REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-632/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv 1. tuženika UG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika Jadransko osiguranje d.d., Put Supavla 1, Split, OIB 94472454976, (sada Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976), kojeg zastupa punomoćnik Dinko Simonelli, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Pisarnica Split I., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-348/2019-2 od 9. rujna 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-227/2013 od 16. siječnja 2019., na sjednici održanoj 10. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-348/2019- 2 od 9. rujna 2019. u dijelu toč. I. izreke koji se odnosi na žalbu drugotuženika i u toč. II. izreke u odnosu na drugotuženika kao i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-227/2013 od 16. siječnja 2019. pod toč. I. izreke u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na drugotuženika, kao i u toč. II. izreke, također u odnosu na drugotuženika te se predmet u tom dijelu vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
II. O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo je tuženicima isplatiti tužitelju (u korist državnog proračuna) za razdoblje od 15. listopada 2002. do 31. prosinca 2004. iznos od 2.362,57 Eur/17.800,79 kn, za razdoblje od 14. veljače 2011. do 30. rujna 2013. iznos od 3.705,91 Eur/27.922,15 kn i za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2017. iznos od 9.743,20 Eur/73.410,13 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, kako je pobliže opisano u toč. I. izreke te je za više traženo, za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 13. veljače 2011., u iznosu od 3.024,82 Eur/22.790,49 kn, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen (toč. I. izreke). Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:
„Odbija se djelomično žalba tužitelja i u cijelosti žalba tuženika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 22.970,49, te u preostalom dosuđujućem dijelu koji se odnosi na tuženika ad.2).
2. Uvažava se djelomično žalba tužitelja te se preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke i nalaže tuženiku ad.1) i ad.2) da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.234,40 kuna, dok se odbija tuženik ad.2) sa zahtjevom za naknadu troška.“.
3. Ovaj revizijski sud dopustio je rješenjem poslovni broj Revd 337/2020-2 od 3. studenog 2021., drugotuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:
„Je li tužitelj koji nije neposredni oštećenik dužan dokazati postojanje uzročne veze između štetne radnje i štete, kao jedne od pretpostavki odštetne odgovornosti?
Je li u parnici za naknadu štete parnični sud vezan rješenjem HZMO-a kojim je, na temelju utvrđenja iz upravnog postupka u kojem parnična stranka nije sudjelovala, utvrđena uzročna veza štetne radnje i štete u vidu isplate mirovina, ili je ovlašten samostalno ispitati uzročnu vezu između štetne radnje i štete u vidu isplate mirovina kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu?“.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj istu predlaže odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija je osnovana.
6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku u razdoblju od 15. listopada 2002. do 31. prosinca 2004., za razdoblje od 14. veljače 2011. do 30. rujna 2013. i za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2017., svom osiguraniku, koji je 4. ožujka 2000. nastradao u prometnoj nezgodi za koju je djelomično odgovoran prvotuženik koji je osiguranik drugotuženika (osiguranik tužitelja doprinio je 15 % nastanku štete).
8. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj rješenjem od 17. veljače 2003., priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu počevši od 15. listopada 2002. zbog opće nesposobnosti za rad te mu je s osnova invalidske mirovine isplatio gore navedene iznose, a polazeći od shvaćanja da se u ovoj konkretnoj parnici primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98 - dalje: ZMO/98) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, kao i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13 - dalje: ZMO/13) koji je bio na snazi u vrijeme isplate invalidske mirovine u razdoblju od stupanja na snagu do 31. kolovoza 2017., sudovi su, po provedenom vještačenju, prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđenim iznosima, s obrazloženjem da je to poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju trpi tužitelj plaćanjem novčanih iznosa svojim osiguranicima, kojima je priznato pravo na invalidsku mirovinu, kao i način obračuna visine štete i od koga tužitelj tu štetu može potraživati. Pritom, sudovi izražavaju pravno shvaćanje da su vezani utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka u odnosu na postojanje uzročno-posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u štetnom događaju i nastupanja njegove opće nesposobnosti za rad, zbog koje je njemu priznato pravo na invalidsku mirovinu pa kako je tužitelj dostavio rješenje HZMO od 17. veljače 2003., kojim je priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu, od 15. listopada 2002., sudovi smatraju utvrđenom okolnost postojanje sporne uzročno-posljedične veze.
