REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x-1208/2016-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. V. kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. P., N. M. i S. M. u V., protiv I.- tuženika N. I. iz A., II. -tuženika Z. T. iz Č., III.-tuženice D. V. iz O., koje zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u O., IV.-tuženice B. P. iz V., V. -tuženice M. K. iz O. i VI. -tuženice G. B. iz A., koje zastupa punomoćnik D. O., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o revizijama I. do III. i IV. do VI.-tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1646/2015-2 od 19. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-492/2014- 27 od 25. studenog 2014., u sjednici održanoj 9. srpnja 2024.,

r i j e š i o j e:

I Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1646/2015- 2 od 19. svibnja 2016. u dijelu u kojem je tuženicima naložena solidarna isplata iznosa od 8.759,71 EUR (66.000,00 kn) s pripadajućim zateznim kamatama (točka II/1 izreke), kao i u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka te se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka koji su nastali povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 562.362,22 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže naznačenim u izreci (točka I. izreke), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženicima N. I., Z. T. i D. V. troškove postupka u iznosu od 114.810,00 kn (točka II. izreke), kao i tuženicama M. K., G. B. i B. P. troškove postupka u iznosu od 118.084,50 kn (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužitelja i djelomično prihvaćena i to tako da je (točkom I. izreke) prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 496.362,22 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 1999. do 31. listopada 2001., te (točkom II. izreke) preinačuje u preostalom dijelu kao i u odluci o troškovima i sudi tako da se (u podtočki 1.) nalaže tuženicima tužitelju solidarno isplatiti iznos od 66.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose, počevši od 30. studenog pa nadalje mjesečno, i po kamatnoj stopi kako je pobliže navedeno u tom dijelu izreke. Također je (u podtočkama 2. i 3.) naloženo tužitelju da tuženicima od I. to III. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 85.994,48 kuna, jednako kao i tuženicama od IV. do VI., dok je odbijen zahtjev tih tuženica (P., K. i B.) za sastav odgovora na žalbu kao neosnovan.

3. Protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude I. do III. tuženici, te IV. do VI. tuženici podnijeli su revizije pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u nastavku teksta: ZPP), dakle tzv. izvanredne revizije, zbog pitanja koja su po njihovoj prosudbi važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Predlažu preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda .

4. Tužitelj je u odgovorima na revizije osporio sve revizijske navode i predložio odbiti revizije kao neosnovane.

5. S obzirom na to da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja preinačio prvostupanjsku presudu primjenom članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a, to su ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP-a za dopuštenost tzv. redovne revizije protiv pobijane drugostupanjske presude. Stoga su obje revizije ispitivane kao tzv. redovne revizije.

6. Revizije su osnovane.

7. U skladu s (u ovom postupku mjerodavnom) odredbom članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženicima kao članovima poljoprivredne zadruge F. S. O. (u nastavku teksta: Zadruga) radi isplate ukupno 562.362,22 kn za robu koju su kao zadrugari naručivali iz asortimana tužitelja, koja je uredno isporučena, ali nikad nije plaćena.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tuženici suosnivači Zadruge,

- da je na temelju odluke Skupštine Zadruge Trgovačkom sudu u Osijeku 2. kolovoza 1999. godine dostavljen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka jer je Zadruga duže vrijeme poslovala sa gubitkom (žiro račun Zadruge je bio u blokadi više od 1000 dana),

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj ST-50/99 od 1. ožujka 2000. godine vođen stečajni postupak nad Zadrugom,

- da je tužitelj u stečajnom postupku prijavio svoje novčano potraživanje u iznosu od 395.443,89 kuna na ime naručene, a neplaćene robe, od strane navedene zadruge,

- da je stečajni postupak nad Zadrugom obustavljen i zaključen rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku broj ST-50/99 od 17. veljače 2004. godine jer stečajna masa nije bila dostatna niti za pokriće troškova postupka,

- da je Zadruga brisana iz registra rješenjem istog suda broj Tt-04/610-2 dana 21. svibnja 2004. godine.

- da su iz Zadruge istupile IV. tuženica B. P. (), V. tuženica M. K. () i VI. tuženica G.

B. (),

- da je Zadruga prestala postojati otvaranjem stečajnog postupka 8. prosinca 1999.

- da je tužba u ovom postupku podnesena 30. listopada 2001., kao i da tužitelj tijekom postupka nije dokazao visinu članskih uloga.

10. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da prema članku 22. Zakona o zadrugama („Narodne novine“ broj 36/95 - u nastavku teksta: ZOZ) i članku 10. stavak 2. Pravila Zadruge koje je donijela Skupština 11. studenog 1995. (u nastavku teksta: Pravila), tuženici ne mogu osobnom imovinom odgovarati za obveze zadruge. U odnosu na IV. tuženicu B. P., V. tuženicu M. K. i VI. tuženicu G. B. zaključuje da one nisu u obvezi podmiriti sporni dug i zbog toga što su istupile iz Zadruge. Pritom se pozvao na odredbu članka 24. Pravila prema kojoj zadrugar odgovara za obveze zadruge nastale za vrijeme njegovog članstva i u roku od jedne godine dana od dana istupa iz zadruge.

10.1. S obzirom da je od otvaranja stečajnog postupka (8. prosinca 1999.), kada su tuženici u svakom slučaju prestali biti članovi Zadruge, do podnošenja tužbe (30. listopada 2001.) proteklo više od jedne godine, to prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljevo potraživanje u zastari (članak 23. stavak 4. ZOZ).

11. Drugostupanjski sud na temelju ovlasti iz članka 373.a ZPP-a posebno utvrđuje:

- da u odnosu na tuženice B. P., M. K. i G. B. nije proveden postupak za istup člana u skladu s Pravilima jer iz dokaza u spisu ne proizlazi da su ugovori o istupanju sklopljeni na temelju Odluke Skupštine zadruge niti da bi Skupština zadruge te ugovore odobrila,

- da navedeni ugovori o istupanju nisu niti realizirani jer nakon njihova sklapanja nije došlo do izmjene odredbe iz članka 7. Pravila kojom su utanačeni pojedinačni članski ulozi zadrugara,

- da je pravilan postupak proveden samo u odnosu na R. B. jer je Skupština zadruge na sjednici 30. listopada 1997. donijela odluku o izmjeni članka 7. pravila Zadruge tako da je pojedinačni članski ulog N. I. povećan na 42.972,00 kn (prije je iznosio 39.601,00 kn) prijenosom članskog udjela R. B. te je Odluka o izmjeni odredaba Ugovora o usklađivanju općih akata zadruge evidentirana u sudskom registru, s tim da je R. B. brisana s popisa zadrugara,

- da je u sudski registar upisan ukupni iznos članskih uloga od 66.000,000 kn.

12. Polazeći od tako utvrđenih odlučnih činjenica, drugostupanjski sud primjenom članka 12. stavak 2. ZOZ-a i članka 10. Pravila (očito je pogreškom naznačen članak 7. Pravila) utvrđuje da je tužbeni zahtjev u odnosu na sve tuženike osnovan za iznos od 66.000,00 kn.

13. Prije svega valja istaknuti da je drugostupanjski pravilno razriješio sporno pitanje - jesu li IV. do VI. tuženice na pravno valjan način istupile iz zadruge, odnosno je li proveden postupak njihovog istupanja iz Zadruge u skladu s Pravilima, zaključujući da, prema članku 24. Pravila, članstvo u zadruzi prestaje istupom na pismeni zahtjev o kojem odlučuje Skupština zadruge (koju čine svi zadrugari) većinom glasova te se na temelju odluke ugovorom odlučuje o isplati članskog uloga i srazmjernog dijela vlasništva u imovini zadruge u nominalnom iznosu bez kamata. Članstvo prestaje danom donošenja odluke skupštine zadruge, a prema činjeničnim utvrđenjima u postupku ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju bili sklopljeni ugovori na temelju odluke skupštine zadruge, niti da bi skupština te ugovore odobrila, kao i da nikad nije došlo do izmjene odredbe članka 7. Pravila kojom su utanačeni pojedinačni članski ulozi zadrugara.

14. Glede prestanka postojanja Zadruge, drugostupanjski sud također pravilno upućuje na odredbu članka 196. stavak 3. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96. i 29/99.) prema kojoj stečajni dužnik prestaje postojati brisanjem iz upisnika. U konkretnom slučaju to bi značilo i da je Zadruga prestala postojati tek 21. svibnja 2004., kada je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova brisana iz upisnika.

14.1. Posljedično svemu navedenom, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da se IV. do VI. tuženice se ne mogu osloboditi obveze u odnosu na dugove Zadruge samo pozivanjem na odredbu članka 24. točka 7. alineje 6. Pravila odnosno članka 22. ZOZ.

15. Što se tiče odgovornosti zadrugara za obveze zadruge, odnosno odgovaraju li oni solidarno sa zadrugom ili supsidijarno sa zadrugom, drugostupanjski sud se poziva na članak 22. ZOZ-a i članak 10. Pravila te izrijekom navodi da: „zadrugari odgovaraju tužitelju za dug Zadruge solidarno do visine tog iznosa“.

15.1. Međutim, iz sadržaja ovakvog obrazloženja ne proizlazi niti se nedvojbeno može zaključiti - koje je zapravo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o pitanju odgovornosti zadrugara, odnosno podrazumijeva li pod time njihovu solidarnu odgovornost sa zadrugom ili supsidijarnu odgovornost sa zadrugom, uz istodobnu međusobnu solidarnu odgovornost između samih zadrugara.

15.2. Stoga je ovo pitanje potrebno razjasniti, te je u svezi s tim revizijski sud razmotrio mjerodavne odredbe:

15.3. U članku 22. ZOZ-a propisano je da zadruga u pravnom prometu odgovara za svoje obveze svom svojom imovinom (st. 1.), za obveze koje se ne mogu namiriti iz sredstava zadruge odgovaraju zadrugari u skladu sa zakonom i pravilima zadruge (st. 2.).

15.4. Odredbom članka 10. Pravila kojim je u stavku 1. propisano da zadruga u pravnom prometu odgovara za svoje obveze svom svojom imovinom, dok je u stavku 2. propisano da za obveze koje se ne mogu namiriti iz sredstava zadruge odgovaraju solidarno zadrugari do visine članskih uloga.

15.5. Imajući na umu ove i ovakve odredbe, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda zadrugari za obveze zadruge odgovaraju supsidijarno sa zadrugom, jer za drugačiji zaključak nema neke posebne pravne osnove niti uporišta u pozitivnim propisima. Prema tome, zakonom je (članak 22. ZOZ) ustanovljena supsidijarna („podredna“) ograničena odgovornost zadrugara sa zadrugom, stoga oni odgovaraju tek onda ako se obveze zadruge ne mogu namiriti iz sredstava zadruge.

15.6. Nadalje, pravilima zadruge (članak 10. Pravila) ustanovljena je i međusobna solidarna odgovornost zadrugara, što bi značilo da svaki od njih, kao solidarni dužnik, solidarno odgovara za dugove zadruge, ali samo do visine svog članskog uloga. Međutim, važno je istaknuti da u tom opsegu zadrugar odgovara cjelokupnom svojom imovinom, a ne samo članskom ulogom. Naime, članak 2. ZOZ u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji upućuje na primjenu pravila o ortakluku, a upravo navedena pravila određuju - da kad svoje obveze zadruga ne može ispuniti, da tada njezine obveze postaju zajedničke obveze svih zadrugara koji za njih (protivno pogrešnom zaključku suda prvog stupnja), odgovaraju razmjerno svojim ulozima i cijelom svojom imovinom (članak 647.u – članak 647.ž Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO) (tako i u Rev 2099/2016-2 od 13. srpnja 2021.).

16. Glede visine članskih uloga, prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj nije dokazao visinu pojedinih članskih uloga, što je bez daljnjeg proturječno stanju spisa jer za I. tuženika N. I. visina članskog uloga, prema jasnom utvrđenju iz pobijane drugostupanjske presude, iznosi 42.972,00 kn. S druge strane, visinu tih uloga žalbeni sud utvrđuje prema podacima iz sudskog registra u kojem je upisan (samo) ukupan iznos članskih uloga od 66.000,00 kn, te primjenom članka 10. Pravila zaključuje da svi zadrugari odgovaraju tužitelju solidarno do visine ovog iznosa. Iz toga bi proizlazilo pravno shvaćanje suda drugog stupnja prema kojem zadrugari u ovom slučaju odgovaraju do visine ukupnog iznosa svih članskih uloga.

16.2. Osim kroz odredbu članka 10. stavak 2. Pravila, pitanje odgovornosti članova za obveze zadruge valja razmotriti i kroz odredbu članka 24. točka 7. alineja 6. Pravila prema kojoj, kako je već rečeno, zadrugar odgovara za obveze zadruge nastale za vrijeme njegovog članstva i u roku od jedne godine dana od dana istupa iz zadruge i to do visine članskog uloga i do visine srazmjernog dijela vlasništva u imovini zadruge.

17. Polazeći od sadržaja i smisla navedenih odredbi Pravila, revizijskom sudu je neprihvatljiv zaključak drugostupanjskog suda da bi svaki zadrugar za obveze zadruge solidarno odgovarao do visine ukupnog iznosa svih članskih uloga upisanog u sudski registar. Naime, spomenuta solidarnost zadrugara ne može se shvatiti drugačije osim u okviru njihove međusobne solidarne odgovornosti, ali uvijek i samo do visine pojedinog članskog uloga svakog od zadrugara, u protivnom bi zakonske odredbe o ograničenoj odgovornosti zadrugara za nenamirene obveze zadruge bile bespredmetne. U tom je smislu i utoliko pogrešan pravni pristup drugostupanjskog suda u odnosu na rečenu solidarnost.

18. Vezano uz prigovor zastare, revidentima treba odgovoriti da odredbe članka 22. ZOZ-a i članka 24. Pravila ne uređuju pitanje zastare nego pitanje odgovornosti zadrugara za obveze zadruge. Utoliko ove odredbe zapravo nisu odlučne za ocjenu osnovanosti prigovora zastare.

18.1. Drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev samo djelomično ocijenio neosnovanim zbog zastare primjenom članka 374. ZOO-a, s obrazloženjem koje u bitnome nije moguće ispitati. Tako nije potpuno jasno koji dio tražbine i po kojim računima po ocjeni tog suda nije u zastari, dakle, u odnosu na koji dio potraživanja i zašto možebitno nije u cijelosti prihvaćen prigovor zastare, na što se osnovano upire u revizijama.

18.2. Nadalje, odredbom članka 1019. stavak 2. ZOO-a propisano je da obveza jamca u slučaju kad je rok zastarijevanja obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, izuzev kad jamac odgovara solidarno s dužnikom. U konkretnom slučaju, kako je ranije rečeno, zadrugari za obveze zadruge odgovaraju supsidijarno sa zadrugom, pa je prigovor zastare treba razmotriti i u smislu zastarnog roka iz navedene odredbe.

19. Slijedom navedenog, ne samo da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na odredbe o ograničenoj odgovornosti zadrugara, već je istodobno počinjena i bitna povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. jer u pobijanoj presudi djelomično nedostaju jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

20. Stoga je na temelju odredbi članka 394. stavak 1., ali i članka 395. stavak 2. ZPP-a, valjalo djelomično ukinuti pobijanu presudu i predmet u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku sud će, imajući na umu uputu iz ovog rješenja, donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu i odgovarajućem dijelu troškova postupka, vodeći računa o sadržaju članka 338. stavak 2. ZPP (u uvodu presude moraju se označiti adrese stranaka kao i njihovi identifikacijski brojevi OIB-ovi).

21. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

22. Preračunavanje iznosa (prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,53450 kn) izvršeno je u skladu s odredbom članka 14., članka 43. i članka 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22).

Zagreb, 9. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil