Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-2494/2021-10

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. B. i D. J. iz N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-228/16 od 26. kolovoza 2021., koja je ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-228/16 od 1. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-228/16 od 26. kolovoza 2021., koja je ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-228/16 od 1. travnja 2022., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja koja je ispravljena pravomoćnim rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-228/16 od 1. travnja 2022. naloženo je tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, ministarstvo, isplatiti tužitelju M. G. iz P., OIB:…, uvećani dio plaće u ukupnom brutto iznosu od 24.172,88 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja teče do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:

- za mjesec srpanj 2011. godine na iznos od 1.005,07 kuna, od 15.08.2011.;

- za mjesec kolovoz 2011. godine na iznos od 706,69 kuna, od 15.09.2011.;

- za mjesec rujan 2011. godine na iznos od 654,37 kuna, od 15.10.2011.;

- za mjesec listopad 2011. godine na iznos od 449,65 kuna, od 15.11.2011.;

- za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 738,81 kuna, od 15.12.2011.;

- za mjesec prosinac 2011. godine na iznos od 738,81 kuna, od 15.01.2012.;

- za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 738,81 kuna, od 15.02.2012.;

- za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 626,56 kuna, od 15.03.2012.;

- za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 741,89 kuna, od 15.04.2012.;

- za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 569,96 kuna, od 15.05.2012.;

- za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 628,53 kuna, od 15.06.2012.;

- za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 777,21 kuna, od 15.07.2012.;

- za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 1.134,05 kuna, od 15.08.2012.;

- za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 709,63 kuna, od 15.09.2012.;

- za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 816,07 kuna, od 15.10.2012.;

- za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 709,63 kuna, od 15.11.2012.;

- za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 741,89 kuna, od 15.12.2012.;

- za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 629,17 kuna, od 15.01.2013.;

- za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 412,26 kuna, od 15.02.2013.;

- za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 691,72 kuna, od 15.03.2013.;

- za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 689,26 kuna, od 15.04.2013.;

- za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 382,23 kuna, od 15.05.2013.;

- za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 629,32 kuna, od 15.06.2013.;

- za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 723,72 kuna, od 15.07.2013.;

- za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 629,32 kuna, od 15.08.2013.;

- za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 657,93 kuna, od 15.09.2013.;

- za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 689,26 kuna, od 15.10.2013.;

- za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 629,32 kuna, od 15.11.2013.;

- za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 295,40 kuna, od 15.12.2013.;

- za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 657,93 kuna, od 15.01.2014.,

- za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 629,32 kuna, od 15.02.2014.;

- za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 723,72 kuna, od 15.03.2014.;

- za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 689,44 kuna, od 15.04.2014.;

- za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 660,65 kuna, od 15.05.2014.;

- za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 283,13 kuna, od 15.06.2014.;

- za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 982,13 kuna, od 15.09.2014. (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 16.437,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena; tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka preko određenog iznosa od 16.437,50 kuna, a do zatraženog iznosa od 28.812,50 kuna (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom III. izreke pobija žalbom tužitelj sadržajno zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava propisanog odredbom članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019,80/2022., 114/2022. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti razloge žalbe, i pobijanu presudu u dijelu pod točkom III. izreke u pogledu preinačiti te pored priznatih troškova priznati i daljnje troškove koji su zatraženi u troškovniku, uz nadoknadu troškova žalbe.

3. Tuženica pobija žalbom presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. i II. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP. Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i presudu u pobijanom dijelu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz nadoknadu troškova žalbe.

4. Žalbe su osnovane.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 24.172,88 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s osnove razlike plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom, blagdanima, i rad u pasivnom dežurstvu (pripravnost za rad).

6. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao službenik (nautičar) u odjelu te da je priroda posla zahtijevala za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom, blagdanima, i rad u pasivnom dežurstvu (pripravnost za rad).

6.1. U postupku je bilo sporno je li tuženik pravilno obračunao i isplatio razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, te je li je li tužitelj u utuženom razdoblju radio u tzv. pasivnom dežurstvu (pripravnost za rad, s obzirom na to da je tuženica u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdila da je prema evidencijama prisutnosti na radu, listama pasivnog dežurstva, obračuna plaće za sporno razdoblje tužitelju pravilno obračunata i isplaćena plaća za sve evidentirane sate prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom,, blagdanom i za sve evidentirane sate provedene na pasivnom dežurstvu (pripravnost za rad) te da se samoinicijativni rad brz naloga ili odobrenja lučkog kapetana ne može priznati kao osnova za isplatu povećane plaće kao i da službeniku pripada pravo na uvećanje plaće samo za stvarno (faktično) odrađene sate rada, dok je tužitelj tvrdio da je u utuženom razdoblju bio u pasivnom dežurstvu (da je odlazio s posla kući uz obvezu da bude pripravan odazvati se pozivu poslodavca), slijedom čega je u postupku u podnesku od 9. kolovoza 2017,, tužitelj osporio evidenciju poslodavca (liste pasivnog dežurstva za period srpanj 2011 – prosinac 2013. i za 2014. godinu na kojima nije evidentirano pasivno dežurstvo), zbog čega je na te okolnosti između ostalog, predložio izvesti dokaz i saslušanjem svjedoka njegovih kolega.

7. Na temelju utvrđenja utemeljenom na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i njegove dopune te ocjeni iskaza svjedoka i tužitelja, a polazeći od odredaba članaka 60. stavka 1. i 65. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/2014., 127/2017., 98/2019.

- dalje: ZR, istovjetno člancima 42. stavku 1. i 45. Zakona o radu - „Narodne novine“, br. 149/2009., 61/2011., 82/2012. i 73/2013.), članaka 44. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, br. 93/2008., 23/2009.., 39/2009, 90/2010., 89/2012. - dalje: KU/08) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ( „Narodne novine“, br. 104/2013. dalje: KU/13), sud prvog stupnja je utvrdio da tužitelju u utuženom razdoblju od srpnja 2011. do kolovoza 2014.,nije isplaćena naknada za pasivno dežurstvo (pripravnost za rad) te je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 24.172,88 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama, kao osnovan, usvojio u cijelosti.

8. U ovoj fazi postupka ostalo je sporno pripada li tužitelju pravo na isplatu dosuđene naknade za tzv. pasivno dežurstvo (pripravnost za rad) u iznosu d od 24.172,88 kuna (nalaz i mišljenje vještaka i očitovanje vještaka financijske struke), s obzirom na žalbene navode tuženice - da je u utuženom razdoblju od srpnja 2011. do lipnja 2014., u kojem vremenskom razdoblju nema evidencije o satima pasivnog dežurstva, naknada obračunata na temelju procjene i iskaza svjedoka koje dokaze, prema žalbenim tvrdnjama tuženice, sud prvog stupnja nije ocijenio u smislu odredbe članka 8. ZPP, odnosno da je vještak trebao izraditi obračun na temelju evidencije rada i ostaloj dokumentaciji/službenim ispravama u kojima je svaki sat rada tužitelja evidentiran i u kojoj su zabilježeni sati koje je tužitelj stvarno odradio, a u skladu s izvješćima o obavljenim radnim nalozima.

8.1. Tuženica u žalbi također upire kako u konkretnom slučaju u pogledu obračuna naknade za pripravnost treba primijeniti članak 57. Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike/13 kao lex specialis, jer iznos naknade ne može biti jednak iznosu plaće za isto vrijeme provedeno na radu, jer radnik za to vrijeme stvarno ne radi.

9. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju povredu upire tuženica u podnesenoj žalbi budući da pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, osobito jer su u presudi, na temelju u postupku izvedenih dokaza, a na kojima je presuda utemeljena te činjenica utvrđenih tim dokazima, izostali uvjerljivi, jasni i neproturječni razlozi koji bi opravdavali pobijanu odluku suda prvog stupnja.

10. Nadalje, pravo na ocjenu izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) pridržano je za sud kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Pritom, sud prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali je u slobodi ocjene dokaza i sud ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se njegova ocjena mogla provjeriti, a što je, u ovom slučaju izostalo, na što osnovao upire tuženica u žalbi.

11.1. Naime, tuženica u žalbi osnovano upire kako je vještak u utuženom razdoblju od srpnja 2011. do kolovoza 2014. gdje nema evidencije o satima tzv. pasivnog dežurstva vještak obračun izradio na temelju procjene i iskaza svjedoka i tužitelja.

11.2. S navedenim u vezi, valja reći kako svaka stranka može predložiti da se na okolnost njezinih činjeničnih tvrdnji provedu odgovarajući personalni dokazi, kao što je to tužitelj predložio budući da u dostavljenoj dokumentaciji, kako je to prethodno navedeno, tužitelj nije bio evidentiran na listama pasivnog dežurstva, iako je u utuženom razdoblju bio u pasivnom dežurstvu (pripravnosti), kao i da se u to vrijem odazivao na intervencije (traganja i spašavanja što mu u utuženom razdoblju nije bilo plaćeno), na sudu je pažljivo ocijeniti sadržaj i narav evidencije o radnom vremenu odnosno u konkretnom slučaju liste pasivnog dežurstvu koju je tuženica dostavila u spis predmeta i koju je vještak koristio i na temelju koje je sačinio procjenu u utuženom razdoblju te ovisno o tome prosuditi o kvaliteti iskaza saslušanih svjedoka i utjecaja tih iskaza na zaključak o ocjeni kvalitete evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju i svjedocima koji su saslušani, davane na uvid vođene evidencije radnog vremena, odnosno u konkretnom slučaju liste pasivnog dežurstva posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica - jesu li na tu evidenciju bilo tužitelj, bilo svjedoci (tužiteljevi kolege) do pokretanja sudskog postupaka, iznosili primjedbe (tužitelj je tijekom postupka u podnesku od 9. kolovoza 2017. osporio dostavljene evidencije u kojima je u pogledu pasivnog dežurstva prema njegovim tvrdnjama - izostavljen), i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbu na (ne)obračunate sate u pasivnom dežurstvu/ pripravnosti, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici (pravno shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice u odluci Rev 927/2022-2od 7. veljače 2023. koje prihvaća i ovaj sud).

12. Nadalje, prema odredbi članka 60. stavka 1. ZR radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, a što je istovjetno odredbi članka 2.točke 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (Sl.l.299 od 18. studenog 2003. – dalje: Direktiva 2003/88).

12.1. Za kvalifikaciju „radnog vremena” u smislu Direktive 2003/88, odlučujuća je okolnost - da je poslodavac radnika obvezao na fizičku prisutnost u određenom mjestu i dostupnost u slučaju potrebe hitnog pružanja odgovarajućih usluga pa takva obaveza koja radnicima onemogućava odabir mjesta boravka u razdoblju takvog dežurstva, treba smatrati dijelom izvršavanja njihovih dužnosti (presuda Suda Europske unije od 21. veljače 2018., Matzak, C-518/15, EU:C:2018:82,).

12.2. U konkretnom je slučaju izostala ocjena iskaza saslušanih svjedoka (tužiteljevih kolega) koji o tim odlučnim činjenicama imaju neposrednih saznanja) te dostavljenih evidencija tuženice na prethodno izloženi način, pa posljedično tome, i za rješenje spornog odnosa među parničnim strankama utvrđenje odlučne činjenice – je li tužitelj za vrijeme svog terenskog rada na plovilu isto smio/mogao napuštati, odnosno je li bio dužan ostati na svojem mjestu rada i biti trenutačno dostupan poslodavcu i je li na taj način nužno udaljen od svojeg društvenog i obiteljskog okruženja te ima li ograničenu slobodu upravljanja svojim vremenom u smislu da je onemogućen baviti se svojim osobnim i društvenim interesima., a što se automatski kvalificira kao „radno vrijeme“ u smislu Direktive 2003/88, neovisno o poslu koji je radnik zaista obavio tijekom navedenog vremena ( presuda od 9. rujna 2003., Jager, C-151/02 od 9. rujna 2003.)., na što se poziva i tužitelj tijekom postupka.

12.3. Nadalje, sam način plaćanja radnika za pasivna dežurstva/pripravnost ne ulazi u područje primjene Direktive 2003/88, nego mjerodavnih odredaba nacionalnog prava - kolektivnog ugovora, ugovora o radu ili odluke poslodavca, koji u svrhu naknade za dežurstva različito uzimaju u obzir razdoblja tijekom kojih su se zaista obavljale radne obveze i ona u kojima nije obavljen nikakav stvarni posao, čak i ako se ta razdoblja u svrhu primjene navedene direktive moraju u cijelosti smatrati „radnim vremenom”.

13. Slijedom iznesenih razloga, a budući da u ovom postupku zbog prethodno utvrđenih propusta suda prvog stupnja nisu razriješene odlučne činjenice, to je valjalo kao osnovanu uvažiti žalbu tuženice u pogledu odluke o glavnoj stvari, kao i žalbe stranaka u pogledu odluke o troškovima postupka, i presudu suda prvog stupnja ukinuti na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP te predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

14. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja otklonit će navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će na nedvojben način utvrditi spornu činjenicu je li tužitelj po nalogu poslodavca bio u pasivnom dežurstvu/pripravnost za rad i u kojem vremenskom razdoblju, tako što će izvedene materijalne i personalne dokaze (iskaze svjedoka) ocijeniti na način kako mu je ukazano u ovom rješenju, i tek potom će moći donijeti zakonitu i pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu.

15. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

U Zagrebu 16. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor, v.r.