Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europske avenije 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P.Krešimira IV br.3

Poslovni broj: P-1255/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Š., T. …, OIB:…, zastupanog po punomoćniku V. P., odvjetniku iz O., protiv 1.tuženika T. A. iz D., , OIB:… i 2.tuženice T. W., N., …., OIB:…, oboje zastupani po punomoćniku R. Z. odvjetniku iz O., nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 03. lipnja 2024., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te 1.tuženika i njegovog punomoćnika, na ročištu za donošenje i objavu presude 12. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj M. P., OIB: …, stekao pravo vlasništva temeljem zakona na nekretnini upisanoj u z.k.ul. br. 803 k.o. L. 330892, kč.br. 490/2 u naravi Šuma površine 988 m2 u vlasništvu tuženika T. A., OIB: … i T. W., OIB: …, te je ovlašten u zemljišnoj knjizi zemljišnoknjižnog odjela V., Općinskog suda u O. ishoditi upis prava vlasništva na ime tužitelja uz istovremeno brisanje upisa vlasništva tuženika."

II. Nalaže se tužitelju da tuženicima naknadi trošak postupka u iznosu od ukupno 825,00 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 3. listopada 2023. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika T. A. i T. W., radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću.

2. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj tvrdi da je vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. 746, k.o. L., kč. br. 490/1 u naravi kuća za odmor kb 17 i voćnjak R. S.. Uz navedenu nekretninu se nalazi nekretnina upisana u zk. ul. 803 k.o. L., kč. b r. 490/2 u naravi šuma, vlasništvo prednika tuženika A. E. i tuženika. Ova nekretnina tuženika se nastavlja na nekretninu tužitelja na način da su iste čestice spojene u jednu česticu, koju tužitelj drži u posjedu dugi niz godina (radi se o dvorištu koje se nastavlja na kuću), odnosno od kada je tužitelj kupio nekretninu koja se na nalazi na kč. br. 490/1. Prednik tužitelja M. R. je predmetnu nekretninu stekao od prednika tuženika E. A. 26. travnja 1994., kada mu je ista predala i posjed predmetne nekretnine. Tužitelj je slijedom preuzimanja posjeda od svog prednika više od 29 godina posjednik nekretnine upisane u zk. ul. 803, k.o. L., kč.br. 490/2 u naravi šuma površine 988 m2. Naime, u posjed navedene nekretnine tužitelj je stupio nakon što je istu nastavio posjedovati nakon prethodnika posjeda iste od strane svog prednika M. R., a taj posjed nije pribavljen ni silom ni potajno, nego temeljem posjeda prednika koji je tužitelju naveo da se radi o jedinstvenoj nekretnini – kući za odmor s dvorištem.

3. Budući da je tužitelj u mirnom posjedu predmetne nekretnine duže od 29 godina, smatra da je temeljem zakona odnosno dosjelošću, stekao pravo vlasništva na ½ predmetne nekretnine koje se vodi na tuženike kao pravne sljednike iza pokojne E. A., jer je protekao rok od 20 godina u bona fide posjedu. Tužitelj naglašava da osoba stječe vlasništvo nad nepokretnom imovinom dosjelošću nakon što je u bona fide posjedu tijekom 20 godina. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je tužitelj stekao pravo vlasništva temeljem zakona na nekretnini upisanoj u zk. ul. 803, k.o. L., kč. br. 490/2 u naravi šuma površine 988 m2, a koja je nekretnina sada u vlasništvu tuženika, te da je isti ovlašten u zemljišnoj knjizi ovoga suda ishoditi upis prava vlasništva na ime tužitelja uz istovremeno brisanje upisa vlasništva tuženika.

4. Tuženici u pisanom odgovoru na tužbu (list 23-25 spisa) ne osporavaju da se nekretnina upisan u zk. ul. br. 803 k.o. L. označena kao kč. br. 490/2 nalazi uz nekretninu koja je u vlasništvu tužitelja. Također, tuženici čine nespornim da je tužitelj kupio nekretninu upisanu u zk. ul. 803 na kč. br. 490/1 od M. R., koji je istu kupio od prednice tuženika. Međutim, tuženici osporavaju tvrdnje tužitelja da bi se kč. br. 490/2 nastavljala na nekretninu koja je u vlasništvu tužitelja, a posebno osporavaju da bi navedene čestice bile spojene u jednu česticu, već se radi o dvije potpuno odvojene katastarske čestice s točno definiranim granicama, površinom i brojčanim oznakama.

4.1. Nadalje, tuženici osporavaju da bi tužiteljev posjed bio zakonit, istinit i pošten, posebno kada se uzme u obzir činjenica da isti ima saznanja od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora da je sporna čestica u vlasništvu A. E., odnosu njezinih nasljednika, ovdje tuženika.

4.2. Nadalje, sama činjenica da je tužitelj u tijeku 2013. godine pokrenuo postupak legalizacije zgrade stambene namjene koja je izgrađena na kč.br. 490/2 k.o. L. – sporna čestica, te da je tuženike kao nasljednike pozvao da mirno urede vlasničke odnose, ukazuje da na temelju navedenih okolnosti tužitelju nije moglo ostati nepoznato da su tuženici zemljišnoknjižni vlasnici predmetne nekretnine. Prema odredbi čl. 18. sv. 3. ZV posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. U odnosu na tvrdnje tuženika kako je imao saznanja da čestica upisana na kč.br. 490/2 k.o. L. nije u vlasništvu M. R. i da nije predmetom kupoprodaje ukazuje, na kakvoću posjeda. Unatoč činjenici da nepošteni posjednik ni u kom slučaju ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću, a što je ovdje slučaj, tuženici opreza radi ističu kako s obzirom da tužitelj tužbeni zahtjev temelji na dosjelosti, nisu ispunjene zakonske pretpostavke u odnosu na protek vremena potrebnog za dosjelost. Naime, kako je to prethodno istaknuto u tijeku posjedovanja došlo je do prekida tijeka dosjelosti 2013. godine, u odnosu na kakvoću posjeda na koju upire tužitelj.

Slijedom toga razvidno je da je tuženikov posjed nezakonit, neistinit i nepošten, to je pozivanje na odredbe čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u odnosu na daljnje korištenje nekretnine, također potpuno neutemeljeno to se predlaže naslovljenom sudu nakon provedene rasprave tužiteljev tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

5. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, kako slijedi: saslušao tužitelja i 1.tuženika T. A. te svjedoka K. Š., pročitana je dokumentacija koja je priložena uz tužbu na listu 5-18 spisa, odgovor na tužbu na listu 23-25 spisa i dokumentacija koja je dostavljana uz odgovor na tužbu na listu 26- 33 spisa. Izvršen je uvid u ostavinski spis broj O-21/05 koji je vođen iza pokojne E. A..

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za očevid na licu mjesta uz sudjelovanje građevinskog vještaka, kao i da se izvrši uvid u nalaz i mišljenje građevinskog vještaka iz spisa P-381/2023, jer navedene dokaze smatra nepotrebnim obzirom da se istima ne bi utvrdile odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, jer je predmet tužbenog zahtjeva u ovom predmetu stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa o tom pravnom pitanju odlučuje sud, a ne građevinski vještak.

7. Na izvedene dokaze nije bilo primjedbi niti prijedloga za dopunu dokaznog postupka.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. 746, k.o. L., kč. br. 490/1 u naravi kuća za odmor kbr 17 i voćnjak R. S. ukupne površine 2063 m2, a što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige na listu 15.

9. Nije sporno, a što proizlazi i iz z.k. izvatka na listu 16 spisa, da su tuženici T. A. i T. W. u zemljišnoj knjizi upisani kao suvlasnici svatko u pola dijela na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 803, kč. br. 490/2 šuma površine 988 m2.

10. Uvidom u ostavinski spis broj O-21/05, koji je vođen iza pokojne E. A., majke 1. i 2. tuženika, nesporno je utvrđeno da je rješenjem o rasporedu naknadno pronađene imovine od 16. siječnja 2023. broj O-21/2005-17, UPP/OS-Osijek-2/2005- 17, koje je donio javni bilježnik V. A. iz O., kao sudski povjerenik Općinskog suda u O. na listu 30-32 tog ostavinskog spisa, nekretnina upisana u zk. ul br. 803, k.o. L., kč. br. 490/2 šuma površine 988 m2 raspoređena djeci ostaviteljice T. A. i T. W., ovdje tuženicima.

11. Uvidom u povijest promjena na katastarskim česticama koju je izdao Odjel za katastar nekretnina V. 30. listopada 2023. na listu 30 lista nedvojbeno je utvrđeno da na kč. br. 490/2, k.o. L., a koja je predmet ovog postupka, kao posjednik iste nikada nije bio upisan M. R., već da je temeljem zahtjeva E. A., rođene Š., za provedbu kupoprodajnog ugovora sklopljenog između Š. Z. kao prodavatelja i A. E. kao kupca 10.9.1975. broj 12/79, predmetna katastarska čestica provedena u predmetu upravnog postupka za A. E. rješenjem istog Ureda broj: UP/I-02-207/1- 1979 od 13.03.1979.. Nakon smrti A. E., temeljem rješenja poslovni broj Z-2689/2023 od 15. veljače 2023. za provedbu rješenja o rasporedu naknadno pronađene imovine Općinskog suda u O. broj O-21/2005-17 od 16.01.2023. na istoj nekretnini su upisani nasljednici A. T. u ½ dijela i W. T. u ½ dijela.

12. Nadalje, nesporno je da je tužitelj kupio nekretninu upisanu u zk. ul. 746, k.o. L., kč. br. 490/1 od M. R., a koja je činjenica utvrđena uvidom u presliku kupoprodajnog ugovora od 22. rujna 1998. na listu 11-12 spisa te iz iskaza tužitelja.

13. Nesporno je da se nekretnina upisana u zk. ul. br., 803 k.o. L., kč. br. 490/2 šuma, a koja je suvlasništvo tuženih svakoga u pola dijela, nalazi uz nekretninu u vlasništvu tužitelja i to kč. br, 490/1 upisana u zk. ul. 746, k.o L..

14. Iz preslike kupoprodajnog ugovora na listu 7-8 spisa utvrđeno je da je majka tuženih E. A. prodala 20. travnja 1994. kupcu M. R. kč. br. 490/1, a čija je ukupna površina 20 a 59 m2.

15. Sporno je da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 803, k.o. L., kč. br. 490/2 šuma površine 988 m2, na kojoj su kao suvlasnici svatko u ½ dijela u zemljišnoj knjizi ovoga suda upisani tuženici T. A. i T. W..

16. Ova sporna činjenica utvrđivana je naprijed navedenim izvedenim dokazima.

17. Prema iskazu tužitelja M. P. proizlazi da je u posjedu čestice broj 490/2 u naravi šuma u k.o. L. još od 1998. godine. Kako tužitelj inače živi i radi u Š. i u H. dolazi samo u mjesecu srpnju svake godine, opunomoćio je gospodina D. B., koji mu je kum, da sređuje papire oko kupoprodaje nekretnine. M. R. pokazao mu je nekretninu te je tužitelj mislio da se radi o jednoj čestici, a poslije je saznao da se radilo o dvije čestice i to kč. br. 490/1 za koju je zaključen ugovor o kupoprodaji te čestice 490/2 koja nije navedena u ugovoru. Prije sklapanja kupoprodajnog ugovora nije izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige, no vjerovao je da je sve u redu. Na čestici broj 490/1 je bila stara kuća za odmor koju je preuredio, a bila je i neka garaža odmah do parcele K. Š. te je i tu garažu preuredio u ljetnu kuhinju. Tužitelj je bio prisutan kada su djelatnici Porezne uprave izašli na teren radi pregleda nekretnine kako bi utvrdili stanje nekretnine i visinu poreza koji je trebao platiti, te su rekli da su već bili kada je R. kupovao te nekretnine i da im je sve poznato. Ne sjeća se točno kada je podnio zahtjev za legalizaciju toga što je dograđivao i preuređivao, misli da se radi o 2013. ili 2014. godini te mu nitko nije branio posjed nekretnine koju je koristio kao svoju ne znajući da se radi o dvije parcele. Tek kada je trebalo legalizirati predmetne nekretnine, odnosno kada je bila gotova sva dokumentacija kod arhitekata i kada je trebalo upisati te nekretnine da se to vidi, a to je bilo 2016. ili 2017. godine, rečeno mu je da nije vlasnik druge parcele i da će to poslati vlasniku. Tada se tužitelj jako iznenadio, jer je mislio da je vlasnik cijele nekretnine, odnosno nije znao da su to dvije zasebne čestice. Nekako je uspio naknadno doći do podatka da je vlasnik te parcele 490/2 E. A., koja je umrla te je preko odvjetnika pokušao stupiti u kontakt s njezinim nasljednicima odnosno tuženicima pa je čak pokušao radi mirnog rješenja i otkupiti taj dio parcele, ali su tuženici tražili nerealnu cijenu pa nije došlo do dogovora.

Na upit svoga punomoćnika, a gledano ispred parcele od puta, da li se može primijetiti da se radi o dvije parcele, tužitelj je izjavio da nema nikakve ograde između čestice broj 490/1 i 490/2, već postoji stara ograda oko obje te čestice te novija plastična ograda. Tužitelj je do te ograde posadio čemprese po cijelog parceli misleći da je to sve njegovo. Nije imao razloga sumnjati da se radi o jednoj parceli niti mu je ikada bilo tko osporavao da to ne bi bilo njegovo sve dok nisu počeli sudski postupci, odnosno od kada nije uspio legalizirati objekte. Jednom prilikom je vidio svjedoka Š. da kosi ili nešto obrezuje na svojoj parceli pa mu je rekao da je on to kupio od R., na što mu je isti odgovorio da se sjeća da su njegovi preci to prodali gospodinu R.. Tužitelj nije gledao u kupoprodajni ugovor kolika je površina parcele koju je kupio od gospodina R., a sjeća se da se radilo o kući za odmor kad je zaključivao kupoprodajni ugovor te je bilo nešto voćaka kad je kupovao nekretninu (krušaka i jabuka), ali je on to porušio, jer to voće obično sazrijeva kad tužitelj nije u H.. Tek kada su iz firme A. trebali upisati legaliziran objekat u zemljišne knjige, tužitelj je saznao je da ima još jedan vlasnik i da se radi o dvije čestice, a ne može se precizno izjasniti kad je to točno bilo, no sve se vidi iz dokumentacije.

18. Prvotuženik T. A. iskazivao je da je odrastao na nekretnini kč.br. 490/1, a sjeća se da je na toj čestici bila prva legalna građevina u to vrijeme. Njegova pokojna majka je bila vlasnica te čestice 490/1, a njezin brat Z. Š. odnosno njegov pokojni ujak je bio vlasnik susjednih čestica koje je on kupio na nagovor njegove majke kako bi kao brat i sestra bili blizu. Kasnije je ujak prodao tuženikovoj majci česticu 490/2 na kojoj je bila šuma, odnosno radilo se o komadu šume gdje su bili zasađeni hrastovi i bagremi pa je to bila fizička granica između čestica 490/1 i 490/3. Otac je držao pčele na toj čestici 490/2 te nije bilo nikakve druge ograde između te dvije čestice. Naknadno je majka kada je došla iz N. prodala česticu broj 490/1 vlč. M. R., dok česticu broj 490/2 na kojoj je bila šuma nije prodala M. R., te je to M. R. i pokazano da je ta šuma fizička granica između te dvije čestice. Od 1987. godine tuženici žive u N., s tim što 1.tuženik povremeno dolazi u H., a sestra T. nije bila već 27 godina u H.. Oboje su njemački državljani. Nikakve fizičke zgrade nije bilo na ovoj čestici 490/2. Rijetko je dolazio u H., jer se doškolovao i radio u N. te zasnovao obitelj, a za ovu česticu o kojoj je spor kontaktirao ga je 2022. godine odvjetnik P., odnosno punomoćnik tužitelja, na način da mu je poslao dopis da njegova stranka ima problem s legalizacijom objekta koji je sazidan na čestici broj 490/2. On je tada kontaktirao svoga odvjetnika te je pokušao stupiti u kontakt i s kumom tužitelja D. B., no njega nije dobio, već njegovog oca te ga zamolio da mu se tužitelj javi kada dođe na godišnji odmor u H.. O toj nekretnini se vodi još jedan spor na ovom sudu, a tuženici su pokušali preko odvjetnika dogovorno riješiti spor na način da su ponudili da ih tužitelj isplati za predmetnu nekretninu bez vođenja bilo kakvih sporova po cijeni od 15,00 eura za metar kvadratni, jer se sada radi o građevinskom zemljištu i šteti koja im je načinjena pri rušenju šume, no tužitelj na to nije pristao niti su dobili kakav odgovor od njegovog odvjetnika. Na upit 1.tuženik je izjavio da je bio prisutan kada je njegova majka prodala kuću, odnosno česticu br. 490/1 gospodinu R.. Tada, a ni ikada se nije pregovaralo o prodaji čestice 490/2, nego je gospodinu R. pokazano da je prirodna međa između čestice 490/1 i 490/3 šuma.

