REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1492/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. S.-R. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik I. E., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika Ž. Z. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., II-tuženika Grada Z., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z. i III-tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko građansko odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji stana, odlučujući o prijedlogu tužiteljice i II-tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1509/2023-2 od 16. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-162/15-91 od 30. siječnja 2023., u sjednici održanoj 10. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja pod 1. i 2.
II. Odbacuje se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljeno pitanje pod 3.
III. Odbija se prijedlog II-tuženika za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1509/2023-2 od 16. svibnja 2023., zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Je li u parnicama radi utvrđenja ništavosti Ugovora o prodaji stanova na području Grada Z., sklopljenih do zaključno 16. srpnja 1998. godine temeljem čl. 24. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za jugoslavenske komunističke vladavine (“Narodne novine” br. 92/1996), pasivno legitimiran Grad Z. kao pravni slijednik Fonda grada Z. za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodastvo?
2. Je li u razdoblju od 1948. do 1951. godine useljenje bilo koje fizičke osobe u ispražnjene stanove na području Grada Z. bilo pravovaljano i dopušteno bez prethodno pribavljenog rješenja nadležnog Rajonskog narodnog odbora kojim se konkretnoj fizičkoj osobi dopušta useljenje u konkretan ispraženjeni stan, te je li fizička osoba koja se u razdoblju od 1948. do 1951. godine uselila u ispražnjeni stan na području Grada Z. bez prethodno pribavljenog rješenja nadležnog Rajonskog narodnog odbora kojim se istoj osobi dopušta useljenje u konkretan ispraženjeni stan, takvim useljenjem pravovaljano stekla stanarsko pravo na stanu u koji je uselila?
3. Ako svjedok saslušan tijekom prvostupanjskog parničnog postupka na okolnost činjenice i vremena među parničnim strankama spornog navodnog trajnog napuštanja stana od strane nositelja stanarskog prava na istom, u svom iskazu navede da mu je isti nositelj stanarskog prava više od 2 (dva) mjeseca nakon spornog navodnog trajnog napuštanja stana tek najavio svoj odlazak iz istog stana, može li se smatrati da je isti nositelj stanarskog prava doista trajno napustio predmetni stan ili bi prvostupanjski i drugostupanjski sud, u nedostatku drugih dokaza o tim odlučnim činjenicama, primjenom pravila tereta dokazivanja iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku bili obvezni utvrditi da predmetni nositelj stanarskog prava nije nikad trajno napustio konkretan stan i da je stoga zadržao svoje stanarsko pravo na istom stanu?“.
2. II-tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv iste presude u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka preko iznosa od 497,71 Eur i troškova povod pravnog lijeka (toč. II. i IV izreke) zbog pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koje glasi:
„Da li se u sporovima u kojima su istaknuta dva tužbena zahtjeva od kojih se jedan odnosi na utvrđenje ništavosti dvije odluke o priznanju stanarskog prava, a drugi tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti dva ugovora o prodaji stana, radi u oba slučaja o sporovima iz stambenih odnosa, pa se parnični trošak određuje primjenom Tbr.7.toč.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u odnosu na oba zahtjeva ili se u slučaju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana radi o sporu na koje se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, pa se parnični trošak određuje polazeći od vrijednosti predmeta spora u skladu s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika?“.
3. U odgovoru na prijedloge tužiteljice za dopuštenje revizije I-tuženik predlaže odbaciti prijedlog.
U odnosu na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije:
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da pitanja pod 1. i 2. nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
5. Naime, pobijana odluka u odnosu na prvo pitanje ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda, već je u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u odlukama ovog suda poslovni broj Rev-x 306/2014-2 od 19. svibnja 2020., Revx-916/11 od 16. svibnja 2012. kao i Revx-611/12 od 22. siječnja 2014.
6. Drugim postavljenim pitanjem tužiteljica problematizira valjanost Ugovora sklopljenog 1. ožujka 1951. i polazi od pogrešne pretpostavke jer je u postupku utvrđeno da je ugovor od zaključen od strane ovlaštenog tijela za upravljanje stambenim fondom - Poduzeća državnih stambenih zgrada II Rajona te da su neosnovani su prigovori tužiteljice da B. Z. nije raspolagao odgovarajućom odlukom tada nadležnog stambenog organa kojom mu se dopušta useljenje u navedeni stan pa da posljedično nije stekao stanarsko pravo na opisanom stanu. Stoga od odgovora na pitanja, u kojima se polazi od drugačijeg utvrđenog činjeničnog stanja, ne ovisi odluka u sporu i pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. K tomu, iako već obzirom na navedeno nije odlučno, odluke na koje se poziva podnositeljica prijedloga u smislu razloga važnosti drugog postavljenog pitanja, ne odgovaraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka drugostupanjskog suda.
7. U odnosu na treće postavljeno pitanje, tužiteljica u prijedlogu navodi da o istom ne postoji sudska praksa revizijskog suda. Naime, okolnost da o određenom pravnom pitanju ne bi postojala praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sama po sebi to pravno pitanje ne čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Tako navedeni razlozi ne ispunjavaju pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a jer nepostojanje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske o određenom pitanju automatski ne znači ispunjenje pretpostavki za dopustivost revizije, pri čemu je ovdje za zaključiti da se razlozi na koje se podnositeljica poziva odnose se isključivo na konkretan spor i da se ne radi se o pravnom pitanju o kojem postoji nejedinstvena praksa viših sudova.
8. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.
U odnosu na prijedlog II-tuženika za dopuštenje revizije:
9. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP-a, vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravno pitanje II-tuženika postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
10. Naime, u konkretnom slučaju radi o postupku iz stambenih odnosa te su troškovi zastupanja II-tuženika odmjereni primjenom Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 14/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) kojim je propisano da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u postupku iz stambenih odnosa (otkazi, iseljenja, utvrđenja).
11. Odluka ovoga suda broj Rev-x 306/2014 od 19. svibnja 2020. na koju se II- tuženik poziva kao razlog važnosti postavljenog pitanja odnosi se na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 1993. („Narodne novine“, broj 69/93, 16/94 i 11/96) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2004. („Narodne novine“, broj 91/04 i 148/09), dok u odluci Rev 2654/2013 od 21. travnja 2020. nije izneseno pravno shvaćanje o primjeni Tarife u postupku iz stambenih odnosa.
12. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješiti kao u točki III. izreke.
Zagreb, 10. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