9. Takvo shvaćanje za sada se ne može prihvatiti kao pravilno.
10. S pravom tvrdi drugotuženik da sudovi nisu postupili zakonito kada su prihvatili tužbeni zahtjev, a bez da su dali jasne i neproturječne razloge o drugotuženikovim navodima da iz nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta u Zagrebu od 14. rujna 2007., izrađenog za potrebe predmeta koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod poslovnim brojem Pnš 229/2011, proizlazi drukčije stanje u odnosu na ono utvrđeno u upravnom postupku.
11. Prije svega ovdje treba reći da prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojim odlukama (primjerice broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., broj Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., broj Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., broj Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., broj Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i broj Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022.), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09 i 75/09 - dalje: ZOOP) nakon što je taj zakon stupio na snagu, a u vrijeme kad su izvršene ispate mirovine. Pritom, iz odredbe st. 1.-5. čl. 27. ZOOP proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj uzrokovan radnjom osiguranika tuženika.
12.1. Nadalje, pravno shvaćanje revizijskog suda u vezi pitanja je li u parnici za naknadu štete parnični sud vezan rješenjem HZMO, sadržano je u odlukama broj Rev-x 165/2016 od 7. ožujka 2017., broj Revt 469/2017 od 11. ožujka 2020. i Rev 1261/2021 od 2. veljače 2022., prema kojemu parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku u odnosu na postojanje uzročno- posljedične veze između štetnog događaja i štete koju tužitelj trpi.
12.2. Iz spisa je vidljivo da je drugotuženik još u podnesku zaprimljenom 10. listopada 2014. predlagao uvid u nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu od 14. rujna 2007., koje je bilo izrađeno za potrebe predmeta koji se pred prvostupanjskom sudu vodio pod poslovnim brojem Pnš 229/2011, navodeći da je iz navedenog nalaza i mišljenja vidljivo da je osiguranik tužitelja i prije nezgode imao niz zdravstvenih problema koji su u velikom omjeru utjecali na umanjenje njegovih radnih sposobnosti. Prvostupanjski je sud izvršio uvid u predmetni spis, ali zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da je vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela (HZMO) u odnosu na utvrđenje razloga nastupanja radne nesposobnosti osiguranika tužitelja, odbija prigovor drugotuženika, navodeći da ne postoji mogućnost za utvrđivanjem je li eventualno gubitak radne sposobnosti uzrokovan i bolešću osiguranika tužitelja. Drugostupanjski sud prihvaća takvo shvaćanje, dodajući da je u upravnom postupku još 30. listopada 2002. Stručno povjerenstvo za reviziju dalo Mišljenje, oslanjajući se na nalaz i mišljenje izrađen u tom upravnom postupku, i utvrdilo da je opća nesposobnost za rad osiguranika tužitelja u vezi s predmetnom nezgodom.
13. Kako sud u parničnom postupku nije vezan dokumentacijom iz upravnog postupka, drugotuženik može dokazivati postojanje činjenica o kojima ovisi osnovanost njegovih prigovora, a sud je te dokaze dužan ocijeniti prema odredbi čl. 8. ZPP. Postupajući suprotno tome, sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer su onemogućili drugotuženika u raspravljanju pred sudom, a ujedno su počinili i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer nisu dali jasne razloge o otklanjanju drugotuženikovog prigovora da iz nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta u Zagrebu od 14. rujna 2007., izrađenog za potrebe predmeta koji se pred prvostupanjskom sudu vodio pod poslovnim brojem Pnš 229/2011, proizlazi drukčije zdravstveno stanje osiguranika tužitelja prije nezgode, u odnosu na ono utvrđeno u upravnom postupku.
14. Zbog navedenog je, na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i riješiti kao u toč. I. izreke.
15. U ponovljenom postupku sudovi će otkloniti počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 27. ZOOP) ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.
16. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke.
17. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).
Zagreb, 10. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
