REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broj: Rev-1113/2022-2

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća , Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice , mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća , Mirjane Magud člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća , u pravnoj stvari tužiteljice ŠMN iz [adresa] , [adresa] , OIB [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnik Darko Marjanović , odvjetnik u Zagrebu , protiv tuženika A1 Hrvatska doo , Zagreb , Vrtni put 1 , OIB 29524210204 , koga zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak , odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri doo , Zagreb , radi nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1858/2022-2 od 24. svibnja 2022. , kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda. u Zagrebu poslovni broj Pr-1173/2020-21 od 23. ožujka 2022. , na sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2024. ,

presudio je:

Revizija tužiteljice se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, pod toč. I. izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi da je Odluka tuženika o otkazu tužiteljice Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 10. ožujka 2020. nezakonita i nedopuštena te da radni odnos tužiteljice na radnom mjestu Viši savjetnik za digitalno korisničko iskustvo nije prestao, kao i da se tuženiku naloži da se tužiteljica vrati na radno mjesto na kojem je radila prije donošenja predmetne odluke o predmetnoj odluci. otkazu ugovora ili na drugo odgovarajuće radno mjesto s uvjetima rada jednakim uvjetima rada ugovorenim tužiteljima Ugovorom o radu od 1. veljače 2015. te Aneksa od 1. svibnja 2017. , kao i da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Toč. II izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 331,81 Eur/2.500,00 kn.

2. Drugostupanjskoj je presudom odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači, a podredno da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 391. sv. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14. i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom iu granicama razloga određenih navedenih u reviziji.

7.1. Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. sv. 2. toč. 11. ZPP , budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprave i zapisnika o iskazima danim u postupku. Pritom se revizijski navode postupovnopravne naravi iscrpljuju u osporavanju utvrđenja da je radno mjesto tužiteljice ukinuto i da je Radničko vijeće imalo uvid u sve podatke koji su mu bili potrebni da se savjetovanje zakonito provede. U vezi s tim valja reći da je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci dao dostatnu i jasnu ocjenu svih odlučnih činjenica o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva pa nije počela povreda postupka iz odredbe čl. 354. sv. 2. toč. 11. ZPP , na koji se poziva revidencija , a valja naglasiti i da ovaj sud u revizijskom stupnju postupka nema ovlast preispitivanja utvrđenog činjeničnog stanja.

7.2. Ujedno revidentica ističe i da iz dokaznog postupka ne proizlazi opravdanost razloga navedenih u Odluci o otkazu pa time suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu s čl. 8. ZPP. U tom smislu, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, no to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza. Zbog navedenog, nije osnovan ni revizijski navod da je drugostupanjski sud tijekom postupka počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

8. U postupku je bilo sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke dopuštenosti tuženikove Odluke o otkazu tužiteljičinog Ugovora o radu od 10. ožujka 2020. za radno mjesto Viši savjetnik za digitalno korisničko iskustvo, zbog poslovno uvjetovanih razloga i to reorganizacije i racionalizacije poslova iz djelokruga Sektora za transformaciju poslovanja, ljudske potencijale i korporativne komunikacije, odnosno, sporno je bilo i je li prethodno pravilno proveden postupak savjetovanja s Radničkim vijećem.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica obavljala poslove Višeg savjetnika za digitalno korisničko iskustvo na temelju sklopljenog Ugovora o radu od 1. veljače 2015., s Aneksom od 1. svibnja 2017.,

- da je 1. ožujka 2020. stupio na snagu novi Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta, kojim je ukinuto radno mjesto tužiteljice, koje je postojalo po ranijem Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta od 21. veljače 2020. te nije bilo drugog radnog mjesta koje bi se moglo ponuditi tužiteljici,

- da su svim radnicima na radnom mjestu na kojemu je radila i tužiteljica otkazani ugovori o radu,

- da je tuženik proveo postupak savjetovanja na način da je Radničkom vijeću dostavio Pravilnik o sistematizaciji i Pravilnik o organizaciji, kao i nacrt Odluke o otkazu tužiteljičinog ugovora o radu,

- da je Radničko vijeće tražilo od tuženika podatke o tzv. socijalnim kriterijima (usporedne podatke o starosti radnika, uzdržavanim članovima i dr.), ali da se tuženik na to oglušio.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, sudovi su odbili tužbeni zahtjev primjenom čl. 115. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) uz obrazloženje da je postupak savjetovanja pred Radničkim vijećem pravilno proveden budući da su svim radnicima tuženika, koji su bili zaposleni na radnom mjestu kao i tužiteljica, prestali ugovori o radu pa da nije bilo svrhe vršiti usporedbu tužiteljice s ostalim radnicima, dok je autonomno pravo poslodavca vršiti reorganizaciju posla koji obavlja na način koji smatra najboljim. Također, imajući u vidu činjenicu da se traženje Radničkog vijeća odnosilo na podatke vezane uz usporedne kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR, koji u ovom postupku nisu odlučni, sama činjenica da je tuženik u svojoj Odluci o otkazu paušalno naveo kako je, pri odlučivanju o otkazu, imao u vidu trajanje radnog odnosa radnice, njenu starost, te obveze uzdržavanja koje ju terete, pozivajući se upravo na odredbu čl. 115. st. 2. ZR, ne utječe na valjanost odluke o otkazu zbog nepostojanja obveze tuženika da te kriterije doista primijeni prilikom otkaza tužiteljičinog Ugovora o radu.

11. I po shvaćanju ovoga revizijskoga suda pravilnom je primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbijen.

12. Naime, prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, i u slučaju kada je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

13. Imajući na umu da je radno mjesto tužiteljice , pod nazivom Višeg savjetnika za digitalno korisničko iskustvo, ukinuto, pri čemu su otkazani ugovori o radu svih zaposlenika na tom radnom mjestu (uključujući i tužiteljicu ), jer su za to postojali organizacijski i gospodarski razlozi, pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev, ispravno cijeneći da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada kako bi se postigli bolji rezultati koje organizacija uključuje i mogućnost ukidanja radnog mjesta. Pritom valja spomenuti da tužiteljica nije tvrdila niti dokazivala da bi se poslovi radnog mjesta Višeg savjetnika za digitalno korisničko iskustvo obavljali iu drugim jedinicama tuženika , na način da bi bili sadržajno istovrsni poslovi koje je ona obavljala u okviru svog radnog mjesta, a niti u reviziji ne navodi imena (punim imenom i prezimenom, kako bi se mogao utvrditi njihov identitet) eventualnih zaposlenika za koje drži da bi predstavljali usporedne radnike. U tom su smislu neosnovani i revizijski navod da se tuženik pri donošenju Odluke o otkazu nije rukovodio svim socijalnim kriterijima kod izbora radnika, kada nije utvrđeno da je usporednih radnika bilo. Zbog navedenih je razloga radni odnos tužiteljice prestao iz razloga i na način propisan mjerodavnim pravom ( čl. 115. st. 1. i 2. ZR).

14. Kako revidencija preostalim dijelom navodi reviziju osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka (u vezi utvrđenja iz kojeg točno internog akta tuženika proizlazi da je radno mjesto tužiteljice ukinuto i je li iz iskaza predsjednika Radničkog vijeća nesporno proizlazi da je radno mjesto tužiteljice ukinuto), kako je ranije rečeno, prema odredbi čl. 385. sv. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ti navodi revidence nisu uzeti u razmatranje.

15. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju i odlučiti kao u izreci presude.

16. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene vrijednosti u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7,53450 kn).

Zagreb , 10. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa