Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžmp-11/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr. sc. Lane Peto Kujundžić, predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba, mr. sc. Ljiljane Stipišić, Tomislava Juriše i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog OH zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj Kmp- 2/2022 od 12. lipnja 2023., ispravljene 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog OH i braniteljice optuženika, Maje Vukelić, odvjetnice u Rijeci,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog OH kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu broj Kmp-2/2022-76 od 12. lipnja 2023. ispravljene 17. siječnja 2024. optuženi OH proglašen je krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točka 1. KZ/11. te je na temelju članka 111. točka 1. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i 2. i 49. stavak 1. točka 1. KZ/11., te članka 105. stavak 2. i 106. stavak 1. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine", broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., dalje: ZSM) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina te mu je na temelju članka 54. KZ/11., a u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. srpnja 2021. pa nadalje.
1.1. Na temelju članka 79. stavak 2. i 6. KZ/11. od optuženika je oduzeta sjekira sa drvenom drškom ukupne dužine 78,5 cm, dužine oštrice - sječiva 11 cm, i utisnute oznake na metalnoj površini sječiva ''140'', koja je pronađena tijekom očevida 8. srpnja 2021. godine, te će se ista uništiti.
1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12.,145/13., 152/14. i 70/17. – ispravno je i 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) sud je optuženog OH u cijelosti oslobodio obveze naknade troškova kaznenog postupka, slijedom čega oni padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 467. točka 1. u vezi članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.) i odluke o kazni (članak 467. točka 4. u vezi članka 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da se prihvati žalba i pobijana presuda ukine te predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se optuženom OH izrekne stroža kazna zatvora, u duljem trajanju.
2.1. Protiv te presude žali se optuženi OH po svojoj braniteljici Maji Vukelić, odvjetnici u Karlovcu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro na slobodi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, oduzimanju predmeta, imovinskopravnom zahtjevu te javnom objavljivanju presude, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi za kazneno djelo usmrćenja iz članka 112. KZ/11., a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te braniteljica i optuženik obavijeste o sjednici vijeća.
2.2. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svojoj braniteljici Maji Vukelić s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
3. Spis je u na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Održana je javna sjednica drugostupanjskog vijeća na zahtjev braniteljice optuženika na koju je pristupila braniteljica optuženika, odvjetnica Maja Vukelić te je prisutnost optuženika osigurana putem video-veze, dok nije pristupio uredno obaviješteni državni odvjetnik, pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 3.
ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.
5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
6. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. "zbog primjene redovnog kaznenog prava" (ispravno je primijene odredbi općeg kaznenog zakona) te smatra da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti maloljetničko pravo, odnosno optuženiku suditi prema Zakonu o sudovima za mladež. Iz sadržaja žalbenih razloga u tom djelu zapravo proizlazi kako se žali zbog povrede kaznenog zakona. Stoga će se ta povreda obrazložiti pod žalbenim osnovom povrede kaznenog zakona.
6.1. Nadalje, optuženik ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. jer da je činjenični opis kaznenog djela naveden u izreci presude proturječan činjeničnom opisu kaznenog djela navedenog u obrazloženju presude i provedenim dokazima u tijeku postupka. Smatra kako presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u presudi u znatnoj mjeri proturječni te u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika čime je sud počinio navedenu povredu. Smatra kako prvostupanjski sud, nije naveo jasne i logične razloge na kojima se zasniva pobijana presuda te propustio označiti dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, a potom nije ni obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. Kako je propustio cijeniti izvedene dokaze, izostala je i njihova pojedinačna ocjena, kao i ocjena njihove međusobne povezanosti, slijedom čega nisu dani razlozi za utvrđivanje svih odlučnih činjenica, posebno onih koji čine bitna obilježja kaznenog djela za koje optuženik osuđen.
6.2. Optuženik nadalje smatra da postoje proturječja u obrazloženju pobijane presude koja su protivna sa samim činjeničnim opisom sadržanim u optužnici i sada izreci osporavane presude. Smatra kako nije dokazano da je optuženik planirao i čekao da oštećenik legne i zaspe, i nakon što se je uvjerio da je oštećenik legao u krevet te je zbog pretilosti, oteklina i podljeva donjih udova bio teže pokretan i u ležećem položaju mu se nije u mogućnosti adekvatno oduprijeti napadu, istome je zadao kobne udarce sjekirom, a za što smatra žalitelj da je u suprotnosti s zaključcima vještaka dr. Haida i dr. Mayera. Žalitelj osporava i činjenicu optuženikove namjere da drugoga ubije na podmukao način, ističući da je optuženik u konkretnoj situaciji bio pod utjecajem negativnog afekta, da se bojao za vlastiti život, jer je njegov otac ove prigode bio izuzetno agresivan.
6.3. Razmatrajući žalbene navode drugostupanjski sud utvrđuje kako u obrazloženju presude nema proturječja sa činjeničnim opisom optužnice te iako žalitelj navodi kako se žali zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., iz sadržaja žalbe u tom djelu zapravo proizlazi kako se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u presudi nisu proturječni te o odlučnim činjenicama ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude te u sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Prvostupanjski sud je naveo jasne i logične razloge, posebno u točkama 27. do 30. obrazloženja te presude.
6.4. Time što sud nije primijenio odredbe članka 3. stavka 3. ZKP/08. i pravilo in dubio pro reo, nije bilo od utjecaja na pravilno donošenje pobijane presude jer sud nije ni imao dvojbu o postojanju činjenica koja čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, jer je u obrazloženju presude sud dao jasne razloge o odlučnim činjenicama te u presudi ne postoji znatna proturječnost između utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza. Druga stvar je što optuženik subjektivno smatra da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu. Stoga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.
7. Državni odvjetnik u žalbi smatra da je i odlukom o kazni sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. u vezi članka 459. stavak 6. ZKP/08., jer u razlozima presude nisu dani jasni i potpuni razlozi u vezi primjene odredbe članka 48. stavak 1. i 2. KZ/11. kada je zaključio da optuženom OH kaznu treba ublažiti, kojim navodima se sadržajno žali zbog odluke o kazni. No, sukladno članku 106. stavku 1. ZSM sud može izreći kaznu blažu od propisane, a koji razlozi za to su dani pod točkom 44. pobijane presude, pa niti žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.
7.1. Naime, suprotno žalbenim navodima, državni odvjetnik zanemaruje da je prvostupanjski sud uz primjenu članka 48. stavak 1. i 2. i članka 49. stavak 1. točka 1. KZ/11., o ublažavanju kazne primijenio i odredbe članka 105. stavak 2. i 106. stavak 1. ZSM-a koje predviđaju da se mlađem punoljetniku koji je u vrijeme suđenja navršio dvadeset i jednu godinu života može umjesto maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora, a kada na osobu koja je kazneno djelo počinila kao mlađi punoljetnik primjenjuje odredbe Kaznenog zakona i kazneno pravne odredbe drugih zakona Republike Hrvatske (opće kazneno pravo), sud može, u granicama ublažavanja kazne, izreći kaznu blažu od propisane, što upravo daje sudu u ovom postupku mogućnost ublažavanja kazne zatvora.
8. U odnosu na žalbeni navod optuženika da je povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu "zbog primjene redovnog kaznenog prava" ističe se da je u konkretnom predmetu optuženik bio mlađa punoljetna osoba u vrijeme počinjenja djela u dobi od 20 godina, dok je u vrijeme suđenja i donošenja prvostupanjske presude bio u dobi od 22 godine. Stoga nije sporno da je optuženik kazneno djelo počinio kao mlađi punoljetnik, dok je u trenutku donošenja presude navršio dvadeset jednu godinu života. Navedene činjenice nesumnjivo upućuju na mogućnost primjene i maloljetničkog prava i općeg kaznenog prava ovisno o ocjeni suda koja vrsta i mjera sankcije će biti optimalna za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Prema tome, kada je sud prvog stupnja optuženiku izrekao sankciju primjenom općeg prava umjesto primjenom maloljetničkog prava nije ostvario povredu kaznenog zakona, niti je osudom optuženika prekoračio zakonsku ovlast, a optuženiku odmjerena kazna unutar zakonski propisanog okvira. Osporavajući dokumentaciju Centra za socijalnu skrb, optuženik sadržajno obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.1. Nadalje, povredu kaznenog zakona optuženik ističe i kao tzv. posrednu povredu smatrajući daje trebalo utvrditi daje optuženik počinio kazneno djelo usmrćenja, a ne kazneno djelo teškog ubojstva, čime ne ukazuje na povredu zakona iz članka 469. ZKP/08. već optuženik tvrdi da je sud na temelju onog činjeničnog stanja koje po stavu žalbe proizlazi iz provedenih dokaza, bez pobližeg obrazlaganja istog, a ne onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, trebao donijeti drugačiju odluku. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 476. točke 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.
9. Nasuprot žalbenim navodima kojima se osporava presuda zbog povrede kaznenog zakona, a sadržajno se pobijaju činjenična utvrđenja, drugostupanjski sud smatra da je ispravno prvostupanjski sud na temelju podataka Centra za socijalnu skrb, kao i mišljenje socijalnog pedagoga o ličnosti, osobnim i obiteljskim prilikama, iz kojih proizlazi da je mlađi punoljetnik OH u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio u dobi od 20 godina, da je završio srednju školu po prilagođenom nastavnom planu i programu, odrastao je u obiteljskom okruženju s prisutnim poremećenim odnosima, posebno zbog prisutnosti agresivnog ponašanja oca, odnosno žrtve TH, što se odrazilo i na njegovu ličnost, u potpunosti sukladno članku 78. ZSM-a, utvrdio činjenice koje se odnose na ličnost, osobne i obiteljska prilike mlađeg punoljetnika. Imajući u vidu podatke o ličnosti mlađeg punoljetnika, posebice da se na planu njegove ličnosti ne očekuju resursi napretka zbog njegovih kako karakternih osobina, tako i kognitivnih sposobnosti, prema mlađem punoljetniku OH je prvostupanjski sud na konkretnu situaciju ispravno odlučio primijeniti odredbe općeg kaznenog prava. S obzirom da je optuženik u međuvremenu, 4. srpnja 2024. napunio 23 godine života za njega je sukladno članku 36. ZSM-a prestala nadležnost suda za mladež.
9.1. Optuženik nadalje u žalbi navodi da prvostupanjski sud na temelju rezultata dokaznog postupka nije pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. KZ/11., te da bi kritične zgode postupao na podmukao način, jer nije oštećenika uputio na spavanje ili ga nagovarao na spavanje, a niti je čekao da isti prethodno zaspi, već se je prethodno svađao sa ocem, a u konkretnoj situaciji je bio pod utjecajem negativnog afekta jer se bojao za vlastiti život i život svoje sestre KH, s obzirom da je njegov otac prethodno bio izuzetno agresivan te smatra da se u konkretnom slučaju moglo jedino raditi o kaznenom djelu usmrćenja. Smatra da se optuženik nije pripremao na takvu situaciju, niti je čekao da istu situaciju iskoristi, a što je razvidno kako iz obrane optuženika te potvrđeno nalazom, dopunom nalaza i usmenim saslušanjem vještaka dr. Aleksandera Haida koji je na raspravi dana 16. prosinca 2022. naveo da su u striktnom trenutku tempore criminis optuženikove kognitivne sposobnosti bile smanjene da nije mogao razmišljati i donijeti odluke na način da je prethodno planirao i čekao da oštećenik legne i zaspe.
9.2. Žalitelj optuženik ističe da je oštećenik, iako je bio pretio, bio normalno pokretna osoba te je uredno vozio automobil, odlazio u grad, išao uz i niz stepenice, a također je patio od nesanice, nije mogao spavati no smatra da je bio u dovoljnoj fizičkoj kondiciji fizički i psihički zlostavlja optuženika i članove obitelji. No, nasuprot žalbenim navodima, iz pisane izjave obiteljskog liječnika dr. ŠH o zdravstvenom stanju pok. FH, proizlazi da je prije nastupa smrti isti bio teško pokretna i izrazito pretila osoba (visoka 170, a teška 120 kg.) koja je bolovala od duboke venske tromboze donjih ekstremiteta i teškog oblika tromboflebitisa sa izrazito otečenim potkoljenicama. Stoga je logično i uvjerljivo da se takva osoba teže i sporije može pridići s kreveta i oduprijeti napadaču koji stoji iznad njega.
