Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-519/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. z. za m. o., sa sjedištem u Z., A.

M. 3, OIB: … protiv tuženika C. o. d.d., sa sjedištem

u Z., U. V. J. 33, OIB: … , radi isplate, odlučujući o

žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3874/2023-10 od 16. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3874/2023-10 od 16. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom označenom u izreci, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku C. o. d.d., V. J. 33, Z., OIB: …, da tužitelju H. iz Z.., A. M. 3, OIB: … isplati

iznos od 4.149,35 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 28.04.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te nadoknaditi parnične troškove, sve u roku petnaest dana.“

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da presudu ukine i vrati predmet na ponovan postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je novčana tražbina tužitelja u iznosu 4.149,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. travnja 2023. do isplate, s osnova naknade štete u vidu invalidske mirovine koju je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31. ožujka 2023. isplatio svome osiguraniku G. Š., u dijelu u kojem je invalidnost uzrokovana 70% ozljedom izvan rada, odnosno ozljeđivanjem u prometnoj nesreći koja se dogodila 16. ožujka 2005. i koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika upravljajući motornim vozilom osiguranim od automobilske odgovornosti kod tuženika, (dok je u preostalom dijelu 30% invalidnost uzrokovana bolešću), pri čemu se tužitelj pozvao na primjenu odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13. i dr., dalje: ZMO).

6. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda jasna je i razumljiva, njezina je izreka u skladu s obrazloženjem, a prvostupanjski je sud u presudi iznio jasne i neproturječne razloge za sve odlučne činjenice, u pogledu odlučnih činjenica ne postoji ni proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, niti presuda ima drugih nedostataka i njezina se pravilnost može ispitati. Zbog toga pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), na koju izričito upire žalitelj, a nije zahvaćena ni nekom drugom bitnom procesnom povredom na koju žalba ne ukazuje,

a na čije se postojanje pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. S obzirom na nesporne činjenice da je tužitelj utuženu tražbinu obračunao u skladu sa odredbom čl. 161. ZMO-a; da navedena tražbina predstavlja isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja G. Š. utvrđenu zbog profesionalne

nesposobnosti za rad koja je u opsegu 70% nastala kao posljedica ozljede izvan rada

(prometne nezgode koju je prouzročio osiguranik tuženika upravljajući osobnim vozilom osiguranim kod tuženika); prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, zajedno sa zahtjevom tužitelja za naknadom parničnih troškova,

primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Ocjena je prvostupanjskog suda da se u odnosu na pitanje opsega odgovornosti tuženika kao osiguratelja štetnika, odnosno osiguratelja osobe koja je prouzročila štetu osiguraniku tužitelja, imaju primijeniti odredbe čl. 27. st. 1. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09. i 78/09., dalje: ZOOP), prema kojima bi tužitelj imao pravo od tuženika potraživati samo razmjerni iznos mirovine u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a tužitelj takav zahtjev u predmetnoj parnici nije niti postavio, pa time niti dokazao postojanje tražbine na koju bi imao pravo u skladu sa navedenom odredbom, a teret dokaza za navedeno je bio na njemu kao tužitelju.

9. Neosnovana je i žalbena tvrdnja tužitelja o ostvarenom žalbenom razlogu iz čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.

10. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31. ožujka 2023. svom osiguraniku G. Š. isplaćivao invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kojoj profesionalnoj nesposobnosti za rad, odnosno invalidnosti je 70% uzrok ozljeda izvan rada, nastala zbog ozljeđivanja u prometnoj nesreći koju je uzrokovao osiguranik tuženika. Vezano za postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. u ovoj žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporno je li pri ocjeni pravne utemeljenosti postavljenog zahtjeva prema tuženiku, kao osiguratelju štetnika (osobe koja je prouzročila prometnu nesreću) trebalo primijeniti odredbe ZMO-a, na primjenu kojih se pozvao tužitelj, ili odredbe ZOOP-a na primjenu kojih se pozvao tuženik.

10.1. Sud prvog stupnja je o postavljenom zahtjevu odlučio primjenom odredbi ZOOP- a, a tužitelj pobijajući takvu odluku zbog žalbenog razloga iz čl. 356. ZPP-a u žalbi u bitnome ističe da odredbe ZOOP-a u odnosu na odredbe ZMO-a ne predstavljaju specijalni propis, pa da je odredbe ZMO-a valjalo primijeniti u predmetnom slučaju primjenom pravila lex posterior derogat legi priori i da na primjenu odredbi ZMO-a upućuje odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a na koju se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

11. Odredbama ZMO-a na primjenu kojih se pozivao tužitelj, propisano je:

- u čl. 161. st. 1. i st. 2. toč.1., da H. ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju; da naknada stvarne štete, koju H. ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, među kojima su i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu;

-u čl. 162. st. 1., da H. ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe;

-u čl. 164. st. 1. i 5., da H. ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete); i da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st.1. do 3.

ovoga članka mjerodavne odredbe tog zakona.

11.1. Odredbom čl. 27. ZOOP-a, a primjenom koje sud prvog stupnja nalazi postavljeni tužbeni zahtjev neosnovanim, propisano je:

-u st. 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju;

-u st. 2. da se stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji; i

-u st. 3. da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem H.-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Polazeći od činjenica na kojima je tužitelj utemeljio postavljeni tužbeni zahtjev, koje između stranaka nisu sporne, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda je u predmetnom slučaju o opsegu odgovornosti tuženika valjalo odlučiti primjenom čl. 27. ZOOP-a, kako je to i učinio sud prvog stupnja, a ne primjenom odredbi ZMO-a, slijedom čega je na utvrđene činjenice sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog. Takav pravni stav u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u većem broju odluka (Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1067/2012 od 05. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022.), koje su donesene u činjenično i pravno identičnim predmetima koje je pokrenuo HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova invalidske mirovine, prema kojem shvaćanju su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H.-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

13. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik. U situaciji kada se šteta iz čl. 161. st. 1. ZMO-a ne potražuje od samog štetnika, odnosno osobe koja je u konkretnom slučaju prouzročila prometnu nesreću, već od osiguratelja štetnika, tada treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i to u skladu sa odredbama ZOOP-a. U konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP-a, pa je upravo taj zakon za navedenu materiju lex specialis, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja štetnika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a to su odredbe ZOOP-a.

13.1. Dakle, obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi toga zakona i u skladu s njim preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto štetnika (osiguranika tuženika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen upravo navedenim specijalnim zakonskim propisom.

13.2. Odredbom čl. 8. st.1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom zakonu i uvjetima za osiguranje. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a odredbama kojeg zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i obračunava premija osiguranja. Upravo zbog naprijed navedenog, o opsegu tuženikove odgovornosti valjalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, pa je neosnovana žalbena tvrdnja tužitelja da bi odredbe ZMO-a trebalo primijeniti primjenom načela "lex posterior derogat legi priori".

14. Odredbom čl. 27. ZOOP-a uređeno je pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranje, i prema odredbi st. 2. navedenog članka, tužitelju bi pripadalo pravo na naplatu od tuženika, koji nije štetnik već njegov osiguratelj, ne cijelog iznosa isplaćene invalidske mirovine već njezinog razmjernog dijela. Prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a taj razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem H. -a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, u skladu sa navedenom odredbom tužitelju bi pripadalo pravo potraživati od tuženika samo onaj iznos za koji bi isplaćena invalidska mirovina bila veća od invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu.

15. Tužitelj u predmetnoj parnici postavljenim tužbenim zahtjevom nije zatražio naplatu one tražbine na koju bi imao pravo u skladu sa naprijed navedenim odredbama čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, već je zatražio iznos invalidske mirovine koju je svom osiguraniku isplatio u opsegu u kojem je profesionalna nesposobnost za rad uzrokovana ozljedom izvan rada, dakle zatražio je isplatu tražbine pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. ZMO- a, a ne one tražbine o kojoj govori naprijed navedena odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a tužbeni zahtjev u skladu sa navedenim odredbama ZOOP-a nije niti činjenično obrazložio, niti je za postojanje takve tražbine predočio sudu odgovarajuće dokaze. S obzirom da tužitelj postavlja zahtjev za isplatu one tražbine na koju primjenom relevantnih materijalnopravnih normi nema pravo, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan jer tužitelj nije dokazao visinu onog potraživanja na koju ima pravo.

16. Neosnovana je žalbena tvrdnja tužitelja da je sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, jer je upravo na tužitelju teret dokaza postojanja i visine štete koju potražuje, a ne na tuženiku kako se to iznosi u žalbi. S obzirom da tužitelj nije niti zatražio isplatu one tražbine na koju bi imao pravo, a to je ona tražbina o kojoj govori odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao postojanje one štete na koju bi mu pripadalo pravo, slijedom čega je pravilno postupio kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

17. Iz naprijed navedenih razloga, kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ukazuje tužitelj u žalbi, a niti oni na čije je postojanje ovaj žalbeni sud dužan paziti po službenoj dužnosti, valjalo je u izreci ove presude odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

18. Iz svih naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

Bjelovar, 10. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko, v.r.