Poslovni broj: Usž-3127/2023-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članova vijeća, te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: …, Z., protiv tuženika Odbora za državnu službu, OIB: …, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe E. J. iz P. OIB: …, radi utvrđivanja plaće, odlučujući o žalbi tuženika i zainteresirane osobe, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-1316/2022-5 od 5. lipnja 2023. na sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-1316/2022-5 od 5. lipnja 2023.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/22-01/97, urbroj: 566-01/15-22-2 od 31. ožujka 2022.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke poništeno je rješenje Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/22-01/97, urbroj: 566-01/15-22-2 od 31. ožujka 2022. Točkom II. izreke odbijena je žalba E. J. iz P. izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave I., broj: 511-08-14- 00064/194/4-2017 od 4. veljače 2022.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 31. ožujka 2022. povodom žalbe E. J., ovdje zainteresirane osobe, poništeno je prvostupanjsko rješenje od 4. veljače 2022. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak s obrazloženjem da isti ima pravo na povoljniju plaću prethodnog radnog mjesta.
3. Protiv označene presude tuženik je izjavio žalbu u bitnome navodeći da sud nije pravilno primijenio odredbe Zakon o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15. i 121/16. – dalje: ZoP). Tuženik ističe kako je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o primjeni odredbe članka 72. stavka 4. ZoP-a, odnosno zauzeo je stav da niže radno mjesto podrazumijeva i nižu plaću, a sve uz suglasnost policijskog službenika. Pri tome, u obrazloženju presude prvostupanjski sud selektivno koristi obrazloženje izmjena i dopuna Zakona o policiji. Tuženik navodi da se u Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policiji (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policiji je Hrvatski sabor donio na sjednici 28. lipnja 2019.) kao razlozi izmjene članka 72. ističe se da takva "važeća odredba Zakona stvara probleme u primjeni s obzirom da se policijski službenik ne može premjestiti na radno mjesto za koje je propisano niže policijsko zvanje od njegovog osobnog zvanja, čak i kada to zahtijevaju potrebe službe. Taj institut nije moguće primijeniti bez pisanog pristanka policijskog službenika te se na taj način potrebe službe ograničavaju voljom policijskog službenika, koju daje u vidu pisanog pristanka, iako policijski službenik koji se premješta na radno mjesto za koje je propisano niže zvanje ostvaruje pravo na osnovnu plaću ostvarenu na radnom mjestu s kojeg je premješten, ako je to za njega povoljnije". Tuženik ističe da je iz obrazloženja predlagatelja zakona razvidno da policijski službenik zadržava pravo na povoljniju plaću, unatoč stavu prvostupanjskog suda da službenik ima pravo isključivo na plaću radnog mjesta niže složenosti poslova. Nadalje, ističe da je u predmetu iste činjenične i pravne osnove Upravni sud u Zagrebu donio presudu, poslovni broj: 18 UsI-3090/21-9 od 4. srpnja 2020., koja je potvrđena presudom ovoga Suda poslovni broj: Usž-3954/2022-2 od 11. siječnja 2023., te upućuje na pravni stav izražen u navedenim odlukama. Iz navedenih razloga predlaže da se poništi prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Zainteresirana osoba u žalbi ističe da se osporena presuda temelji na pogrešnom pravnom stavu prvostupanjskog suda da se odredba stavka 4. članka 72. ZoP-a primjenjuje isključivo u slučaju iz stavka 1., odnosno da je upravo zbog činjenice niže plaće, propisan kao uvjet pisana suglasnost za premještaj na radno mjesto nižeg policijskog zvanja. Međutim, takav zaključak ne proizlazi iz sadržaja predmetne zakonske odredbe koja vrlo jasno određuje uvjete te prava policijskih službenika kod instituta premještaja te ne ograničava pravo na povoljniju plaću na način kako to pogrešno smatra sud. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da preinači presudu Upravnog suda u Zagrebu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.
5. Žalbe su osnovane.
6. Ispitujući osporenu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti zakonitom.
7. Uvidom u spis tuženika proizlazi da je ranijim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, klasa: UP/I-112- 02/17-05/152, urbroj: 511-01-157-17-20 od 13. listopada 2017. E. J. u osobnom policijskom zvanju glavni policijski inspektor, policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave I., premješten s danom 16. listopada 2017. na radno mjesto policijskog službenika za terorizam i ekstremno nasilje u Policijskoj upravi I. U tom rješenju je navedeno da je imenovani dao pisani pristanak na premještaj za radno mjesto te da se premješta na temelju članka 72. stavka 1. i 3. ZoP-a. Nadalje, tim rješenjem je propisano da će se plaća utvrditi posebnim rješenjem.
8. Nakon toga, dana 4. veljače 2022. doneseno je ovdje prvostupanjsko rješenje o plaći kojim rješenjem je zainteresiranoj osobi utvrđeno pravo na plaću novog radnog mjesta na koje je premješten, dakle, na plaću za njega nepovoljniju od plaće prethodnog radnog mjesta. Tuženik je, kako je prethodno navedeno, poništio prvostupanjsko rješenje te je predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U obrazloženje rješenja tuženik navodi da se odredba članka 72. stavka 4. ZoP-a, koja propisuje primjenu povoljnije plaće u slučaju premještaja, primjenjuje i u slučaju stavka 3. istog članka jer u slučaju da se službenika premješta na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog za isto treba ishoditi njegovu suglasnost. Iako je pisani pristanak policijskog službenika uvjet za premještaj na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog, taj pristanak prema mišljenju tuženika ne isključuje primjenu odredbe stavka 4. istog članka, odnosno pravo na zadržavanje povoljnije plaće. Tuženik je ujedno istaknuo da je rješenje o plaći neraskidivo povezano s rješenjem o premještaju policijskih službenika, budući da isto predstavlja temelj za utvrđivanje plaće. Stoga se plaća ima utvrditi uzimajući u obzir odredbe o povoljnijoj plaći iz premještaja, pridržavajući se svih prava koja proizlaze iz rješenja o premještaju, kao i prava proizašla iz odredbe članka 72. stavka 4. ZoP-a.
9. Odredbom članka 72. stavka 1. ZoP-a propisano je da se policijskog službenika može po potrebi službe premjestiti na slobodno radno mjesto u okviru stečenog stupnja obrazovanja i osobnog policijskog zvanja, u istoj ili drugoj ustrojstvenoj jedinici, u istom ili drugom radnom mjestu. Prema stavku 2. istog članka Zakona propisano je da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni o potrebi da se policijskog službenika premjesti na drugo radno mjesto zbog potrebe popunjavanja radnog mjesta na kojem se poslovi moraju obavljati u kontinuitetu ili zbog povećanja broja izvršitelja radi povećanog opsega posla, zbog bolje organizacije rada ili potrebe za angažiranjem drugog policijskog službenika na određenom radnom mjestu radi pravovremenog ili efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka. Prema stavku 3. istog članka Zakona propisano je da se iznimno od stavka 1. ovoga članka, policijskog službenika može, uz pisani pristanak, premjestiti na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog. Prema stavku 4. istog članka Zakona propisano je da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, policijski službenik ima pravo na osnovnu plaću ostvarenu na radnom mjestu s kojeg je premješten, ako je to za njega povoljnije.
10. Prvostupanjski sud nije prihvatio stav tuženika navodeći da je odredbom članka 72. stavka 4. ZoP-a jasno propisano da se isti primjenjuje isključivo u slučaju iz stavka 1. istog članka, odnosno prvostupanjski sud smatra kako premještaj na niže radno mjesto uz suglasnost policijskog službenika, podrazumijeva i pravo na nižu plaću.
11. Ovaj Sud ne prihvaća izneseno stajalište prvostupanjskog suda u pogledu primjene članka 72. ZoP-a. Iz navedene odredbe proizlazi da se policijskog službenika može premjestiti na drugo radno mjesto u okviru stečenog stupnja obrazovanja i osobnog policijskog zvanja, ali ako se policijskog službenika premješta na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog tada je potreba njegov pristanak. Međutim, pisani pristanak policijskog službenika kao uvjet za premještaj na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog ne isključuje njegovo pravo na zadržavanje povoljnije plaće iz stavka 4. članka 72. ZoP-a. Uz navedeno valja istaknuti da je istovjetno pravno stajalište zauzeo i ovaj Sud u presudi poslovni broj: Usž-3954/2022-2 od 11. siječnja 2023. Dakle, iako je u konkretnom slučaju zainteresirana osoba dala pristanak za premještaj na radno mjesto za koje je utvrđeno niže policijsko zvanje, ona može ostvariti plaću radnog mjesta s kojeg je premještena ako je to za nju povoljnije.
12. Slijedom navedenog navod izneseni u žalbama se ocjenjuju osnovanima, zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a trebalo odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 10. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća
Boris Marković, v.r.
