REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-611/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić&Toš d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-376/2023 od 21. prosinca 2023., 9. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-376/2023 od 21. prosinca 2023.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 268,44 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-376/2023 od 21. prosinca 2023. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.730,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.105,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu broj 228-50-3708360 (dalje: Ugovor) kojeg su 3. listopada 2006. sklopili Željko Pletković i tuženik, kojim je Željku Pletkoviću odobren kredit u valuti CHF u iznosu od 23.439,44 CHF koji je otplaćen u cijelosti. Korisnik kredita je 11. listopada 2019. s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine i tužitelju ustupio tražbinu koju je stekao prema tuženiku po osnovi ništetnih i nepoštenih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita.

3. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj postavio kao osoba kojoj je ustupljena tražbina koju je Željko Pletković stekao prema tuženiku po osnovi ništetnih odredaba Ugovora kojeg je sklopio s tuženikom 3. listopada 2006., tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 2.730,01 EUR na ime ustupljene tražbine. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ocjenjujući da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, odnosno da nije odlučno što tužitelj nije potrošač, da je identitet tražbine određen strankama Ugovora o kreditu iz kojeg tražbina potječe po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ocijenio je neosnovanim i prigovor zastare potraživanja, pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), s obzirom na činjenicu da je zastarni rok u ovom slučaju pet godina, da je sukladno članku 241. ZOO-a došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. te je zastara ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, 14. lipnja 2018., slijedom čega je predmetna tužba podnesena 16. veljače 2023. prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO. Aktivnu legitimaciju prvostupanjski sud je cijenio kroz odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a. Iz obrazloženja proizlazi da se sud poziva i na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) s obrazloženjem da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U konkretnom slučaju nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača o čemu su donesene odluke u pravomoćnoj presudi poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojim je utvrđeno da je tuženik u vremenu od 1. studenog 204. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Saslušanjem korisnika kredita prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije dao informacije o valutnoj klauzuli, objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice takvog ugovaranja. Visina pretplaćenih anuiteta nije bila sporna, a prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom s kamatama na preplaćene anuitete od stjecaja prema članku 323. ZOO-a, članku 1115. ZOO-a i članku 29. stavku 2. ZOO-a. Odluka o trošku postupka sud je donio primjenom odredbe članaka 154. i 155. ZPP-a.

4. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (pravo na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost stranaka), ukazujući i na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Tuženik u bitnome ponavlja navode iznijete tijekom postupka osporavajući pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o njegovim prigovorima kojima se protivio tužbenom zahtjevu. Obrazlažući žalbene navode tuženik ponovljeno ističe nedostatak aktivne legitimacije, budući da tužitelj nije potrošač pa ne može zahtjev temeljiti na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tuženik tvrdi da se odredba članka 502.c ZPP-a u ovom slučaju ne može primijeniti te da je trebalo primijeniti odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) da se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite može pozvati samo potrošač koji je osobno pokrenuo postupak protiv trgovca. Tuženik smatra da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene i ne mogu se primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a korisniku kredita je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te su pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će se vezati ugovor. Također tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača, smatrajući da bi prvostupanjski sud u slučaju pravilne primjene prava utvrdio da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača. Osporava pravilnost zaključka suda i o prigovoru zastare, jer se radi o djelomičnoj ništetnosti ispunjenog ugovora i eventualno zabrani manjeg značaja, a utvrđenje da je tuženik nesavjesni stjecatelj je suprotno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. prema kojem se kod ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane smatraju savjesnim stjecateljima. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev i odrediti da tužitelj naknadi parnični trošak tuženiku kao i trošak ove žalbe s zakonskim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke ili ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava tuženikove žalbene navode kao neosnovane, predlaže tuženikovu žalbu odbiti, tužitelj traži naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 268,44 EUR.

6. Žalba nije osnovana.

7. Presuda je ispitana na temelju odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 467. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio, presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi neosnovano ukazuje.

9. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a). Uvodno se ističe da je predmetni spor, spor male vrijednosti, a pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u sporu male vrijednosti, nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku, pa su takvi žalbeni navodi neprihvatljivi kao žalbena osnova za ispitivanje prvostupanjske presude, budući da odredba članka 467. stavka 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. ZPP-a provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Ovaj sud stoga nije ispitivao tuženikove žalbene navode kojima je iznosio nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama.

10. Tužiteljeva tražbina se temelji na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnika kredita Željka Pletkovića (potrošača) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao ugovorom o ustupu tražbine s korisnikom kredita i predmet ovoga spora odnosi se na povrat iznosa kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja je tražbina povrata stečenog bez osnove tužitelju ustupljena Ugovorom o ustupu tražbine koji je tužitelj 11. listopada 2019. sklopio s Željkom Pletkovićem.

11. Nije osnovan žalbeni navod da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a. Naime, odredba članka 502.c ZPP-a koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

12. Što se tiče pružene kolektivne zaštite potrošača, nesporno je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/2012 između tužitelja Potrošača - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i na tuženoj strani banaka među kojima i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Ta je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

13. Što se tiče cesije, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (članak 80. stavak 1. ZOO-a). Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je tuženik stekao utuženi novčani iznos. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

14. Nije moguće dovesti u vezu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. godine poslovni broj Su-IV-222/04 jer žalitelj nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu o nepoštenosti ugovornih odredbi u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima, a u individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti žalitelj nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s navedenim pravilima o zaštiti potrošača, iako je to mogao odgovarajućim dokaznim sredstvima.

15. Neosnovano tuženik navodi u žalbi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (zajamčeno temeljem članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Naime, u konkretnom slučaju mjerodavno pravo je pravilno tumačeno i primijenjeno, u pobijanoj su presudi izneseni i obrazloženi dostatni i pravno relevantni razlozi za njezino donošenje, tako da učinci pobijane presude ne dovode do povrede tuženikovih prava zajamčenih Ustavom. Time što je tuženik nezadovoljan odlukom suda, pored pravilno prevedenog dokaznog postupka primjenom odredba parničnog postupka, nisu povrijeđene odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i tuženik je dobio obrazloženu odluku prvostupanjskog suda kao i pravo na ulaganje pravnog lijeka.

16. Neosnovan je žalbeni navod o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja. Naime, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pravilno pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem postupku se radilo o kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora koje su banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapale s potrošačima, u koju kategoriju ulazi i ugovor kojeg je s tuženikom sklopio kao korisnik kredita Željko Pletković. Također, sukladno članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača primjenjiva je i na konkretnu situaciju, kada se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita ustupio tražbinu s osnove preplaćenih sredstava po ništetnim odredbama predmetnog ugovora.

17. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je prigovor zastare neosnovan. Tužitelj ima prema dužniku, ovdje tuženiku, ista prava koja je imao ustupitelj prema dužniku do ustupanja, a to znači da je zastarni rok za tužitelja onaj zastarni rok koji se odnosi i na njegova prednika. U tom smislu je sud pravilno ocijenio da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, a prvostupanjski sud je slijedom navedenog pravilno utvrdio da je predmetna tužba podnesena 17. veljače 2023. podnesena u roku iz članka 225. ZPP-a. U prilog tome upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22. Neosnovan je i žalbeni navod da bi se radilo o zabrani manjeg značenja. U konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja, kako to smatra tuženik, stoga tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora.

18. U individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača i žalbom neosnovano dovodi u pitanje takav zaključak prvostupanjskog suda. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021). Za navesti je odredbe članka 81. stavaka 1. i 4. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, 46/07 i 79/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Dakle,za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao. Iz iskaza svjedoka, korisnika kredita (predloženog po obje strane) proizlazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, odnosno da je korisniku kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti upravo tuženik. Stoga je prvostupanjski sud, osnovano zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Po ocjeni ovoga suda nije povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu jednakost time što je prvostupanjski sud odbio tuženikov dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, radi utvrđenja da je ugovornim stranama ugovor bio jasan i razumljiv odnosno da održava njihovu pravu volju (list 480. spisa). Predloženo dokazno sredstvo nije odgovarajuće za ispitivanje i dokazivanje odlučne činjenice da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi. Tome valja dodati da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-4372/2021, U-III-3891/2022) Ustavni sud Republike Hrvatske iznio stajalište da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu ne može potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti. Daljnjih dokaznih prijedloga tuženik nije imao.

19. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita, stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju pa posljedično tome kamate na pojedine iznose dosudio od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove.

20. Valjalo je slijedom navedenog odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu valjalo je odbiti jer ovaj trošak nije bio potreban radi vođenje parnice stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude sukladno članku 155. stavku 1. ZPP-a.

Zagreb, 9. srpnja 2024.

Sudac

Ivana Mlinarić

Broj zapisa: 9-3086a-1edb8

Kontrolni broj: 0113e-dd8f3-6c987

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.