Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-348/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom do sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Tomislava Aralice, člana vijeća i suca izvjestitelja te Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz M. B., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva L. & K., protiv tuženika Z. e. t. d.o.o., Z., OIB:…, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 4813/2018-9 od 28. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 9. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4813/2018-9 od 28. svibnja 2019.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava prijedloga za reviziju u iznosu od 447,19 eur-a/ 3.369,35 kn[1] u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava revizije u iznosu od 447,19 eur-a/ 3.369,35 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26.782,40 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.06.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.07.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.08.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.09.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.10.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.11.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.12.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.01.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.02.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.02.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.03.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.04.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.05.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.06.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.07.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.08.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.09.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.10.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.11.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.12.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.01.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.02.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.03.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.04.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.05.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.06.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.07.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.08.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.09.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.10.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.11.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.12.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.01.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.02.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.03.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.04.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.05.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.06.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.07.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.08.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.09.2018. godine, do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.437,50 kuna, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2019. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, a naročito ne ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer izreka presude ne proturječi razlozima iste, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a kako ne postoji niti proturječje između razloga pobijane presude i stanja spisa, to navedena odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

5. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom sporu.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 1. rujna 2018.

7. Pošavši od utvrđenja:

- da iz odredbe čl. 91. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu u vlasništvu Grada Z., čl. 2. Dodatka IV TKU-a od 28. travnja 2011. i čl. 6. Dodatka IV TKU-a od 30. srpnja 2013. proizlazi da radnici tuženika stječu pravo na naknadu mjesečnog troška mjesnog i međumjesnog prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada i obratno u visini cijene koja je najpovoljnija za poslodavca te da je mjesto stanovanja mjesto s kojeg radnik redovito i svakodnevno dolazi na posao, a što je u konkretnom slučaju od S. u Općini M. B. do Z.,

- da iz pisanog zahtjeva tužitelja od 31. ožujka 2014. proizlazi da je tražio naknadu za prijevoz od S. u M. B. do Z., a kao najjeftiniju opciju poslodavcu naveo korištenje autobusne karte od Š. do M. B. i potom od M. B. do Z. uz dostavu potvrda P. g. d.o.o. o cijenama mjesečne radničke karte u visini od 1.459,00 kn (M. B.-Z.) i 499 kn (Š.-M. B.), ukupno 1.958,00 kn, koje cijene se nisu mijenjale niti u daljnjem razdoblju,

- da je iz karte vidljivo da se relacija na koju se poziva tuženik - P. -nalazi u Općini B., dok tužitelj prebiva na području M. B. (vidljivo iz izvješća o prebivalištu i uvida u popis birača) i

- da tužitelj niti ne radi u P., već u D. te da stoga ne može koristiti relaciju P. - P., jer u tu rutu nije uključen trošak puta od S. do P., a javni prijevoz na toj lokaciji ide na relaciji Š. - M. B. - Z. - P.

sud prvog stupnja zaključio je da u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom u visini od 80% na temelju dodatka V TKU, koji je na snazi od 1. siječnja 2014. i zamolbe upućene tuženiku 31. ožujka 2014. od S. do M. B. i Z., obzirom da u mjestu stanovanja tužitelja u S. ne postoji javni niti međumjesni prijevoz, već je najbliži autobusni prijevoz udaljen 1 km i nalazi se u Š. pa da time tužitelju pripada pravo na naknadu od Š. do M. B. i dalje do Z., na temelju potvrda P. g. d.o.o., a sukladno odredbi čl. 91. Dodatka V TKU, kojim se visina troškova prijevoza dokazuje potvrdom o cijeni koštanja mjesečne karte prijevoza. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da iz navedenog proizlazi da tužitelj ima pravo na troškove prijevoza u iznosu od 1.459,00 kn, što umanjeno za 20% i nesporno isplaćenu naknadu troškova prijevoza putem HŽ-a od 520,00 kn daje ukupno utuženi iznos od 26.782,40 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

8. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

9. Naime, među parničnim strankama je već vođen parnični postupak pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu posl. br. Pr-1641/15 u kojem je tužitelj djelomično uspio s tužbenim zahtjevom za razdoblje od 1. travnja 2014. do 1. svibnja 2015., koja je potvrđena presudom ovog suda posl. br. Gžr-1102/16-5 od 18. rujna 2018. Pravna i činjenična osnova tužbe u parničnom predmetu Pr-1641/15 identična je pravnoj i činjeničnoj osnovi tužbe u ovom predmetu, ali za različito vremensko razdoblje. Nije sporno da u odnosu na ranije utuženo razdoblje nije došlo do promjena u pogledu mjesta prebivališta i mjesta rada tužitelja te načina organizacije javnog prijevoza. Stoga je činjenično stanje u cijelosti u potpunosti točno utvrđeno. 10. Tuženik u žalbi neosnovano prigovara pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti čl. 91. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu u vlasništvu Grada Z. (u daljnjem tekstu TKU) od 27. veljače 2002. kojim je propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla međumjesnim i mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni pojedinačne, mjesečne, odnosno godišnje prijevozne karte. Navedena odredba izmijenjena je čl. 2. Dodatka IV TKU-a od 28. travnja 2011. na način da je izmijenjenim čl. 91. propisano da radnik ima pravo naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom koja je najpovoljnija za poslodavca. St. 2. uređuje da se radniku osigurava naknada troškova prijevoza javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom po izboru radnika jednom godišnje, i to kupnjom mjesečne ili godišnje karte javnog prijevoza, ili u gotovini u visini izdataka prema cijeni mjesečne karte koja se uplaćuje na račun radnika do zadnjeg dana u mjesecu za idući mjesec. Visina troškova prijevoza dokazuje se potvrdom o cijeni koštanja mjesečne karte jednom godišnje ili pri svakoj promjeni cijene koštanja prijevoza.

11. Čl. 6. Dodatka V TKU-a od 30. srpnja 2013. došlo je do izmjene čl. 91. odnosno čl. 2. Dodatka TKU-a te je propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom, koja je najpovoljnija za poslodavca. St. 2. uređuje da se radniku osigurava naknada troškova prijevoza javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom i to kupnjom mjesečne ili godišnje karte javnog prijevoza. St. 3. propisano je da se radniku koji koristi međumjesni javni prijevoz priznaje naknada troškova prijevoza u visini od 80% stvarnih izdataka prema cijeni karte međumjesnog javnog prijevoza. Visina troškova prijevoza dokazuje se potvrdom po cijeni koštanja međumjesne karte prijevoza. Predmetna odredba čl. 6. primjenjuje se od 1. siječnja 2014.

12. Navedene odredbe TKU-a i Dodataka prvostupanjski sud je ispravno primijenio. 13. Naime, iz odredbe čl. 6. Dodatka V TKU-a od 30. srpnja 2013. pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla s javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom pripada radniku u onoj varijanti koja je najpovoljnija za poslodavca.

14. Stoga, preostali žalbeni navodi tuženika koji se u bitnom svode na činjenične tvrdnje o vrstama organizacije javnog prijevoza autobusom i vlakom i utvrđivanje udaljenosti između pojedinih mjesta kao i mogućnost da tužitelj koristi međumjesni prijevoz nisu od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Sve relevantne činjenice utvrđene su u parničnom predmetu Pr-1641/15 i u cijelosti su primjenjive i u ovom postupku.

15. Tužitelj svoje potraživanje temelji na pravomoćnoj presudi ovog suda Gž R- 1102/16-5 od 18. rujna 2018. u kojem je njegov zahtjev djelomično prihvaćen jer tuženik u tom postupku nije dokazao da tražena naknada nije najpovoljnija za njega kao poslodavca.

16. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-764/23 od 13. prosinca 2023. prihvaćena je revizija tužitelja i ukinuta presuda ovog suda posl. br. Gž R- 1130/19-4 od 11. listopada 2022. i predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak. U skladu s uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ponovnom postupku ovaj je sud dužan ocijeniti relevantne okolnosti koje su od odlučnog značaja u svezi donošenja odluke o zahtjevu tužitelja, uzimajući pri tome u obzir tvrdnje tužitelja o vrstama organizacije javnog prijevoza od mjesta njegova stanovanja do mjesta rada, vezano za izravne i neizravne načine dolaska na posao, udaljenost mjesta stanovanja i početne točke puta kao i duljinu i vremensko trajanje putovanja, a te su okolnosti od utjecaja na pravo poslodavca o izboru najpovoljnije naknade troškova prijevoza.

