REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-604/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Maro Mihočević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija (OIB: 68419124305), Zagreb, Prisavlje 3, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Kajkić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Markač-Greif & Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1280/2020-3 od 15. prosinca 2022. kojom je preinačena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3798/2019-111 od 5. studenoga 2020. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž R-1280/2020-5 od 16. ožujka 2023., u sjednici održanoj 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1280/2020-3 od 15. prosinca 2022. te se sudi:

"Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3798/2019-111 od 5. studenoga 2020.".

II. Nalaže tužiteljici naknaditi tuženiku trošak povodom revizije u iznosu od 561,00 eur, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom rješenjem odbačena je tužba s dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je nedopuštena tuženikova odluka o otkazu Ugovora o radu sklopljenog 19. srpnja 2003.

1.1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad, za isplatu razlike naknade plaće od 71.125,21 kn bruto sa zateznom kamatom na pojedine iznose po stopi pobliže opisanoj kao u izreci presude te za isplatu iznosa od 2.312,39 kn neto sa zateznom kamatom na pojedine iznose po stopi pobliže opisanoj kao u izreci presude (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 17.534,38 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom prihvaćena je žalba tužiteljice te je preinačeno prvostupanjsko rješenje i prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je nedopuštena odluka o otkazu Ugovora o radu sklopljenog 19. srpnja 2003. između tužiteljice i tuženika (točka I. 1. izreke) te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto novinar – suradnik kod tuženika (točka I. 2. izreke), isplatiti joj iznos od 71.125,21 kn/9.439,92 eur bruto, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže opisanom u izreci presude te iznos od 2.312,39 kn neto/306,91 eur, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže opisanom u izreci presude (točka I. 3.izreke). Nadalje je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 17.534,38 kn. (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak i trošak žalbenog postupka u iznosu od 29.597,00 kn/3.927,80 eur, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog i žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2442/2023-2 od 29. studenoga 2023. dopustio tuženiku podnošenje revizije zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Prestaje li radniku ugovor o radu nakon što mu je od strane poslodavca onemogućen daljnji rad i nakon što je radnik prestao raditi i dolaziti na posao prema usmenom očitovanju / odluci poslodavca, u slučaju kada je radnik propustio protiv takve (faktične) povrede prava iz radnog odnosa zahtijevati zaštitu prava na način i u rokovima propisanim odredbom čl. 133. tada važećeg Zakona o redu (NN 137/2004 – pročišćeni tekst)?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, s prijedlogom da se prihvati revizija i preinači pobijana presuda na način da se odbije žalba tužiteljice i potvrdi prvostupanjska presuda i rješenje uz naknadu mu troška povodom revizije u iznosu od 1.111,00 eur.

5. Tužiteljica je u odgovoru na reviziju osporila sve revizijske navode te predložila istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora u iznosu 250,00 eur.

6. Revizija je osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopuštena tuženikova odluka o otkazu Ugovora o radu sklopljenog 19. srpnja 2003., za vraćanje na rad na radno mjesto novinar – suradnik, te za isplatu razlike naknade plaće i pripadajućih naknada.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica radila kod tuženika u razdoblju od u razdoblju od 1. svibnja 2003. do 31. svibnja 2005. na osnovu pisanih tipskih ugovora o djelu (ugovor o narudžbi i korištenju autorskog dijela, ugovor o autorskoj suradnji i ugovor o korištenju autorskog dijela),

- da nakon isteka posljednjeg ugovora između stranaka 31. svibnja 2005., tuženik nije želio produžiti rad tužiteljici sklapanjem novog ugovora te je tužiteljica ustala sa tužbom sudu kojom je tražila da se utvrdi da je između stranaka sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

- da je po tužbi tužiteljice između stranaka kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Pr- 3420/05 vođen parnični postupak u kojem je presudom od 28. siječnja 2009. prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno da je između stranaka 19. srpnja 2003. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto novinar

– suradnik te je naloženo tuženiku izdati tužiteljici pisanu potvrdu o sklopljenom Ugovoru,

- da je prvostupanjska presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1900/09 od 22. veljače 2011., koju je tužiteljica zaprimila 21. listopada 2011.,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev R-106/12-2 od 28. svibnja 2014. odbijena revizija tuženika protiv navedene drugostupanjske presude,

- da je tužiteljica u ovom parničnom postupku 1. veljače 2010. podnijela tužbu tražeći isplatu naknade plaće i pripadajućih naknada za razdoblje od 19. srpnja 2003. pa nadalje,

- da je podneskom od 28. prosinca 2011., (nakon pravomoćnosti presude broj Pr- 3420/05) postavila i zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena tuženikova odluka o otkaza Ugovora o radu od 19. srpnja 2003. i vraćanje na rad,

- da je tužiteljica u spomenutom podnesku navela da je tek na ročištu od 29. studenog 2011., na temelju navoda punomoćnika tuženika saznala da joj je tuženik ugovor o radu otkazao uz obrazloženje da je prestala raditi za tuženika 31. svibnja 2005. i da je o prestanku rada bila obaviještena usmeno, pa je tužiteljica, nakon tih navoda punomoćnika tuženika, tuženiku odmah (istoga dana) podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te je tužiteljica u daljnjem roku od 15 dana podneskom od 28. prosinca 2011. podnijela zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu od 19. srpnja 2003. i za vraćanje na rad na radno mjesto novinar – suradnik.

10. Prvostupanjski sud, polazeći od bitnih činjeničnih utvrđenja u ovom postupku da je tužiteljica voljom tuženika prestala raditi nakon 31. svibnja 2011. i od tada ne dolazi na posao, te da je najkasnije danom primitka drugostupanjske odluke 21. listopada 2011. znala i za okolnost da se njezin rad za tuženika temeljem ugovora od 19. srpnja 2003. smatra radnim odnosom, zaključuje da se stoga nalog, odnosno dispozicija tuženika kao poslodavca temeljem koje je došlo do prestanka rada tužiteljice (nakon 31. svibnja 2005.) ima smatrati otkazom ugovora o radu, pa je stoga tužiteljica morala zahtjev za zaštitu prava podnijeti najkasnije u roku od petnaest dana od idućeg dana po primitku drugostupanjske odluke kada je sa sigurnošću saznala da se njezin rad kod tuženika smatra radnim odnosom, odnosno najkasnije do 7. studenoga 2011., sve u okviru prekluzivnih rokova iz čl. 126. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 137/04 - službeni pročišćeni tekst, 68/05, 94/09, 149/09 - dalje: ZR), koji je u to vrijeme bio na snazi, a što nije učinila. Stoga tuženikov prigovor prekluzije sud cijeni osnovanim i odbacuje tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu jer je podnesena nepravovremeno. Posljedično navedenom odbija i tužbeni zahtjev kojim se traži vraćanje na rad tužiteljice, kao i dio novčanog zahtjeva za isplatu za razdoblje od lipnja 2005. pa nadalje, s obzirom da proizlazi da je radni odnos tužiteljice kod tuženika, temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto novinar-suradnik od 19. srpnja 2003. odlukom poslodavca prestao postojati 31. svibnja 2005.

11. Drugostupanjski sud prihvaća žalbu tužiteljice i preinačuje prvostupanjsku presudu i rješenje na način da prihvaća tužbeni zahtjev ocijenivši pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije podnijela zahtjev za zaštitu prava zbog nezakonitosti otkaza u prekluzivnim rokovima iz odredbe čl. 126. st. 1. i 2. ZR- a. Naime, drugostupanjski sud smatra da kako tuženik nikakvu odluku o otkazu nije donio, niti je tužiteljici ikada priopćio da je njezin radni odnos prestao nakon 31. svibnja 2005. tako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se prekluzivni rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa imaju računati od dana kada je tužiteljica zaprimila drugostupanjsku odluku, već taj sud smatra da se imaju računati od dana 28. studenog 2011. kada je punomoćnik tuženika na ročištu u ovom predmetu izjavio da je tužiteljici Ugovor o radu usmeno otkazan još 31. svibnja 2005. kada je tužiteljica i prestala dolaziti na posao. Shodno tome zaključuje kako je tužiteljica pravovremeno, u rokovima iz čl. 129. st. 1. i 2. ZR tuženiku istog dana 28. studenog 2011. podnijela zahtjev za zaštitu prava, te je budući da tuženik nije odgovorio na zahtjev za zaštitu prava, pravovremeno je podneskom od 28. prosinca 2011. postavila zahtjev za utvrđenje da tuženikova odluka o otkazu nije dopuštena. Slijedom takvih zaključaka prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan iz razloga što je tužiteljici usmeno otkazan ugovor o radu koji već kao takav otkaz nije dopušten, jer po ocjeni toga suda otkaz mora biti u pisanom obliku, posljedično navedenom prihvaća i zahtjev za isplatu.

12. U revizijskom stupnju postupka kroz postavljeno pitanje problematizira se trenutak prestanka ugovora o radu te posljedično navedenom i primjena prekluzivnih rokova za zaštitu prava radnika iz Zakona o radu.

13. Odredbom čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05 - dalje: ZR) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (stavak 1.). Nadalje, ako poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (stavak 2.). Ujedno je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka (stavak 4.).

14. Polazeći od nespornih činjenica da je tužiteljica radila kod tuženika od 1. svibnja 2003. do 31. svibnja 2005. na osnovu pisanih tipskih ugovora o djelu te da tuženik nije želio s tužiteljicom nakon 31. svibnja 2005. sklopiti novi ugovor kojim bi se radni odnos tužiteljice kod tuženika nastavio te je ona od tada prestala dolaziti na posao, kao činjenice da je pred prvostupanjskim sudom prihvaćen tužiteljičin tužbeni zahtjev kojom je tražila da se utvrdi da je između stranaka 19. srpnja 2003. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a što je potvrdio i drugostupanjski sud odlukom koju tužiteljica zaprimila 21. listopada 2011., po ocjeni ovoga suda neprihvatljivo je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, a koje bi proizlazilo iz obrazloženja pobijane odluke, da su tužiteljici prekluzini rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa iz odredbe čl. 126. ZR počeli teći 28. studenog 2011. kada je punomoćnik tuženika na ročištu u ovom predmetu izjavio da je tužiteljici Ugovor o radu usmeno otkazan još 31. svibnja 2005. kada je prestala dolaziti na posao. Kako je drugostupanjski sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje glede početka tijeka prekluzivnih rokova za zaštitu prava iz radnog odnosa pogrešno je i primijenjeno materijalno.

15. Naime, po shvaćanju ovoga suda nije potreban pisani otkaz ugovora o radu da bi radni odnos prestao, već je dovoljna iskazana volja poslodavca koja ima za posljedicu prestanak ugovora o radu ukoliko je radnik na temelju takvog otkaza prestao dolaziti na posao (Revr-763/07 od 21. studenoga 2011.). Stoga, kako je tužiteljici voljom poslodavca prestao radni odnos te je ona prestala dolaziti na posao, nakon 31. svibnja 2011., a kako je najkasnije 21. listopada 2011. saznala da je pravomoćno utvrđeno da je njezin rad kod tuženika predstavljao radni odnos, tako je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da su od tada počeli teći rokovi za zaštitu njezinih prava iz radnog odnosa propisani odredbom čl. 126. st. 1. i st. 2. ZR. Pošto tužiteljica nije propisanim rokovima tražila zaštitu prava to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je tužba nepravovremena sukladno odredbi čl. 126. st. 4. ZR.

16. Stoga odgovor na u reviziji postavljeno pitanje glasi:

"Radniku prestaje radni odnos na temelju ugovora o radu nakon što je radnik prestao dolaziti na posao prema usmenom očitovanju/odluci poslodavca u situaciji kada je propustio protiv takve povrede prava iz radnog odnosa zahtijevati zaštitu prava na način i u rokovima propisanim važećim Zakonom o radu."

17. Slijedom svega navedenog, a kako je prvostupanjski sud po ocjeni ovoga suda izveo pravilan zaključak o prestanku radnog odnosa tužiteljice te pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 126. ZR-a, a kako drugostupanjski sud nije prihvatio takve zaključke te je preinačio prvostupanjsku odluku pogrešno primijenivši materijalno pravo vezano uz prekluzivne rokove, valjalo je reviziju tuženika prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tužiteljice i potvrdi prvostupanjska presuda i rješenje.

18. Stoga je na osnovi odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, odlučeno je kao u toč. I. izreke.

19. Tuženiku je priznat i trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije u iznosu od po 120,00 eur za svaki sukladno tbr. 10. toč. 6. Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 136/23 - dalje: Tarifa), odnosno ukupno 240,00 eur, uvećan za PDV-a u iznosu od 60,00 eur, te a trošak plaćene sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije i reviziju u iznosu 180,50 eur za svaki, odnosno sveukupni trošak priznat je u iznosu 561,00 eur od 1.111,00 eur jer je ocijenjen previsoko postavljen.

20. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer je isti ocijenjen nepotrebnim sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP (točka III. izreke).

Zagreb, 9. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil