REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-510/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz T., OIB…, kojeg zastupa punomoćnica T. B., odvjetnica u S., protiv I-tuženika G. K., K. S., . OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u S. i II-tuženika P. T. d.o.o., S., . OIB … kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u I., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pn-41/2020 od 23. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-41/2020 od 23. veljače 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe te zahtjev I- tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženicima platiti tužitelju iznos od 2.103,87 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 31. siječnja 2017. pa do isplate kao i nadoknaditi tužitelju i trošak parničnog postupka, također sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužena zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).

II Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku pod 1 trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR, a tuženiku pod 2 trošak u iznosu od 1.750,00 EUR.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga. Smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno te da presuda nije zasnovana na zakonu te u pravcu svojih tvrdnji citira odredbu članka 50. stavak 2. Zakona o cestama, kao i odredbu članka 2. kojima je propisano značenje pojmova koji se navode u Zakonu o cestama.

2.1. Tvrdnji je da poslovi održavanja nerazvrstanih cesta obuhvaćaju radove koji imaju za svrhu održavanje ceste tijekom cijele godine u takvom stanju da se na njima može odvijati siguran i neometan promet, a sastoji se od … i ostalih radova na održavanju elemenata ceste uključivo i održavanje te obnavljanje prometne signalizacije i opreme ceste.

2.2. Navodi da prvostupanjski sud obrazloženje presude temelji na odredbama Zakona koje se odnose na javnu ceste, a u istom obrazloženju navodi kako se predmetni štetni događaj dogodio na tada nerazvrstanoj cesti.

2.3. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o promašenoj pasivnoj legitimaciji te da bi za štetu bila odgovorna L. udruga D. K. a što je u suprotnosti s pozitivnim pravnim propisima. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove podnesene žalbe.

3. U odgovoru na žalbu I-tuženik osporava žalbene navode ističući da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio prigovor promašene pasicne legitimacije te da je suprotno žalbenim navodima iz obavijesti L. udruge D. K. sud utvrdio kako lovoovlaštenik lovišta prije štetnog događaja nije zatražio postavljanje znakova koji upozoravaju na opasnost naleta na divljač niti je spisu priložena odluka ili zahtjev I- tuženika upućen II-tuženiku radi označavanja predmetne ceste prometnom signalizacijom i opremom u skladu s posebnim propisima, a da je teret dokaza na tu okolnost na tužitelju. Predlaže da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

Traži troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je isplata iznosa od 2.103,87 eura kojeg tužitelj potražuje od tuženika s naslova naknade štete koja je nastala na osobnom automobilu marke O. A. reg.oznake … koje je totalno oštećeno prilikom iznenadnog istrčavanja divlje svinje, a koji je automobil sada u njegovom vlasništvu budući je vlasnica u trenutku nezgode na njega prenijela vlasništvo i pravo potraživanja naknade štete.

6. U prvostupanjskom postupku prvostupanjski sud spornim nalazi pitanje procesne legitimacije, osnovanost tužbe i pitanje zastare.

7. U odnosu na izneseni prigovor zastare prvostupanjski sud smatra da je i sti neutemeljen navodeći da je tužba podnesena u zakonskom roku od tri godine od nastanka štetnog događaja 31. siječnja 2017. jer je poslana preporučenom poštom 31. siječnja 2020.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako je mjesto nezgode položeno na sedmom kilometru županijske ceste 6098 i to na čest. zem. … Z.U. … K. S., ispod pokosa obraslog borovima i gustim raslinjem,

- da je predmetna prometnica nerazvrstana cesta koja je od 2012. pod upravom G. K., dok iz Odluke o razvrstavanju javnih cesta Ministarstva mora, prometa i infrastrukture proizlazi kako je od 20. listopada 2017. razvrstana kao županijska cesta, pa da je današnji status stekla znatno nakon štetnog događaja,

- kako se mjesto prometne nezgode nalazi na kolniku ŽC 6098 na predjelu M., na udaljenosti od oko 7 km od skretanja sa brze ceste S. - T. prema M., kako se kolnik navedene dionice na proteže u smjeru istok - zapad, kako je isprekidanom središnjem crtom podijeljen na dva prometna traka sa kojima se promet odvija u oba smjera i ukupne je širine 5,8 m,