17. Tužitelj je saslušan u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr- 1641/15-21 te naveo da u S. gdje je njegovo prebivalište od 2001. nema nikakvog javnog niti međumjesnog prijevoza te da do sela Š. gdje postoji autobusna postaja treba prijeći otprilike 1 km. Tom linijom se nadalje dovozi do M. B. i dalje do istočnog dijela Z.. Tužitelj dalje navodi da je do Z. B., od kuda mu poslodavac plaća prijevoz vlakom do Z., njegova kuća udaljena oko 5 km kao i do M. B., ali da su taj put nerazvrstani poljski putovi po kojima bi morao doći do Z. B.. Druga mogućnost je da tužitelj od kuće dođe do Š. (jednako kao i kada bi putovao preko M. B.) od Š. od Z. B., potom autobusom do P. da bi onda iz P. do D. u kojoj radi morao ići vlakom ili gradskim prijevozom za koji ima plaćenu godišnju kartu. Tužitelj nadalje navodi da je prije radio na T. te mu je tada odgovarao prijevoz vlakom, da je s radnog mjesta na Trešnjevci premješten u D. negdje 2004., ali da je prvi zahtjev za naknadu troškova prijevoza od M. B. do Z. podnio 2012.

18. U odnosu na vrijeme trajanja putovanja tužitelj je na raspravi 10. ožujka 2016. naveo da vremenski dolazak na radno mjesto vlakom i autobusom "izjavljujem da i jedna i druga solucija traju oko 3 sata" u slučaju da je dobro vrijeme i da može hodati poljskim putevima, prijevoz autobusom od M. B. do S. trajao bi oko 1 sat i 20 minuta.

19. Iz navedenog proizlazi da u razdoblju od 2001. pa nadalje kod tužitelja nije došlo ni do kakvih promjena u pogledu mjesta prebivališta, a niti do promjena u organizaciji javnog mjesnog i međumjesnog prijevoza. Do promjene je došlo samo u pogledu mjesta odredišta na način da je tužitelj ranije radio kod tuženika na T. te mu je onda "odgovarao prijevoz vlakom uz ostali prijevoz", a da od 2004. radi kod tuženika u D.. Udaljenost mjesta stanovanja i početna točka puta (S. - Š.) nisu se mijenjali.

20. Međutim, kako je tužitelj u utuženom razdoblju radio u D. do koje ima direktnu autobusnu liniju iz M. B. to je za njega korištenje upravo tog pravca jednostavnije i vremenski kraće, a put vlakom na zapadni dio grada Z. i potom javnim prijevozom u istočni dio tj. D. pokazuje se suviše otegotnim.

21. Stoga iako je cjenovno prijevoz vlakom najpovoljniji za tuženika on nipošto ne može biti jedini kriterij uzet u obzir prilikom izbora najpovoljnije naknade troškova prijevoza te poslodavac ne može potpuno diskrecijski odlučiti o najpovoljnijoj varijanti puta ne uzimajući pri tome u obzir koliko je njegov odabir otegotan za zaposlenika, a navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud. 22. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kao po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1.) imajući u vidu da tuženik određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje je dosuđen parnični trošak.

23. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod t. I. izreke.

24. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška za sastav prijedloga za podnošenje revizije te za podnošenje revizije za svako u iznosu od 298,63 eur-a/2.250,00 kn, a svaki uvećan za 25% PDV-a od 74,66 eur-a/562,50 kn, odnosno ukupno u iznosu od 373,28 eur-a/ 2.812,50 kn tj. za oboje 746,57 eur-a/5.625,00 kn sukladno čl. 10/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova parničnog postupka za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Na navedeno tužitelju pripada i pravo na naknadu troška plateža sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije i za sastav revizije za svako 73,91 eur-a/556,87 kn. Stoga je odlučeno kao pod t. II. i III. izreke ove presude.

Zagreb, 9. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.