Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-881/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. M., odvjetnica u P., protiv tuženika Z. b. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P.&P. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1713/2018-36 od 26. studenog 2021. i žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1713/2018-36 od 26. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Z. b. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1713/2018-36 od 26. studenog 2021.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tužitelja N. P., preinačuje rješenje Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj P-1713/2018-36 od 26. studenog 2021. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke za parnični trošak sa kojim nije uspio i rješava:

Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. platiti tužitelju N. P. daljnji parnični trošak u svoti od 456,24 eura za zateznom kamatom tekućom od 9. srpnja 2024. pa do isplate, po kamatnoj stopi koju u ostalim odnosima određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 145/22 i 155/23 - dalje ZOO), u roku od 15 dana.

II Odbija se žalba tuženika Z. b. d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1713/2018-36 od 26. studenog 2021. u pobijanom dijelu pod točkom II i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: …, kreditna partija broj: 7103713236 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27.06.2007.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

« … prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. », u odredbi čl.2.: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. » te u odredbi čl.6.: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 36.944,49 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 18,30 kn od 15. studeni 2007. do isplate

na iznos od 39,96 kn od 15. siječnja 2008. do isplate

na iznos od 31,75 kn od 15. veljače 2008. do isplate

na iznos od 80,08 kn od 15. ožujka 2008. do isplate

na iznos od 69,69 kn od 15. travnja 2008. do isplate

na iznos od 10,90 kn od 15. svibnja 2008. do isplate

na iznos od 33,07 kn od 15. lipnja 2008. do isplate

na iznos od 15,70 kn od 15. srpnja 2008. do isplate

na iznos od 12,01 kn od 15. kolovoza 2008. do isplate

na iznos od 78,09 kn od 15. listopada 2008. do isplate

na iznos od 118,70 kn od 15. studenog 2008. do isplate

na iznos od 61,01 kn od 15. prosinca 2008. do isplate

na iznos od 216,66 kn od 15. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 229,77 kn od 26. veljače 2009. do isplate

na iznos od 229,77 kn od 26. veljače 2009. do isplate

na iznos od 166,00 kn od 15. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 177,99 kn od 15. travnja 2009. do isplate

na iznos od 162,55 kn od 4. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 139,33 kn od 29. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 149,21 kn od 8. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 152,96 kn od 8. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 172,29 kn od 15. rujna 2009. do isplate

na iznos od 147,35 kn od 15. listopada 2009. do isplate

na iznos od 163,46 kn od 16. studenog 2009. do isplate

na iznos od 160,90 kn od 15. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 209,55 kn od 21. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 223,88 kn od 22. veljače 2010. do isplate

na iznos od 238,31 kn od 19. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 254,03 kn od 15. travnja 2010. do isplate

na iznos od 304,88 kn od 15. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 315,77 kn od 15. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 375,55 kn od 15. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 373,53 kn od 15. kolovoza 2010. do isplate

na iznos od 497,44 kn od 15. rujna 2010. do isplate

na iznos od 425,27 kn od 15. listopada 2010. do isplate

na iznos od 441,96 kn od 15. studenog 2010. do isplate

na iznos od 520,34 kn od 15. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 527,34 kn od 15. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 499,44 kn od 15. veljače 2011. do isplate

na iznos od 553,90 kn od 21. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 525,94 kn od 20. travnja 2011. do isplate

na iznos od 568,73 kn od 16. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 694,10 kn od 20. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 800,76 kn od 18. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 885,56 kn od 17. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 712,32 kn od 15. rujna 2011. do isplate

na iznos od 641,26 kn od 17. listopada 2011. do isplate

na iznos od 635,15 kn od 16. studenog 2011. do isplate

na iznos od 681,99 kn od 27. prosinca 2011. do isplate

na iznos od 731,65 kn od 27. siječnja 2012. do isplate

na iznos od 731,86 kn od 21. veljače 2012. do isplate

na iznos od 723,28 kn od 23. ožujka 2012. do isplate

na iznos od 715,12 kn od 19. travnja 2012. do isplate

na iznos od 738,86 kn od 1. lipnja 2012. do isplate

na iznos od 737,98 kn od 13. lipnja 2012. do isplate

na iznos od 719,76 kn od 25. srpnja 2012. do isplate

na iznos od 712,16 kn od 15. kolovoza 2012. do isplate

na iznos od 680,04 kn od 8. rujna 2012. do isplate

na iznos od 15.709,28 kn od 14. rujna 2012. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike H. o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. ("Narodne novine" br. 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena ("Narodne novine" br. 35/05), te od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je pod točkom I izreke utvrđeno da je tužba djelomično povučena za svotu od 7.691,39 kn a pod točkom II izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u svoti od 10.394,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom te je pod točkom III izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod točkom II izreke za parnični trošak sa kojim nije uspio a u svoti od 3.125,00 kn žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, uvažiti njegovu žalbu i preinačiti prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu, uz naknadu troškova žalbe.