- da je trenutku nezgode bila noć, na kolniku nije bilo javne rasvjete i vidljivost je bila na udaljenosti koju omogućava vožnja pod kratkim ili dugim svjetlima,

- da se neposredno prije naleta na divlju svinju, osobno vozilo „O. A.“ kreće se sjevernim prometnim trakom iz smjera istoka u smjeru zapada i u samom naletu i neposredno prije njega kreće se brzinom od oko 60 km/h ili 16,6 m/s,

- da divlja svinja kolničku površinu prelazi iz smjera sjever-jug, odnosno okomito u odnosu na smjer kretanja osobnog vozila „O. A.“ i vozaču osobnog vozila prilazi sa njegove desne strane i kreće se brzinom od oko 20 km/h ili 5,54 m/s,

- da se neposredno prije stupanja na kolničku površinu, divlja svinja je po iskazu tužitelja, došla sa padine visine oko 3 m izvan sjevernog ruba kolnika, prekrivene kamenjem, niskim raslinjem i borovom šumom,

- da je do sraza između prednjeg više centralnog dijela osobnog vozila „O. A.“ i lijevog bočnog dijela divlje svinje, dolazi na sjevernom prometnom traku na udaljenosti oko 1,2 m od sjevernog ruba kolnika u smjeru juga, a kada su uslužne osi sudionika zatvarale kut od oko 90° pa je sam nalet definiran kao potpuni čeoni centralni nalet klinastog tipa osobnog vozila na divljač,

- da se vremenski gledano sekundu prije sraza, osobno vozilo „O. A.“ od mjesta sraza na divljač nalazilo u smjeru istoka udaljeno 16,6 m, dok se divljač sekundu prije sraza od mjesta sraza nalazila udaljena oko 5,54 m i obzirom na konfiguraciju prostora izvan sjevernog ruba kolnika, odnosno padine visine oko 3 m, nalazila se položena na padini u fazi silaska na kolničku površinu,

-da se obzirom na uvjete koji su vladali na kolničkoj površini u trenutku naleta, neosvijetljen kolnik, ravan cestovni potez, divljač koja je crne boje te konfiguraciju kolnika s koje je divljač stupila na kolničku površinu neposredno prije naleta, odnosno padinu visine oko 3 m izvan sjevernog ruba kolnika, vozač osobnog vozila „O. A.“ nije imao mogućnost uočavanja divljači, niti je imao vremena niti prostora za izbjegavanje naleta na divljač,

- na osobnom vozilu nastala potpuna ili totalna šteta u ukupnom iznosu od 15.851,64 kn.

9. S obzirom na utvrđenja prvostupanjski sud smatra:

- na strani tužitelja nema krivnje za nastanak prometne nezgode i posljedične štete, već je ona nastala naletom divlje životinje koji se u postojećim okolnostima nije mogao izbjeći,

- da iako ZOO izričito ne određuje što se smatra opasnom stvari, očito je da pod tim pojmom zakon podrazumijeva i divljač, u konkretnom slučaju divlju svinju, koja se nekontrolirano kreće prostorima lovišta, ali i izvan naseljenih mjesta pa tako i preko javnih prometnica.

9.1. Nadalje, da u slučaju štete nastale u vezi s opasnom stvari, uzročnost se predmnijeva, pa je na oštećenom samo teret dokazivanja da je tako opasna stvar sudjelovala u štetnom događaju, a što je u konkretnom slučaju tužitelj i dokazao. 9.2. Prvostupanjski sud smatra da teret dokazivanja prelazi na imatelja opasne stvari koji, da bi se oslobodio odgovornosti, mora dokazati da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

20. Obrazlažući nadalje svoju odluku prvostupanjski sud navodi:

" U parničnim postupcima radi naknade štete zbog naleta vozila na divljač u pravilu odgovara lovačko društvo na čijem se području dogodila prometna nezgoda. Ta odgovornost nije izrijekom propisana odredbama Zakona o lovstvu (NN broj 140/05, 75/09,14/14 i 21/16, dalje ZL), nego proizlazi iz općih pravila o odgovornosti za štetu, a sudska praksa je zauzela stav kako je divlja životinja u prirodi "opasna stvar". Naime, odredbom iz čl. 75. st. 1. i čl. 76. st. 1. ZL propisane su mjere koje je lovoovlaštenik dužan poduzimati radi sprječavanja štete od divljači, a između ostalih ograđivanje zemljišta, kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači. Odredbom iz čl. 77. st. 1. ZL propisano je kako je lovoovlaštenik obvezan poduzimati određene mjere za sprječavanje štete koju divljač može nanijeti ljudima ili imovini na zemljištima na kojima se lovište prostire. U skladu s odredbama iz čl. 83. ZL za štetu koju divljač počini u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, a smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta, ako lovoovlaštenik ne dokaže protivno. Za štetu koju počini divljač koja ne živi stalno u lovištu, odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem je šteta počinjena. S tim u vezi, za štetu nastalu od te životinje odgovara njezin imatelj, odnosno lovačko društvo i radi se o objektivnoj odgovornosti za štetu koja podrazumijeva da lovačko društvo odgovara već činjenicom što se dogodila nesreća koja je posljedica naleta na njegovu divljač, stoga se ne traže druge pretpostavke za njezino postojanje. Dakle, lovačko društvo je uvijek odgovorno, osim ako dokaže da je za štetu odgovoran netko drugi ili da je šteta nastala uslijed razloga različitog od prirodne osobine divljači, a kojeg se nije moglo predvidjeti ili spriječiti. U svakom slučaju, teret dokazivanja činjenica koje isključuju odgovornost za štetu, na lovačkom je društvu.

Međutim, tužbom nije obuhvaćena lovačka udruga D. K. kao lovoovlaštenik na predmetnom području, ali odgovorna za štetu može biti i osoba koja upravlja prometnicom, ukoliko se prometna nezgoda dogodi na javnoj cesti njezine nadležnosti upravljanja. Kako se predmetna nezgoda dogodila na tada nerazvrstanoj cesti, za navesti je kako ona u skladu s odredbama iz čl. 101. Zakona o cestama (NN broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, dalje ZC) predstavlja javno dobro u općoj uporabi koje je neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave. Dakle, nerazvrstanom cestom upravlja grad na čijem se teritoriju nalazi, ali ZC ne predviđa odgovornost lokalne samouprave za predmetnu naknadu štete, već je odgovorna pravna osoba koja upravlja javnom cestom, tako da u ovom slučaju nema odgovornosti tuženika pod 1. Naime, prema odredbi iz članka 50. st. 1. ZC propisano je kako se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, dok je odredbom iz st. 2. propisano kako pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom u skladu s posebnim propisima. Citirana odredba odnosi se na pravno uređenje odgovornosti osoba koje gospodare lovištima (lovozakupnika i lovoovlaštenika) za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači. Drugim riječima, krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može se sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači (ovakvo pravno shvaćane izraženo je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-6264/214 od 4. ožujka 2015.).

Prema Ugovoru od 20. ožujka 2013. razvidno je kako su ga tuženici sklopili radi obavljanja komunalnih poslova održavanja nerazvrstanih cesta na području Grada Kaštela, a tim pravnim poslom jasno su utvrdili poslove koje obuhvaćaju održavanje nerazvrstanih cesta koje se koriste za promet vozilima. Tuženik pod 2 u svom odgovoru na tužbu i u tijeku postupka osporava odgovornost uz obrazloženje kako se Ugovorom obvezao na ophodnju prometnica i obavještavanje tuženika pod 1 o uočenim zaprekama ili oštećenjima, a ne o osiguravanju sigurnog prometa, izradi programa zaštite od divljači i naknadama štete nastalim naletom divljači na vozila. Takav stav nije u skladu s odredbom iz čl. 3. Ugovora prema kojoj je ovaj tuženik u obvezi obavljati poslove održavanja nerazvrstanih cesta, odnosno "radove koji imaju za svrhu održavanje ceste tijekom cijele godine u takvom stanju da se na njima može odvijati siguran i neometan promet te da preventivno čuvaju cestu od daljnjih većih oštećenja", a među njima i radove na "održavanju i obnavljanju prometne signalizacije i opreme ceste". Dakle, ne radi se tek o pukoj ophodnji i obavještavanju, već o čitavom nizu zahtjevnih poslova kojima je svrha sigurnost prometnice i s tim u vezi siguran i neometan promet. Međutim, bez potrebe daljnjeg upuštanja u ocjenu poslova koji su u nadležnosti tuženika pod 2 i neovisno o tome radi li se o pravnoj osobi na koju je preneseno upravljanje javnom cestom, od odlučnog je značaja u ovoj pravnoj stvari da u spisu nema dokaza ili kakvog traga o zaprimanju zahtjeva lovoovlaštenika lovišta (kao osobe koja gospodari lovištem) da javnu cestu označi prometnom signalizacijom i opremom u skladu s posebnim propisima. Suprotno tome, iz obavijesti lovačke udruge D. K. od 24. veljače 2023. proizlazi kako lovoovlaštenik lovišta prije štetnog događaja nije zatražio postavljanje znakova koji upozoravaju na opasnost naleta vozila na divljač, niti je spisu priložena kakva odluka ili zahtjev tuženika pod 1 upućen tuženiku pod 2 radi označavanja predmetne javne ceste prometnom signalizacijom i opremom u skladu s posebnim propisima, a upravo je na tužitelju bio teret dokaza na tu okolnost. Kod takvog stanja stvari, a sve i pod pretpostavkom da je tuženik pod 2 u obvezi postavljanja ogovarajuće prometne signalizacije koja ukazuje na opasnost od naleta divljači, jasno je kako u ovom slučaju nije imao nalog za takvo postupanje niti se na njegovoj strani nalazi kakvog dužnog pšropuštanja, što istodobno znači da nisu ispunjene pretpostavke zbog kojih bi bio odgovoran za nastali štetni događaj pa tako ni za štetu koja je nastala na vozilu tužitelja."

21. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud smatra da su navodi tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji osnovani, pa da tužba nema zakonskog uporišta pa odbija tužbeni zahtjev.

22. Ovakav materijalnopravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

23. U vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja na snazi je bio Zakon o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16 i 62/17 – dalje u tekstu: Zakon o lovstvu). Odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika) za štetu koju divljač nanese vozilima na javnim cestama uređena je tim Zakonom – članak 83. stavak 1. kojim je propisano da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezatan poduzeti, te općim propisima obveznog prava i to kao objektivna (člancima 1063. -1067. ZOO). Dakle, za štetu koju divljač nanese vozilima na javnim cestama odgovara lovoovlaštenik lovišta prema pravilima o odgovornosti za opasnu stvar, te takva objektivna odgovornost lovoovlaštenika nije derogirana odredbama članka 50. stavkom 1. ZOC.

24. Člankom 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 – dalje u tekstu: ZOC), kao što je već prethodno navedeno, propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (stavak 1.) te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (stavak 2.). Navedeno znači da se krivnja osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionar može sastojati samo u propustu da na zahtjev osobe koja gospodari lovištem postavi posebnu signalizaciju i opremu sukladno posebnim propisom i ako je zbog tog propusta došlo do naleta vozila na divljač.

25. Stajalište je ovoga suda da nije od odlučnog značaja činjenica da je u vrijeme štetnog događaja cesta na kojoj se dogodila prometna nezgoda nije bila javna cesta već nerazvrstana, te da se u odnosu na nerazvrstanu cestu također imaju primijeniti odredbe članka 50. ZOC, što znači da bi se odgovornost pravo i II-tuženika postojala tek ukoliko na zahtjev lovoovlaštenika ne bi bila postavljena posebna signalizacija i oprema, pa je i po stajalištu ovog suda prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava donio pobijanu presudu dajući za istu valjane razloge.

26. Kako se ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju u žalbi ističe tužitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama, ali ni one odredbe povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje se u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a također je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i žalbenim navodima s ne dovodi u sumnju, valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu kako u odluci o glavnom zahtjevu, tako i u odluci o troškovima postupka koji su, kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni.

27. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a o zatraženim troškovima odgovora na žalbu odlučeno je temeljem članka 155. ZPP.

28. Na temelju članka 368. stavak 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 9. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić