REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2742/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Mundweilu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Schmidt & Mundweil j.t.d. , Osijek, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-389/2024-2 od 11. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-887/2022-20 od 19. siječnja 2024., na sjednici održanoj 10. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-389/2024-2 od 11. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-887/2022-20 od 19. siječnja 2024., postavljajući pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

2. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope/ i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

3. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

4. Pripada li tuženiku, nakon smanjenja tužbenog zahtjeva tužitelja, pravo na naknadu troškova postupka u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku?“

1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se u odnosu na prvo postavljeno pitanje poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6858/2016-2 od 21. veljače 2017., dok se odnosu na drugo postavljeno pitanje poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. i Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. U odnosu na treće postavljeno pitanje predlagatelj nije naveo razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važna, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Zaključno u odnosu na četvrto postavljeno pitanje tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1426/2010-2 od 2. veljače 2011., smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u toj odluci.

1.3. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom, sadržana i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav) te pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava).

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. U prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Naime, postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud ocijenio da postavljena pravna pitanja koje je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, u odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženika se upućuje na ustaljeno pravno shvaćanje ovog suda izraženo i u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje se tuženiku ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III- 5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja. U odnosu na treće postavljeno pitanje ovaj sud je već zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev 308/2022-2 od 19. travnja 2022. Zaključno, u odnosu na četvrto postavljeno pravno pitanje treba istaknuti da su nižestupanjski sudovi omjer uspjeha u parnici ocijenili prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, a u skladu s odredbama niveliranog čl. 154. st. 1. i 2. ZPP (dok se odluka na koju se poziva tuženik odnosi na razdoblje prije stupanja na snagu ZID ZPP „Narodne novine“ broj 70/19).

5. Nadalje, tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčeno Ustavom, sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava) i pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao žalbu kojom se i koristio. Činjenica da nije uspio u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bila povrijeđena gore navedena temeljna Ustavom zajamčena prava.

6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa