Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1243/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. G. O. iz O., OIB …, koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u O., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-561/2019-33 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-561/2019-33 od 11. siječnja 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., IV. i V. izreke.

II. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku R. A. d.d. isplatiti tužiteljici L. G. O. iznos od 8,02 EUR / 60,44 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. 9. 2006. do isplate, iznos od 13,63 EUR / 102,69 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 31. 10. 2006. do isplate, te iznos od 0,50 EUR / 3,77 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 31.

12. 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je u razdoblju od 31.12.2006. do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1.1. 2008. pa do isplate po stopi koja tužiteljici pripada kao sudionici u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 62,5 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2024. do isplate po stopi koja tužiteljici pripada kao sudionici u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: … sklopljenog između tužitelja L. G. O., OIB: … iz O., i tuženika R. A. d.d., Z., OIB: … sklopljenog dana 25.

7. 2006., solemniziranog pod brojem … kod Javnog bilježnika T. K. iz O., te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to:

- čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.,"

- čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća".

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju L. G. O. iz O., OIB …, sljedeće iznose zajedno sa zateznim kamatama koje su u razdoblju od 1. 1. 2008. pa do 30. 6. 2011. iznosile 14% godišnje, u razdoblju od 1. 7. 2011. pa do 31. 7. 2015. iznosile 12%, u razdoblju od 1. 8. 2015. pa do 31. 12. 2015. iznosile 8,14%, u razdoblju od 1. 1. 2016. pa do 30. 6. 2016. iznosile 8,05%, a od 1. 7. 2016. pa do 31.

12. 2022. zatezne kamate po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. 1. 2023. pa nadalje zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućim od dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate i to:

- iznos od 5,77 EUR1 / 43,44 HRK s dospijećem 30. 11. 2007.,

- iznos od 5,67 EUR / 42,73 HRK s dospijećem 31. 12. 2007.,

- iznos od 5,85 EUR / 44,05 HRK s dospijećem 31. 1. 2008.,

- iznos od 5,84 EUR / 44,01 HRK s dospijećem 29. 2. 2008.,

- iznos od 7,26 EUR / 54,71 HRK s dospijećem 31. 3. 2008.,

- iznos od 5,83 EUR / 43,90 HRK s dospijećem 30. 4. 2008.,

- iznos od 8,74 EUR / 65,86 HRK s dospijećem 31. 5. 2008.,

- iznos od 8,74 EUR / 65,89 HRK s dospijećem 30. 6. 2008.,

- iznos od 8,77 EUR / 66,10 HRK s dospijećem 31. 7. 2008.,

- iznos od 8,71 EUR / 65,59 HRK s dospijećem 31. 8. 2008.,

- iznos od 8,71 EUR / 65,61 HRK s dospijećem 30. 9. 2008.,

- iznos od 9,17 EUR / 69,11 HRK s dospijećem 31. 10. 2008.,

- iznos od 20,25 EUR / 152,61 HRK s dospijećem 30. 11. 2008.,

- iznos od 9,27 EUR / 69,82 HRK s dospijećem 31. 12. 2008.,

- iznos od 27,19 EUR / 204,88 HRK s dospijećem 31. 1. 2009.,

- iznos od 24,43 EUR / 184,06 HRK s dospijećem 28. 2. 2009.,

- iznos od 24,59 EUR / 185,29 HRK s dospijećem 31. 3. 2009.,

- iznos od 14,57 EUR / 109,76 HRK s dospijećem 30. 4. 2009.,

- iznos od 59,69 EUR / 449,71 HRK s dospijećem 31. 5. 2009.,

- iznos od 36,67 EUR / 276,28 HRK s dospijećem 30. 6. 2009.,

- iznos od 37,94 EUR / 285,83 HRK s dospijećem 31. 7. 2009.,

- iznos od 38,52 EUR / 290,25 HRK s dospijećem 31. 8. 2009.,

- iznos od 37,38 EUR / 281,63 HRK s dospijećem 30. 9. 2009.,

- iznos od 14,27 EUR / 107,55 HRK s dospijećem 31. 10. 2009.,

- iznos od 14,46 EUR / 108,97 HRK s dospijećem 30. 11. 2009.,

- iznos od 14,37 EUR / 108,23 HRK s dospijećem 31. 12. 2009.,

- iznos od 77,43 EUR / 583,42 HRK s dospijećem 31. 1. 2010.,

- iznos od 37,93 EUR / 285,78 HRK s dospijećem 28. 2. 2010.,

- iznos od 15,07 EUR / 113,56 HRK s dospijećem 31. 3. 2010.,

- iznos od 104,02 EUR / 783,71 HRK s dospijećem 30. 4. 2010.,

- iznos od 37,53 EUR / 282,78 HRK s dospijećem 31. 5. 2010.,

- iznos od 37,74 EUR / 284,34 HRK s dospijećem 30. 6. 2010.,

- iznos od 76,05 EUR / 573,02 HRK s dospijećem 31. 7. 2010.,

- iznos od 16,69 EUR / 125,74 HRK s dospijećem 31. 8. 2010.,

- iznos od 59,83 EUR / 450,81 HRK s dospijećem 30. 9. 2010.,

- iznos od 70,97 EUR / 534,74 HRK s dospijećem 31. 10. 2010.,

- iznos od 64,11 EUR / 483,01 HRK s dospijećem 30. 11. 2010.,

- iznos od 38,73 EUR / 291,81 HRK s dospijećem 31. 12. 2010.,

- iznos od 83,05 EUR / 625,72 HRK s dospijećem 31. 1. 2011.,

- iznos od 80,95 EUR / 609,91 HRK s dospijećem 28. 2. 2011.,

- iznos od 80,93 EUR / 609,76 HRK s dospijećem 31. 3. 2011.,

- iznos od 16,94 EUR / 127,67 HRK s dospijećem 30. 4. 2011.,

- iznos od 119,03 EUR / 896,86 HRK s dospijećem 31. 5. 2011.,

- iznos od 90,81 EUR / 684,24 HRK s dospijećem 30. 6. 2011.,

- iznos od 91,79 EUR / 691,59 HRK s dospijećem 31. 7. 2011.,

- iznos od 19,57 EUR / 147,47 HRK s dospijećem 31. 8. 2011.,

- iznos od 18,29 EUR / 137,80 HRK s dospijećem 30. 9. 2011.,

- iznos od 16,56 EUR / 124,76 HRK s dospijećem 31. 10. 2011.,

- iznos od 139,24 EUR / 1.049,08 HRK s dospijećem 30. 11. 2011.,

- iznos od 16,75 EUR / 126,22 HRK s dospijećem 31. 12. 2011.,

- iznos od 163,36 EUR / 1.230,80 HRK s dospijećem 31. 1. 2012.,

- iznos od 17,32 EUR / 130,48 HRK s dospijećem 29. 2. 2012.,

- iznos od 186,03 EUR / 1.401,68 HRK s dospijećem 31. 3. 2012.,

- iznos od 17,18 EUR / 129,41 HRK s dospijećem 30. 4. 2012.,

- iznos od 181,51 EUR / 1.367,58 HRK s dospijećem 31. 5. 2012.,

- iznos od 97,39 EUR / 733,79 HRK s dospijećem 30. 6. 2012.,

- iznos od 110,77 EUR / 834,58 HRK s dospijećem 31. 7. 2012.,

- iznos od 93,44 EUR / 704,03 HRK s dospijećem 31. 8. 2012.,

- iznos od 110,76 EUR / 834,51 HRK s dospijećem 30. 9. 2012.,

- iznos od 104,18 EUR / 784,98 HRK s dospijećem 31. 10. 2012.,

- iznos od 103,39 EUR / 779,01 HRK s dospijećem 30. 11. 2012.,

- iznos od 89,18 EUR / 671,91 HRK s dospijećem 31. 12. 2012.,

- iznos od 16,85 EUR / 126,92 HRK s dospijećem 31. 1. 2013.,

- iznos od 69,55 EUR / 523,99 HRK s dospijećem 28. 2. 2013.,

- iznos od 35,73 EUR / 269,19 HRK s dospijećem 31. 3. 2013.,

- iznos od 17,00 EUR / 128,08 HRK s dospijećem 30. 4. 2013.,

- iznos od 87,82 EUR / 661,71 HRK s dospijećem 31. 5. 2013.,

- iznos od 16,64 EUR / 125,36 HRK s dospijećem 30. 6. 2013.,

- iznos od 89,76 EUR / 676,29 HRK s dospijećem 30. 7. 2013.,

- iznos od 16,91 EUR / 127,41 HRK s dospijećem 30. 8. 2013.,

- iznos od 84,46 EUR / 636,38 HRK s dospijećem 30. 9. 2013.,

sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa zajedno s pripadajućim kamatama se odbija i to za:

- iznos od 8,02 EUR / 60,44 HRK s dospijećem 30. 9. 2006.,

- iznos od 13,63 EUR / 102,69 HRK s dospijećem 31. 10. 2006.,

- iznos od 0,50 EUR / 3,77 HRK s dospijećem 31. 12. 2006.,

kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov prigovor prijeboja koji glasi:

" Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 237,12 EUR / 1.786,56 HRK zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana isplate pojedinog iznosa anuiteta, navedenih u nalazu i mišljenju vještaka, i to do dana 31. prosinca 2007. godine određenim temeljem čl. 1. st. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

V. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, tužitelju L. G. O. iz O., OIB …, platiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.474,07 eura / 18.640,88 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.“

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II., IV. i V. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbe.

3. Tužiteljica istu presudu žalbom pobija u dijelu pod toč. III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže njezino preinačenje u skladu s navodima žalbe, uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. 7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer tuženiku niti na koji način nije bilo onemogućeno raspravljanje i sudjelovanje u postupku pred prvostupanjskim sudom. Na žalbeni navod tuženika da nije izveden dokaz saslušanjem stranaka, valja navesti da je sud prvog stupnja saslušao tužiteljicu, dok je tuženik na pripremnom ročištu odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoga zaposlenika. Sud prvog stupnja osnovano je odbio njegov dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, jer je ispunjenje zahtjeva transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03 trgovcu (tuženiku), a ne na javnom bilježniku. Stoga je taj dokazni prijedlog tuženika osnovano odbijen.

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji u žalbu ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. U postupku je utvrđeno da su stranke 27.7.2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 24.533,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita radi kupnje vozila. Kredit je otplaćivan jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita.

10. Utvrđeno je nadalje da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik, da je kredit u cijelosti otplaćen te da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta promijenjena jednostranom odlukom tuženika i to s početnih 5,20% pa do 7,75% godišnje, a istovremeno je rastao i tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da izračun razlike više plaćene kamate iznosi 1.030,69 EUR/7.765,63 kn, dok tečajna razlika iznosi 2.236,23 EUR/17.602,58 kn i to je razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike, dok samo pozitivna tečaja razlika iznosi 2.573,35 EUR/19.389,04 kn. Tuženik je nakon provedenog vještačenja istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova negativne tečajne razlike u iznosu od 237,12 EUR/1.786,56 kn.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

12. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

13. Isto tako, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

14. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača kojima je utvrđeno da su sporne ugovorene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke i na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te su one suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, izuzev za iznos 22,15 EUR/166,88 kn, te je temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF po pravilima stečenog bez osnove. Ujedno je odbio tuženikov prigovor prijeboja, ocijenivši da je podneen izan petogodišnjeg zastarnog roka.

