REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1141/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika CA iz [adresa] (u nastavku teksta: tužitelj), kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Margan, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženice-protutužiteljice FA iz [adresa] (u nastavku teksta: tuženica) koju zastupa punomoćnica Sajda Miškov, odvjetnica u Rijeci, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž-4765/2012 od 6. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4174/2008 od 2. svibnja 2012., u sjednici održanoj 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4765/2012 od 6. veljače 2013. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4174/2008 od 2. svibnja 2012. u dijelu koji se odnosi na protutužbeni zahtjev i troškove postupka te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka u povodu revizije tuženice odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev:

"Nalaže se tuženicama-protutužiteljicama da plate tužitelju-protutuženiku iznos od 423.145,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja presude, pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev:

"Tužitelj-protutuženik dužan je isplatiti tuženicama-protutužiteljicama iznos od 464.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15% godišnje na svaki mjesečni iznos od 8.000,00 kn sa dospijećem svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec u razdoblju od 1. srpnja 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi od 14% godišnje odnosno nadalje prema čl. 29 st. 2 ZOO-a, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog, kako to iz njezinog sadržaja proizlazi, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženica podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskome sudu ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, uz dosudu troškova revizije.

3. Odgovori na revizije nisu podneseni.

4. Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženice osnovana.

5. U skladu s (u ovom postupku mjerodavnom) odredbom članka 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 423.145,00 kn na ime povrata uloženog u nekretninu koja je predmet zakupa, te protuužbeni zahtjev za isplatu 464.000,00 kn za, kako se navodi u protutužbi, „bespravno korištenje“ iste nekretnine u utuženom razdoblju.

6.1. Za naglasiti je da je postupak pokrenut protiv I. tuženice OA, II. tuženice DA i III. tuženice FA, međutim kako su tijekom postupka I. i II. tuženica preminule, to je postupak nastavljen samo u odnosu na tuženicu NA, kao njihovu zakonsku nasljednicu.

7. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj s tuženicom i njezinim prednicama 10. srpnja 1997. sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora - kuće od 160 m2 i zemljišta od cca 6000m2, na razdoblje od deset godina, uz mjesečnu zakupninu od 1.800,00 kn koja se plaća godišnje unaprijed, u slučaju zakašnjenja s plaćanjem zakupnine ugovor se „automatski“ raskida,

- da je ugovoreno da će tužitelj predmetni prostor koristiti kao ured i skladište ulja,

- da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora ima namjeru na tom zemljištu izgraditi poslovni objekt, s čime su tuženica i njezine prednice bile upoznate,

- da je tužitelj ishodio lokacijsku dozvolu (30. prosinca 1998.) i niz odluka o tome da prostor udovoljava sanitarno-tehničke i higijenske uvjete, protupožarne i vodopravne uvjete itd.,

- da je tužitelj izgradio skladište i radionu s pripadajućom infrastrukturom, te cisternu,

- da je tužitelj imao namjeru izgraditi benzinsku postaju, ali to nije realizirao,

- da je tužitelj do rujna 2001. uredno plaćao zakupninu,

- da je tužitelj 1. srpnja 2002. s tuženicom i njezinim prednicama sklopio sudsku nagodbu kojom se tužitelj obvezao na ime neplaćene zakupnine za razdoblje od 1. rujna 2001. do 31. srpnja 2002. isplatiti tuženici i prednicama 19.800,00 kn,

- da je u nagodbi ugovoreno da će, ako ispuni obvezu plaćanja, poslovni prostor koristiti i dalje, a u slučaju neispunjenja obveze plaćanja prihvaća raskid postojećeg ugovora o zakupu iz 1997.,

- da tužitelj nije platio zakupninu prema nagodbi,

- da je ugovor raskinut 31. srpnja 2002. zbog neplaćanja zakupnine,

- da su tuženica i njezine prednice protiv tužitelja podnijele tužbu u predmetu posl. broj P-514/05 kod Općinskog suda u Rijeci radi predaje u posjed nekretnina koje su predmet zakupa te je pravomoćnom presudom od 9. veljače 2006. tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti,

- da tužitelj nije postupio po pravomoćnoj presudi,

- da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti,

- da je poslovni prostor zajedno sa zemljištem bio predmet upravnog postupka radi izvlaštenja u korist Hrvatskih cesta d.o.o. Zagreb radi izgradnje vijadukta na trasi državne ceste D-8,

- da tužitelj nije dokazao da je tuženici i njezinim prednicama isplaćena naknada za izvlaštenje,

- da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine bio sve do 8. svibnja 2009. kad je korisnik izvlaštenja (Hrvatske ceste d.o.o.) ušao u posjed.

8. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev primjenom članka 6. Ugovora o zakupu poslovnog prostora (u nastavku teksta: Ugovor o zakupu) kojim su stranke ugovorile da zakupoprimac (tužitelj) nema pravo na povrat uloženih sredstava. Takvo pravno shvaćanje prihvaća i drugostupanjski sud.

9. U odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, zaključuje da je tužitelj upotrebljavao tuđu stvar u svoju korist u smislu članka 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – u nastavku teksta: ZOO/91), međutim da tuženice nisu dokazale da bi u tom razdoblju uopće mogle davati poslovni prostor u zakup odnosno da bi ostvarivale korist davanjem u zakup tog poslovnog prostora, imajući na umu da je u svezi s tom nekretninom pokrenut postupak izvlaštenja. Stoga odbija i protutužbeni zahtjev.

10. S druge strane, drugostupanjski sud (pravilno) ističe da je nakon raskida Ugovora o zakupu tužitelj bio u posjedu predmetne nekretnine bez pravne osnove, zbog čega bi tuženoj stranci u razdoblju od srpnja 2004. do svibnja 2009., u smislu članka 219. ZOO/91, pripadalo pravo na naknadu stečenog bez osnove. Međutim, zaključuje da tuženica u postupku nije dokazala visinu stečenog bez osnove. Ovaj zaključak obrazlaže tvrdnjom da se podaci Porezne uprave o visini naknade za skladišni prostor i odgovor Porezne uprave vezano za visinu zakupnine zemljišta odnose na 2011. godinu, a da tuženica nije predlagala pribaviti podatke za utuženo razdoblje. Kako u takvoj situaciji nema pretpostavki za primjenu članka 223. ZPP-a, protutužbeni zahtjev odbija iz tog razloga.

U odnosu na reviziju tužitelja:

11. Sadržaj revizije tužitelja iscrpljuje se u tvrdnji da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo, i to odredba članka 210. i 134. ZOO/91 odnosno da je o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – u nastavku teksta: ZVDSP). Odredbom članka 164. st. 2. ZVDSP-a propisano je da zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

12. Međutim, upravo je to (ovdje sporno) pitanje prava na povrat uloženih sredstava uređeno u članku 6. Ugovora o zakupu prema kojem zakupoprimac nema pravo na povrat uloženih sredstava niti na oslobađanje od plaćanja zakupnine na ime ulaganja.

13. Ovakvim sadržajem navedene ugovorne odredbe stranke su vlastitom dispozicijom sasvim jasno isključile svako pravo tužitelja na vraćanje uloženih sredstava, odnosno bilo kakvo oslobađanje od plaćanja zakupnine ili dijela zakupnine, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan. Tužitelj bi, s obzirom na učinke raskida ugovora i odredbu članka 165. st. 3. ZVDSP- a, imao pravo na vraćanje samo onih ulaganja u nekretninu (koju je posjedovao bez pravne osnove) do kojih bi eventualno došlo nakon raskida ugovora, dakle, nakon 31. srpnja 2002. (jer se na vrijeme poslije raskida ugovora ne mogu primijeniti odredbe čl. 6. Ugovora o zakupu), ali samo ako bi ti troškovi bili nužni i vlasniku i to mu pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari. Međutim, o tome, odnosno o ulaganjima do kojih bi došlo nakon raskida Ugovora o zakup i za vrijeme dok je tužitelj bio nepošten posjednik, nema podataka u njegovim tvrdnjama ili činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

13.1. Zbog toga je i svako daljnje ispitivanje i obrazlaganje revizijskih navoda tužitelja o nepravilnosti primjene materijalnopravnog te pravnog pristupa nižestupanjskih sudova u tom dijelu suvišno i nepotrebno.

14. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija tužitelja izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a odbiti reviziju i presuditi kao u izreci.

U odnosu na reviziju tuženice:

15. Kako je već ranije rečeno, sudovi su o osnovanosti protutužbenog zahtjeva isplate naknade za korištenje poslovnog prostora bez pravne osnove prosuđivali primjenom odredbe članka 219. ZOO/91. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju valjalo bi primijeniti odredbu članka 165. st. 1. ZVDSP-a kojom je uređen pravni položaj nepoštenog posjednika, te je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora tu stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je stavkom 6. tog članka propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika, isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

16. U vezi s tim, treba naglasiti da je ovaj sud na sjednici Građanskog odjela od 14. studenog 2013. vezano za primjenu i tumačenje odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005.), koja je sadržajno identična odredbi članka 219. ZOO/91 (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanje primjene i tumačenja odredbe članaka 164. stavak 1. i 165. stavak 1. ZVDSP-a (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika) zauzeo pravno shvaćanje: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. ZVDSP-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“

16.1. Od trenutka kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova prava i obveze prosuđuju se prema pravilima za nepoštenog posjednika. Ovo proizlazi iz odredbe članka 18. st. 3. ZVDSP-a kojom je propisano da je posjed pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao, niti s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

17. Budući da je prema činjeničnim utvrđenjima iz postupka koji je prethodio reviziji (koja utvrđenja ovaj sud u smislu članka 385. ZPP više ne može preispitivati) tužitelj bio u posjedu predmetne nekretnine na temelju Ugovora o zakupu, koji je nedvojbeno raskinut 31. srpnja 2002., da je zadržao posjed predmetne nekretnine i nakon toga pa čak i nakon pravomoćnosti presude Općinskog suda u Rijeci, posl. broj P-514/2005 od 9. veljače 2006. (kojom mu je naloženo predati tuženici u posjed nekretnine koje su bile predmet zakupa), to je tužitelj, kako je to pravilno zaključio i sud drugog stupnja, bio u posjedu predmetne nekretnine bez pravne osnove sve do 8. svibnja 2009. Stoga bi u smislu odredbe članka 165. st. 1. ZVDSP-a bio u položaju nepoštenog posjednika i to najkasnije od trenutka podnošenja tužbe u postupku u kojem mu je naložena predaja u posjed. Posljedično tome, bio bi dužan tuženici platiti sve koristi koje je imao za vrijeme nepoštenog posjedovanja, s tim da je na tuženici teret dokazivanja visine možebitnih koristi. Pogrešan je pravni pristup prvostupanjskog suda koji zaključuje da tuženica nije dokazala - da bi u utuženom razdoblju uopće mogla davati poslovni prostor u zakup odnosno da bi ostvarivala korist davanjem u zakup tog poslovnog prostora, imajući na umu da je u svezi s tom nekretninom pokrenut postupak izvlaštenja. Naime, ovdje se ne radi o naknadi štete u vidu izmakle koristi u kojem bi slučaju takvom zaključku bilo mjesta, već se radi o onom što je tužitelj ostvario za sebe ustezanjem plaćanja bez da je za takvo postupanje imao prave osnove.

18. Međutim, osim o postojanju pretpostavki iz navedene odredbe, pravo tuženice na isplatu navedene koristi ovisi i o drugim činjenicama, uz ostalo i u zavisnosti od osnovanosti ili neosnovanosti istaknutog prigovora zastare, u ovom slučaje zastare iz članka 165. st. 2. ZVDSP-a, prema kojoj vlasnikova tražbina prema nepoštenom posjedniku zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

19. U konkretnom slučaju, sud drugog stupnja ocjenjuje da tuženica „nije dokazala visinu stečenog bez osnove“ jer da nisu „predlagale pribavu podataka koji bi bili relevantni za njihov protutužbeni zahtjev“ (toč.13. obrazloženja). Time je protutužbeni zahtjev odbijen, prije svega, primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a i članak 219. ZPP).

20. Iako pravilno drugostupanjski sud obrazlaže da u konkretnom slučaju nije bilo pretpostavki za primjenu članka 223. ZPP-a, s obzirom na sadržaj zapisnika s ročišta glavne rasprave, zaključak drugostupanjskog suda - da tuženica nije predlagale dokaze na okolnost visine zakupnine ili bolje rečeno - koristi koje se moraju platiti (one u pravilu odgovaraju zakupnini ili najamnini koja bi se mogla ostvariti u utuženom razdoblju), nikako se ne može prihvatiti. Naime, na ročištu 17. travnja 2012. tuženica je predložila da sud o protutužbenom zahtjevu odluči primjenom odredbe članka 223. ZPP-a ili da podatak o visini najma zemljišta pribavi od Porezne uprave za najbliže područje – Kukuljanovo ili Bakar. Podrazumijeva se po logici stvari - da se taj dokazni prijedlog odnosio upravo na utuženo razdoblje, a ne na neko drugo vrijeme i za nekretnine koje bi po svojim karakteristikama odgovarale onoj koju je tužitelj posjedovao bez pravne osnove.

20.1. Prema tome, zaključak drugostupanjskog suda da tuženica nije predlagala (odgovarajuće) dokaze na okolnost visine protutužbenog zahtjeva je dijelom proturječan sadržaju zapisnika o održanoj glavnoj raspravi (list 113. spisa), što u bitnome tuženica osnovano i tvrdi u reviziji. Time je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, zbog koje se pobijana presuda u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu ne može ispitati.

22. Stoga je u navedenom dijelu valjalo ukinuti nižestupanjske presude i to prvostupanjsku primjenom članka 395. st. 2. ZPP-a jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ispitao i raspravio sve odlučne okolnosti u ovoj pravnoj stvari, kao ni tužiteljev prigovor zastare (istaknut na ročištu od 17. travnja 2012.), te drugostupanjsku primjenom odredbe članka 394. st. 1. ZPP-a.

23. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući na umu pravno shvaćanje izraženo u ovoj odluci, raspraviti sve odlučne činjenice za rješenje spornog odnosa među strankama i potom donijeti novu odluku o protutužbenom zahtjevu i troškovima cjelokupnog postupka (tužbe i protutužbe).

24. O troškovima postupka u povodu revizije tuženice odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 9. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil