REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-955/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate iznosa od 5.870,98 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-313/2023 od 11. siječnja 2024., 16. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-313/2023 od 11. siječnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 276,29 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.870,98 EUR zajedno s propadajućim zateznim kamatama, u roku od petnaest dana. U točki II. izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.464,93 EUR zajedno s zateznim kamatama. U točki III. izreke odbijen je djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu stope zatezne kamate preko dosuđene stope na dosuđeni trošak postupka u točki II. izreke ove presude.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik. Presudu pobija u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom žalbenom sudu pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je neosnovana, predlaže da ovaj sud potvrdi presudu u pobijanom dijelu i traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 276,29 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje upućuje žalitelj. Pobijanu je presudu, protivno žalbenim navodima moguće ispitati i u njoj su sadržani svi bitni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presuda je donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odlučujući o zahtjevu sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije kao posljedice ustupa tražbine korisnika kredita i posljedice ništetnosti povezano s učincima pružene zaštite prema pravilima o zaštiti kolektivnih interesa i prava.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu od 12. svibnja 2007. o valutnoj klauzuli.

8. Nije sporno da su tuženik i Marko Mihin sklopili ugovor o kreditu broj 320-50-4097382 od 12. svibnja 2007. iz kojeg proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Isti ugovor sklopljen je radi kupnje vozila Toyota, Auris. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

9. Točkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 36.111,85 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

10. Nije sporno između stranaka da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen, a to proizlazi i iz dokumentacije dostavljene u spis (kontrolnog ispisa unosa korištenja, knjigovodstvene kartice), dok iz dopisa tuženika proizlazi kako se mijenjala kamatna stopa tijekom perioda otplate ugovora o kreditu.

11. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su Marko Mihin i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. listopada 2019. Člankom 1. i 2. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da Marko Mihin ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između Marka Mihina i tuženika i to ugovora o kreditu broj 320-50-4097382 od 12. svibnja 2007. te će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati naplatu ustupljene tražbine.

12. Među parničnim strankama je sporna aktivna legitimacija, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, te jesu li sporne odredbe Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2007., koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika, ništetne pa da bi tuženik bio u obvezi prema tužitelju za utuženi iznos isplaćen po osnovi tih ništetnih odredaba.

13. Prema odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga; ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugog ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (stavak 2.). Odredbom čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja; dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje (stavak 2.).

14. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem te da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu je novčana tražbina, a te tražbine nisu stroge osobe naravi. Ugovor o ustupu sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, te je razvidno da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj. Ugovor o cesiji predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa Marka Mihina kao potrošača, na tužitelja. Takav stav zauzet je i u odlukama Europskog suda u presudama poslovni broj C-383/18 od 11. rujna 2019. (točke 20. i 24), i presudi poslovni broj C-519/19 od 18. studenog 2020. (točke 53. i 54.) u kojima je izrijekom dopušten prijenos novčanih tražbina potrošača nastalih zbog povreda potrošačkih prava na društvo za naplatu potraživanja uz napomenu da spomenuti prijenos nije prepreka primjeni instrumenata koja proizlaze iz prava potrošača unije jer područje primjene tih instrumenata ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka iz prvotnog Ugovora o kreditu. Uslijed navedenog, tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju u potpunosti su neosnovani.

15. Nadalje, nesporno je i da je Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača vodio, između ostalog, i protiv (ovdje) tuženika spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 te da je u tom sporu 4. srpnja 2013. donesena presuda kojom je, između ostalog, utvrđeno da je (ovdje) tuženik kao četvrtotuženik u tom postupku u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tog Zakona (…) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. (…) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (djelomično) je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i (djelomično) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6631/17 od 14. lipnja 2018. (str. 154.-224. spisa), dok je izjavljene revizije protiv obje navedene drugostupanjske presude Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio odlukama poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

17. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Ugovor o kreditu od 12. svibnja 2007. sklopljen je u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima iz razloga što se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene. Uz navedeno prvostupanjski sud je, nakon što je izveo dokaz saslušanjem korisnika kredita Marka Mihina i javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka, istaknuo da tuženik nije dokazao da se u konkretnom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa stoga zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedenih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu od 12. svibnja 2007.

19. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

20. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu. Prema tome, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

21. Slijedom navedenog, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Zbog navedenog, tuženik može dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 1153/2023 od 4. siječnja 2024.).

22. Imajući u vidu navedeno, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka predložio izvesti dokaz saslušanjem korisnika kredita Marka Mihina i javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka koji je solemnizirao Ugovor o kreditu od 12. svibnja 2007. Prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanjem korisnika kredita Marka Mihina koji je opisao okolnosti kod sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te u bitnom naveo da nije sa djelatnicom banke o bilo čemu pregovarao te da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila i da je jedina opcija bila uzeti kredit u CHF. Sve se odvijalo u autosalonu i jedino su išli kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor. Nitko ga nije upozorio na nikakve rizike. Nadalje, svjedok je istaknuo da od strane banke nije informiran da HNB štiti tečaj eura u odnosu na kunu, dok ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu, te da nikada ne bi zaključio predmetni ugovor o kreditu da ga je netko informirao da će rata kredita dvostruko porasti tijekom otplate. Iz iskaza javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka proizlazi da nije sudjelovao u ugovaranju uvjeta predmetnog ugovora niti je objašnjavao predniku tužitelja pojedine ugovorne odredbe u smislu njihove suštinske razumljivosti i cjelovite informiranosti već samo utvrdio činjenice istinitosti potpisa ugovora ne ulazeći u ekonomske posljedice ugovora o kreditu.

23. S obzirom na cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te izvedeni dokaz saslušanjem korisnika kredita Marka Mihina i javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik odnosno njegovi zaposlenici nisu predniku tužitelja pri sklapanju ugovora protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, nije dokazao te odlučne činjenice, pa se stoga pravna zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjuju i na tužitelja kao stjecatelja prenesenog potraživanja.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja, ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud, pozvavši se pri tome na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravilno ocijenio da je zastara potraživanja po osnovi nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je zastara tog potraživanje ponovno započela teći pravomoćnošću (u tom dijelu) presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dakle, danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.). Slijedom navedenog, budući da od 14. lipnja 2018. pa do pokretanja ovog spora 9. veljače 2023. nije protekao opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, to utuženo tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo.

25. Što se tiče tijeka zateznih kamata, ističe se da je tuženik nesavjestan stjecatelj preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu od 12. svibnja 2007. i to od trenutka stjecanja svakog pojedinačnog iznosa slijedom čega je u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima dužan isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku od svakog pojedinačnog stjecanja pretplaćenih iznosa. Naime, tuženik je banka koja je u okviru svoje profesionalne djelatnosti i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a ne samo prilikom njegova ispunjenja, morala postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka) u smislu čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. To znači da je tuženik i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i u vrijeme kasnijeg ispunjenja ugovora od strane korisnika kredita (plaćanja svakog pojedinog anuiteta) morao znati za ništetne i nepoštene odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula CHF. Upravo zbog navedenog, tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate koje teku od dana svakog pojedinog plaćanja pretplaćenih iznosa kredita pa do isplate.

26. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava trošak postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o troškovima postupka primjenom mjerodavnih zakonskih odredaba, a ni sam tuženik ne osporava pojedine radnje i njihovu visinu, već pobija odluku u tom dijelu samo zbog odluke o glavnoj stvari.

27. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke.

28. Tužiteljev zahtjev za naknadom troška odgovora na žalbu odbijen je primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 16. srpnja 2024.

Sutkinja

Kamelija Parać

Broj zapisa: 9-30868-d0e05

Kontrolni broj: 0d5d5-e1326-be43e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Kamelija Parać, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.