REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-83/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. D., OIB ..., iz O., kojeg zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u O., protiv tužene P. b. Z. d.d., Z., Podružnica O., OIB ..., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u O. d. L. i p. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-1065/2018-3 od 3. prosinca 2019., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-150/2017-36 od 24. svibnja 2018., u sjednici održanoj 16. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

– utvrđeno da je odredba članka 4. Ugovora o kreditu za kupnju stambenog objekta, broj: 9013355137 od 28. siječnja 2008. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita te tužene u dijelu koji glasi: "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana"- ništetna i ne proizvodi pravne učinke (toč. I. izreke), pa je

– naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 15.465,03 kn sa zateznim kamatama tekućom na pojedinačne iznose kako je tamo pobliže navedeno (toč. II. izreke);

– odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim dijela članka 4. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,88%." i ujedno odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu 22.577,68 kn na ime razlike između plaćene i ugovorene kamate za razdoblje od ožujka 2008. do siječnja 2012. i sa zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci te presude (toč. III. izreke);

– odlučeno o trošku parničnog postupka (dijelom izreke koji je također numeriran točkom III.).

2. Drugostupanjskom je presudom:

– djelomično "usvojena" žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem dijelu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.577,68 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike između plaćene i ugovorene kamate i u tom je dijelu, sa tamo određenim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, suđeno da se tužbeni zahtjev prihvaća (toč. I. izreke drugostupanjske presude);

– odlučeno o daljnjem trošku parničnog postupka (toč. II. izreke drugostupanjske presude);

– odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te u odnosu na dosuđeni parnični trošak pod točkom III. izreke prvostupanjske presude (toč. III. izreke drugostupanjske presude).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1494/2020 od 30. lipnja 2020. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:

"1. Može li se tužitelj u sporu radi pravnog utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kunskom kreditu, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope, pozivati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora "Potrošač" kojim su utvrđene ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima?

2. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kojoj je svrha zaštita interesa potrošača na općenitoj razini, smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine iz ugovora o kunskom kreditu, kojom se prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11)?

3. Može li se odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), u odnosu na one o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača?

Odnosno, je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak, vezan pravnim utvrđenjima iz takve parnice, ako se u individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa, nego o ugovoru o kunskom kreditu?

4. Smatra li se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom, ako do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti kamatne stope?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se pri ovome odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu sklopljenog 2008. godine između tužitelja (kao korisnika kredita) i tužene (kao kreditora) u kunskoj valuti te, posljedično, zahtjev za isplatu iznosa preplaćenog po osnovi te ništetne ugovorne odredbe te su činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i njegova pravna shvaćanja (svedena na bitno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari):

– da iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede izmjene kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope;

– da prema iskazu vještaka financijsko knjigovodstvene struke u predmetnom ugovoru o kreditu nije definiran parametar promjenjivosti kamatne stope, a koji bi morao biti definiran uz određeni fiksni dio njegova uvećanja te da u Ugovoru o kreditu se navodi da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke bez obveze da se veže uz bilo kakav parametar;

– da, s obzirom na navedeno, tužitelju, kao korisniku kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora;

– da je stoga ništetna citirana odredba članka 4. ugovora u dijelu koji glasi: "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana" (čl. 32. i 327. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/2005 - dalje: ZOO);

– da u ostalom dijelu, u odnosu na kamatnu stopu od 4,88% ugovorenu na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ne proizlazi da je tužitelju navedeno bilo nerazumljivo, posebice jer tužitelj tužbom traži isplatu razlike između prvotno ugovorene kamatne stope i promijenjene kamatne stope;

– da stoga, s obzirom na izloženo tužitelju pripada pravo na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu zbog povećanja kamatne stope. tj. razliku između prvotno ugovorene kamatne stope i promijenjene kamatne stope Odlukama banke temeljem odredbe čl. 1111. ZOO;

– da se, a u pogledu prigovora zastare, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, a da se pokretanjem postupka u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (dalje: Postupak po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastara za konkretno potraživanje, jer da se da se u ovopredmetnom konkretnom slučaju radi o kunskom kreditu, a ne o kreditu u valuti CHF (koji je bio predmetom razmatranja u Postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa), pa da ovdje zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga, slijedom čega da je osnovan prigovor zastare za sva potraživanja dospjela do 8. veljače 2012. (tužba je podnesena 8. veljače 2017.), u kojem je dijelu tužbeni zahtjev valjao odbiti.

8. Ovakvo činjenično utvrđenje i pravno shvaćanje (osim zadnje alineje prethodne točke) je prihvatio i drugostupanjski sud te se, u pogledu utvrđivanja ništetnosti, dodatno i usputno pozvao i na utvrđenja iz presude iz Postupka po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa (v. odlomak 4. str. 7. drugostupanjske odluke).

8.1. Međutim, dalje je drugostupanjski sud izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem Postupka po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa (4. travnja 2012.), prekinut tijek zastare u konkretnom slučaju, pa je ocijenio prigovor zastare neosnovanim i tako osnovanim ocijenio (i u tom smislu djelom preinačio prvostupanjsku odluku) i dio tužbenog zahtjeva koji je (zbog zastare) odbijen prvostupanjskom presudom.

9. Prvo i treće postavljeno pravno pitanje smjera na mogućnost primjene utvrđenja i shvaćanja iz Postupka po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, na ovopredmetni spor, u kojem se predmet tužbenog zahtjev ne odnosi na ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom CHF (kao u tom postupku po kolektivnoj tužbi), nego u kunskoj valuti.

9.1. U tom je smislu za obrazložiti da je revizijski sud, u odluci poslovnog broja Rev- 935/2020 od 11. siječnja 2023. otklonio izravnu mogućnost primjene utvrđenja iz odluke broj Revt-249/14-2 i broj Pž-3129/13 – donesene povodom tužbe Udruge Franak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predmet kojeg spora je bila zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta, uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva – na predmete u kojima je tužitelj s tuženicom zaključio ugovor o kreditu s valutom u kunama. To, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutom u kunama.

9.2. U bitnom podudarno pravno shvaćanje je izraženo i u drugim odlukama revizijskog suda, pa tako i Rev-4441/19 od 23. siječnja 2024., Rev-1089/2020-2 od 25. travnja 2023. (etc.), od kojih se neke odnose na pitanje primjene utvrđenja iz kolektivnih sporova na kredite sa valutnom klauzulom u Eurima, a neke na kunske kredite.

9.3. Sva se ta prava shvaćanja svode na bitno – da se presuda u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj P-1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/13-4 ne primjenjuje se na korisnike kredita u drugim valutama (HRK i EUR) (tako izričito u Rev-248/2021-3 od 1. veljače 2024., koja se tiče kredita s valutnom klauzulom u eurima).

10. Međutim, prethodno ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, bitno je naglasiti da sudovi ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu jedino (isključivo) vezali uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, iako je ta odluka spomenuta u drugostupanjskoj presudi, već su osnovanost tužbenog zahtjeva raspravili neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu mjerodavnih odredaba ZOO i Zakona o zaštiti potrošača te primjenom tih propisa utvrdili pravno odlučne činjenice, i to da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena, neodređena, neodrediva, nerazumljiva, neobjašnjena i nedefiniranih parametara promjenjivosti kamatne stope, protivna načelu savjesnosti i poštenja i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

11. U pogledu drugog revizijom postavljenog pravnog pitanja, a koje se tiče mogućnosti prekida zastare podnošenjem tužbe u Postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, za obrazložiti je da je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci da se u konkretnom slučaju pokretanjem tog postupka prekinula zastara u ovopredmetnom potraživanju.

11.1. Naime, u tom je smislu revizijski sud u odluci poslovnog broja Rev-4441/2019 od 23. siječnja 2024. iznio sljedeće pravno shvaćanje:

"Tužba podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/712 ne predstavlja radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka potrošača u slučaju kada se radi o Ugovorima o kreditu vezanim uz valutu EUR koji su zaključivani u istom razdoblju kao i ugovori o kreditu vezani uz valutnu klauzulu CHF.",

dok je odluci poslovnog broja Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"U odnosu na četvrto i peto pitanje (pitanja tužitelja) koja se tiču zastare, valja navesti da se prema odredbi članka 241. ZOO zastara prekida svakom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika na sudu ili pred drugim nadležnim tijelom radi (…)

U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja. (…)".

11.2. Reafirmirajući u ovoj odluci prethodno citirana pravna shvaćanja, revizijski sud ocjenjuje da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda temeljem kojeg je preinačena prvostupanjska presuda i djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev, utemeljena na pogrešnom pravnom shvaćanju, koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda.

11.3. Međutim, i pravilnom primjenom prava, kao što je navedeno u citiranoj odluci revizijskog suda (toč. 11.1. ovoga obrazloženja), valjalo je utvrditi da je prigovor zastare neosnovan, jer je tražbina utužena unutar zastarnog roka s obzirom na trenutak utvrđenja konkretne ugovorne odredbe ništetnom.

12. Imajući u vidu da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je konkretna ugovorna odredba ništetna, jer nije bila razumljiva ni objašnjena (osim toga što je nije bila niti određena niti odrediva ni definiranih parametra određenja), davanje odgovora na četvrto revizijom postavljeno pravno pitanje, koje ni ne problematizira takvo pravno shvaćanje suda u pogledu razumljivosti i objašnjenosti, ne bi imalo utjecaj na odluku u sporu.

13. Slijedom svega navedenog, imajući u vidu da odgovori na prvo, treće i četvrto pravno pitanje, ne dovode do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari, a da je – unatoč pogrešno izraženom pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda u pogledu drugog revizijom postavljenog pravnog pitanja – i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti, revizijski je sud, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučio kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.