REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3047/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. K. S., OIB … iz V., koju zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u V., protiv tuženika Č. d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, OIB … iz V., kojeg zastupa punomoćnica M. D. P., odvjetnica u O., radi nedopuštenog i nezakonitog otkaza ugovora o radu, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-13/2024-2 od 8. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj Pr-1220/2020-21 od 7. prosinca 2023., na sjednici održanoj 10. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-13/2024-2 od 8. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj Pr-1220/2020-21 od 7. prosinca 2023.
1.1. U prijedlogu postavlja pitanja koja glase:
1. Je li u konkretnom slučaju, sud imao razloga utvrditi osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa iz postupanja tužiteljice na način da je njezinu uputu da popravak torte izvrši radna kolegica koja je istu i izradila, obzirom da je to bila uobičajena praksa kod tuženika, tretirao kao odbijanje radnog naloga koji se kvalificira kao teža povreda iz radnog odnosa za koji je donijeta odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu?
2. Je li u konkretnom slučaju, sud imao razloga utvrditi osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa iz postupanja tužiteljice na način da je njezine navode o upozorenju na istinitost svjedočenja svjedoka na sudu sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku koji je upućen drugim radnicima tretirao kao prijetnju koju je tuženik kvalificirao kao teža povreda iz radnog odnosa za koji je donijeta odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu?
3. U konkretnom slučaju je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da postoje osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica pokrenula protiv tuženika parnični postupak radi isplate materijalnih prava, pa posljedično tome sudovi moraju obzirnije utvrđivati činjenice u postupku jer iz dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica odbija radne zadatke i odgovorna je za narušene međuljudske odnose kod tuženika, iako je do navedenog došlo uslijed postupanja samog tuženika koji tužiteljici nije isplatio materijalna prava u obliku prekovremenih sati pa je ista podnijela tužbu protiv istog, a isti onda tužiteljici naredio da mora točno odraditi radno vrijeme, pa se zbog okolnosti slučaja nije mogao taj posao izvršiti u radnom vremenu i da tužiteljica bude na izlaznim vratima tuženika točno na kraju radnog vremena?
4. U konkretnom slučaju, je li nastavak radnog odnosa moguć-obzirom da za tuženika nije nastala nikakva šteta zbog „ne popravljanja“ torte jer isto nije tužiteljičin „posao“ u datom trenutku obzirom da je saslušana svjedokinja D. bila u pogonu koja je navedenu tortu i izradila?
5. U konkretnom slučaju, pa i općenito – je li tužiteljica mogla kao pravno neuka stranka nakon dobivanja iste informacije od svog odvjetnika upozoriti predložene svjedoke na obveze iz čl. 238. Zakona o kaznenom postupku obzirom da su svi dužni poštivati zakon i nepoznavanje prava škodi (ignorantia iuris nocet) te je li se isto moglo smatrati prijetnjom /upozorenje prema svjedocima, te je li sud pravilno primijenio materijalno pravo kada navodi: „kako niti jedan tužitelj u parničnom postupku nije ovlašten preuzimati ulogu suda u postupcima koje vodi, te upozoravati svjedoke na njihove obveze i prava kada daju svoj iskaz, jer je isto ovlašten i obvezan učiniti samo sud u smislu odredbe čl. 243. st. 2. ZPP.“ pa se isto ima smatrati osobito teškom povredom iz radnog odnosa?
Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužiteljica navodi odluke ovoga suda br. Revr-378/14-2 i Revr-485/2008-2
Tužiteljica se poziva i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a jer da joj je u drugostupanjskom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. U odgovoru na prijedlog tuženik se istom protivi i predlaže ga odbaciti, odnosno odbiti.
3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a, čl. 387. i čl. 389.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je u odnosu na postavljena pravna pitanja ocijenio slijedeće. Postavljenim pitanjima problematiziraju se činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova pri čemu podnositeljica daje svoje subjektivno viđenje ponašanja koje je okvalificirano kao teža povreda radne obveze. Kako činjenična utvrđenja ne mogu biti predmetom ispitivanja u revizijskom postupku, u odnosu na tako postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Stoga niti priložena praksa nije od utjecaja, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješio kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
4. Tužiteljica se poziva i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a koja daje mogućnost dopuštenja revizije u slučajevima povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, tužiteljica nije niti naznačila koje bi joj temeljno pravo bilo povrijeđeno, a nije niti obrazložila u čemu se sastoje osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i primjene materijalnog prava. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a te je odlučeno kao u toč. II. izreke ovoga rješenja.
Zagreb, 10. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
