Poslovni broj: Usž-1891/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Blanše Turić, članova vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. I. S. H. d.o.o., B., koje zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva V. & partneri u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, R., radi koncesije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-112/2023-6 od 27. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 11. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-112/2023-6 od 27. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, te zahtjev za naknadom troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 22. prosinca 2022. tužitelju je utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 19. svibnja 2020. do 31. prosinca 2020. u ukupnom iznosu od 140,54 kune i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 4.032,00 kuna, naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. u ukupnom iznosu od 118,61 kuna i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 720,00 kuna, naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. travnja 2022. u ukupnom iznosu od 61,68 kuna i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 1.920,00 kuna.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, to jest svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

U žalbi, osim što ponavlja sve tužbene navode, ističe da prvostupanjska presuda nije obrazložena sukladno članku 60. stavku 4. ZUS-a. Ponovno navodi da je prvostupanjski sud sve dokazne prijedloge tužitelja i njegove prigovore u potpunosti zanemario. Smatra da je stoga došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te posljedično do pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da tuženik ne spori da je navodni fiksni dio naknade utvrđen procjenom, a što predstavlja neutvrđenu i nepovjerljivu metodu koja se odnosi na dio čestice, bez da je navedeno koji je dio, te je isti iz dispozitiva rješenja nemoguće utvrditi. Smatra da je trebalo provesti barem financijsko vještačenje. Ponavlja da je mobilna dizalica koju je navodno koristio na dijelu pomorskog dobra, oko 50 m[2] , njegovo vlasništvo i da nema fiksnu poziciju, a tako ni poziciju fiksnog korištenja pomorskog dobra. Predlaže da Visoki upravni sud poništi presudu Upravnog suda u Rijeci, te poništi osporeno rješenje i naloži tuženiku naknaditi trošak upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže da se žalba odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Suprotno tvrdnji tužitelja, prvostupanjski sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka. Prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama u skladu sa pravilima propisanim odredbom članka 60. stavak 4. ZUS-a, radi čega je ovaj prigovor kao neosnovan valjalo odbiti.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik kod tužitelja proveo porezni nadzor izvršavanja obveza iz ugovora o koncesiji, obavljanje djelatnosti koncesije prekoračenjem opsega i sadržaja koji je određen ugovorom o koncesiji, te obavljanje djelatnosti za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, a ista se obavlja bez koncesije, za obavljanje - gospodarskog korištenja pomorskog dobra luke posebne namjene Grada B. U postupku je utvrđeno da je tužitelj gospodarski koristio dio pomorskog dobra – morskog akvatorija ispred nekretnine kč. br. 4954/1, k.o. P., radi obavljanja djelatnosti dizanja i spuštanja plovila u more autodizalicom u razdoblju od 19. svibnja 2020. do 30. travnja 2022., i to sve bez sklopljenog ugovora o koncesiji. O provedenom nadzoru sastavljen je zapisnik od 30. studenog 2022. protiv kojeg je tužitelj podnio prigovor. Proizlazi da je tužitelj koristio predmetno pomorsko dobro temeljem ugovora o koncesiji za luku posebne namjene sklopljenog 23. svibnja 2000., i to dodatkom br. 1 ugovora o koncesiji za luku posebne namjene od 16. ožujka 2009. na vremensko razdoblje od 18. svibnja 2000. do 18. svibnja 2020., te da je nakon isteka ugovora nastavio i nadalje koristiti pomorsko dobro. Prvostupanjski sud je detaljno citirao sve odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19. – dalje: ZPDML) iz kojih jasno proizlazi da je izričito zabranjeno svako obavljanje djelatnosti bez dane koncesije te postoji zakonska osnova da se korisniku koji je pomorsko dobro koristio bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji, obračuna naknada i utvrdi i oduzme imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru. Dakle, za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru potrebno je ishoditi koncesiju, a činjenica što pomorsko dobro nije upisano u zemljišne knjige ne može opravdati kršenje pozitivnih propisa i obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru bez valjane pravne osobe. Razvidno je i da je tužitelj za prethodne godine ishodio koncesiju i sklopio ugovor o koncesiji s rokom važenja do 18. svibnja 2020., a obraćanje tužitelja nadležnim tijelima za produljenje ugovora o koncesiji nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom sporu, s obzirom da i dalje stoji nedvojbena činjenica da je tužitelj svoju djelatnost obavljao na pomorskom dobru, bez koncesije.

8. Što se tiče prigovora tužitelja da je pogrešno obračunata visina naknade, valja istaknuti da je odredbom članka 58. stavak 1. i 2. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", 69/17. i 107/20.) propisano da koncesionar plaća novčanu naknadu za koncesiju u iznosu na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji u skladu s odredbama posebnog zakona. Ako koncesionar ne plati naknadu za koncesiju u roku određenom ugovorom o koncesiji, svakom sljedećom uplatom, neovisno o tome što je koncesionar označio da se tom uplatom plaća, smatra se da se najprije podmiruje zaostali dug po redoslijedu dospijeća, i to tako da se prvo podmiri troškovi, zatim obračunate zakonske zatezne kamate i napokon iznos dospjele naknade. U odnosu na obračun promjenjivog dijela naknade za koncesiju, prema ocjeni i ovog Suda, isti je pravilno obračunat sukladno članku 16. stavku 1. točci A) 4.1. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine", 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 25/10., 102/11., 83/12. i 110/17.) kojom je propisano da početni iznos promjenjivog dijela koncesijske naknade iznosi 1,5% prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti, što znači da je naknada obračunata prema ostvarenom prihodu, ne uključujući troškove. Također su netočni navodi tužitelja kako je propušteno utvrditi da je izvršio uplatu iznosa na ime promjenjivog dijela naknade, budući da je iz Zapisnika o poreznom nadzoru vidljivo da su prikazane uplate na ime promjenjivog dijela naknade, koje naknade su proknjižene na kontu 2200 – obveza prema dobavljačima i kontu 4170 – komunalne naknade, sve kako je to opisano u navedenom Zapisniku. Iste uplate nisu uplaćene u rokovima koji su određeni ugovorom o koncesiji, odnosno Dodatkom br. 1 ugovora o koncesiji – koncesija u poslovnoj 2019. i 2020.

9. Što se tiče stalnog dijela naknade za predmetno razdoblje tužitelj je isticao da je 22. svibnja 2020. izvršio uplatu u iznosu od 5.783,75 kn, koja uplata je evidentirana, ali je izvršena nakon isteka rokova za plaćanje određenih ugovorom o koncesiji, odnosno Dodatkom br. 1 ugovora o koncesiji. Navedena uplata je proknjižena na kontu 2200 – obveza prema dobavljačima i kontu 4170 – komunalna naknada – koncesija u poslovnoj 2019. i 2020.

10. S obzirom na istek ugovora o koncesiji i stalni dio naknade je izvršen procjenom, kako je to opisano u obrazloženju rješenja tuženika, i to za 50 m[2] na kojem se obavlja gospodarska djelatnost. Ugovorom o koncesiji od 23. svibnja 2000. je određeno da tužitelj koristi ukupno 10.064 m[3] zauzetog pomorskog dobra, što znači da mu je poreznim nadzorom doista uzeta samo površina od 50 m[2] na kojem prostoru se nalazi autodizalica. Što se tiče prigovora tužitelja da iz rješenja nije vidljivo o kojem dijelu i o kojoj čestici se radi, valja istaknuti da je iz obrazloženja samog rješenja vidljivo o kojoj se nekretnini radi.

11. Što se tiče obračuna visine imovinske koristi, prema ocjeni ovoga Suda, navedeni obračun je pravilno izvršen, budući da je prilikom obračunavanja visine imovinske koristi tuženik pošao prije svega od odredbe članka 89. stavka 7. Zakona o koncesijama, prema kojem se iznos imovinske koristi koji se ima oduzeti zbog obavljanja djelatnosti bez koncesije, utvrđuje u visini ukupnih prihoda ostvarenih obavljanjem te djelatnosti.

12. S obzirom na sve navedeno, nesporno je utvrđeno da je tužitelj pružajući uslugu autodizalice, odnosno obavljajući djelatnost izvlačenja plovila iz mora i spuštanja plovila u more autodizalicom u razdoblju od 19. svibnja 2020. do 30. travnja 2022. koristio pomorsko dobro – morski akvatorij i ostvario gospodarsku korist, te je stoga bilo osnova za utvrditi mu obvezu plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju i plaćanje imovinske koristi.

13. Što se tiče navoda tužitelja kako je trebalo saslušati osobe koje su provodile nadzor, te provesti financijsko vještačenje, valja istaknuti da je pravilno ocijenjeno da ne treba prihvatiti navedene dokazne prijedloge, obzirom na provedeni porezni nadzor i utvrđenja iz zapisnika u kojem je sve opširno i razložno obrazloženo pozivom na zakonske odredbe. Osim toga, osoba koja je provodila nadzor bila je prisutna kao opunomoćenik tuženika na održanom ročištu za raspravu i ponovno obrazložila način utvrđenja obavljanja gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru i utvrđenoj gospodarskoj koristi, te shodno tome utvrđenoj obvezi naknade s obilježjem naknade za koncesiju i imovinsku korist.

14. Budući da je utvrđeno da žalbeni razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS- a.

U Zagrebu, 11. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan, v.r.