3. Tuženik se žali protiv prvostupanjske presude te rješenja u dijelu pod točkom II i III izreke zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, preinačiti prvostupanjsku presudu a podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

4. Žalba tužitelja je osnovana dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a nisu počinjene niti bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda jasna i razumljiva te se može ispitati.

6. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 13. listopada 2021. nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu br. … kojega su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 27. lipnja 2007. na svotu od 26.358,10 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja s namjenom kupnje motornog vozila (dalje: Ugovor o kreditu) kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak jer predstavljaju ništetne odredbe ugovora, uz zahtjev za isplatu preplaćenih svota koje je tužitelj platio u ispunjenu označenih ugovornih odredbi.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti primjenom direktnog učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača za čija utvrđenja je sud vezan a tuženik nije dokazao da se na okolnost obavijesti koje su dane tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo pa primjenom pravila o vraćanju stečenog bez osnove te potom, po provedbi knjigovodstvenog vještačenja i očitovanja vještaka prema primjedbama tuženika, utvrđuje visinu tužbenog zahtjeva u vidu preplaćenih svota zbog tečajnih razlika u valuti CHF na dan isplate kredita i u vrijeme isplate pojedinih anuiteta a u odnosu na glavnicu i dosuđuje tužitelju 36.944,49 kn sa pripadajućim kamatama.

9. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

11. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

12. Ovo shvaćanje je također sukladno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

13. Tuženik međutim, radi utvrđenja činjenice da se o označenim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo nije predložio bilo kakve dokaze zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik

.

tvrdnjom kako su ugovorne odredbe jasne i lako razumljive

14. Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa budući da je saslušanjem tužitelja utvrđeno kako je tužitelj kupio automobil kao fizička osoba za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao svoj obrt već je bio zaposlen u poduzeću S. d.o.o. dok je teret dokaza ovog prigovora na tuženiku, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojeg ističe tuženik u žalbi.

15. Uz iznijeto, na sastanku predsjednika odjela Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik nije učinio.

16. Glede prigovora u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva se tuženiku ukazuje na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP gdje je propisano da, iznimno od odredbe stavka 1. tog članka (tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka dok je stavkom 3. istog članka određeno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika ali da sud može dopustiti preinaku i kad se tuženik protivi, ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

17. Tužitelj međutim, podneskom od 19. svibnja 2021. nije preinačio tužbu glede deklaratornog dijela zahtjeva budući da je u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP samo promijenio pojedine navode a kondemnatorni tužbeni zahtjev je smanjio pa nije bio potreban pristanak tuženika a kako je predmetnim pravomoćnim rješenjem u točki I izreke, jer protiv tog dijela rješenja tuženik izrijekom nije podnio žalbu, prvostupanjski sud odlučio o djelomičnom povlačenju tužbe, nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

18. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 109. ZPP a glede dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu pod točkom I. izreke treba

nego se u

reći kako se deklaratornom pravnom zaštitom ne ostvaruje tražbina odnose među strankama unosi izvjesnost i sigurnost te otklanjaju se nejasnoće u pogledu sadržaja uzajamnih prava i obveza čime se doprinosi sprječavanju povrede prava. Budući da se krajnji cilj deklaratorne pravne zaštite ostvaruje pravomoćnošću takve presude, nema niti potrebe niti mogućnosti za poduzimanje daljnjih procesnih aktivnosti u smislu primjene prisile. Tek kondemnatornim dijelom presude sud nalaže stranci određeno činjenje, trpljenje ili propuštanje.

19. Tražbina označava pravo na neko davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje te se predmet tražbine sastoji u izvršenju određene činidbe, odnosno određenom davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju pa tražbina predstavlja određenu činidbu koja mora biti

zreka presude

moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva (čl. 269. ZOO) a i mora biti određena ili odrediva kako bi sudska odluka mogla steći svojstvo ovršne isprave.

20. Dakle, u ovom slučaju tuženik iz izreke presude zna što treba činiti, propustiti ili trpjeti pa nije ostvaren žalbeni razlog neizvjesnosti glede sadržaja tužbenog zahtjeva.

21. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

22. Glede stajališta Suda Europske unije izraženog u presudi broj C-81/19 donijetoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koju u žalbi ukazuje tuženik, valja reći kako ta presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. a odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti

23. Neosnovano je i pozivanje tuženika na odluku Suda EU u predmetu C-81/19 jer se u njoj, po pitanju primjene Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odlučuje o bitno različitoj procesno-pravnoj, činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji u svezi sa ovdje spornim pravnim pitanjima ništetnosti, odredbi o valutnoj klauzuli budući da u ovoj parnici nije primijenjeno pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja s obzirom da su u odnosu na ništetnost utvrđena drukčija rješenja zbog čega dolazi do primjene Direktiva Vijeća 93/13.

24. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

26. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

27. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

29. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

30. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 26. listopada 2018. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu nastupila dana 14. lipnja 2018., tužba tužitelja, čiji zahtjev je tijekom postupka smanjen, je podnijeta u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

31. Nalaz i mišljenje te jasno dodatno izjašnjenje vještaka, nakon kojega tuženik nije imao dokaznih prijedloga, je prvostupanjski sud pravilno u cijelosti prihvatio te zakonito zaključio, prema izjašnjenju vještaka, kako bi izračunom na način kako to predlaže tuženik, da se obračunom razlike anuiteta prebija porast kamate i smanjuje otplata glavnice, izračunata tečajna razlika anuiteta takvim izračunom bila umanjena za transferiranu tečajnu razliku po kamati čime bi se za pojedine plaćene anuitete pokazala negativna tečajna razlika anuiteta u odnosu na početni tečaj i u slučaju kad bi anuitet bio plaćen po višem tečaju te bi tečaj plaćanja bio viši a tečajna razlika negativna, što predstavlja neispravnu metodologiju izračuna tečajne razlike u ovom slučaju.

32. Stoga je prema nalazu i mišljenju vještaka, izrađenom sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, prvostupanjski sud pravilno prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu i glede kojega nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

33. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja se ukazuje kako je tužitelj izvršio svoju ugovornu obvezu uplatom mjesečnih anuiteta unaprijed pri čemu činjenica da je ta uplata možebitno izvršena od strane treće osobe nije odlučna s obzirom da je uplata nesporno izvršena naime obveze tužitelja iz predmetnog ugovora o kreditu i to uplatom na račun tuženika po Ugovoru o kreditu.

34. Slijedom svega iznijetog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

35. Odluka o parničnom trošku u dijelu pod točkom II i III izreke pobijanog rješenja donijeta je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio sa deklaratornim dijelom zahtjeva te je povukao zahtjev na isplatu u omjeru od 17 %

tužitelj nije uspio samo u

zbog čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako

razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva imajući na umu deklaratorni i kondemnatorni dio zahtjeva a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

36. Trošak podneska tužitelja od 19. svibnja 2019 je nadalje priznat i pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP a prema odredbi Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – dalje: Tarifa) jer se radi o obrazloženom podnesku pa tako nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika u odnosu na dio prvostupanjskog rješenja pod točkom II i III izreke.

37. Prvostupanjski sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 6. veljače 2019. pogrešnom primjenom Tbr. 8.1. Tarife jer ovaj podnesak predstavlja obrazloženu radnju tužitelja koja je bila potrebna radi vođenja parnice dok se na ročištima održanim 15. travnja 2019. i 13. listopada 2021. raspravljalo o glavnoj stvari te je trošak tih ročišta trebalo priznati primjenom odredbe Tbr. 9.1. Tarife.

38. Zbog toga je za trošak sastava podneska od 6. veljače 2019. trebalo obrediti daljnjih 100 bodova, za trošak pristupa na ročište održano 15. travnja 2019. daljnjih 50 bodova a za ročište održano 13. listopada 2021. 100 bodova ili ukupno 2.500 bodova, uz trošak poreza ukupno 3.125,00 kn odnosno, 414,76 eura.

39. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio u cijelosti, primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP tužitelju je priznat trošak sastava predmetne žalbe (vrijednost predmeta žalbe 3.125,00 kn) i prema Tbr. 10.3. Tarife obrediti 25 bodova uz trošak poreza od 62,50 kn ili ukupno 312,50 kn-41,48 eura te primjenom odredbe čl. 166. st.

2. ZPP o troškovima cijelog postupka odlučiti jednom odlukom tako, da je tuženiku naloženo platiti tužitelju daljnji parnični trošak u svoti od 456,24 eura sa pripadajućim kamatama sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

40. Tako je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tužitelja i preinačeno pobijano prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom II izreke za parnični trošak sa kojim tužitelj nije uspio a na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđen dio prvostupanjskog rješenja pod točkom II i III izreke.

U Zagrebu, 9. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis, v.r.

.