REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-667/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Eurotim d.o.o., Split, Dubrovačka ulica 51, OIB 41511343191, kojeg zastupa Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lovrić Novokmet Smrček d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2641/2021-2 od 5. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2285/2020 od 26. ožujka 2021., u sjednici održanoj 10. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženika.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 73.098,46 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.476,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 10.456,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke) te je odbijen kao neosnovano zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 21.419,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja, a rješenjem je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke (točka I. izreke), preinačeno je prvostupanjsko rješenje u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupaka u iznosu od 5.932,50 kn i naloženo tuženiku da tužitelju naknadi daljnje troškove postupka u iznosu od 5.932,50 kn sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2021. do isplate (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka IV. izreke).

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 981/2022-2 od 7. prosinca 2022. dopustio je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude i rješenja zbog pitanja:

„Je li odredba ugovora o kreditu između banke i trgovca, koji je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika, a kojom se ugovara pravo banke izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, ništetna, odnosno protivna odredbi iz čl. 3., ili čl. 269. st. 2., ili čl. 271., ili čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je protiv drugostupanjske presude i rješenja podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o kreditu br. 211- 113/2007 od 20. travnja 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za obrtna sredstva u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 410.000,00 CHF

- da su odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora stranke ugovorile da je visina kamatne stope vezana za jednomjesečni LIBOR za CHF s dodatkom marže od 3%, dekurzivno godišnje, dok su stavkom 2. ugovorile da je kamatna stopa vezana za mjesečni LIBOR te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Stavkom 4. čl. 3. Ugovora je određeno da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća obavijest banke o visini kamatne stope, dok je čl. 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta Banke.

9. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:

- da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna, s obzirom da je protivna odredbi čl. 3., čl. 269. st. 2., čl. 271. i 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO) jer stranke odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, kojim su ugovorile da je visina kamatne stope vezana uz jednomjesečni LIBOR za CHF s dodatkom marže od 3%, nisu ugovorile da je i marža promjenjiva već samo jednomjesečni LIBOR za CHF;

- da je odredba čl. 3. Ugovora jasna, a činidba moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva te je u st. 1. čl. 3. Ugovora jasno određeno da je „…visina kamatne stope vezana za jednomjesečni LIBOR, s dodatkom marže od 3%....“ pa da je neosnovano pozivanje tuženika da je mogao sukladno navedenoj odredbi mijenjati i visinu marže, jer su stranke sasvim jasno ugovorile tom odredbom st. 1. čl. 3. Ugovora, da je visina kamatne stope vezana uz LIBOR, a ne uz maržu odnosno da da je marža dodatak;

- da su odredbom st. 2. i 3. čl. 3. Ugovora otklonjene su sve dvojbe oko drugačijeg tumačenja, jer je tom odredbom (st. 2. čl. 3.) izrijekom navedeno da je kamatna stopa vezana uz mjesečni LIBOR i da će se u skladu s tim usklađivati i mijenjati, čime je isključena mogućnost promjene marže, jer je promjena kamatne stope vezana isključivo uz mjesečni LIBOR, a što proizlazi i iz odredbe st. 3. čl. 3. Ugovora, kojom je ugovoreno „…kamatna stopa se uvećava za ugovorenu maržu iz st. 1. ovog članka“;

- da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je tuženik pripremio, pa se stoga nejasne odredbe tumače u korist tužitelja, a kako se radi o teretnom ugovoru, na temelju odredbe čl. 320. ZOO-a nejasne odredbe se tumače u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja;

- da iz sadržaja odredbe čl. 3. Ugovora ne proizlazi da tuženik ima pravo mijenjati kamatnu stopu u dijelu ugovorene marže od tri posto, a pod uvjetom kada bi se smatralo da se radi o nejasnoj odredbi (čl. 3. Ugovora), primjenom odrede čl. 320. ZOO-a, proizlazilo bi da je marža od tri posto ugovorena u fiksnom iznosu.

10. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom stupnju postupka sporna je ništetnost čl. 6. Ugovora kojom je ugovoreno pravo banke izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke kada je u pitanju Ugovor o kreditu između banke i trgovca, koji je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika.

11. Iz sadržaja čl. 6. Ugovora proizlazi pravo tuženika kao kreditora da svojom jednostranom odlukom mijenja način obračuna ugovornih kamata, no isto nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka, te je u očitoj protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO), kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi. Ta neravnopravnost stranaka ogleda se u činjenici što tuženik kao kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to druga ugovorna strana mora prihvatiti.

12. Naime, u konkretnom slučaju je čl. 3. Ugovora, koji nosi naziv kamatna stopa, ugovoreno da se na iznos kredita iz čl. 2. ovog ugovora obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za jednomjesečni CHF LIBOR, s dodatkom marže od 3,00% (tri posto), dekurzivno godišnje te je ugovoreno da je kamatna stopa vezana za mjesečni LIBOR te će se u skladu s tim utvrđivati odnosno mijenjati. Iz navedenog proizlazi da su stranke ugovorile kamatnu stopu na način da je vezana uz jednomjesečni CHF LIBOR koji se mijenja s dodatkom marže od 3% koja je nepromjenjiva. Upravo je na temelju izvedenog dokaza financijskim vještačenjem i utvrđeno da utužena razlika predstavlja pretplatu kredita na ime povećanja marže.

13. Slijedom navedenog proizlazi da su čl. 3. Ugovora ugovorne strane postigle suglasnost o ugovornoj kamati, kao jednom od bitnih sastojaka ugovora o kreditu (čl. 1021. ZOO), kao i svim parametrima (elementima) za njezino određivanje, pa kako ugovorna kamata predstavlja jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu ona je u konkretnom slučaju jasno određena čl. 3. Ugovora, to tuženik kao kreditor ne može jednostrano mijenjati navedeni bitni sastojak ugovora, već za takvu promjenu mora dobiti suglasnost druge ugovorne strane (korisnika kredita).

14. Kako se radi o dvostranoobveznom ugovoru, prema kojemu je tuženik, kao banka, bio dužan tužitelju isplatiti kredit, a tužitelj je bio dužan taj kredit vratiti u ugovorenom roku, zajedno s kamatama, jednostrana promjena kamatne stope iz citiranog čl. 6. Ugovora protivna je i čl. 10. st. 3. ZOO-a. Ovo iz razloga što je tuženik, isplatom kredita, ispunio svoju ugovornu obvezu, te je za ispunjenje ugovora preostalo da tužitelj, kao korisnik kredita, tuženiku vrati iznos kredita s kamatama. Ugovorna odredba, prema kojoj tuženik kao davatelj kredita može, nakon plasiranja kredita, jednostrano mijenjati kamatnu stopu predstavlja nedopušteno ponašanje u izričitoj suprotnosti i s čl. 10. st. 3. ZOO-a, jer se time otežava ispunjenje obveze tužitelja kao primatelja kredita. Takav način promjene visine kamatne stope nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva te čl. 271. ZOO-a, kojim je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva kao i čl. 272. ZOO-a kojim je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti.

15. S obzirom na to da je citirana ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora protivna odredbama čl. 10. st. 3., čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. ZOO-a kao prisilnim propisima, to je, uzevši u obzir navedeno, pravilan zaključak nižestupanjskih sudova navedena ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.

16. Kako je pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana presuda u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje u odnosu na koje je dopuštena to je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci presude.

17. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP) pa je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 10. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa