REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2275/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać–Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. F. iz S. K., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u odvjetničkom društvu C. G. & E. d.o.o., Z., protiv tuženika T. d.o.o., R., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica B. Č., odvjetnica u odvjetničkom društvu Č. & P. j.t.d., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-103/2020-2 od 17. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9519/2014-57 od 14. studenoga 2019., na sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-103/2020-2 od 17. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9519/2014-57 od 14. studenoga 2019., a zbog šest pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Prijedlog nije dopušten.
4. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da naznačena pitanja u prijedlogu nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
5.1. Tužitelj u svom prijedlogu ističe slijedeća pitanja:
"1. Je li poslodavac po zakonu dužan utvrditi osnove i mjerila za isplatu plaća kolektivnim ugovorom i /ili pravilnikom o radu i o određivanju tih mjerila voditi računa da radnici na istim radnim mjestima/poslovima (koji obavljaju jednak rad/rad jednake vrijednosti) budu jednako plaćeni? Je li zakonska obveza utvrđenja takvih osnova i mjerila ustanovljena upravo i radi sprječavanja nejednakog postupanja i zabrane diskriminacije?
2. Je li suprotno zakonu, zakonskoj obvezi utvrđenja osnova i mjerila za isplatu plaća i načelu zabrane diskriminacije internim aktima odrediti i/ili pojedinačnim ugovorima o radu s radnicima ugovarati i u praksi primjenjivati različitu osnovnu plaću za rad na istom radnom mjestu? Predstavlja li uređenje ili ugovaranje različitoga iznosa osnovne plaće za rad na istim poslovima nezakonito postupanje poslodavca?
3. Je li Zakonom o radu propisano pravilo/načelo jednakosti plaća radnika i radnica iz čl. 91. primjenjivo i na dva zaposlenika istog spola u slučaju kad obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti?
4. Primjenjuje li se Kolektivni ugovor na sve radnike zaposlene kod poslodavca potpisnika tog ugovora i krši li poslodavac načelo zabrane diskriminacije ako iz primjene kolektivnog ugovora isključuje određenog radnika?
5. Može li propust poslodavca da ugovor o radu radnika uskladi s odredbama kolektivnog ugovora ili drugog akta kojim su uređene plaće ići na štetu radnika i/ili se u svakom slučaju na način obračuna i isplate plaće primjenjuje propis koji je za radnika najpovoljniji (načelo primjene za radnika najpovoljnijeg prava)?
6. Može li poslodavac jednostrano mijenjati bilo koji bitan sastojak ugovora o radu, posebno radno mjesto/poslove i/ili plaću, bez ponude izmjene ugovora o radu radniku i radnikova prihvaćanja takve izmjene?".
5.2. Tužitelj ističe da navedena pitanja smatra važnima za razvoj prava kroz sudsku praksu, pri čemu o nekima nema prakse revizijskog suda, a o nekima postoje pravna shvaćanja revizijskog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske koja nisu sukladna zaključcima i stavovima iz prvostupanjske presude, posebno ističući odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-764/2004 od 21. ožujka 2007. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-224/2011 od 22. ožujka 2016.
6. Pitanja koje je postavio tužitelj nisu važna za ishod spora. Naime, 1. – 3. pitanje polazi od, u postupku neutvrđene činjenice, da su tužitelj i usporedni radnik (I. B.) obavljali za poslodavca jednake/jednakovrijedne poslove. Međutim, utvrđenja su nižestupanjskih sudova (kojima je ovaj sud u revizijskom stupnju postupka vezan) da su se poslovi tužitelja i radnika B. razlikovali i u opisu samog radnog mjesta i po odgovornosti, budući da je tužitelj bio podređeni radnik B., na način da mu je ovaj davao radne zadatke i procjenjivao njegov rad kao nadređena osoba koja je rukovodila cijelom regijom i imala zahtjevniji i odgovorniji posao u odnosu na tužitelja koji je bio zadužen za samo manji dio poslova. Za preostala pitanja tužitelj u prijedlogu nije iznio relevantne razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, budući da su pravna shvaćanja iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u činjeničnoj i pravnoj situaciji različitoj od one u konkretnom slučaju. Naime, odluka ovog suda Revr- 224/2011 od 22. ožujka 2016. donesena je u situaciji kada je utvrđeno nejednako postupanje poslodavca prema radnicima s osnove članstva/nečlanstva u sindikatu, što u ovom predmetu nije slučaj, dok je Ustavni sud Republike Hrvatske ocjenjivao ustavnost Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika ("Narodne novine", broj 17/04) te se radilo o ocjeni zakonskog uređenja prava i obveze posebne skupine adresata (sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika), uključujući i zakonsko određivanje njihovih plaća, specifično u pogledu prava na uvećanje plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (najviše za 20%) time da se uvećanje plaće za 0,5% priznaje samo za godine radnog staža ostvarenog u obnašanju sudačke, odnosno druge pravosudne dužnosti, a koje je pravo bilo različito uređeno u odnosu na druge skupina osoba kojima se plaće isplaćuju iz državnog proračuna.
7. Kako zbog iznesenog nisu kumulativno ispunjene propisane pretpostavke za dopuštenost revizije, na temelju odredbi čl. 387. st. 5. i čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo odbaciti prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
Zagreb, 10. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