10. Žalitelj nadalje smatra kako je vještak psihijatar utvrdio da je u psihijatrijsko forenzičkom smislu optuženik neposredno prije i kod samog događaja (tempore criminis) bio pod utjecajem snažnih negativnih afekata, steničkog i asteničnog tipa, straha, bijesa, srdžbe, koji su kumulirali i taložili se dugi niz godina mahom kao posljedica agresivnosti, zlostavljanja oca, koji je nakon događaja brzo blijedio. Činjenica da je vještak ocijenio da su ispitanikove sposobnosti shvaćanja značenja djela i vladanja vlastitim postupcima bile bitno smanjene, smatra da su u striktnom trenutku tempore criminis njegove kognitivne sposobnosti bile smanjene te on nije mogao razmišljati i donijeti odluke na način kako ga se pita tj. da je prethodno planirao i čekao da oštećenik legne i zaspe.
10.1. Nasuprot žalbenim navodima točno je kako je na temelju nalaza i mišljenja vještak psihijatrijske struke naveo da je u samom trenutku zadavanja ozljeda optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv, uslijed utjecaja snažnih emocija, a koje su posljedice agresivnosti i zlostavljanja od strane oca. No, vještak je naveo i kako se ne može izjasniti o tome je li optuženik prethodno, prije nego što je došao u takvo stanje, planirao i čekao da se otac uputi na spavanje, jer u tom pogledu psihijatrijska znanost ne može odgovoriti, a što je i logično jer to jedino zna optuženik.
10.2. Stoga je na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u samom trenutku zadavanja ozljeda optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv, uslijed utjecaja snažnih emocija, a koje su posljedice agresivnosti i zlostavljanja od strane oca. No, tu jaku razdraženost optuženika nije izazvala prethodna svađa, već je kulminacija loših odnosa između optuženika i oštećenika, a koji su se odvijali prije kritičnog događaja dugi niz godina. Okolnost što je vještak iznio rezervu pražnjenje bijesa optuženika možda ne bi bilo za očekivati kod osobe koja prethodno čeka podoban trenutak, no optuženik je predmetne zgode šest sati nakon svađe s ocem u ranim jutarnjim satima (4,00 h) došao u sobu gdje je spavao oštećenik te počinio predmetno kazneno djelo.
11. Iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka prof. dr. sc. Davora Mayera proizlazi kako nije mogao utvrditi da je oštećenik tempore criminis spavao, a što se optuženiku ni ne stavlja na teret, već je podmuklost vezana uz čekanje da oštećenik legne i bude u ležećem položaju odnosno teže pokretan i manje u mogućnosti oduprijeti se napadu. Vještak je utvrdio da se radilo o približno desetak zasebnih udaraca usmjerenih u glavu, u područje lica, koji su bili zadavani silom u rasponu od slabog pa do jakog intenziteta, a učinak pojedinih udaraca na područje glave je bio smanjen zbog podmetanja ruku koje su amortizirale dio sile udarca. U početnom dijelu razdoblja ozljeđivanja oštećenik je bio pri svijesti i pokušao instinktivno pružiti otpor počinitelju odnosno rukama se obraniti od udaraca, o čemu govori prisutnost obrambenih ozljeda. Stoga u obrazloženju presude u pogledu analize provedenih vještačenja nema nikakvih proturječnosti u odnosu na izreku presude, a niti je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
11.1. Utvrđene okolnosti, da je optuženik čekajući trenutak da oštećenik, njegov otac, legne spavati i da ostane sam i da se time steknu uvjeti da ostvari svoj naum i liši ga života, što je i učinio, kada se uvjerio da je to tako, onda takvo postupanje optuženika sadrži krajnje prijevarno i krajnje neiskreno postupanje prema svom ocu, koji je mirno legao spavati ne sluteći ništa i čije je povjerenje na taj način iskoristio, i to iznad uobičajene mjere prikrivenosti i himbenosti svojstvene ubojstvu, kao što je to sve ispravno utvrdio i obrazložio sud prvog stupnja.
11.2. Žalitelj nadalje smatra kako je utvrđeno kako je optuženik postupao u stanju straha i jake razdraženosti, a koje stanje bez krivnje optuženika, je prouzročio upravo pokojni oštećenik svojim napadom na optuženika i grubim vrijeđanjem, kako je to optuženik opisao u svojoj obrani te se ovdje radi o kaznenom djelu usmrćenja iz čl. 112. stavak 1. KZ/11, a ne teškog ubojstva kako je optuženik terećen pobijanom presudom. Nasuprot žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da optuženik nije postupao u stanju straha i jake razdraženosti, jer je od svađe sa oštećenikom do počinjenja djela prošlo oko šest sati, a također nije utvrđen nikakav fizički napad oštećenika na optuženika, već samo verbalni.
12. Iz provedenih dokaza, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se teško ubojstvo dogodilo svakako nakon prethodne svađe, odnosno nakon što je verbalni sukob optuženika i njegovog oca prestao prije šest sati. Na takav zaključak upućuje iskaz svjedokinje KH, kao i komunikacija samog optuženika s više sudionika. Tome u prilog ide i nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka iz kojega nedvojbeno proizlazi da je oštećeni u trenutku napada bio u ležećem položaju i pri tome bio u stanju laganog sna ili mirovanja u cilju da zaspe, kao i da obzirom na lokaciju ozljeda oštećeni nije percipirao predstojeću opasnost, dok mu je optuženi OH zadavao ozljede stojeći u ravnini njegovog trupa i iznad njega uz slobodan rub ležaja, odnosno kauča postupajući pri tom svjesno sa izravnom namjerom.
12.1. Uzevši u obzir zdravstveno stanje oštećenika, a što je optuženom OH bilo nedvojbeno poznato, jer mu je žrtva otac, nije sporno da je bio teže pokretan i da se u ležećem položaju neće moći adekvatno oduprijeti napadu, proizlazi da je optuženi koristeći upravo takvo stanje oca postupao na podmukao način, upravo s ciljem da ga usmrti. Postupanje optuženika na opisani način predstavlja potajno i prikriveno djelovanje u odnosu na žrtvu pokojnog TH, koji nije imao spoznaju da počinitelj čeka trenutak da legne u krevet i pokuša zaspati, dok mu je njegovo narušeno zdravlje posebno donjih udova zbog teže pokretnosti olakšalo počinjenje djela. Stoga je njegovo postupanje konkretne prigode bilo u subjektivnom smislu i himbeno jer je postupao neiskreno i sa zlom namjerom.
12.2. Optuženik je također nakon počinjenog djela poduzeo radnje kako bi svoj čin prikrio, otežao prikupljanje dokaza i otkrivanje počinitelja. Iz rezultata očevida proizlazi da sredstvo kojim je kazneno djelo počinjeno - sjekira je pronađeno izvan obiteljske kuće gdje se dogodio ovaj zločin i to u niskom raslinju, kao i dio odjeće. Nadalje, rezultati očevida ukazuju da je optuženi komadima cigle razbio staklena vrata na obiteljskoj kući, što je probudilo i njegovu sestru, a sve u cilju kako bi prikrio svoj čin i prebacio odgovornost na nepoznatog počinitelja, a potom pozvao policijske službenike i predočio im da je provaljeno u kuću, da je njegov otac ubijen. Upravo ove okolnosti o postupanju optuženika daju iznimno visok stupanj kriminalne volje, pri čemu optuženi niti u jednom trenutku nije pokazao žaljenje za počinjenim djelom, niti poduzeo bilo kakve aktivnosti da se pozove liječnička pomoć odmah nakon počinjenog djela kako bi se žrtvi ukazala pomoć.
12.3. Isto ukazuje ne samo da je postupao podmuklo tijekom počinjenja kaznenog djela, već je i nakon počinjenog djela postupao bez žaljenja, kajanja, odnosno upravo suprotno tome, hladno, bešćutno s jednim ciljem da prikrije počinjeno djelo koje je počinio i uništi dokaze. Isto ukazuje i na zrelo ponašanje tada dvadesetogodišnjaka kao mlađeg punoljetnika te stoga pravilno na njega nije trebalo primijeniti maloljetničko pravo već samo na odgovarajući način odredbe koje se odnose na mlađeg punoljetnika. Stoga činjenično stanje nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a niti je došlo do povrede kaznenog zakona kao što to neosnovano navodi žalitelj.
12.4. Slijedom izloženog, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
13. Optuženik se uvodno žali na odluku o kazni koju posebno ne obrazlaže, dok državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina za kazneno djelo za koje je optuženi OH proglašen krivim preblaga te da cijeneći okolnosti počinjenog kaznenog djela nije bilo osnovano primijeniti odredbe članka 48. i 49. KZ/11. o institutu ublažavanja kazne.
13.1. Državni odvjetnik navodi da od suda utvrđene olakotne okolnosti, kada se dovedu u korelaciju s utvrđenim otegotnim okolnostima, nikako se ne mogu cijeniti posebno olakotnim okolnostima, dok pogrešno cijeni olakotnim iskreno žaljenje i kajanje optuženika postojale. Smatra da sud u tom pogledu nije iznio jasne i potpune razloge iz kojih je zaključio da je bilo osnovano primijeniti odredbe o ublažavanju kazne zatvora.
13.2. Prvostupanjski sud je pravilno u odluci o mjeri kaznenopravne sankcije utvrdio olakotne okolnosti optuženika odnosno da je odrastao u obitelji u kojoj je bio izložen zlostavljanju, zanemarivanju u roditeljskoj skrbi, kao i da je do sada neosuđivana osoba, da je kao mlada osoba vodio brigu o mlađoj sestri, da je u trenutku počinjenog djela bio smanjeno ubrojiv do koje nije došlo zbog njegove krivnje kao i žaljenje i kajanje pred sudom, što ne umanjuje činjenice da se optuženik tijekom ispitivanja branio šutnjom, kako to prigovara državni odvjetnik. Od otegotnih okolnosti, sud je cijenio izrazitu surovost koju je pokazao pri počinjenju kaznenog djela nanošenjem žrtvi deset udaraca sjekirom u glavu, zbog čega je pokazao brutalnost koja nadilazi okvire uobičajenog načina usmrćivanja kao i visok stupanj kriminalne volje koju je pokazao nakon počinjenog djela.
14. O odluka o kazni uvijek mora biti individualizirana te kao takva predstavljati društvenu osudu konkretno počinjenog kaznenog djela. Kako bi izvršio tu zadaću, sud mora imati u vidu svrhu kažnjavanja, kako je ista određena člankom 41. KZ/11. te kroz kaznu izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Kako bi ostvario tako određenu svrhu kažnjavanja, sud mora ispravno primijeniti pravilo o odmjeravanju kazne (članak 47. KZ/11.) na svaki konkretni slučaj i počinitelja. U tom kontekstu sud mora utvrditi sve pravno relevantne okolnosti kao olakotne i/ili otegotne, kako bi sukladno njihovoj ukupnosti napravio odgovarajući izbor vrste i mjere kazne, kojima će ostvariti svrhu kažnjavanja.
14.1. Stoga drugostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, nalazi kako je prvostupanjski sud, ne samo pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne okolnosti glede izbora mjere izrečene kazne, već je iste i ispravno valorizirao i ocijenio. Prvostupanjski sud je pravilno vrednovao utvrđene otegotne okolnosti, kao i olakotne okolnost i na temelju istih izrekao primjerenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, koja će ostvariti svoju svrhu u smislu opće i posebne prevencije.
15. Optuženik se žali na odluku o oduzimanju predmeta, no u žalbi ne obrazlaže žalbeni navod. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju članka 79. stavak 2. i 6. KZ/11. donio odluku o oduzimanju predmeta - sjekire sa drvenom drškom ukupne dužine 78,5 cm, dužine oštrice - sječiva 11 cm i utisnute oznake na metalnoj površini sječiva ''140'', koja je pronađena tijekom očevida 8. srpnja 2021. godine, a kojim je predmetom počinjeno predmetno kazneno djelo i koji će se predmet uništiti po pravomoćnosti presude. Stoga je žalba optuženika na odluku o oduzimanju predmeta kojim je počinjeno kazneno djelo neosnovana.
15.1. Iako optuženik u žalbi navodi kako se žali i zbog odluka o sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro na slobodi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, imovinskopravnom zahtjevu te javnom objavljivanju presude, iste odluke nisu ni izrečene te je žalba optuženika u tom dijelu bespredmetna.
16. Slijedom svih navedenih razloga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika, a kako ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 11. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Lana Petö Kujundžić
