- 1 -

                                  Broj: Jž-1089/2020

 

                                  

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. H. S., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94 i 114/22), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VI. policijske postaje Zagreb, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: 65. Pp J-449/2020 od 22. svibnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. U povodu žalbe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VI. policijske postaje Zagreb,  a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci na način da se postupanje okr. H. S. činjenično opisano u izreci pobijane presude pravno označava kao prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.) za koji je isti proglašen krivim te u odluci o prekršajnopravnoj sankciji na način da se okr. H. S., na temelju tog zakonskog propisa izriče novčana kazna 100 (sto) eura/753,45 kune[1] (sedamsto pedeset tri kune i četrdeset pet lipa), u koju se na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okrivljeniku uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 19. svibnja 2020. u 5,45 sati do 19. svibnja 2020. u 9,30 sati kao 39,82 eura  (tristo devedeset eura i osamdeset dva centa)/300,02 kune (tristo kuna i dvije lipe) pa je okrivljeniku ostalo za platiti 60,18 (šezdeset eura  i osamnaest centi) /453,43 kune (četiristo pedeset tri kune i četrdeset tri lipe) novčane kazne.

 

II. Okr. H. S. je dužan izrečenu novčanu kaznu platiti u roku 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ukoliko okrivljenik u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VI. policijske postaje Zagreb te potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a ne preinačenom dijelu.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom okr. H. S. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je okrivljeniku na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 773,00 kuna (tada u protuvrijednosti 200 DEM) u koju kaznu je na temelju čl. 40. PZ-a, okrivljeniku uračunato vrijeme oduzimanja slobode kao jedan dan zatvora, odnosno 300,00 kuna pa je okrivljeniku ostalo za platiti 473,00 kuna, te je odlučeno da je okrivljenik oslobođen dužnosti naknade troška prekršajnog postupka.

 

2. Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu ne navodeći žalbene osnove, ali sadržajno pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i dostaviti na ponovno suđenje u kojem će se donijeti presuda s predloženom kaznom zatvora i zaštitnom mjerom.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda.

 

5. Tužitelj u žalbi navodi da je tijekom policijskog postupanja utvrđeno da je okrivljenik prilikom vrijeđanja policijskih službenika, također narušavao javni red i mir jer je vikao i galamio na hodniku stambene zgrade, a što je narušilo mir stanara zgrade te I. B. koja se nalazila u stanu i čula viku s hodnika. Navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno budući da u postupku nije ispitana kao svjedokinja I. B. čiji je iskaz, sastavljen na Zapisniku o ispitivanju svjedoka, tužitelj dostavio u spis naknadno nakon donošenja presude kao nadopuna optužnom prijedlogu, zajedno sa službenom zabilješkom o obavljenom razgovoru sa svjedokinjom pa predlaže da se u novom postupku izvedu navedeni dokazi koje je priložio uz žalbu. Dalje navodi i da je izrečena kazna preblaga, te predlaže izricanje kazne zatvora i zaštitne kao u optužnom prijedlogu.

 

6. Razmotrivši žalbene navode iz kojih proizlazi da tužitelj očito pobija presudu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 8. PZ-a, odnosno, jer prvostupanjski sud nije u potpunosti riješio predmet optužbe (u odnosu na čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira), ovaj sud je utvrdio da su ti žalbeni navodi neosnovani te da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da iz činjeničnog opisa optužnog prijedloga ne proizlazi da je okrivljenik opisanim ponašanjem počinio i prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, iako je tužitelj događaj iz optužnog prijedloga pravno kvalificirao kao prekršaje iz čl. 17. i čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, iz činjeničnog opisa ne proizlaze bitna obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, budući da prije svega nije navedeno niti opisano da bi se radnje okrivljenika sastojale u vikanju, svađi ili tuči, a niti proizlazi da bi mjesto na kojem se događaj zbio, bilo javno mjesto.

 

6.1. Prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, čini onaj „tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir„, iz čega je razvidno da je zakonsko obilježje prekršaja, između ostaloga, vikanje odnosno svađanje odnosno tuča na javnom mjestu, a koja ponašanja se niti ne stavljaju na teret u činjeničnom opisu optužnog prijedloga (nego se spominju tek u žalbi), već omalovažavanje i vrijeđanje raznim izrazima policijskih službenika.

 

6.2.  Osim toga, niti drugo zakonsko obilježje – javnost mjesta ne proizlazi iz činjeničnog opisa optužnog prijedloga da bi se moglo eventualno raditi o predmetnom prekršaju. Naime, stan i stubište stambene zgrade predstavlja tzv. fiktivno javno mjesto koje po svojoj namjeni nije javno mjesto, ali pod određenim uvjetima to može postati. Uvjeti i okolnosti koje su postojali u vrijeme izvršenja radnje, a koji bi činili takvo mjesto javnim, odnosno, dostupnost takvog ponašanja čujnosti ili vidiku s neograničenog javnog mjesta, dakle, nastupanje posljedice u javnosti, predstavlja odlučnu činjenicu koja čini biće prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koja mora biti i navedena u opisana. Prema stavu ovog suda izraženog u Zaključku sjednice Odjela javnog reda i mira i javne sigurnosti od 22. listopada 2022., posljedica dostupnosti takvog ponašanja na neograničeno otvorenom javnom mjestu, mora biti navedena u samom činjeničnom opisu. Slijedom navedenog, reflektiranje u javnosti nekog od ponašanja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kada se ono nije dogodilo na neograničeno otvorenom javnom mjestu, već na tzv. fiktivnom javnom mjestu (u konkretnom slučaju stanu i stubištu stambene zgrade), predstavlja jednu od odlučnih činjenica prekršaja iz navedene odredbe koja kao takva mora biti i navedena u činjeničnom opisu optužnog prijedloga.

 

6.3. Budući da se u činjeničnom opisu optužnog prijedloga ne naznačuje niti opisuje da bi okrivljenik vikao određenim riječima (ili se ponašao na sličan način koji se može podvesti pod ponašanje iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira), a niti da bi se takvo ponašanje dogodilo na javnom mjestu, činjeničnom opisu prekršaja nedostaju bitna obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, odnosno, konstitutivni elementi navedenog prekršaja. Iz tog razloga prvostupanjski sud nije niti mogao utvrđivati odlučne činjenice koje čine biće navedenog prekršaja, a koje nisu niti naznačene u optužnom prijedlogu pa je pravilno okrivljenika proglasio krivim samo za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

6.4. Stoga je neosnovan navod žalbe tužitelja iz kojeg proizlazi da prvostupanjski sud nije potpuno riješio predmet optužbe i to u odnosu na čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 8. PZ-a. 

7. Iz razloga navedenih pod t. od 6. do 6.4. nije osnovan žalbeni navod kojim tužitelj ističe nepotpuno činjenično utvrđenje sadržajno u odnosu na utvrđenje prekršaja čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira uz prijedlog za ispitivanjem kao svjedokinje I. B. te uvida u Zapisnik o ispitivanju te svjedokinje i službene zabilješke o obavljenom razgovoru s istom i izricanjem zaštitne mjere zabrane posjećivanja – dolaska u predmetnu stambenu zgradu. Bez obzira što iz navedenih razloga žalbeni prijedlozi tužitelja nisu relevantni, potrebno je istaknuti (a što i sam tužitelj u žalbi navodi) da je tužitelj prije svega zakasnio s dopunom optužnog prijedloga koji je podnio 23. svibnja 2020., a prvostupanjska presuda je donesena 22. svibnja 2020. (u žurnom postupku), a kojem je priložio Zapisnik o ispitivanju svjedokinje I. B. koji nije zakonit dokaz (sastavljen je suprotno čl. 158. st. 7. PZ-a), kao niti službena zabilješka od 21. svibnja 2020. jer sadrži obavijesni razgovor s I. B., koja prethodno nije upozorena na svoja zakonska prava (sukladno odredbama PZ-a o ispitivanju svjedoka u prekršajnom postupku) pa se radi o neformalnoj obavijesti građana koja ne može biti dokaz u prekršajnom postupku.

7.1. Stoga je trebalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.  

 

8. Odluka o prekršajnopravnoj sankciji je razmatrana uslijed preinake u pravnoj oznaci djela, budući da je sukladno tome u povodu žalbe tužitelja, a po službenoj dužnosti promijenjen i temelj za izricanje kazne okrivljeniku.

 

8.1. Prije svega se ističe da je dana 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.) uslijed uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, koji  propisuje manji iznos najniže i najviše novčane kazne za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (novčanu kaznu u iznosu od 20 eura do 100 eura, što primjenom konverzije iznosi novčanu kaznu od 150,69 kuna do 753,45 kuna), a što ga čini blažim propisom od onoga koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja (Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), koji je za taj prekršaj propisivao nešto više iznose najniže i najviše novčane kazne (od 50 DEM do 200 DEM, što je primjenom revalorizacije od 31. prosinca 2001. iznosilo 188,50 kuna, odnosno, primjenom fiksnog tečaja konverzije  iznosi 25,01 eura, do 754,00 kuna, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 753,45 kuna). Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.

 

8.2.  Stoga je ovaj sud u konkretnom predmetu, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci i odluci o novčanoj kazni na način da je pravilno pravno označio postupanje okrivljenika  činjenično opisano u izreci pobijane presude kao prekršaj iz čl. 17. „novog“ Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22) te okrivljeniku izrekao također najvišu novčanu kaznu propisanu za taj prekršaj novim, blažim propisom, dakle, novčanu kaznu u iznosu od 100 eura (u protuvrijednosti u kunama primjenom fiksnog tečaja konverzije), kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude.

 

8.3. Nadalje, razmotrivši odluku o kazni, a povodom žalbenih navoda tužitelja, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u najvišem iznosu novčane kazne propisane za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a koja je primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenih prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, s obzirom da je pravilno prvostupanjski sud cijenio olakotne i otegotne okolnosti, posebno njegovu raniju osuđivanost, time da je i ovaj sud mišljenja da upornost u ponašanju okrivljenika i težina počinjenog prekršaja opravdavaju izbor izrečene najviše novčane kazne za terećeni prekršaj.

 

8.4. U odnosu na navod žalbe da je okrivljeniku prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne trebao izreći bezuvjetnu kaznu zatvora (15 dana predloženu u optužnom prijedlogu) iz razloga što je isti već pravomoćno višestruko kažnjavan zbog istovrsnih prekršaja, ukazuje se da je ovaj sud utvrdio da je prema potvrdi o prekršajnoj evidenciji koja prileži spisu, proteklo više od tri godine od kada je okrivljenik posljednji put pravomoćno kažnjen pa je nastupila rehabilitacija. Budući da rehabilitacija po sili zakona nastupa protekom tri godine od pravomoćnosti odluke o prekršaju, a o čemu sva državna tijela vode računa po službenoj dužnosti, sukladno odredbama čl. 77. st. 2. i čl. 250. st. 2. PZ-a, u konkretnom predmetu, okrivljenik ne može imati pravne posljedice zbog pravomoćnih presuda jer je od trenutka pravomoćnosti istih pa do rješavanja u ovom žalbenom postupku proteklo više od tri godine, zbog čega je navedeni navod žalbe ovlaštenog tužitelja, neosnovan.

 

9. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.       

 

U Zagrebu, 12. prosinca 2023.

 

 

Zapisničarka:                                                           Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                      Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.