15. Suprotno navodima žalbe, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

16. U citiranim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

17. Tuženik u postupku nije dokazao, niti je predlagao relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bila informirana o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužiteljice kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

18. Isto tako, tuženik nije u postupku dokazao da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, potrošaču prilikom sklapanja ugovora moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

19. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

20. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužiteljicu bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužiteljice kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

21. Suprotno navodima žalitelja tužiteljica je „potrošač“ u smislu odredbe članka 3. točke 2. ZZP/03, jer je kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili slobodnog zanimanja predmetni kredit podigla radi kupnje automobila, a kako tuženik tijekom postupka nije doveo u pitanje poziciju tužiteljice kao potrošača, već joj je naprotiv odobrio isplatu predmetnog kredita i kontrolirao njegovu namjenu, potpuno su promašeni njegovi navodi žalbe kojima tužiteljici sada osporava status potrošača.

22. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa kredita sud prvog stupnja pravilno je temeljio na razlici između mjesečnih anuiteta plaćenih prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i onih koje je tužiteljica platila prema promjenjivoj kamatnoj stopi, te razlici u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, koje je tuženik jednostrano mijenjao, te je utvrdivši ništetnost pojedinih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, osnovano prihvatio dio tužbenog zahtjeva pod toč. I. i II. izreke pobijane presude.

23. Utvrđivanjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uspostavljena se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužiteljica kao potrošač dovedena u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen primjenom kamatne stope i tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

24. Vezano za navode žalitelja da provedenim financijskim vještačenjem prilikom utvrđivanja preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, nisu uzeti u obzir manje plaćene iznosi anuiteta na temelju smanjenja tečaja CHF (tzv. negativne tečajne razlike), valja navesti da je predmet ovoga spora utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, zbog toga što su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđene ništetnima. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, to prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

25. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva pod toč. III. izreke pobijane presude. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom i od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 15.5.2019. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

26. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača. Zato u pogledu zahtjeva za povratom ništetnost naknade za prijevremenu otplatu kredita, petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20, a to je u konkretnom slučaju tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, odnosno danom donošenjem ove drugostupanjske presude.

27. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su iznosi navedeni u toč. III. izreke ( iznos od 8,02 EUR / 60,44 HRK s dospijećem 30. 9. 2006., iznos od 13,63 EUR / 102,69 HRK s dospijećem 31. 10. 2006. i iznos od 0,50 EUR / 3,77 HRK s dospijećem 31. 12. 2006.) zastarjeli. Zbog iznijetih razloga valjalo je u tom pobijanom dijelu žalbu tužiteljice prihvatiti i temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti toč. III. pobijane presude i tužiteljici dosuditi navedene mjesečne iznose za zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

28. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi, u obvezi je platiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate. Pritom valja navesti da je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila isplatu zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose navedene u toč. II. i III. izreke od dospijeća do isplate, no kako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da su to ustvari datumi plaćanja pojedinih anuiteta kredita od strane tužiteljice, to prvostupanjska presuda u tom dijelu nije dirana.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl.154. st. 1. ZPP, te su sve parnične radnje pravilno utvrđene. Kako u smislu Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa), sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenom tarife i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prvostupanjska presuda je donesena nakon stupanja na snagu navedene Tarife, pravilno je prvostupanjski sud priznate parnične radnje obračunao prema vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 54.), te toj odluci tuženik neutemeljeno prigovara.

30. Tužiteljici, koja je u cijelosti uspjela u žalbenom postupku (vps. žalbe iznosi 22,05 EUR/166,13 kn) primjenom Tbr. 10/.1. Tarife priznat je zatraženi trošak sastava žalbe u iznosu od 62,5 EUR, dok joj nije dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu, jer kao potrošač sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23) nije obveznik plaćanja sudske pristojbe. Zatezne kamate na parnični trošak tužiteljici dosuđene su temeljem odredbe čl. 30 st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj („Narodne novine,“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17., 131/20 i 114/22

– dalje: OZ).

31. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. t. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 9. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.