Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-292/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jositi Begović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, P. P. iz B., … , OIB: … , koga zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u B., protiv tuženika R. A. d.d., Z., … OIB: … , kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici u O. društvu G. & G. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Garešnici, poslovni broj P-1059/2019-38 od 6. ožujka 2023., 10. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažuje i presuda Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-1059/2019-38 od 06. ožujka 2023. se:

a) potvrđuje u točki I.,

b) preinačuje u točki II. tako da glasi:

"Nalaže se tuženiku, R. A. d.d., Z., … , OIB: … da tužitelju P. P. iz B., … , OIB: … u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 481,12 EUR sa zakonskom kamatom koja teče od 06. ožujka 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. sa sjedištem u Z., … , OIB: … , da tužitelju P. P. iz B., … , OIB: … , isplati iznos od 127,46 EUR / 960,46 kn1 sa zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje tekućim do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 17,65 EUR / 133,02 kn od 01 10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,70 EUR / 193,67 kn od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,66 EUR / 268,70 kn od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,45 EUR /365,07 kn od 01.01.2011. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.190,36 eur/8.968,75 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u cijelosti, zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/1, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022 i 155/2023 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i odrediti ponovno provođenje glavne rasprave.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana samo u dijelu u kojem se odnosi na troškove postupka.

5. U ovom se slučaju radi o sporu male vrijednosti (članak 458. stavak 1. ZPP). Prema članku 467. stavak 1. i 2. ZPP-a presuda i rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog određenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega ovaj sud nije ispitivao žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i žalbene navode koji se odnose na postojanje relativno bitnih povreda ZPP-a.

6. Predmet spora je plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojeg su parnične stranke zaključile … (dalje: Ugovor), a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s tuženikovom odlukom o kamatnim stopama, te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF).

7. Među strankama nije bila sporna činjenica sklapanja Ugovora već jesu li predmetne ugovorne odredbe ništetne, visina tražbine, pitanje zastare, te savjesnost stjecatelja (tuženika).

8. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su stranke … sklopili Ugovor po kojem je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 16.233,54 švicarskih franaka (CHF) u svrhu kupnje novog osobnog vozila,

- da je Ugovor zaključen s rokom otplate od 60 mjeseci,

- da je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, uz kamatnu stopu od 5,20%, promjenjivu u skladu s Odlukom tuženika,

- da je kredit otplaćen.

9. Prvostupanjski je sud svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica) utemeljio na provedenim dokazima (saslušanju tužitelja i sadržaju Ugovora), a s obzirom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP 03) koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora te Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO), ali i ukazujući na odredbe članaka 502. c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi kao i odredbe članka 138a Zakona o zaštiti potrošača (ZZP 07) kojom je propisana obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove ako je odluka donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika, ukazujući na odluke na koje se pozivao tužitelj. Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/2014 i Rev-2221/2018.

10. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg, ZZP-a.

11. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći tek pravomoćnošću presuda donesenih u spomenutom predmetu po kolektivnoj tužbi (13. lipnja 2014., po pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama, te 14. lipnja 2018., po pitanju valutne klauzule vezane uz CHF), budući je predmetna tužba, koja je podnesena 12. lipnja 2019., podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj plaćao tuženiku više kako s osnove povećane kamate u odnosu na prvotno ugovorenu, tako i s osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, pa je obvezao tuženika navedene razlike platiti tužitelju jer je isto stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a svoju je odluku utemeljio na odredbi članaka 1111. u vezi s člankom 323. stavak 1. te 1115., te članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

13. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi pobijana odluka, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti, pa tako nije ostvarena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalitelj suštinski navodeći kako mu nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom jer prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge u potpunosti zanemario. Takav žalbeni navod nije prihvatljiv budući je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio izvodeći dokaze koji su bili prikladni za njihovo utvrđenje (saslušanje tužitelja), pozivajući se ujedno i na učinke ranije citiranih presuda, a dao je dostatne razloge zbog čega navodi koje tuženik iznosi tijekom postupka nisu osnovani. Žalitelj u žalbi ne navodi koji to konkretno dokaz nije izveden i koja bi se odlučna činjenica drugačije utvrdila. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju izrijekom ukazuje žalitelj budući se pobijana odluka može ispitati, ona sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu kontradiktorni, a niti proturječe izreci.

