REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-784/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, te Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B., OIB ..., iz U., koju zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u U., protiv tuženika Grada U., OIB ..., U., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2325/2021-2 od 13. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr-88/2016-56 od 26. veljače 2021., u sjednici održanoj 10. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Nalaže se tuženiku Gradu U. da na ime naknade neimovinske štete isplati tužiteljici S. B. iz U., ... novčani iznos od 210.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi obračunatoj primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena sukladno odredbi čl.29.st.2. ZOO-a tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Gradu U. da tužiteljici S. B. iz U., ... nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi obračunatoj primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena sukladno odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a tekućom od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 6.340,00 kn u roku od 15 dana.“

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II. izreke).

3. Tužiteljica je podneskom od 11. travnja 2022. predložila da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2325/2021-2 od 13. siječnja 2022. radi pravnog pitanja naznačenog u prijedlogu:

„je li se diskriminacija tj. povreda prava na jednako postupanje od strane poslodavca prema radniku radi političkog uvjerenja može smatrati kada se mijenjaju pravilnici na štetu radnika u svim slučajevima kada između poslodavca i radnika dolazi do političkog razilaženja?“.

3.1. Ovaj sud je prije odluke o osnovanosti prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije ispitao dopuštenost prijedloga za dopuštenje revizije imajući na umu da je drugostupanjska presuda donesena 13. siječnja 2022., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/2019), te da se radi o presudi u sporu u povodu tužbe za zaštitu od diskriminacije.

3.2. Prema odredbi članka 382.a stavak 1. alineja 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) stranke iznimno mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz ostalo i u sporu u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije. Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije su izrijekom nabrojane u odredbi članka 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), pa se prema toj odredbi posebnom tužbom za zaštitu od diskriminacije smatra i tužba za naknadu neimovinske štete uzrokovana povredom prava zaštićenih odredbama tog Zakona (članak 17. stavak 1. točka 3. ZSD).

3.3. Stoga je ovaj sud po prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije postupio kao s revizijom, te je sukladno odredbi članka 391. stavak 2. ZPP ispitao drugostupanjsku presudu kao u povodu revizije iz članka 382.a ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete, u odnosu na koju ista tvrdi da je nastala kao posljedica diskriminacije (povrede prava na jednako postupanje) i uznemiravanja tužiteljice od strane tuženika, kao poslodavca i to po osnovi političkog uvjerenja (članak 1., članak 2. i članak 3. ZSD-a u vezi s člankom 19. i člankom 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje: ZOO)).

7. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da je tužiteljica u razdoblju od 1. listopada 2007. do 31. srpnja 2010. bila zaposlena u Pučkom otvorenom učilištu „A. B.“ U., na radnom mjestu voditelja Odjela za kulturu, čiji je osnivač tuženik Grad U.,

- da je Upravno vijeće učilišta u srpnju 2010. donijelo novi Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada Pučkog otvorenog učilišta „A. B.“ U., kojim je člankom 27. za radno mjesto tužiteljice (voditelj Odjela za kulturu) propisana visoka stručna sprema, tako da tužiteljica više nije udovoljavala uvjetima stručne spreme za obavljanje poslova tog radnog mjesta, jer je imala višu stručnu spremu,

- da su radi navedenoga 30. srpnja 2010. Učilište i tuženik sklopili Sporazum o prijemu tužiteljice u službu kod tuženika u Upravni odjel za društvene djelatnosti i socijalnu skrb za rad na radnom mjestu stručne suradnice za društvene djelatnosti bez provedbe natječaja sukladno članku 18. stavak 2. Zakona o službenicima i namještenicima lokalnoj i područnoj samoupravi („Narodne novine“ broj 86/08 i 61/11), kojem Sporazumu je prethodilo davanje pisane Suglasnosti tužiteljice o premještaju na novo radno mjesto u službu kod tuženika,

- da je 1. veljače 2014. kod tuženika stupio na snagu novi Pravilnik o unutarnjem redu, da je tim Pravilnikom ukinuto radno mjesto tužiteljice, budući opseg poslova i očekivani rezultati rada nisu opravdavali daljnji opstanak tog radnog mjesta i samog Odjela,

- da je Rješenjem tuženika od 1. veljače 2014. tužiteljica, temeljem odredbe članka 105. stavak 3. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi, stavljena na raspolaganje na rok od 6 mjeseci, budući da nije bilo slobodnih radnih mjesta na koje bi se ista mogla rasporediti u okviru njezine stručne spreme i radnog iskustva,

- da je 31. siječnja 2014. pročelnik Upravnog odjela tuženika organizirao ročište radi izjašnjenja tužiteljice o stavljanju na raspolaganje, na kojem je tužiteljici pojašnjen postupak ustrojbenih promjena u Odjelu u kojem je radila i razlozima ukidanja radnog mjesta te joj je ukazano da ne postoji mogućnost drugog slobodnog radnog mjesta te je tužiteljici ponuđeno radno mjesto odgajateljice u predškolskoj nastavi u talijanskom dječjem vrtići G. ne neodređeno vrijeme, koju mogućnost i ponudu tužiteljica nije prihvatila uz obrazloženje da joj više odgovara prestanak službe zbog poslovno uvjetovanih razloga uz isplatu otpremnine (Zapisnik),

- da je Rješenjem od 9. listopada 2014. tužiteljici prestala služba po sili zakona te joj je utvrđeno pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 26.100,88 kuna, koja joj je isplaćena, da je protiv Rješenja od 9. listopada 2014., isključivo u dijelu koji se odnosi na izračun otpremnine, tužiteljica vodila upravni spor, koji je okončan odbijajućom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1079/16 od 2. lipnja 2016.,

- da iz iskaza svjedoka (V. I., S. Š., S. M., D. S., L. Ž. i E. K.) ne proizlazi da bi u ponašanju poslodavca bilo elemenata diskriminirajućeg ponašanja prema tužiteljici, posebice da bi ta diskriminacija imala podlogu u političkom opredjeljenju tužiteljice, niti da bi tužiteljica na radnom mjestu bila uznemiravana.

8. Ocjenjujući da je do premještaja tužiteljice došlo iz razloga što je Upravno vijeće učilišta u srpnju 2010. donijelo novi Pravilnik u unutarnjem ustrojstvu i načinu rada, kojim su promijenjeni uvjeti radnog mjesta tužiteljice, da se tužiteljica suglasila s premještajem na novo radno mjesto, koje odgovara njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, a da je kasnije (po proteku 4 godine) to radno mjesto ukinuto uslijed organizacijskih promjena (stupanjem na snagu novog Pravilnik o unutarnjem redu od 1. veljače 2014.) pa je tužiteljici po sili zakona prestala služba Rješenjem od 9. listopada 2014., koje je tužiteljica pobijala jedino u dijelu koji se odnosi na visinu otpremnine, nižestupanjski sudovi su zaključili da tuženik nije diskriminirao tužiteljicu po osnovi političkog uvjerenja, niti je istu po toj osnovi uznemiravao. Stoga, zaključuju nižestupanjski sudovi, ne postoji tuženikova odgovornost za naknadu štete i odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka u odnosu na tužbeni zahtjev je li tuženik radnjama opisanim u tužbi, diskriminirao i uznemiravao tužiteljicu po političkoj osnovi. S tim u vezi je sporno i je li došlo do povrede dostojanstva tužiteljice, povrede ugleda i narušenog tjelesnog i duševnog zdravlja.

10. Tužiteljica u obrazloženju revizije iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza, uz zaključak da je dokazala diskriminaciju po političkoj osnovi. Time je sadržajno ukazala na (po njoj) pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što po članku 386. stavak 1. ZPP nije razlog zbog kojeg je dopušteno revizijom pobijati drugostupanjsku presudu.

11. Drugostupanjski sud je pravilno zaključio da su za rješenje spora po tužbi radi diskriminacije po političkoj osnovi mjerodavne odredbe ZSD-a i to:

- članak 1. stavak 1. ZSD prema kojem se tim Zakonom uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije,

- članak 1. stavak 2. ZSD prema kojem se diskriminacijom u smislu tog Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. tog članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama,

- članak 2. stavak 1. ZSD prema kojem je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok je stavkom 2. propisano da neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. tog Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna,

- članak 3. stavak 1. ZDS prema kojem je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. tog Zakona, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, s time da je stavkom 3. tog članka propisano da se na uznemiravanje i spolno uznemiravanje na odgovarajući se način primjenjuju odredbe tog Zakona koje se odnose na diskriminaciju.

12. I revizijski sud prihvaća pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da subjektivni osjećaj tužiteljice, nakon što je njezino radno mjesto ukinuto, koje je tužiteljica doživljavala kao ugrožavanje dostojanstva, ugleda i časti, nema stvarnog uporišta za ocjenu uznemiravanja i diskriminacije. Naime, da bi neko ponašanje imalo elemente uznemiravanja potrebno je da postoji jasno određena namjera tog ugrožavanja od strane onoga koji nekoga uznemirava, odnosno zlostavlja, a u konkretnom slučaju takvi postupci od strane nadređenih osoba tuženika nisu utvrđeni, niti su nadređene osobe prema tužiteljici postupali protivno svojim ovlastima, neuobičajeno, nezakonito, niti nemoralno.

13. Glede zdravstvenog stanja tužiteljice u reviziji se također osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova. Naime, u slučaju kada se utvrdi da ne postoji diskriminacija (izravna ili neizravna) od strane tuženika prema tužiteljici, a niti da je tuženik na bilo koji način uznemiravao tužiteljicu na radu, u takvom slučaju ne postoji niti uzročno posljedična veza između zdravstvenog stanja tužiteljice i postupanja tuženika prema tužiteljici na radnom mjestu.

14. Tužiteljica revizijskim prigovorima, ističe svoje stavove o predmetu spora, te svoje shvaćanje o rezultatima dokazivanja. Time ona nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja i pravna shvaćanja iz osporene presude. Kao što je već navedeno revizijom se ne mogu pobijati utvrđene činjenice.

15. Zbog iznijetih razloga, suprotno tvrdnji tužiteljice, tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

16. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe članka 393. stavak 2. ZPP, reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa, v.r.