture cijene javne usluge i njezinog odnosa prema načelu "onečišćivač plaća", Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. obrazložio je da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigurava mogućnost primjene načela "onečišćivač plaća", a da se tzv. varijabilnim dijelom osigurava sama primjena načela "onečišćivač plaća" (toč. 25.5). Također, Ustavni sud je naveo da je čl. 33. st. 1. ZOGO predvidio dio obračuna cijene javne usluge (tzv. fiksni dio), kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, zbog čega nije prihvatio prigovore predlagatelja da plaćanje tzv. "paušala" nije predviđeno ZOGO, te da bi iz tog razloga Uredba u tom dijelu bila u nesuglasnosti s odredbama ZOGO (toč. 25.3).

16. U navedenoj odluci, Ustavni sud prihvatio je očitovanje Vlade prema kojem bi „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“, zbog čega je "cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada" (toč. 25.3). Stoga, valja zaključiti da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu, neovisno o količini preuzetog otpada.

17. Nadalje, Ustavni sud je ocijenio da nisu u nesuglasnosti s Ustavom i ZOGO odredbe čl. 3. st. 1. t. 15. Uredbe, koje definiraju pojam obvezne minimalne javne usluge, čl. 4. st. 1. t. 7. Uredbe, u dijelu kojim je propisano da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, među ostalim, sadržavati i odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, kao i iznos obvezne minimalne javne usluge, te čl. 20. st. 2. Uredbe, u dijelu kojim se propisuje cijena obvezne minimalne javne usluge, kao dio same strukture cijene javne usluge.

18. Uzimajući u obzir naprijed izloženo, valja zaključiti da je plaćanje cijene obvezne minimalne javne usluge potrebno kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, uz osiguranje potrebnih sredstva (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva), a navedeno ne može zavisiti isključivo od količine predanog otpada, koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati.

19. U slučaju tuženika radi se o kući za odmor koja se koristi povremeno, zbog čega nema osnove da se tuženika po toj osnovi izuzme od obveze plaćanja tzv. fiksnog dijela cijene u spornom periodu. U tom su smislu su neosnovani revizijski navodi da prema odredbama ZOGO nije obvezan plaćati utužene iznose.

20. Slijedom iznijetog, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

"Vlasnici kuća za odmor dužni su plaćati cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio cijene) i za onaj period u kojem nisu boravili u kući za odmor."

21. Ovakvo shvaćanje, ovaj revizijski sud već je izrazio u svojim odlukama (primjerice Rev 679/2022 od 28. ožujka 2023., Rev 101/2023).

22. Budući da tuženik odgovara, kako je naprijed izloženo i po odredbama ZOGO-a, odgovor na drugo pitanje nije ni važno za razrješenje ovog spora.

23. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojeg je dopuštena te oni ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil