REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-37/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u V., protiv tuženog Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-1155/2020-2 od 8. listopada 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-21/2016-43 od 23. siječnja 2020., u sjednici održanoj 16. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-1155/2020-2 od 8. listopada 2020. u dijelu točke II. izreke kojim tuženiku nije dosuđen trošak postupka iznad dosuđenih 2.500,00 kuna (odnosno iznad dosuđenih 331,81 euro) do 23.906,25 kuna (odnosno do 3.172,90 eura) i rješava:

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku daljnji trošak parničnog postupka u visini 2.841,09 eura u roku 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak povodom žalbe u visini 1.089,96 eura u roku 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i:

– utvrđeno da otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika određen odlukom tuženika o redovitom otkazu Klasa: 112-02/00-01/06, Urbroj: 344- 71- 1-15-25 od 28. prosinca 2015. kojom je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu Klasa: 112- 02/00-01/06, Urbroj: 344-07/1-01-03, sklopljen na neodređeno vrijeme 8. lipnja 2001. na radnom mjestu rukovoditelj Odjela za financije i računovodstvo u Područnom uredu V. Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te da radni odnos tužitelja I. D. kod tuženika nije prestao (toč. 1. izreke);

– naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 489.549,67 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci presude (toč. 2. izreke);

– naloženo tuženiku nakaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 46.875,00 kuna sa zateznim kamatama (toč. 3. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska presuda pa je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, kao i potraživanje tužitelja naknade parničnog troška (toč. I. izreke drugostupanjske presude) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u visini 2.500,00 kuna, u roku 15 dana (toč. II. izreke drugostupanjske presude).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je, u smislu odredbe čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19

- dalje: ZPP), a koja se u ovom odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) podnio tužitelj, navodeći da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali njome osporava i činjenična utvrđenja suda u pobijanoj odluci.

3.1. Protiv odluke o trošku sadržane u drugostupanjskoj presudi tuženik je podnio reviziju (doduše, koju je naslovio kao prijedlog za dopuštenje revizije, ali, s obzirom da se ovdje radi o sporu o prestanku radnog odnosa, sud je taj podnesak kvalificirao kao redovnu reviziju u smislu čl. 382.a st. 1. toč. 1. ZPP, koja je dopuštena u ovome predmetu), iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Odgovor na reviziju je podnio samo tuženik, u njemu se usprotivio revizijskim navodima tužitelja, predložio reviziju tužitelja odbiti i zahtijevao je trošak odgovora na reviziju.

5. Revizija tužitelja nije osnovana, a revizija tuženika je osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 2. ZPP, u povodu revizije iz članka 382.a toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U pogledu revizije tužitelja

7. Iako se tužitelj u reviziji pozvao na povredu odredba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, on nije određeno naznačio u čemu bi se ta povreda konkretno očitovala pa se može prvenstveno reći da u tim smislu revizija nije dostatno određena (čl. 391. st. 2. ZPP). No, unatoč tome, ovaj je sud i utvrdio da, protivno revizijskim navodima tužitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, ima jasne i neproturječne razloge i o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Dakle, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7.1. Također, nema naznaka da žalbeni sud nije donio odluku na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju cjelokupnog postupka, a samo je za napomenuti da je pravo ocjene dokaza pravo pridržano nižestupanjskim sudovima.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje odluke o otkazu nedopuštenom i da radni odnos nije prestao te, posljedično, isplata zarade u vidu bruto plaće (sve kako je navedeno u toč. 1. ovoga obrazloženja) te su nesporne činjenice:

– da je tuženik donio odluku o redovitom Otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika – tužitelja (u daljnjem dijelu teksta: Otkaz ugovora o radu) Klasa broj: 112- 02/00-01/06, Ur.br. 344-71/1-15-25 od 28. prosinca 2015. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 07. lipnja 2001.;

– da je tužitelj obavljao poslove na radnom mjestu rukovoditelja Odjela za financije i računovodstvo u Područnom uredu V., Hrvatskog zavoda za zapošljavanje;

– da je kao razlog za Otkaz ugovora o radu navedeno (a.) neevidentiranje odnosno nepravovremeno evidentiranje obveza korisnika zbog raskida Ugovora o financiranju zapošljavanja te se u odluci navode raskidi takvih Ugovora od 16. lipnja 2015., 21. svibnja 2015., 13. kolovoza 2015. i 3. travnja 2015., zatim, (b.) pogrešan obračun zateznih kamata za petnaest subjekata korisnika mjera aktivne politike zapošljavanja te (c.) da tužitelj nije dolazio na posao 11. do 15. prosinca 2015. (koji razlog nije naveden u prijedlogu odluke o Otkazu ugovora o radu).

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da otkazni razlog neopravdanog izostanka tri dana nije osobito teška povreda iz radnog odnosa, jer je čl. 62. Pravilnika o radu utvrđeno da osobito teškom povredom obveza iz radnog odnosa zbog kojeg Zavod može otkazati ugovor o radu, smatra i neopravdani izostanak s rada od četiri dana u jednom mjesecu, a s obzirom da je tužitelj izostao tri radna dana te da nije pozvan na iznošenje obrane, da je to neopravdan razlog za Otkaz ugovora o radu.

9.1. Nadalje, u pogledu neevidentiranja, odnosno nepravovremeno evidentiranje obveze korisnika zbog raskida ugovora o financiranju zapošljavanja – da sud nije utvrdio da bi taj posao trebao obavljati rukovoditelj odjela za financije i računovodstvo jer to nije propisano člankom 46. Pravilnika gdje je navedeno da rukovoditelj Odjela za financije i računovodstvo sudjeluje u obradi zahtjeva za sufinanciranje iz programa mjera aktivne politike zapošljavanja, pregledom i ocjenom financijske dokumentacije. Dakle, s obzirom da sudjeluje, predmnijeva se da mu još netko u tome pomaže, no da u tom smislu nije imao pomoći pa da je bio preopterećen poslovnim obvezama i da se od njega nije mogao očekivati takav obim posla.

9.2. U odnosu na politiku zapošljavanja da nastala šteta od 71.821,06 kn ne predstavlja štetu, jer da kamatu i tako obračunava Financijska agencija po službenoj dužnosti, pa da pogreška odnosno šteta koja je nastala tuženiku ne može se smatrati neurednim obavljanjem posla tužitelja.

10. Preinačujući prvostupanjsku presudu i odbijajući tužbeni zahtjev, drugostupanjski je sud ocijenio da svi poslovi koji su tužitelju bili naloženi (oni iz toč. 9.1. ovoga obrazloženja), a nije ih obavio, doista spadaju u opis njegovog radnog mjesta i to po toč. 46. opisa poslova i zadataka i radnih mjesta u područnim uredima. Ocijenio je da ti propusti predstavljaju osobito tešku povredu iz radnog odnosa, da je tužitelj u prethodno odluci upozoravan na propuste, na što je ukazivala kontrola, stoga da se propusti tužitelja prema utvrđenju ovog suda ne mogu pripisati posljedici preopterećenosti, a da tužitelj nije dokazao da bi od poslodavca zatražio popunjavanje radnih mjesta u slučaju njegove preopterećenosti. Čak i da nisu spadali u opis radnog mjesta, da su to bili poslovi koje on mora obaviti po nalogu rukovoditelja, a ako poslove i nije mogao obaviti, bio je dužan, i to pismeno, obavijestiti poslodavca da ne može obavljati poslove svoga radnog mjesta.

11. Revizijskim navodima tužitelj je osporio ocjenu drugostupanjskog suda da bi svi navedeni poslovni spadali u opis tužiteljevog radnog mjesta, no time se zapravo spori utvrđeno činjenično stanje, a utvrđenje činjeničnog stanja je pravo pridržano nižestupanjskim sudovima te revizijski sud ocjenu materijalnopravnog pristupa nižestupanjskog suda donosi u okviru činjeničnog stanja kakvog sud utvrdili nižestupanjski sudovi. U tom smislu tužitelj navodi da je tužitelj obavljao poslove više radnih mjesta, ali to se protivi činjeničnim utvrđenjima suda na temelju kojih je žalbeni sud izrazio svoje pravno shvaćanje.

12. U pogledu revizijskog navoda kojim se negira obveza tužitelja da upozori poslodavca na potrebu popune radnih mjesta zbog uviđene preopterećenosti posla, za ukazati je na izneseno u prethodnoj točki, ali je i za nadodati da, iako drugostupanjski sud spominje i tu činjenicu (potrebe upozorenja), da taj element nije bio razlog za otkaz i da čak i ako se izuzme takva (po tužitelju njegova upitna obveza), to ne utječe na promjenu odluke u sporu. Valja i primijetiti da je tužitelj bio rukovodećeg položaja i da bi proizlazilo da on i "daje prijedloge za unaprjeđenje poslovanja iz područja rada odjela".

13. U pogledu revizijskih navoda tužitelja da nikakva materijalna šteta nije počinjena, za obrazložiti je da su oni neutjecajni na odluku u ovoj pravnoj stvari, jer, čak i kad bi bilo tako, kao otkazni razlog u odluci o otkazu nije na naveden nastanak štete, nego pogrešno obračunavanje kamata i ostalih potraživanja, dakle, neizvršavanje te nesavjesno, nepravodobno i nemarno izvršavanje poslova i nezakoniti rad odnosno propuštanje poduzimanja mjera ili radnji i da je zbog svega gore navedenog došlo do gubitka povjerenja poslodavca prema tužitelju.

14. Preispitujući, dakle, pobijanu odluku samo iz razloga određeno navedenih u reviziji i u okviru činjeničnog stanja utvrđenog u pobijanoj odluci, ovaj sud ocjenjuje pravilnim pravni pristup žalbenog suda u ocjeni neosnovanosti tužbenog zahtjeva i ocjenjuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je, na temelju članka 393. st. 2. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U pogledu revizije tuženika

15. Odlučujući o trošku parničnog postupka drugostupanjski sud je pogrešno, a na što ukazuje tuženik u reviziji, primijenio odredbu tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – u daljnjem tekstu: - Tarifa), kada je primijenio paušalni bodovni iznos od 250 bodova.

16. Odredba tbr. 7. t. 2. Tarife glasi:

"Odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u sljedećim postupcima:

- radi smetanja posjeda

- radi služnosti

- iz stambenih odnosa (otkazi, iseljenja, utvrđenja)

- radi razvoda ili poništenja braka, o postojanju ili nepostojanju braka

- za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, te o tome s kime će živjeti maloljetna djeca

- iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje Tbr. 7. t. 1.

- za zakonsko uzdržavanje ili dokidanje obveze uzdržavanja.".

17. Iako se ovdje doista radi o sporu iz radnih odnosa, jasno je da i sama alineja 6. točke 2. tbr. 7. Tarife određuje da se paušalni iznos neće primjenjivati kod procjenjivih predmeta, a, s obzirom da je predmet ovopredmetnog tužbenog zahtjeva ovdje (i) isplata novčanog iznosa, prema toj odredbi Tarife, ima se na ovaj predmet primijeniti obračun parničnih troškova prema tbr. 7. t. 1. Tarife.

18. Stoga je, a na temelju čl. 395. st. 1., čl. 400. st. 1., a sve u svezi čl. 154. i 166. st. 2. ZPP, valjalo preinačiti drugostupanjsku odluku u dijelu u kojem je propušteno dosuditi tuženiku daljnji trošak parničnog postupka temeljem navedene odredbe Tarife.

19. Tužitelj je tek na ročištu 17. listopada 2019. tužbeni zahtjev u isplatnom dijelu precizirao na 489.549,67 kuna (64.974,41 eura), pa se, počam od tog dana, kao bodovni razred u smislu tbr. 7. t. 1. Tarife, treba uzeti u obzir onaj od 500 bodova, a na sve prije onaj od 75 bodova, jer je prethodno u pogledu isplatnog dijela naznačio vrijednost predmeta spora u visini 10.000,00 kuna (1.327,23 eura). Stoga je tuženik djelomično previsoko postavio zahtjev za naknadu troška kada je na sve parnične radnje primijenio vrijednost predmeta spora u visini 489.549,67 kuna i za gotovo svaku parničnu radnju (osim dvije) potraživao po 5.000.00 kuna uvećan za stopu PDV.

20. Tuženiku je priznat trošak odgovora na tužbu i podneska od 13. srpnja 2017. te zastupanja na ročištima 13. lipnja 2017., 6. rujna 2017. i 12. rujna 2019. (vrijednost parničnih radnji primarno se iznose u službenoj valuti u vrijeme poduzimanja parnične radnje – kunama, a onda preračunavanjem u danas službenu valutu Republike Hrvatske – euro, sve temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22)) – u iznosima od po 750,00 kuna (99,54 eura), podnesaka od 8. travnja 2019. i 7. listopada 2019. u iznosu po 187,50 kuna (tbr. 8. t. 3. Tarife) (24,89 eura) te zastupanje na ročištima održanim 17. listopada 2019., 6. studenoga 2019. i 23. siječnja 2020. u iznosima od po 5.000,00 kuna (663,61 eura), što sve zajedno iznosi 19.125,00 kuna, a što uvećano za stopu PDV iznosi 23.906,25 kuna, odnosno 3.172,90 eura, a sve to temeljem tbr. 7. t. 1. i tbr. 8. i 9. Tarife.

20.1. Imajući u vidu da je pobijanom presudom već tuženiku dosuđen trošak u visini 2.500,00 kuna, valjalo mu je dosuditi daljnju razliku između ukupnog iznosa koji ga pripada (23.906,25 kuna) i iznosa 2.500,00 kuna, što iznosi 21.406,25 kuna, odnosno 2.841,09 eura (toč. I. izreke rješenja).

21. Priznat mu je trošak sastava žalbe u visini 6.250,00 kuna, jer bez toga ne bi uspio u sporu, što je valjalo uvećati za PDV, pa se došlo do iznosa 7.812,50 kuna, čemu je trebalo pridodati trošak pristojbe na žalbu u zahtijevanoj visini 400,00 kuna, pa se došlo do iznosa povodom žalbe u visini 8.212,50 kuna, odnosno 1.089,96 eura, to na temelju tbr. 10. Tarife i tbr. 3. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (toč. II. izreke rješenja).

22. Trošak podneska od 7. lipnja 2017. tuženiku nije priznat, jer je sve navode iz tog podneska mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, te mu nije priznat trošak pristojbe na odgovor na tužbu, jer u spisu nema dokaza da ju je podmirio.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila potrebna radi donošenja odluke povodom revizije (toč. III. izreke rješenja).

Zagreb, 16. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.