REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-1769/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Željki Zrilić Ježek, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice I. K., državljanka Ruske Federacije, koju zastupa opunomoćenica M. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: …, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Z., radi međunarodne zaštite, 11. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Klasa: UP/I-216-03/22-06/542, Urbroj: 511-01-212-23-23 od 12. veljače 2024.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: …, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, isplatiti odvjetnici M. G., pružateljici pravne pomoći, iznos od 2.000,00 EUR (slovima: dvijetisućeeura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Klasa: UP/I-216-03/22-06/542, Urbroj: 511-01-212-23-23 od 12. veljače 2024., u toč. I odbijen je zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, a toč. II određeno je da je u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja tužiteljica dužna napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a.

2. Tužiteljica pobija zakonitost tuženikove odluke zbog povrede pravila upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je ona visokoobrazovana osoba koja je i prije otišla iz Ruske Federacije jer nije mogla niti željela živjeti tamo zbog razloga neslaganja sa politikom ruske vlasti, nedostatka prava glasa i nedemokratske vlasti. U osporavanom rješenju nije točno i potpuno utvrđen cjelokupni kontekst tužiteljičine situacije te nisu razmotreni dokazi koje je tužiteljica priložila, po uputi službene osobe tuženika, mailovima nadležnoj službi tuženika dana 06.03.2023. i 07.03.2023. Tuženik je morao temeljito ispitati stanje u zemlji podrijetla u odnosu na položaj tužiteljice, a prema kojoj odredbi je obveza tuženika ne samo utvrditi stanje u zemlji podrijetla te ispitati da li je tužiteljica bila izložena nego i da li bi mogla, prema svim okolnostima slučaja, biti izložena proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi, pri čemu se moraju uzeti u obzir svi oblici proganjanja i ozbiljne nepravde, izravni i neizravni. Tužiteljica je navela, a što je sukladno izvješćima o stanju u zemlji podrijetla, da ruske službe ljude u slučaju povratka odmah na aerodromu zadržavaju i provode ispitivanje, a logično je i životno uvjerljivo da bi tome vrlo vjerojatno bila podvrgnuta i ona, obzirom na dugogodišnje izbivanje iz Ruske Federacije, dulje boravke Ukrajini, i zapadnim zemljama odnosno članicama Europske Unije, o čemu postoje brojni pečati u tužiteljičinoj putovnici. Tužiteljica bi sasvim sigurno i u slučaju dobrovoljnog povratku u Rusiju bila ispitivani gdje je i zašto boravila u tim zemljama, a u slučaju prisilnog povratka to bi pisalo na rješenju o protjerivanju i prisilnom udaljenju te bi u tom slučaju posebno privukla pažnju vlasti u cilju ispitivanja suradnje sa „stranim agentima” zapada zbog duljeg izbivanja iz Rusije, posebice i nakon objave mobilizacije i u vrijeme ratnog stanja. Tom prilikom sasvim sigurno bi joj bio pregledan i mobitel, pa sve čak i da nisu iz njega vidljive objave na F., I. i T., kao i kontakti putem W.A. i mailova sa ukrajinskim i zapadnim „agentima”, posebice uključujući vlasnika F., ukrajinskog oligarha A. M. koji živi upravo u Z. i financira ukrajinsku vojsku, kontinuirane novčane transakcije primljene iz Ukrajine (iz F. i drugih povezanih društava), visoko pozicionirano radno mjesto i ovlasti u F., dugodišnje znanje i sudjelovanje u financijskim transakcija kompanija iz te grupe prema ukrajinskim i drugim subjektima gdje ju već sama takva saznanja čine interesantnom ruskim službama, te boravak tijekom rata s Ukrajinom u RH gdje se nalazi navedeni ruski oligarh, dugogodišnji kontakti sa ukrajinskim osobama koje imaju određene financijske i druge ovlasti, sve to po stajalištu ruskih vlasti u ovim okolnostima, sigurno svrstava tužiteljicu u osobu od interesa za ruske tajne službe i ispitivanje o suradnji sa „stranim agentima” zapada. Za sve navedene tvrdnje tužiteljica je u mailu tuženiku od 06.03.2023. godine dostavila brojne dokaze. Tuženik je djelomično i površno utvrdio stanje u zemlji podrijetla te nije isto bazirao na izvješćima kako to zahtijeva čl. 28 st. 2 ZMPZ, a iz koji proizlazi i dokazuju osnovanost zahtjeva tužiteljica. Smatra da se država podrijetla tužiteljice ne može smatrati sigurnom za tužiteljicu. Točka II. osporavanog rješenja nezakonita je iz razloga koji su navedeni u odnosu na točku I. i zbog povrede čl. 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti – načelo non refoulement. Prema čl. 5 Direktive o povratku (2008/115/EZ), prilikom postupaka povrata mora se obvezno uzeti u obzir, između ostalog, načelo non-refoulement. Tužiteljica smatra da pobijano rješenje u toč. II. nije obrazloženo te da je nerazumljivo i ne može se ispitati posebice da je nalog za napuštanje EGP protivan odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, posebice čl. 3 te da je u cijelosti neprimjeren, posebice jer nisu ispitani individualni uvjeti povratka u zemlji podrijetla, a da jesu, bilo bi jasno da se tužiteljica ne može sigurno vratiti u zemlju podrijetla, a posebice ne u roku iz toč. II osporavanog rješenja. Poziva se na brojnu praksu Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije, te na stavove iz Priručnika Ureda Visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima utvrđivanja statusa izbjeglice prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolu iz 1967.

3. Predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika, da joj se odobri besplatna pravna pomoć u ovom upravom sporu i da se odvjetnici M. G., pružateljici besplatne pravne pomoći, isplati iznos od 2.000,00 EUR, u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava njenu osnovanost iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane odluke. Posebno se ističe kako sadržaj dokaza koje je tužiteljica priložila, a to je njezina povezanost s ukrajinskom tvrtkom, u rješenju nije osporen, već je naveden u procjeni vjerodostojnosti materijalnih činjenica. Isto tako, u procijeni vjerodostojnosti materijalnih činjenica te u procjeni budućeg rizika razmatrane su upravo individualne okolnosti tužiteljice vezano uz njen siguran povratak u zemlju podrijetla, a nastavno na navode opunomoćenice tužiteljice da to nije učinjeno i da su tvrdnje o sigurnom povratku paušalne i općenite.

5. Slijedom navedenog, predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. 6. Tijekom postupka izvršen je uvid u osporeno rješenje tuženika, u sudski spis predmeta, te u spis tuženika.

7. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja tuženika nije osnovan.

8. Sud je 16. svibnja 2024. i 4. srpnja 2024. održao usmene rasprave, te je time strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24.) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

9. S rasprave je isključena javnost radi razloga zaštite privatnosti, sukladno odredbi članka 90. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, u svezi s odredbom članka 12. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17., 33/23. – dalje u tekstu: Zakon).

10. Člankom 20. Zakona propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

11. Člankom 21. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (stavak 2.).

12. Uvidom u priloženi spis tuženika utvrđeno je da je tužiteljica 16. ožujka 2022. izrazila namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te je 22. ožujka 2022. podnijela zahtjev, u kojem u bitnom navodi da međunarodnu zaštitu traži jer je bila zaposlena u ukrajinskoj firmi i jer je putem društvenih mreža izražavala svoju podršku Ukrajini, stoga se boji povratka u Rusiju.

13. U obrazloženju osporenog rješenja navedeno je da analizom izjava tužiteljice koje su ocijenjene vjerodostojnima, procjenom budućeg rizika i u skladu s citiranim izvješćima, nije utvrđeno da bi se povratkom u Rusku Federaciju tražiteljica suočila sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde u smislu članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Utvrđeno je da ne postoji predvidiv, stvarni i osobni rizik pri povratku u zemlju podrijetla od smrtne kazne ili smaknuća, mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja te ozbiljne i individualne prijetnje životu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

14. Prema ocjeni suda osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, jer je tuženik pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nema ključnih elemenata u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje.

15. Neosnovano tužiteljica kroz tužbu osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja jer je bila u prilici na ispitivanju, kako kod tuženika, tako i kod ovog suda, iznijeti sve činjenice za koje je smatrala da bi joj u postupku priznavanja međunarodne zaštite mogle ići u prilog, te su razmotreni svi dokazi, dokumentacija, poruke i sl. koje je tužiteljica dostavila. U tijeku ovog spora tužiteljica na održanoj raspravi u bitnom iznosi iste okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu kao i na saslušanju u upravnom postupku.

15.1. U iskazu na održanoj raspravi tužiteljica navodi kako je Rusku Federaciju napustila u lipnju 2019. kada su bili veliki neredi zbog N. te se više nije osjećala sigurnom obzirom je po profesiji novinar. U to vrijeme otišla je u Bjelorusiju gdje se zaposlila u F.-u, koji ima podružnice u mnogim zemljama pa i u Ukrajini i Hrvatskoj. Za vrijeme svog boravka u Rusiji radila je poslove kao PR službenik i marketing, a kao novinar nije objavljivala nikakve članke. Bjelorusiju je napustila početkom rujna 2019. jer je pozvana doći raditi u F. u Hrvatskoj kao country manager. Navodi da je od rujna 2019. do studenog 2020. radila u Hrvatskoj, u F.-u, radila je do kada je imala dozvolu boravka i radnu dozvolu. Potom je otišla u Tursku, pa Meksiko, a u Hrvatsku se vratila 11. ožujka 2022. Također ističe da je tijekom lipnja ili srpnja 2021. bila u Rusiji i za to vrijeme je podnijela zahtjev za schengensku vizu. Boravila je u Rusiji otprilike dva mjeseca i za to vrijeme nije imala nikakvih problema u Rusiji. Podnijela je zahtjev za schengensku vizu jer ne želi živjeti u Rusiji, a kao razlog zbog čega ne želi živjeti u Rusiji navodi da nema slobode govora te da ne želi živjeti u takvoj zemlji. Na poseban upit Suda je li tijekom svog života i boravka u Rusiji na bilo koji način ograničavana u slobodi govora navodi da nije, da ona osobno nikada nije bila ograničena u slobodi govora i izražavanja mišljenja, ali je općenito u Rusiji situacija takva da su ta prava ograničena i stoga ne želi živjeti u takvoj zemlji. Dolaskom u Hrvatsku vidjela je da postoji i drugačiji način života i zato se više ne želi vratiti. Nadalje navodi da nakon studenog 2020. kada je radila u F.-u više nije nigdje radila, a po dolasku u Hrvatsku i po podnošenju zahtjeva za međunarodnu zaštitu dobila je dozvolu za rad te je radila dva mjeseca u Rovinju u jednom antikvarijatu. Navodi da od studenog 2020. nije radila, ali kako je imala dobru plaću, a tvrtka joj je plaćala i stan i auto, to je uspjela uštedjeti dovoljno novaca za putovanja. Navodi da je po završetku posla u studenom 2020. cjelokupan novac sa svog računa prebacila u Rusiju, jer nije znala hoće li moći i dalje imati otvoren račun u hrvatskoj banci. Novcem iz Rusije se normalno i bez problema mogla koristiti do veljače 2022. kada su uvedene sankcije. Ima važeću putovnicu koju je napravila 2019. godine i koja još uvijek vrijedi i u kojoj ima pečate iz kojih se vidi da je putovala u Ukrajinu. Na upit što smatra da bi joj se dogodilo pri povratku u Rusiju navodi da zna iz vijesti, kao i sa interneta, da svi koji su dugo bili u inozemstvu da se provjeravaju pa sama činjenica da je radila za ukrajinsku firmu zasigurno isto ne bi dobro zvučalo. Smatra da bi joj provjeravali telefon, kao i internet i da bi mogli naći poruke koje je razmjenjivala sa A. M. Smatra da bi također vidjeli i da je putovala u Ukrajinu, a njen zadnji put u Ukrajinu je bio sredinom 2020. Također naglašava da i ona i A. M. žive u Hrvatskoj te bi vlasti možda mogle zaključiti da su oni i dalje u kontaktu. Sve poruke se odnose na posao, kao npr. prebacivanje novaca, ali isto tako i privatne poruke, npr. "Kako si?". Nakon studenog 2020., kada je prestala raditi u firmi, s A. više nema poruka. Na poseban upit zašto se boji povratka u Rusiju kada je u studenom 2020. prestala raditi za F.-u, odnosno davno prije početka rata u Ukrajini navodi da bi oni sigurno mogli saznati za njen boravak u Ukrajini, za njene poslovne i novčane transakcije, kao i za kontakt sa A. M., a to zasigurno ne bi bilo dobro, a ona nema načina da dokaže da sa A. više nije u kontaktu. Isto tako dronovi lete u Rusiji i izazivaju eksplozije zbog čega život u Rusiji više nije siguran. Također, donesen je prije dvije godine Zakon gdje se osobe proglašavaju stranim agentom i za puno manje stvari nego što je njen kontakt sa Ukrajinom. Također ističe da je i dalje u kontaktu sa kolegama iz ukrajinske firme te se dopisuje sa J. M., direktorom F.-a. Objašnjava da se dopisuje sa bivšim kolegama, za neke zna da su u Hrvatskoj, a za neke ne zna gdje se nalaze, ali neki i dalje imaju ukrajinske telefonske brojeve. U svezi poslova koje je obavljala u F.-u i F.-u navodi da, po strukturi firme, najprije je bila glavni trgovački direktor, te je bila odgovorna za sva strateška, financijska i kadrovska pitanja, morala je potvrđivati sve novčane transakcije, uključujući investicije i plaće zaposlenika, poreze, licence te je sastavljala i sve proračune. Prosječno mjesečni iznos transakcija je iznosio između 10.000.000,00 i 15.000.000,00 Eura. Na poseban upit opunomoćenice tužiteljice koje sve pečate ima u novoj putovnici navodi da ima pečate Njemačke, Austrije, Italije, Slovenije, Meksika, Jamajke, Turske, Ukrajine, Hrvatske i Rusije. Na poseban upit zašto je na svojim društvenim mrežama obrisala svoje objave u kojima podržava Ukrajinu navodi da je početkom rata, kao i svi ostali, stavljala na društvenim mrežama i na svojim mobilnim telefonima, znakove ukrajinske zastave pa je tako i ona stavila taj znakić. U to vrijeme je bila u Meksiku pa kako su nastupile sankcije i više nije mogla do svog računa u Rusiji odlučila je doći u Hrvatsku jer ovdje ima prijatelje pa je mislila da će joj pomoći. Također je napisala i neki komentar za vrijeme svog boravka u Meksiku, ali se više ne sjeća njegovog sadržaja pa je i to obrisala. Mislila je, kao i svi, da će taj rat brzo završiti, međutim, nije. Na upit je li svoje mail poruke i razgovore sa A. M. dostavila MUP-u RH za vrijeme postupka navodi da je sve dostavila nakon drugog razgovora kojeg je imala, kada joj je rečeno da sve dokaze koje ima dostavi u roku od 10 dana te je od istih dobila i potvrdu da je sve zaprimljeno. Na poseban upit opunomoćenice tuženika da je na razgovoru od 27. veljače 2023. navela da je u F.–u radila do kolovoza ili rujna 2020., a sada kaže na raspravi do studenog 2020., objašnjava kako je u F.-u radila do rujna 2020., a da je u Hrvatskoj boravila do studenog 2020. Na upit zašto je uopće dala otkaz prije nego joj je istekla dozvola boravka navodi da budući da je u Hrvatskoj radila kao country manager htjeli su je prebaciti u Rumunjsku kao konzultanta na otvaranju online casina, ali ona nije htjela otići raditi u Rumunjsku i zato je dala otkaz pa nije htjela više raditi niti ovdje u Hrvatskoj. U to vrijeme je bila korona i prestali su joj plaćati i stan i auto pa je shvatila da to više nema smisla. Objašnjava da je po dolasku u rujnu 2019. nakon što joj je firma sredila dozvolu boravka i rada, radila sve do otprilike rujna 2020. kada je dala otkaz te misli da je imala još obvezu raditi 2-3 tjedna otkaznog roka. Ističe da je ugovor sklopila 9. listopada 2019., da je F. tvrtka, a F. je brand. Obzirom da izjavljuje da joj je račun blokiran zbog sankcija prema Rusiji od veljače odnosno ožujka 2022. pozvana je objasniti od čega je živjela od veljače 2022. do danas, navodi da od ožujka 2022. pa do veljače 2024. godine je živjela, a o čemu je dostavila i ugovor, besplatno u kući gospođe G. P. Kuća glasi na nju, ona je u toj kući živjela sa njezinim sinom te je živjela besplatno. Ona također ima neki restoran pa su besplatno dobivali hranu. Od veljače 2024. godine je živjela u unajmljenom stanu u R. za koji nije plaćala najamninu nego samo režije. Između ostalog, kao što je navela, radila je u antikvarijatu, mjesec dana je radila i u jednom hotelu. Na upit jesu li njeni roditelji i sestre imali problema zbog njenog izbivanja iz Rusije navodi da oni žive u malom selu M., to je malo selo i nema vojnih baza te misli da vlasti niti ne znaju zašto je napustila Rusiju, a može samo nagađati što bi vlast mislila zašto je napustila Rusiju i zašto se ne vraća i da se vrati zašto se vraća nakon dvije godine. Na izričit upit opunomoćenice tuženika da li je bila građanski aktivna i da li je ikada igdje izražavala mišljenje o ruskoj politici navodi da ne, jer je to opasno. Na poseban upit Suda zašto je nakon studenog 2020. kada je znala da se ne želi vratiti u Rusiju krenula putovati svijetom, a nije tražila novo zaposlenje i mogućnost dobivanja radne dozvole što bi joj omogućilo daljnji život i rad, kao i boravak, navodi da je u studenom 2020. bila korona i lockdown te je bilo nerealno bilo gdje otići živjeti, a njena financijska sredstva su joj omogućavala da putuje po svijetu, a Meksiko je imao najmanja ograničenja. S obzirom da je cijeli život radila tada je odlučila priuštiti si malo putovanja, što je sve bilo moguće do trenutka rata u Ukrajini kada su uvedene sankcije prema Rusiji. Tužiteljica iskazuje kako je prilikom prvog i drugog intervjua za azil izjavila da Hrvatsku nije odabrala za život da bi joj država omogućila besplatno življenje, već je istu odabrala jer ne želi živjeti u zemlji u kojoj nema slobode govora, a činjenica je da se boji vratiti natrag jer i u Rusiji sada traje rat te bi htjela dodati da od Hrvatske ne traži nikakvu socijalnu pomoć. Visoko je obrazovana osoba, ako će sve biti u redu planira nostrificirati svoju diplomu i nastaviti živjeti.

16. Prema ocjeni suda, u iskazu danom na održanoj raspravi, tužiteljica nije izjavila ništa novo a što već nije iskazivala u upravnom postupku, te što nije u osporenom rješenju detaljno obrazloženo zbog čega nema osnove za pružanjem međunarodne zaštite. Naime, iz izjave tužiteljice jasno proizlazi da se ona nikada nije bavila građanski aktivizmom bilo koje vrste, po profesiji je novinar ali je za vrijeme svog boravka u Rusiji radila poslove kao PR službenik i marketing, a kao novinar nije objavljivala nikakve članke. Istaknula je da je tijekom lipnja ili srpnja 2021. bila u Rusiji i za to vrijeme je podnijela zahtjev za schengensku vizu. Boravila je u Rusiji otprilike dva mjeseca i za to vrijeme nije imala nikakvih problema u Rusiji. Podnijela je zahtjev za schengensku vizu jer ne želi živjeti u Rusiji, a kao razlog zbog čega ne želi živjeti u Rusiji navodi da nema slobode govora te da ne želi živjeti u takvoj zemlji. Jasno je iskazala da tijekom svog života i boravka u Rusiji nije bila ni na koji način ograničavana u slobodi govora i izražavanju mišljenja, ali je općenito u Rusiji situacija takva da su ta prava ograničena i stoga ne želi živjeti u takvoj zemlji. Na izričit upit opunomoćenice tuženika da li je bila građanski aktivna i da li je ikada igdje izražavala mišljenje o ruskoj politici navodi da ne, jer je to opasno. Iz navedenih izjava tužiteljice nesporno proizlazi da tužiteljica uopće nije izražavala bilo kakvo mišljenje o ratu s Ukrajinom, nije izražavala nikakvo političko neslaganje ili kritiku vlade, odnosno bilo kakav izraz društvenog nekonformizma. Njene izjave su općenite, u njima navodi da se ne želi vratiti u zemlju u kojoj nema slobode govora i jer traje rat u Rusiji, dok ni na koji način nije učinila osnovanim svoj strah od proganjanja niti opravdan razlog da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočila sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde. U tom smislu se ukazuju neosnovanim i njene izjave o povezanosti sa F.- om, jer je u tvrtki F. prestala raditi znatni vremenski period prije početka invazije na Ukrajinu u veljači 2022., a novac je prebacivala sa hrvatskog računa u Rusiju.

17. Sukladno iznesenom, sud ocjenjuje da opisane okolnosti zbog kojih se ne želi vratiti u zemlju podrijetla nisu takve prirode zbog kojih bi postojao osnovan strah od proganjanja iz članka 20. Zakona, tim više što sama tužiteljica navodi kako se nikada nije javno bavila aktivizmom niti izražavala bilo kakve stavove, te je prilikom saslušanja opovrgnula mogućnost da vlast u Rusiji sazna za njene objave na društvenim mrežama jer ih je izbrisala. Osim općenitih opisa situacije u Rusiji, sud ne nalazi opravdane razloge zbog kojih bi tužiteljica povratkom u zemlju podrijetla bila suočena sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, odnosno da bi bila izložena mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, stoga nisu ispunjeni niti uvjeti iz članka 21. Zakona.

18. Tuženik je valjano i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključeno da tužiteljica ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite, ni azila ni supsidijarne zaštite, te naveo razloge zbog kojih je utvrdio da za tužiteljicu povratkom u zemlju podrijetla ne bi došlo do stvarnog rizika da će tražiteljica međunarodne zaštite biti izložena proganjanju, a koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

19. Odredbom članka 184. Zakona o strancima (Narodne novine broj: 133/20., 114/22., 151/22.), propisano je stavkom 1. da će se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem državnog tijela prestaje zakoniti boravak donijet rješenje o povratku, stavkom 2. da će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka utvrdit da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, odredit će se rok u kojem je dužan napustiti EGP (rok za dragovoljni odlazak), zaprijetiti prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP, te da je dužan prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a, stavkom 3. da će se prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzet u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana.

20. Po ocjeni Suda, izložena odredba Zakona o strancima temelj je za određivanje roka strancu koji nezakonito boravi za napuštanje zemlje, pa se cijeni da je toč. II. osporenog rješenja kojim je naloženo tužiteljici napuštanje Europskog gospodarskog prostora u roku od 8 dana, od dana izvršnosti tog rješenja, donesena temeljem potpuno i pravilno utvrđenih činjenica i pravilnom primjenom zakona, bez povreda postupka. U postupku je ocijenjeno da je tužiteljica punoljetna osoba dobrog fizičkog zdravlja, i ne smatra se ranjivom osobom u smislu članka 182. stavak 2. Zakona o strancima. Pored navedenog, ima važeću putovnicu te dovoljno vremena za napuštanje EGP-a.

21. Kako je citiranom odredbom članka 184. stavkom 1. Zakona o strancima propisano da će se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem je odlukom državnog tijela prestao zakoniti boravak rješenjem odrediti napuštanje EPG, pravilno je tuženik na temelju zakonskog ovlaštenja odlučio kao pod toč. II. izeke pobijanog rješenja.

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u toč. I. izreke presude.

23. Kako je iz izjave tužitelja dane u upravnom postupku proizlazi da nema novčanih sredstva za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, istoj je u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj: 140/15.).

24. Sukladno navedenom, opunomoćenici tužitelja, a koja se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, priznat je trošak na temelju odredbe članka 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite, a vezano uz trošak sastava tužbe i podneska u neprocjenjivim predmetima i zastupanja na dva ročištu od po 1.000,00 EUR (Tbr.27.t.1. i 2.), sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, važećoj u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Narodne novine, broj: 138/23.) umanjenoj za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, stoga joj je priznat trošak u sveukupnom iznosu od 2.000,00 EUR, te je odlučeno kao pod toč. III izreke ove presude.

U Zagrebu, 11. srpnja 2024.

Sutkinja:

Željka Zrilić Ježek, univ. spec., v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba izjavljena protiv presude ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 1. točka 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).