REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 28/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. B., , OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Đ. Č., odvjetnik u P., protiv tuženika-protutužitelja I. D. G., OIB ..., II. A. G., OIB ..., III. E. G., OIB ..., svi iz V., , koje zastupa punomoćnik mr.sc. R. M., odvjetniku u R., radi isplate i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2132/14-2 od 29. lipnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-832/08-97 od 12. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija prvo do treće tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

„I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženicima D. G., A. G. i E. G. da tužitelju M. B. isplate iznos od 848.681,63 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 1. srpnja 2004. godine do isplate, s time što do 31. prosinca 2007. godine teče zakonska zatezna kamata po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate važećom u pojedinom razdoblju, a od 1. siječnja 2008. godine teče zatezna kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

II. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženicima D. G., A. G. i E. G. da tužitelju M. B. isplate iznos od 318.170,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. srpnja 2004. godine do isplate, u roku od 15 dana."

III. Djelomično se prihvaća protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 172/98 koji je dana 29. rujna 1998. godine zaključen između ... P. i A. G. ništav pravni posao u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatu koja prelazi 16,33% godišnje."

IV. Djelomično se odbija protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 172/98 koji je dana 29. rujna 1998. godine zaključen između ... P. i A. G. ništav pravni posao osim u dijelu obuhvaćenom t. III. izreke ove presude."

V. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 79.707,50 kuna, u roku od 15 dana.

VI. Odbijaju se u preostalom dijelu zahtjevi parničnih stranaka za naknadu parničnog troška.“

2. Protiv presude suda drugog stupnja tuženici su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6.U skladu s odredbom mjerodavnog članka 392. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Neosnovano tuženici upiru da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju drugostupanjske odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

7.2. Tuženici revizijom zapravo osporavaju pravilnost činjeničnog utvrđenja i (na utvrđenim činjenicama utemeljen) zaključak nižestupanjskih sudova o tome da je između tužitelja i Š. G. I. d.o.o. zaključen bilo kakav ugovor, zatim zaključak da je u vrijeme sklapanja ugovora između Š. G. I. d.o.o. i tužitelja postojao dug Š. G. I. d.o.o. prema tužitelju, u vezi s tim i zaključak o neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije, kao i utvrđenje sudova da dug po kreditu 172/98 nije podmiren, te konačno utvrđenu visinu duga, sve to iznoseći svoje (drugačije) viđenje činjenične situacije, analizirajući i preocjenjujući provedene dokaze. Budući da su ti revizijski prigovori činjenične naravi, to u smislu odredbe članka 385. ZPP-a od strane revizijskog suda nisu uzeti u razmatranje.

7.3. Revizijskim navodima o tome da je nasljednica iza pokojnog A. G. samo II. tuženica A. G., a time da bi samo ona bila pasivno legitimirana u ovom postupku, revident zapravo dovodi u pitanje utvrđenje sudova da su osim nje, nasljednici iza pokojnog i I. tuženik D. G. te III. tuženica E. G., dakle sadržajno je riječ o činjeničnom prigovoru koji, kako je već rečeno, u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP-a ovaj sud više ne može ispitivati.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 1.166.852,08 kn sa zateznim kamatama po osnovi ugovora o ustupu potraživanja koji je tužitelj, prema navodima u tužbi, sklopio sa Š. G. I. d.o.o. kao i protutužbeni zahtjev zbog utvrđenja ništavosti ugovora o kreditu broj 172/98 od 29. rujna 1998. (s tim da protutužbeni zahtjev sadržajno ni po čemu nije predmet revizije).

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Š. G. I. d.o.o. zapala u financijske poteškoće zbog čega je nakon otvaranja likvidacije nastojala povezati svoje vjerovnike i dužnike radi prijenosa svojih potraživanja i dugovanja na njih,

- da je Š. G. I. d.o.o. imala potraživanje prema predniku tuženika A. G. po Ugovoru o kreditu broj 172/98 od 29. rujna 1998. koji je 1. siječnja 2000. iznosio 755.000,00 kn,

- da je tužitelj imao potraživanje prema Š. G. I. d.o.o. s osnove depozita,

- da činjenica da su ugovori o depozitu „istekli“ ne znači ujedno i da je tužitelj podigao novac s depozita,

- da su vođeni pregovori između tužitelja kao vjerovnika prema Š. G. I. d.o.o., Š. G.

I. d.o.o. kao dužnika prema tužitelju i vjerovnika prema pokojnom A. G. tj. njegovim pravnim sljednicima ovdje tuženicima kao dužnicima Š. G. I. d.o.o., te da je sastavljeno više ugovora od kojih niti jedan nije potpisan,

- da je Š. G. I. d.o.o. ustupila tužitelju svoje potraživanje koje je imala prema pokojnom A. G. s osnove ugovora o kreditu broj 172/98 jer je sredstvima tužitelja i njegovog sina K. B. namireno to potraživanje Š. G. I. d.o.o., a Š. G. I. je u tom iznosu imala obveze prema tužitelju i K. B. s osnove depozita,

- da su tuženici o tome obaviješteni jer su sudjelovali u dogovorima s tužiteljem i Š.

G. I. d.o.o.

- da je sastavljen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine datiran s 30. lipnja 2000., Ugovor o kreditu sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 3. svibnja 2000., te Ugovor o preuzimanju duga sa Sporazumom o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine datiran s 18. rujna 2003. koji je jedini potpisan no na kojem se tužbeni zahtjev ne temelji,

- da je Š. G. I. d.o.o. na temelju postignutog usmenog dogovora u svojoj knjigovodstvenoj dokumentaciji 28. lipnja 2008. zatvorila svoje potraživanje koje je imala prema tuženicima, te dugovanje prema tužitelju, ali je i dalje ostala upisana kao fiducijarni vlasnik nekretnine tuženika,

- da je 1. listopada 2003. izdana brisovna dozvola iz koje proizlazi da je korisnik kredita u cijelosti pomirio obvezu po Ugovoru o kreditu broj 172/98,

- da je rješenjem o nasljeđivanju od 9. prosinca 1999. nasljednicom iza pok. A. G. proglašena II. tuženica A. G., ali da se I. i III. tuženici nisu odrekli nasljedstva nego su nasljedne dijelove ustupili II. tuženici, čime su i oni pasivno legitimirani u ovom postupku,

- da je tužitelj dao naloge za zatvaranje kredita broj 172/98 u iznosu od 848,681,63 kn, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 318.170,45 kn) naloge je dao tužiteljev sin K. B.,

- da je potraživanje Š. G. I. d.o.o. prema tuženicima „zatvoreno“ 28. lipnja 2000.

- da su tuženici sudjelovanjem u pregovorima oko otplate duga tijekom 2000. (točnije 30. lipnja 2000.) priznali dug,

- da je tužba podnesena 18. lipnja 2005.,

- da je Ugovor o kreditu broj 172/98 djelomično ništav i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatu koja prelazi 16,33% godišnje.

10. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da su tuženici dužni podmiriti tužitelju iznos od 848.681,63 kn sa zateznim kamatama jer je u konkretnom slučaju došlo do ustupa tražbine umjesto ispunjenja. Pritom su se pozvali na odredbu članka 444. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73791, 3/94,111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO). Ovakvo ustupanje da je zapravo zamjena ispunjenja (članak 308. st. 1. ZOO-a), jer su se vjerovnik i dužnik sporazumjeli da umjesto isplate duga dužnik svom vjerovniku ustupi svoje potraživanje prema trećim. Ustupanjem umjesto ispunjenja gasi se obveza koju je ustupitelj imao prema primatelju ustupa, a gasi se i potraživanje ustupitelja prema dužniku jer obveza prelazi na primatelja – primatelj postaje vjerovnik prema trećem prema ustupljenom potraživanju. U ovom konkretnom slučaju primatelj odnosno vjerovnik je tužitelj, a treći su tuženici pa se na taj način i "ugasilo" potraživanje koje je Š. G.

I. d.o.o imala prema tuženicima, odnosno njihovom pravnom predniku.

9.1. Prigovor ništavosti ugovora o ustupu potraživanja, koji tuženici temelje na odredbi članka 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platnom prometu („Narodne novine“ broj 97/00) otklonjen je uz obrazloženje da ta odredba ne predviđa (propisuje) ništavost ugovora nego samo prekršajnu odgovornost.

9.2. U odnosu na prigovor zastare nižestupanjski sudovi zaključuju da su tuženici sudjelovanjem u pregovorima tijekom 2000., točnije 30. lipnja 2000., s ovlaštenim predstavnikom Š. G. I. d.o.o. posredno priznali sporni dug, čime je došlo do prekida zastare (članak 378. ZOO). Budući da je tužba podnesena 18. lipnja 2005., to nije protekao zastarni rok iz članka 371. ZOO-a.

10. Što se tiče vrste obveze, s obzirom da tužitelj ne zahtijeva solidarnu isplatu, nižestupanjski sudovi zaključuju da je riječ o djeljivoj obvezi u smislu odredbe članka 412. ZOO-a odnosno da se obveza među njima dijeli na jednake dijelove i svaki od njih odgovara za dio obveze. Drugostupanjski sud pritom ističe da je riječ o izričitoj zakonskoj odredbi, zbog čega utuženi iznos nije potrebno u izreci presude brojčano dijeliti na svakog od tuženika.

11. U revizijskom dijelu postupka tuženici ustraju na svim prigovorima koje su iznosili i tijekom cijelog postupka koji je prethodio reviziji. Tako je i dalje sporna primjena materijalnog prava u odnosu na pravnu prirodu odnosa između stranaka, ništavost ugovora o ustupanju, pravilnost postavljenog tužbenog zahtjeva s obzirom na odredbu članka 412. ZOO-a, te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

12. Međutim, revizijski sud bez daljnjega prihvaća pravno shvaćanje o navedenim spornim pitanjima kao i jasne te pravno utemeljene razloge koje je u obrazloženju pobijane odluke istaknuo drugostupanjski sud.

14. Odredbom članka 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz članka 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

15. Na temelju odredbe 396.a st. 1. ZPP-a u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

16. S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revidenti se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe članka 396.a st. 1. ZPP-a, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, reviziju tuženika valjalo je odbiti i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 9. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil