REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2080/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C., OIB …, iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u Z., …, protiv tuženika Hrvatske liječničke komore, OIB …, Z., …, kojeg zastupa punomoćnik A. T., OD T. i partneri, iz Z., …, radi zaštite dostojanstva radnika (uznemiravanje-mobing), odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću broj Gž R-141/2023-2 od 15. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5160/2018-66 od 22. veljače 2023., u sjednici održanoj 9. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na pitanja 1., 2., 3., 4., 5., 7., 8., 10., i 11. u prijedlogu se odbija.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na pitanja 6. i 9. i na naznačene povrede ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1.Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu- Stalna služba u Gospiću broj Gž R-141/2023-2 od 15. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5160/2018-66 od 22. veljače 2023.

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika nije osnovan i nije dopušten.

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. i 80/22.- dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pravna pitanja za koja smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, te da se pozvao na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

5. Tuženik postavlja u prijedlogu sljedeća pravna pitanja:

„1. Je li pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u vezi članka 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku, ako drugostupanjska presuda ne sadrži ocjenu žalbenih navoda od odlučnog značaja?

2. Ako uznemiravanje (mobing) nije uzrokovano nekim od zabranjenih temelja diskriminacije, uživaju li takve osnove uznemiravanja (mobinga) sudsku zaštitu prema odredbama Zakona o radu i Zakona o suzbijanju diskriminacije ili u takvom slučaju radnik ima pravo isključivo na naknadu štete prema članku 111. Zakona o radu te se tada primjenjuje Zakon o obveznim odnosima kao opći propis obveznom prava?

Je li zakonito usvojiti tužbeni zahtjev za utvrđivanjem uznemiravanja (mobinga) bez da tužitelj dade konkretnu pravnu osnovu te bez da sud konkretizira po kojoj osnovi je odlučio o postojanju uznemiravanja (mobinga)?

3. Koliko „sustavno“ odnosno „dugotrajno i učestalo“ „zlostavljanje i ponižavanje radnika“ treba trajati, da bi se opravdano podvelo pod pojam mobinga?

4. Može li poslodavac vršiti mobing nad radnikom izvan njegova radnog mjesta na mjestima na koja dolazi u drugim svojstvima? (primjerice kao član izvršnog odbora (dužnosnik) odnosno kao član skupštine) Mogu li se određena ponašanja /postupanja pojedinaca (a koji ne predstavljaju poslodavca niti mogu predstavljati poslodavca) pripisati poslodavcu u smislu utvrđivanja odnosno postojanja uznemiravanja (mobinga)?

5. U slučaju kada sud u istom parničnom postupku utvrdi da se ne radi o uznemiravanju jer nije dokazana radnja uznemiravanja, te kada to dodatno potkrepljuje pravomoćna oslobađajuća presuda u kaznenom postupku radi iste te navodne radnje, je li zakonito i razumno ipak utvrditi uznemiravanjem odluku poslodavca koji isto to odluči odnosno koji nakon provedenog internog postupka po prijavi radnika odbije kao neosnovanu prijavu radnika za to isto djelo navodnog uznemiravanja, a koju potom odbija i kazneni sud i radni sud. Radi li se u tom slučaju o kontradiktornom postupanju suda te odluci koja je kontradiktorna sama sebi, razlozima presude i ispravama i iskazima koji prileže spisu predmeta odnosno bitnoj povredi postupka iz članka 354. st.2. točke 11. ZPP?

Može li se uopće zakašnjelost odluke poslodavca po prijavi radnika za uznemiravanje utvrditi uznemiravanjem radnika, posebice kada prvo kazneni sud pravomoćnom sudskom odlukom, a potom i radni sud svojom odlukom, utvrdi da uznemiravanja kao takvog nema?

6. Prekoračuje li sud tužbeni zahtjev odnosno odlučuje li o nečem drugom, a ne o onom što je zatraženo, kada je utvrdio nedopuštenost odnosno pravnu nevaljanost odluke, a tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje ništavosti navedene odluke?

7. Je li opravdano uznemiravanjem (mobingom) utvrđivati ono za što je prethodno utvrđeno da time nije povrijeđeno pravo iz radnog odnosa?

8. Je li dopušteno te ima li tužitelj pravni interes da se nakon nespornog i nikad pobijanog prestanka radnog odnosa radnika kod poslodavca, sudskom odlukom poslodavcu zabrani svako daljnje ili slično uznemiravanje (u okviru radnog odnosa koji je prestao) pod prijetnjom novčane kazne?

9. Je li radniku dopušteno uložiti tužbu radi zaštite dostojanstva radnika kad je tek pokrenuo postupak radi zaštite dostojanstva radnika pred poslodavcem sukladno odredbama Pravilnika s tim u vezi, a koji je postupak nužno propisati sukladno čl. 134. Zakona o radu? Je li radniku dopušteno uložiti tužbenu radi zaštite dostojanstva radnika bez da je prethodno pokrenuo postupak radi zaštite dostojanstva radnika pred poslodavcem sukladno odredbama Pravilnika s tim u vezi, a koji postupak je nužno propisati sukladno čl. 134. Zakona o radu?

10. Ima li poslodavac diskrecijsko pravo odrediti radno vrijeme svojih poslovnih prostorija? Je li radniku dozvoljeno uplitati se u diskrecijsko pravo poslodavca primjerice da organizira poslovanje odnosno odlučivati umjesto njega u tom smislu i ima li ovlast određivati upravljanje imovinom poslodavca kao svojom imovinom?

11. Predstavljaju li uobičajene radnje/postupanja poslodavca odnosno radnje poslodavca koje se opravdano mogu očekivati u okviru radnog odnosa, uznemiravanje (mobing) radnika?“.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, da se utvrdi, da je bio uznemiravan postupcima tuženika koji su pobliže označeni u izrekama nižestupanjskih presuda u razdoblju od srpnja 2018. do lipnja 2019., nadalje zahtjev, da se naloži tuženiku zabrana svakog takvog daljnjeg ili sličnog uznemiravanja, zahtjev, da se utvrdi, da je Upozorenje tuženika od 5. rujna 2018. na kršenje obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja ništavo, zahtjev tužitelja, da se utvrdi, da je odluka tuženika od 5. rujna 2018. kojom se tužitelju jednostrano smanjuje plaća ništava te zahtjev, da se presuda u ovom predmetu objavi u dnevnom tisku konkretno dnevnom listu „V. …“.

6.1. Sudovi su nakon provedenog dokaznog postupka pozivom na odredbu članka 134. stavak 1. i članka 135. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14, - dalje: ZR), te članka 1045. stavak 1. i stavak 2., članka 1046. i članka 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), prihvatili kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdili da je tužitelj dokazao da je na, u tužbi i tužbenom zahtjevu navedene načine uznemiravan od strane tuženika u spornom periodu, dok tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 135. stavak 2. ZR-a dokazao, da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od drugih radnika, odnosno da mu nije povrijedio pravo iz radnog odnosa.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud ocijenio je da su postavljena pitanja preopćenita, te ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja. Tuženik postavljenim pitanjima zapravo upućuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što samo po sebi nije dopušten razlog za dopuštenje revizije (u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a), pa se u okviru takvih pitanja prijedlog ne može razmatrati. Naime, takva pitanja nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nema važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te stoga osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja.

7.1. Upravo iz tog razloga niti razlozi važnosti na koje se tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedeno pitanje nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.

7.2. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

8. U odnosu na ostala postavljena pitanja tuženik nije jasno naznačio razloge važnosti pravnih pitanja u smislu članka 385.a stavka 2. ZPP te je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.a st. 3. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

9. Tuženik se u prijedlogu za dopuštenje revizije, izražavajući svoje neslaganje sa nižestupanjskim odlukama, poziva i na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pozivajući se na arbitrarnost u odlučivanju.

9.1. Obzirom da nisu ispunjene niti pretpostavke predviđene u odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP za dopuštenost revizije, jer vjerojatnost teških postupovnih ili materijalnopravnih povreda u postupku nije učinjena vjerojatnima, revizija je u tom dijelu odbačena na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je riješeno kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 9. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.