Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1499/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta J., u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica G. P.-T., odvjetnica u O., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-852/2017-20 od 8. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-852/2017-20 od 8. prosinca 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim presudom pod točkom I. izreke suđeno je da se utvrđuje da je ništetan ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, broj … od 8. ožujka 2007. potvrđen kod Javnog bilježnika N. B. M., dana 8. ožujka 2007., pod brojem Ov- 2797/07, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, odnosno u dijelu u kojem je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke o kamatnim stopama tuženika. Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.124,15 eura/ 8.469,97 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označenim u izreci. Pod točkom III. izreke(pogrešno naznačeno točka II. izreke) nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.068,14 eura/ 15.582,40 kn sa zateznom kamatom od 8. prosinca 2023. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, broj … od 8. ožujka 2007. potvrđen kod Javnog bilježnika N. B. M., dana 8. ožujka 2007., pod brojem Ov-2797/07, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, odnosno u dijelu u kojem je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke o kamatnim stopama tuženika i isplata iznosa od 1.124,15 eura/ 8.469,97 kn sa zateznim kamatama na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

5. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji mu je prethodio ovaj sud nije ustanovio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi upire tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude i rješenja su razumljive, ne proturječe sama sebi niti razlozima, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

-da nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 8. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora … kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.301,38 CHF uz rok otplate 84 mjeseci, te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,10 % godišnje,

- da nije sporno ni da je u članku 6. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

-da se radi o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača,

-da nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u euro,

-da je tužitelj saslušan na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama pa iz njegovog iskaza proizlazi da je kredit podigao radi kupnje osobnog vozila, da nije bio u prilici pregovarati ili mijenjati ugovorne odredbe obzirom je ponuđeni ugovor predočen kao izuzetno povoljan, da nitko od bankarskih službenika nije mu ništa objašnjavao u vezi ugovora i promjenjive kamatne stope, da u banci mu nisu nudili ugovor u drugoj valuti, da je ugovor pročitao, da nije očekivao da će doći do toliko velikih promjena kamatnih stopa i da je kredit na kraju uredno otplatio sam,

-da iz ugovorne odredbe prema kojoj će početna redovna stopa od 5,10% godišnje biti promjenjiva sukladno Odluci Banke o kamatnim stopama proizlazi da se promjena ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena,

-da opisana situacija uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača obzirom banka jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, pa nije opravdan prigovor kako tužitelj nije prigovorio povećanju stope redovne kamate niti je zatražila okončanje ugovornog odnosa,

-da tužitelj nije mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer o tome u obavijestima ili nije naveden nikakav razlog ili je razlog bio nerazumljiv i neprecizan) da bi mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti okončanje ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora automatski zatražiti okončanje ugovora),

-da je tužitelju trebalo ponuditi i objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa,

-da stoga tužitelju nisu na transparentan način objašnjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prilikom zaključenja ugovora, kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao sagledati ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze,

-da iz svega proizlazi da se radi o jednostrano određenoj ugovornoj odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i dr., dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena, predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a ni u ugovoru ni u općim uvjetima poslovanja tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja, odnosno ništetnom,

-da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom banaka te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača,

-da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

-da je identično bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

-da je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

-da imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, prvostupanjski sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,

-da bi u suprotnom tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku,

-da upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže,

-da na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava,

-da s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, prvostupanjski sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku,

-da su u tom pravcu neodlučni navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tuženik za trajanja otplate kredita mijenjao kamatnu stopu kao i navodi kojima tuženik obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružio tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo,

-da je sud proveo financijsko vještačenje po vještaku iz D. d.o.o. K.,

-da je zadatak vještaka bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno koliki iznos je tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa,

-da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj preplatio kredit u iznosu od 1.124,15 eura/ 8.469,97 kn, sve po pojedinim mjesečnim iznosima,

-da tužitelju stoga pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika,

-da se radi o restitucijskom zahtjevu, pa su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,

-da prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo,

-da ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla,

-da prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

-da je tuženik, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03), odnosno ZZP/07, te ZOO,

-da radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja,

-da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u utuženom otplatnom razdoblju redovna kamatna stopa cijelo vrijeme rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% pa nisu niti postojali uvjeti za umanjenje tražbine tužitelja za iznos tzv. negativne kamate,

-da je neosnovan tuženikov prigovor zastare,

-da kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.,

-da je u međuvremenu Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite,

-da je dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare,

-da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate,

-kako je tužba podnesena 8. prosinca 2017., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na kamatu), to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, broj … od 8. ožujka 2007. potvrđen kod Javnog bilježnika N. B. M., dana 8. ožujka 2007., pod brojem Ov-2797/07, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, odnosno u dijelu u kojem je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke o kamatnim stopama tuženika, i koja ništetna odredba temeljem koje je tuženik jednostrano povećavao kamatne stope je prouzrokovala stjecanje bez osnove na strani tuženika u ukupnom iznosu od 1.124,15 eura/ 8.469,97 kn sastojećem od pojedinih anuiteta s nadnevcima uplate po tužitelju upravo prema jednostrano mijenjanoj kamatnoj stopi tuženika a što je prikazano u tablicama vještva, to je i u tom dijelu što se tiče visine tužbenog zahtjeva sa zatraženim zateznim kamatama prvostupanjski sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev te je i usvojio predmetne tužbene zahtjeve u cijelosti.

8. Pravilno se tužitelj pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 27. siječnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Budući da nije sporno da je Ugovor sklopljen između stranaka potrošački ugovor, pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući su za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP.

10. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP (ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

11. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

12. I prema shvaćanju ovog suda ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre, i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

14. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

15. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije jasna jer sadrži neodređenost i nedefiniranost jednog od osnovnih sastojka samog ugovora, to jest cijene. Kako je prvostupanjski sud ocijenio da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu jasne niti lako razumljive, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03, bilo je dopušteno ocjenjivati da li su odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope poštene. Na temelju svih provedenih dokaza, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su odredbe o kamatnoj stupi u dijelu preko visine koja je ugovorena u samom trenutku sklapanja ugovora nepoštene, s obzirom da iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora bila određena u ugovorenoj visini, da bi potom ugovaranje promjenjive kamatne stope omogućilo jednostranu odluku tuženika o visini ugovorene stope.

16. Pri tome je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu, dakle na sporne okolnosti sud je proveo predložene personalne i materijalne dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

17. Neodlučno je pozivanje na činjenicu da je ugovor ispunjen. Odlučno je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno posebnim odredbama potrošačkog prava. Nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošač ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Tako je i u ovom predmetu tužitelj zahtijevao, a sud pružio pravnu zaštitu. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila ZOO. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1120. ZOO. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

18. Pri tome, žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, nisu osnovani s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

19. Nadalje, neosnovano se tuženik poziva na parametre koji utječu na promjenjivost visine kamatne stope u periodu otplate s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora. Pri tome valja istaknuti da je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 143/13), na koji Zakon upire tuženik u žalbi, postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije spomenutoj odluci Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

20. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke, pa žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje nezadovoljstvo rezultatima provedenog vještačenja nisu doveli u sumnju pravilnost izloženog mišljenja navedenog vještaka. Naime, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

21. Neosnovano se u žalbi prigovara da bi sud postupao suprotno volji ugovornih strana kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora, nije mogao niti približno ocijeniti zašto niti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka obzirom je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i zasnovan na dokumentaciji u spisu, dok ispravno nije prihvaćen prijedlog tuženika za određivanja zadatka vještaku povodom primjedbe tuženika kako je nalaz i mišljenje vještaka bazirano na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna. Naime, prvostupanjski sud pravilno nije uvažio takvu primjedbu tuženika jer je utvrđeno da su ništetne sve promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju, radi čega osnovano sud smatra da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

22. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. ZOO kada je obvezao tuženika na isplatu preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od plaćanje svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate sukladno čl. 1115. ZOO.

23. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na promjenjivu kamatu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (8. prosinca 2017.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

23.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, odnosno čl. 210. ZOO/91. Odluke Suda EU na koje se poziva tuženik nisu od značaja za odlučivanje o osnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju.

24. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

25. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o troškovima.

26. Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 9. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj, v.r.