14. Žalitelj iznosi navode o pogrešnoj primijeni prava odnosno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti prava potrošača ("Narodne novine" 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022-dalje ZZP/14), treba istaknuti da se prvostupanjski sud na istu niti ne poziva. Prvostupanjski sud temelji svoja utvrđenja na sadržajno identičnoj odredbi iz članka 502.c. ZPP-a na temelju koje je prvostupanjski sud svoju ocjenu ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi ujedno vezao za utvrđenja iz kolektivne tužbe za zaštitu prava potrošača kao o prethodnom pitanju. Također, za dodati je kako je prvostupanjski sud utvrdio, putem iskaza tužitelja, da je tuženik sastavio sporne odredbe Ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da su te ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su i ništetne u smislu članka 87. ZZP-a kao što je već i utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Naime, pravno shvaćanje izraženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih prava i interesa, obvezuje prvostupanjski sud pa stoga nije ni trebao provoditi dokaze i utvrđivati jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, uzimajući u obzir spomenute odredbe članka 502. c. ZPP- a., jer su sporne ugovorne odredbe već raspravljene u odlukama koje su donesene u postupku u kojem je kao stranka sudjelovao i tuženik. Ovakav stav proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-3 od Navedene odluke iz kolektivne zaštite imaju direktni učinak i 19. ožujka 2019.

obvezuju sudove te se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz tih pravomoćnih presuda.

15. Nije od značaja žaliteljevo pozivanje na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) jer se ta Direktiva ne primjenjuje na ugovore o kreditima koji su u RH sklopljeni prije pristupanja RH-a Europskoj uniji.

16. Protivno navodima žalitelja pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare kao neosnovan. Po stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći od pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost. U konkretnom slučaju zastara za povrat pretplaćenih iznosa s osnova kamatne stope je počela teći 13. lipnja 2014., a s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu (12. lipnja 2019.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Također, ne može se prihvatiti niti tuženikov prigovor zastare u odnosu na "preinačeni dio tužbenog zahtjeva" jer tužitelj tijekom postupka nije preinačio tužbu nego je nakon financijskog vještačenja u skladu s člankom 186. b ZPP-a postavio konačni tužbeni zahtjev.

17. Neosnovano se žalitelj poziva na odredbu članka 326. ZOO-a kojom je propisano da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, jer taj uvjet (manjeg značaja) ovaj sud ne nalazi ispunjenim, a niti žalitelj, osim što tako tvrdi, ne daje argumente za tvrdnju da se radi o zabrani manjeg značaja.

18. Neosnovana je i tvrdnja da bi se tuženik trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene i upravo zbog toga ništetne ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati zbog čega se i zatezne kamate trebaju platiti od stjecanja.

19. Neosnovano žalitelj ukazuje i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZIDZPK), tvrdeći da bi iz nje proizlazilo da zbog toga što je kredit otplaćen potrošač ne bi imao pravo na vraćanje stečenog bez osnove, jer takvo što iz navedene odredbe ne proizlazi, već se navedena odredba odnosi samo na obvezu banaka da potrošačima koji su sklopili ugovore kao što je predmetni, a koji kredit još nisu otplatiti, ponude sklapanje ugovora s uvjetima propisanim tim ZIDZPK. 20. Stavovi pravne znanosti i izdvojena mišljenja sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske ne vezuju redovne sudove, pa stoga ni žalbeni navodi koji se toga tiču nisu za ocjenu zakonitosti pobijane presude relevantni.

21. Međutim, osnovano žalitelj navodi kako se parnični trošak treba procjenjivati po vrijednosti konačnog postavljenog zahtjeva zbog čega tužitelju na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/2022, 126/2022 dalje: Tarifa) pripada jednokratna nagrada od 500,00 kn (Tbr 7.8 Tarife) uz pripadajući PDV od 125,00 kn (Tbr 42). Na taj iznos potrebno je dodati trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn pa parnični trošak kojeg je tuženik dužan nadoknadit tužitelju iznosi 3.625,00 kn.

22. Novčani iznosi dosuđeni u izreci preračunati su u euro po tečaju od 7,53450 kn temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22).

23. Slijedom navedenog u pogledu glavne stvari valjalo je odlučiti kao pod točkom I.a) izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u pogledu troškova kao pod I.b) na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.

24. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u pogledu odluke o sporednoj stvari (troškovima postupka) to je o njegovom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 10. srpnja 2024.

Sutkinja:

Josita Begović,v.r.