1

Poslovni broj: UsI-764/21-11

 

                     

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

   Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-764/21-11

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja H. T. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik A. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: …, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, 12. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

             

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19-01/115, URBROJ: 513-04-22-2 od 8. veljače 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., KLASA: UP/I-471-02/18-01/442, URBROJ: 513-07-01-18-2 od 3. prosinca 2018.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/115, URBROJ: 513-04-22-2 od 8. veljače 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., KLASA: UP/I-471-02/18-01/442, URBROJ: 513-07-01-18-2 od 3. prosinca 2018., kojim je tužitelju za razdoblje oporezivanja od 1. listopada 2017. do 31. ožujka 2018. utvrđena obveza poreza u ukupnom iznosu od 219.185,83 kn, u točki I.1. utvrđen je manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2017. u iznosu od 1.149,99 kn, u točki I.2. manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. ožujka 2018. u iznosu od 218.035,84 kn. Točkom II. naložena je uplata obveze na odgovarajući račun Državnog proračuna, te obračuna i uplata daljnjih kamata, ako nema dovoljan iznos preplate PDV-a. Točkom III. naložena je provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama. Točkom IV. osporenog rješenja određen je rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti, dok je u točki V. je predmetnog rješenja porezni obveznik upozoren da će se naplata izvršiti ovrhom u roku iz točke IV., ako ne izvrši uplate iz točke II.

2. Tužitelj u bitnom navodi da je svrha kupnje predmetne nekretnine bila iznajmljivanje pravnim osobama za obavljanje različitih poslovnih djelatnosti, koje osobe su obveznici poreza na dodanu vrijednost. Navodi da je u prijavi PDV-a za ožujak 2018. godine iskazao u pravo na odbitak pretporeza. Ističe da je odbio pretporez u trenutku kada je nastala obveza obračuna odnosno dana 28. ožujka 2018. kada je sklopljen Ugovor o kupoprodaji. Ukazuje da je uslijed određenih okolnosti na koje tužitelj nije mogao utjecati došlo do odustanka od najma predmetne nekretnine od strane pravne osobe i tužitelj je 1. svibnja 2018. sklopio ugovor o najmu stana sa fizičkom osobom. Smatra da je imao pravo ispraviti i uskladiti pretporez krajem kalendarske godine obzirom na novonastalu situaciju. Navodi da se pobijanim rješenjima utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost, a radi se o ne priznavanju prava na povrat poreza jer je evidentno kako tužitelj nije obračunao manji PDV već mu porezna tijela ne priznaju pravo na povrat poreza. Točkom II. poreznog rješenja naložena je uplata poreza na dodanu vrijednost, a tužitelj nikada nije dobio povrat PDV-a koji bi pobijanim rješenjem trebao vratiti/uplatiti što ukazuje na nezakonitost rješenja jer navedeni sporni iznos tužitelju nikad nije isplaćen, a pobijanim rješenjem se nalaže da se isti uplati-vrati. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika i porezno rješenje te naložiti tuženiku da mu nadoknadi troškove upravnog spora sa zateznim kamatama.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja Sud je izvršio uvid u spis kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je 31. listopada 2023. održao usmenu i javnu raspravu u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja. Sud je raspravio zaključio, ali ju je preotvorio te zakazao novo ročište 12. prosinca 2023. te je odredio da će se na raspravi izvesti dokaz saslušanjem svjedoka F. J. i A. J., na adresi tužitelja. Na usmenoj raspravi 12. prosinca 2023. nije pristupio nitko, iz čega je sud zaključio da je tužitelj odustao od dokaznih prijedloga pa sud je odlučio da se daljnji dokazi neće provoditi.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj predao 20. travnja 2018. prijavu poreza na dodanu vrijednost za 3. mjesec 2018. godine;

- da je tužitelj koristio pravo na odbitak pretporeza po računima koji se odnose na kupovinu stana i opremanje istoga;

- da je račun broj 41/01/2 od 28. ožujak 2018. od Z. P., OIB: …, D. K. vl. „P.-A.-B. Z. P.“, u ukupnom iznosu od 1.000.000,00 kn, na temelju kojeg je porezni obveznik iskazao odbitak pretporeza po stopi 25% u iznosu od 200.000,00 kn odnosi se na kupnju stana D1-P.01 u objektu S3, i garaže oznake 3GS.162 u objektu S3 na lokaciji u Z., a ostali računi vezani su za opremanje navedenog stana;

- da je tužitelj kupio nekretninu na temelju Ugovora o kupoprodaji od 28. ožujka 2018.;

- da je stan iznajmljen fizičkoj osobi za stanovanje;

- da je ugovor o najmu sklopljen 1. svibnja 2023.

7. Javnopravna tijela su tužitelju na temelju Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16.) osporila pravo na odbitak poreza po računima za nabavu stana i uređenje istog u ukupnom iznosu od 218.035,84 kn, odnosno utvrđena je obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. ožujka 2018. u iznosu od 218.035,84 kn, uz obrazloženje da tužitelj može nabaviti stan za poslovne svrhe, ali nema pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima, koji su vezani za najam stambenih prostorija jer je najam stambenih prostorija oslobođen poreza na dodanu vrijednost.

8.1. Člankom 57. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti.

8.2. Člankom 57. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. Zakona.

8.3. Člankom 58. stavak 4. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik ne može odbiti pretporez sadržan u računima za primljena dobra i obavljene usluge što ih koristi za isporuke dobara i obavljanje usluga oslobođenih plaćanja PDV-a u tuzemstvu prema člancima 39., 40. i 114. ovoga Zakona.

8.4. Člankom 40. stavkom 1. točkom l) Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da je PDV-a oslobođen najam stambenih prostorija.

9. Iz navedenih odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost proizlazi da porezni obveznik nema pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima za kupljeni stan ako je stan namijenjen iznajmljivanju fizičkim osobama, s obzirom da se najam smatra isporukom usluge koja je oslobođena plaćanja PDV-a. Ako je nekretnina namijenjena iznajmljivanju fizičkim osobama porezni obveznik nema ni pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima za isporuke dobara kojima se oprema taj stan jer i te isporuke nisu obavljene za potrebe njegovih oporezivih isporuka.

10. Javnopravna tijela s pravom nisu prihvatila vjerodostojnim tvrdnje tužitelja da je stan kupljen u poslovne svrhe za obavljanje oporezivih transakcija, odnosno da je njegova namjera bila iznajmljivati stan pravnim osobama za obavljanje različitih poslovnih djelatnosti, ali da je naknadno došlo do promjena uvjeta mjerodavnih za odbitak pretporeza, odnosno do odustajanja od najma predmetne nekretnine od strane pravne osobe.

11. Prije svega, stan je po svojoj prirodi služi stanovanju, a može se upotrebljavati za poslovne svrhe, npr. u turističke svrhe – iznajmljivanje povremenim gostima (argument iz članka 73. stavka 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 1/17., 41/17. i 128/17.). Iz Zapisnika o poreznom nadzoru proizlazi da je 5. lipnja 2018., prilikom preuzimanja obavijesti o poreznom nadzoru, dogovoren očevid predmetne nekretnine zakazan za 6. lipnja 2018., ali tužitelj nije omogućio očevid, već je poslije neuspješnog očevida predočio Ugovor o najmu predmetne nekretnine sklopljen 1. svibnja 2018. između tužitelja i fizičke osobe kao najmoprimca. Na taj način svojim postupanjem tužitelj onemogućio utvrđivanje je li stan opremljen za stanovanje ili za poslovnu upotrebu.

12. Nadalje, u poreznom nadzoru tužitelj je samo paušalno navodio kako je „stan kupljen za korištenje u poslovne svrhe“ (str. 15. Zapisnika o nadzoru od 9. listopada 2018.), odnosno da je „stvarna namjera bila iznajmiti tvrtkama s pravom na odbitak pretporeza“ (str. 1. Prigovora od 15. listopada 2018.), a da je „do promjene čimbenika na temelju kojih je utvrđen iznos odbitka pretporeza došlo nakon podnošenja prijave PDV-a“ (str. 3. Predmetnog Prigovora). Tužitelj te tvrdnje uopće nije ni odredio niti je obrazložio te okolnosti, a nije ni podnio bilo kakve materijalne dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. Takvo postupanje onemogućuje utvrđivanje činjenica iz kojih bi se moglo utvrditi je li tužitelj postupao u cilju korištenja stana u poslovne svrhe i postoje li okolnosti koje su dovele do toga da tužitelj nije mogao nekretninu koristiti za obavljanje oporezivih transakcija.

13. Konačno, kratko razdoblje od stjecanja (28. ožujka 2018.), odnosno od podnošenja prijave poreza na dodanu vrijednost (20. travnja 2018.) do njegove upotrebe iznajmljivanjem fizičkoj osobi (1. svibnja 2018.), zajedno s gore navedenim okolnostima, uključujući neodazivanje zakazanoj raspravi, dovode do zaključka da tužitelj nije stekao predmetnu nekretninu za potrebe svojih gospodarskih djelatnosti.

14. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Tužitelj ne može odbiti pretporez sadržan u računima za primljena dobra što ih koristi za obavljanje usluga oslobođenih plaćanja PDV-a. Nije sporno da je nastao oporeziv događaj, a kako je tužitelju zakonito uskraćen odbitak pretporeza, tužitelju je osnovano naloženo plaćanje poreza.

              15. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje i porezno rješenje ocijenio zakonitim.

16. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje ZUS).

17. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 12. prosinca 2023.

 

Sudac

Ante Drezga,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.