Na upit punomoćnika tužitelja koja je bila granica između parcele 490/1 i 490/2, odnosno kako je bila označena granica između te dvije čestice, 1.tuženik je izjavio da je na čestici 490/2 bila zasađena šuma hrasta i bagrema, a iza toga su bili orasi iza njegovog pokojnog ujaka koje je još njegov otac sadio. Sada je od ulice promijenjeno stanje, jer je stavljena vrlo visoka ograda kroz koju se uopće ne vidi, a kapija je također velika i aluminijska. Nije bilo nikakve fizičke ograde između čestica 490/1 i 490/2, već je čestica 490/2 bila cijela zasađena šumom. Na daljnji upit 1.tuženik je izjavio da je postojala jedna kapija prije nego što je prodana čestica 490/1 gospodinu R. ispred čestice broj 490/1 te je tu bila i ćuprija, ali je to bilo više prema M., dok sada postoji izbetonirani ulaz i kapija koja je veća, ali je to više pomaknuto prema L.. Na daljnji upit je izjavio da je cesta koju je još njegov otac pravio od šljuke bila povučena više prema M., a sada je nova cesta koju je radio tužitelj pomaknuta više prema L.. Tuženik se ne može sjetiti da li je nakon prodaje čestice broj 490/1 gospodinu Radmanu dolazio više na česticu 490/2. Nije mu bilo poznato da je gospodin Radman koristio obje čestice, a zna da mu nitko nije dozvolio da može koristiti česticu broj 490/2. Prvotuženik T. A. od 1998. godine nije bio na toj čestici 490/2, jer nije očekivao da bi bilo tko mogao uzurpirati tu česticu, kao što ni on ne bi uzurpirao susjedu. Na upit 1.tuženik je izjavio da je iza njegove majke čestica broj 490/2 raspoređena kao naknadno pronađena imovina u ostavinskom postupku, a to je samo jedan mali dio nekretnina koja je majci bila oduzeta te je bilo više nekretnina za koje je naknadno dobila povrat.

19. Iz iskaza svjedoka K. Š. proizlazi da se čestica broj 490/2 u k.o. L. nalazi pored njegove nekretnine, ali ne zna točno broj svoje čestice. Nakon što je svjedoku predočen izvod iz katastarskog plana na listu 33 spisa svjedok je pokazao da je on vlasnik čestica 490/3, 490/4 i 490/5. Koliko se sjeća, prije je ta čestica bila u sklopu čestica kojih je on vlasnik, kao i susjedna čestica 490/1. Sjeća se da je jedan dio nekretnina bio u vlasništvu svjedokovog djeda, a jedan dio je bio u vlasništvu majke tuženika te su tuženici naslijedili iza nje tu česticu. U odnosu na susjednu česticu 490/1 svjedok navodi da su se mijenjali vlasnici te čestice, a poznato mu je da je tužitelj sada vlasnik te čestice, jer ga je viđao kad je dolazio na svoje nekretnine. Na upit je izjavio da se ne može precizno izjasniti prije koliko godina je viđao tužitelja na čestici 490/2, možda prije 4-5 godina, jer svjedok ne dolazi često na svoje nekretnine, a i tužitelj živi u Š. pa ne dolazi često. 1.tuženika nije viđao na toj nekretnini od 1980. godine. Na upit punomoćnika tužitelja svjedok je izjavio da je na prvoj nekretnini do njegove uređen prostor, odnosno trava uredno pokošena, a uz ogradu svjedoka su zasađeni čempresi te se sjeća da je postojala jedna stara zgrada, a koja još i danas postoji te je vidljiva na izvodu iz katastarskog plana u koji je izvršio uvid na ročištu, a koju su zgradu sazidali još roditelji tuženika. Također postoji još jedna novija zgrada, koja se nalazi odmah uz parcelu svjedoka, a tu je zgradu sazidao tužitelj. Taj novi objekt je uz samu ogradu do parcele tužitelja, a lijevo je stariji objekt odnosno vikendica, gledano od puta. Na daljnji upit svjedok je izjavio da nema nikakve ograde između dijela čestice gdje je stari objekat koji su sagradili roditelji tuženika i dijela čestice gdje se nalazi objekat koji je sazidao tužitelj. Njegova parcela je odijeljena od susjedne parcele gledano prema parceli tužitelja većim dijelom starom žičanom ogradom, a stavljena je još i nova plastična ograda. Na upit je izjavio da mu nije poznato tko je stavljao te ograde između njegove i susjedne parcele, jer ta ograda postoji od kada je svjedok naslijedio susjedne nekretnine. Na upit punomoćnika tuženika svjedok je izjavio da mu je poznato da je tužitelj vlasnik susjedne parcele uz njegovu, jer mu je to sam tužitelj rekao.

20. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ( ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

21. Naime, na temelju odredbe čl. 7. st. 1. ZPP-a, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

22. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

23. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno odredbi čl. 221. a ZPP-a.

24. Sud smatra da tužitelj u konkretnom slučaju nije uspio dokazati da je stekao pravo vlasništva temeljem zakona (dosjelošću) na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 803 k.o. L., kč. br. 490/2 u naravi šuma površine 988 m2, koja je upisana kao suvlasništvo 1.tuženika i 2.tuženice, svakoga u pola dijela pa slijedom toga nije osnovan niti zahtjev tužitelja da bi isti bio ovlašten u zemljišnoj knjizi Zemljišnoknjižnog odjela V. ishoditi upis prava vlasništva na ime tužitelja na predmetnoj nekretnini uz istovremeno brisanje upisa vlasništva tuženika.

25. Naime, na temelju odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 – u daljnjem tekstu ZV) vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

26. Nadalje, na temelju odredbe čl. 120. st. 1. ZV-a vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

27. U konkretnom slučaju, tužitelj je ugovorom o kupoprodaji koji je zaključio kao kupac s prodavateljem M. R. od 22. rujna 1998. kupio nekretninu upisanu u zk. ul. br. 746, k.o. L. i to kč. br. 490/1 u naravi kuća za odmor i voćnjak od 20 ari 59 m2 te je temeljem toga kupoprodajnog ugovora isti ishodio uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Prodavatelj M. R. nije nikada bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine za koju tužitelj potražuje ovom tužbom utvrđenje prava vlasništva (upisane u zk. ul. br. 803, k.o. L., kč. br. 490/2 šuma površine 988 m2) pa tu nekretninu nije niti mogao prodati tužitelju niti je tužitelj, po stavu suda, imao razloga vjerovati da se radi o nekretnini koju je kupio od M. R. obzirom da je jednostavnom provjerom u zemljišnoj knjizi u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji mogao utvrditi da se radi o dvije zasebne čestice, jer iz kupoprodajnog ugovora ne proizlazi da bi mu bila prodana "šuma", odnosno kč. br 490/2.

28. Izvedenim dokazima je nesporno utvrđeno da stranke žive i rade u inozemstvu, i to tužitelj u Š., a tuženici u N. te da je tužitelj dolazio u H. samo za vrijeme godišnjeg odmora te je koristio obje nekretnine na način kako to proizlazi iz iskaza tužitelja. Tužitelj tvrdi da je smatrao da se radi o jednoj čestici, pa čak i kada bi se uzelo u obzir da nije znao prilikom kupnje nekretnine upisanoj u zk. ul. 746 k.o. L., kč. br. 490/1 kuća za odmor i voćnjak, da se radi o dvije zasebne čestice (kč. br. 490/2 šuma upisana u zk.ul. 803, k.o. L.), isti je svakako morao saznati kada je pokrenuo postupak legalizacije 2013. godine za nezakonito izgrađenu zgradu na kč. br. 490/2 k.o. L. da se radi o nekretnini koja je u posjedu, odnosno suvlasništvu tuženih (rješenje o izvedenom stanju od 24. rujna 2013. na listu 31 spisa koje je donio Upravni odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša), jer je u postupku legalizacije tužitelj zasigurno morao priložiti zemljišno knjižni izvadak iz kojeg je jasno mogao vidjeti da on nije upisan kao vlasnik te nekretnine, niti kao posjednik, a što je mogao utvrditi i iz posjedovnog lista (list 32 spisa). Stoga od 2013. godine tužitelj ne može biti pošteni posjednik nekretnine koja je predmet tužbe pa nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

29. Naime, u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZV) kojom je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari, s time da prema st. 2. istog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a prema st. prema st. 3. istog članka propisano je da samostalni posjednik kojemu je posjed barem pošten, stječe nekretninu dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

30. Prethodno je odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine: 53/91 – dalje: ZOVO) bilo propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koji drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, a odredbom st. 4. istog članka da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

31. Odredbom čl. 160. st. 1. ZV-a propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnoga za dosjelost.

32. Dakle, sukladno naprijed navedenim odredbama proizlazi da nepošten (nesavjestan) posjednik, kao što je tužitelj u konkretnom slučaju, ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću – ni redovnom ni izvanrednom, jer se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo (u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a) ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako je imao tzv. vlasnički posjed). Stoga je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu.

33. Sud je stava da je tužitelj imao dovoljno razloga s obzirom na okolnosti slučaja posumnjati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati utuženu nekretninu upisanu u zk. ul. 803, k.o. L., kč. br. 490/2 u naravi šuma površine 988 m2, odnosno da mu ne pripada pravo na samostalan posjed prijeporne nekretnine, obzirom da su kao vlasnici na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama cijelo vrijeme bile upisane druge osobe, a ne prodavatelj M. R. od kojeg je tužitelj kupio 1998. godine nekretninu upisanu u zk. ul. br. 746, k.o. L., kč.br 490/1 u naravi kuća za odmor k.br. 17 i voćnjak, odnosno da su kao vlasnici sporne nekretnine (zk, ul. 803, k.o. L., kč. br. 490/2) bili upisani prvo majka tuženih E. A. a sada su temeljem nasljeđivanja kao suvlasnici upisani tuženici T. A. i T. W. svatko u ½ dijela, što tužitelju nije moglo ostati nepoznato da je provjerio stanje u zemljišnim knjigama, kao što to kupci inače rade prije sklapanja kupoprodajnog ugovora, a posebice mu to nije moglo ostati nepoznato kada je htio legalizirati zgradu sagrađenu na toj spornoj nekretnini. Iz navedenog slijedi da tužitelj nije bio pošten (savjestan) posjednik predmetnih nekretnina pa ih slijedom toga nije niti mogao steći dosjelošću.

34. Na temelju odredbe čl. 10. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Dakle, tužitelj (ili osoba koju je ovlastio da u njegovo ime pregovara o kupnji nekretnine) je bio u obvezi provjeriti što točno kupuje prije isplate kupoprodajne cijene, ali isti nije postupio s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva.

35. Nelogično je i neživotno da se prilikom kupnje nekretnine ne provjeri stanje u zemljišnim knjigama, koje su javne i svima dostupne, radi točnog navođenja oznake nekretnine (broj zk. uloška i kč.br. te katastarske općine), kao i radi provjere je li prodavatelj upisan kao vlasnik ili suvlasnik nekretnine, te da li postoji upisan kakav teret na nekretnini koja se kupuje kao npr. založno pravo te vodi li se eventualno ovršni postupak na nekretnini i sl.

36. Slijedom svega navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.

37. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao. 38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

39. Tuženici potražuju trošak postupka i to: odgovor na tužbu 100 bodova, ročište 29. veljače 2024. i 3. lipnja 2024. 2 x 100 bodova, odnosno ukupno 300 bodova + 10% Tbr. 40, vrijednost boda 2 eura x 330 = 660,00 EUR + PDV 25% u iznosu od 165,00 €, dakle ukupno 825,00 €, a koji je trošak bio nužan za vođenje ovoga postupka. Troškovnik punomoćnika tuženika je sukladan Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023).

U Valpovu 12. srpnja 2024.

Sutkinja

Tatjana  Varžić,

v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženicima, putem punomoćnika