Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-475/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Dariji Horvat, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice C. B. iz D., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C. G. & E. d.o.o. u Z., protiv tuženika H. V., pravna osoba za upravljanje vodama, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. C. & A. P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 10. veljače 2023., poslovni broj Pr-6630/2020-33, 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 10. veljače 2023., poslovni broj Pr-6630/2020-33.

II. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 796,35 eur/6.000,00 kn[1] bruto s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki I. izreke, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka 1.239,30 eur/9.337,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode tuženika te predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458. ZPP-a, a presuda se prema čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. U donošenju pobijane presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 467. stavak 1. ZPP-a pa tako ni bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi neosnovano ukazuje tuženik, obzirom da pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te je obrazložena sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a, a ne sadrži niti druge nedostatke koji bi onemogućavali njezino ispitivanje i ukazivali na ostvarenje navedene procesne povrede.

5.1. Na žalbene navode kojima tuženik upire na pogrešnu primjenu čl. 191. ZPP, odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno dozvolio preinaku tužbe, valja odgovoriti da isti predstavljaju žalbeni razlog relativne bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 190. ZPP, zbog kojeg razloga nije dopušteno pobijati presudu u sporu male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade troškova prijevoza od 796,35 eur/6.000,00 kn.

7. Prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 59. st. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo iz 2003. i čl. 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika (Narodne novine, broj 12/18., dalje: KU tuženika) ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice i dosudio joj zatraženi iznos.

8. Odredba čl. 59. st. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo je propisivala da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (čl. 59. st. 2. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (čl. 59. st. 3. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo).

9. Sukladno članku 63. st. 1. KU tuženika radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte (čl. 63. st. 2. KU tuženika). U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava i javnog prijevoza različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (čl. 63. st. 3. KU tuženika). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (čl. 63. st. 4. KU tuženika).

10. Tuženik u žalbi ustraje u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. jer tužiteljica nije podnijela dokaz da je bila članica Sindikata u razdoblju od 2015. godine pa do 2018. Međutim, navedeni žalbeni navod je neosnovan jer prvostupanjski sud pravilno navodi da se pravo na naknadu troškova prijevoza primjenjuje na sve radnike tuženika, pa tako i odredbe Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo koje uređuju pitanje naknade troškova prijevoza. U suprotnom bi se radilo o diskriminaciji na osnovi članstva u sindikatu.

11. Nadalje, žalitelj u bitnome ističe da su troškovi prijevoza na posao i s posla vezani uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Drugim riječima, da bi tužiteljica kao radnica imala pravo na navedene troškove morala bi biti prisutna na radu, odnosno radnici ne bi pripadalo pravo na navedene troškove u vremenu kada nije radila. Stoga pogrešnim smatra i shvaćanje suda vezano uz nepostojanje ograničenja vezanih za isplatu naknade za prijevoz.

12. Na gore navedene žalbene navode valja odgovoriti kako je navedeno točno, međutim tuženik nije dokazao da tužiteljica uopće nije dolazila na posao upravo u mjesecima za koje joj je tuženik uskratio isplatu troškova prijevoza, niti se to u žalbi tvrdi, pa stoga, u situaciji kad je ugovorena visina putnih troškova kao stvarni trošak u visini mjesečne karte, tužiteljica ima pravo na naknadu cijelog iznosa, bez obzira na broj odrađenih dana u mjesecu jer je cijena mjesečne karte jednaka bez obzira je li radnik putuje na posao jedan dan u mjesecu ili sve radne dane u mjesecu, a stranke nisu ugovorile adekvatno umanjenje tog mjesečnog iznosa karte ovisno o broju odrađenih dana u mjesecu. U tom smislu pravilno sud obrazlaže svoj zaključak o nepostojanju ograničenja u smislu kolektivnih ugovora na koje se pozvao. Sudska praksa na koju se tuženik u žalbi poziva, činjenično i pravno nije primjenjiva na konkretan slučaj.

13 Time je prvostupanjski sud pravilno primijenio mjerodavne odredbe Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo i KU tuženika te je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

14.1. Vezano uz žalbene navode tuženika valja ukazati da zbog smanjenja tužbenog zahtjeva za tuženika nisu nastali nikakvi posebni troškovi s obzirom da je visina naknade odvjetnika za zastupanje i po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i po smanjenom tužbenom zahtjevu ostala ista, a ujedno je smanjenje tužbenog zahtjeva (l. 223-224 spisa) uslijedilo nakon što je tuženik dostavio specifikaciju uplata troškova prijevoza. Time u konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva za iznos od 1.200,00 kn nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja po odvjetniku jer naknada prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova postupka za rad odvjetnika u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ostaje ista kao i u odnosu na onaj postavljen u tužbi, a ujedno zbog navedenog (djelomičnog) povlačenja nisu nastali posebni troškovi da bi tuženik imao pravo na naknadu u smislu čl. 158. st. 1. ZPP.

15. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban (čl. 155 st. 1 ZPP).

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 9. srpnja 2024.

Sutkinja:

Darija Horvat, v.r.