Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-566/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:…, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-228/2019-46 od 20. ožujka 2024. te rješenja istog suda posl. br. Pr- 228/2019-8 od 10. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj dana 9. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-228/2019-46 od 20. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i pod točkom II. izreke kojom je tužitelju dosuđen iznos od 27,90 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2011. do isplate te pod točkom III. izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 881,78 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2024. do isplate, kao i rješenje Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-228/2019-8 od 10. rujna 2020. u dijelu izreke pod točkom II.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr- 228/2019-46 od 20. ožujka 2024. u pobijanom dijelu izreke pod točkom II. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 27,90 € (za iznos od 1.506,67 €) te u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove preko iznosa od 881,78 € (za iznos od 2.664,33 €) i sudi:

1. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.506,67 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.664,33 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 211,52 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za aktivno dežurstvo bruto iznos od 241,39 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za prekovremeni rad s dodacima bruto iznos od 1.534,57 € sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 15. 11. 2011. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.546,12 € sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 20. ožujka 2024. do isplate.

1.2. Isto tako, rješenjem istog suda posl. br. Pr-228/2019-8 od 10. rujna 2020. pod točkom I. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 250,00 kn/33,18 €[1] , dok je pod točkom II. izreke odbijen preostali dio zahtjeva od 750,00 kn/99,54 €, a pod točkom III. izreke da se ovrha na temelju tog rješenja može tražiti prije njegove pravomoćnosti.

2. Protiv navedene presude i rješenja, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 -Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 €.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći s osnova prekovremenog rada i ostalih dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe-Hrvatska kopnena vojska za razdoblje od listopada 2011. do kolovoza 2014. sve sa pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao i žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak o teretu dokaza nejasni te pobijana presuda sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama kako to osnovano ističe tuženik. Međutim, primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu moguće preinačiti u tom dijelu temeljem stanja spisa.

6. U žalbenoj fazi postupka sporno je na kojoj je od parničnih stranaka teret dokazivanja činjenice da li je tužitelj u utuženom razdoblju koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada, ili je koristio slobodne dane po nekoj drugoj osnovi te posljedično i zavisno od toga da li je pravilno odlučio sud prvog stupnja kada je svoju odluku temeljio na drugoj varijanti nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u kojoj se iznos koji bi tužitelju pripadao s osnova naknade za prekovremeni rad ne umanjuje za korištenje slobodnih dana.

7. Sud prvog stupnja u odnosu na tužbeni zahtjev prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u kojem od ukupno utvrđenih prekovremenih sati nisu oduzeti slobodni dani koje je tužitelj prema evidencijama tuženika stvarno koristio, jer da je dužnost tuženika bila postupati sukladno odredbi članka 4. stavka 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine broj" 149/09. – dalje: ZR) tj. da vodi evidencije o radnom vremenu, kao i evidenciju o korištenju slobodnih dana, koja bi sadržavala precizne podatke o tome po kojoj točno osnovi su korišteni i odobreni te da o korištenju slobodnih dana donese posebno rješenje, pa kako tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi kada su, u kojem trajanju i za koji prekovremeni rad odobravani pojedini slobodni dani te kako postoji niz sudskih odluka u kojima je sud zauzeo stav da je kod nedostatnih/nepreciznih podataka o iskorištenim slobodnim danima osnovano uzeti u obzir izračun vještaka u varijanti bez oduzimanja slobodnih dana, odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom II.

8. Međutim, takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti kao pravilna te osnovano tuženik ističe da je takav zaključak prvostupanjskog suda proturječan stanju spisa.

9. Osnovano prigovara žalitelj, a proizlazilo bi iz spisu priležećih Evidencija radnog vremena, da je korištenje slobodnih dana evidentirano u dnevnim i mjesečnim evidencijama, da je za svaki mjesec naznačen broj sati iskorištenih na ime slobodnih dana ostvarenih preraspodjelom radnog vremena, iz čega bi proizlazilo, suprotno zaključku suda prvog stupnja da je tuženik vodio evidenciju o radnom vremenu tužitelja, te da je od ukupno utvrđenih prekovremenih sati trebalo oduzeti korištene slobodne dane.

10. Naime, iz Evidencija o radnom vremenu koje prileže u spisu, jasno i decidirano proizlazi da su tužitelju upisani slobodni dani pod oznakom "Sd" i to nakon straže, dežurstva i prekovremenog rada, a svaka navedena mjesečna Evidencija o radnom vremenu je potpisana po tužitelju i poručniku kao ovlaštenoj osobi koja odlučuje o potrebama rada. Stoga su neosnovani navodi da u spisu predmeta ne postoji niti jedno dokazno sredstvo koje potvrđuje da je tužitelj iskoristio slobodne dane.

11. Žalitelj u žalbi ističe da prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi kada su, u kojem trajanju i za koji prekovremeni rad odobravani pojedini slobodni dani jer u tom slučaju niti vještak ne bi bio u mogućnosti sastaviti varijantu izračuna u kojoj je uračunao iskorištene slobodne dane koji su evidentirani u pisanoj evidenciji o radnom angažmanu tužitelja. Naime, vještak je u trećoj varijanti izračuna dugovanja uzeo u obzir evidentirane slobodne dane na način da je prvenstveno utvrdio koliko je slobodnih dana tužitelj ostvario s osnove straže i dežurstva i te dane nije koristio za umanjenje prekovremenih sati.

12. Dakle, iz dnevnih Evidencija radnog vremena razvidno je da su donošene od poručnika i da su u njima jasno označeni slobodni dani nakon straže, dežurstva ili prekovremenog rada, a osim toga je i razvidno da taj dan tužitelj nije bio na radu već je koristio slobodni dan, slijedom čega je razvidno da je tuženik na taj način zapravo i donosio naloge o preraspodjeli ostvarenih sati u obliku dnevnih evidencija radnog vremena pa činjenica da spisu ne priležu neki "posebni" Nalozi o korištenju slobodnih dana, ne znači da nije bilo preraspodjele radnog vremena u tom smislu jer navedeno proizlazi iz dnevnih Evidencija radnog vremena, a tužitelj ne može ostvarivati pravo na slobodne dane i pravo na isplatu razlike plaće.

13. Također, prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da u situaciji kada postoji spor među strankama u vezi s korištenjem slobodnih dana da je teret dokaza na tuženiku u smislu odredbe čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 6/11, 82/12 , 88/12 i 73/13 u daljnjem tekstu: ZR-a/09).

14. Naime, prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR-a/09, odnosno odredbi čl. 135. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14 i 127/17, u daljnjem tekstu: ZR-a/14), propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZR-a/09, odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR-a/14 , teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim, kako je tuženik tijekom postupka na pravno relevantan način dokazao da su slobodni dani, koje je tužitelj iskoristio, u vezi s odrađenim prekovremenim radom, a kako proizlazi iz Dnevnih evidencija radnog vremena gdje je točno razvidno da tužitelj nije radio za vrijeme priznatog slobodnog dana na temelju prekovremenog rada ili dežurstva, to je pogrešno odlučio sud prvog stupnja kada je prihvatio drugu varijantu nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u kojoj naknada za prekovremeni rad i ostalo nisu umanjeni s osnova korištenja slobodnih dana, slijedom čega je u tom smislu valjalo prihvatiti treću varijantu nalaza jer tužitelj nije pružio suprotne dokaze odnosno da je takve slobodne dane koristio po drugoj osnovi od ostvarenog prekovremenog rada.

15. Dakle, budući da tužitelj evidenciju tuženika nije osporio, a niti se iz njegovih navoda moglo zaključiti da je ostvarene slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne na ime ostvarenih prekovremenih sati rada, to je valjalo pravilno prihvatiti varijantu knjigovodstvenog vještačenja u kojoj su ostvareni prekovremeni sati rada umanjeni za korištene slobodne dane. (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 4029/2019-2 od 26. siječnja 2021.).

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je prema trećoj varijanti nalaza utvrđeno da bi tužitelju prema izvodu iz dnevne evidencije i tabelarnom prikazu ostvarenih sati rada u razdoblju od lipnja 2011.do 27. kolovoza 2014. pripadala razlika plaće u iznosu od 2.029,00 kn/269,29 € od čega se iznos od 1.818,78 kn/241,39 € odnosi na razliku plaće za aktivno dežurstvo, dok se iznos od 210,22 kn/27.90 € odnosi na prekovremeni rad s dodacima za rad noću.

17. Slijedom navedenog, kako je tužitelju pod točkom II. izreke dosuđen bruto iznos od 1.534,57 €/ 11.562,22 kn to je prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom II. valjalo preinačiti preko iznosa od 27.90 €/210,22 kn (za iznos od 1.506,67 €/11.352,01 kn), temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP i odbiti zahtjev tužitelja te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke, dok je u preostalom dijelu žalba tuženika u dijelu izreke pod točkom I. neosnovana te je odlučeno kao u izreci pod točkom I. temeljem odredbe čl. 368. ZPP.

18. U pogledu odluke o parničnom trošku, valja reći da neosnovano tuženik ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu odluke o parničnom trošku kada je priznavao tužitelju za pojedine parnične radnje trošak u visini 100 bodova, budući se prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

19. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je tužitelj tužbeni zahtjev za isplatu najprije postavio u tužbi u iznosu od 3.318,07 €/25.000,00 kn, potom je u podnesku od 14. listopada 2020. potraživao iznos od 16.311,40 € /122.898,24 kn te u podnesku od 23. siječnja 2024. u iznosu od 1.775,97 €/13.381,03 kn, dakle, smanjio ga i postupajući na taj način djelomično povukao tužbu, u kojem slučaju u odnosu na povučeni dio tužbe nema mjesta procjenjivanju uspjeha u sporu, već tuženiku za povučeni dio tužbe pripada pravo na parnični trošak sukladno odredbi čl. 158. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Međutim, kako navedeni podnesak tužitelja od 14. listopada 2020., a koji je tuženiku uručen na ročištu 14. listopada 2020. predstavlja obavijest o povlačenju tužbe, pa je tuženik u smislu odredbe čl. 164. st. 8. ZPP bio dužan zahtjev za naknadu troškova staviti u roku od 15 dana nakon primitka navedenog podneska, a što je propustio učiniti, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadom parničnog troška uslijed djelomičnog povlačenja nepravovremen tako da mu pravilno nije dosuđen parnični trošak te je njegova žalba u tom dijelu neosnovana.

20. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženika glede odluke o parničnom trošku tužitelja u odnosu na podneske koji nisu bili potrebni radi vođenja postupka. Naime, sud prvog stupnja pogrešno je priznao tužitelju trošak sastava žalbe od 17. srpnja 2019. u iznosu od 99,54 € jer je takva žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te potvrđeno rješenje kojim se sud oglasio mjesno nenadležnim. Također, prvostupanjski sud je pogrešno tužitelju priznao kao potreban trošak, trošak sastava podneska od 9. ožujka 2022. te trošak sastava podneska od 24. siječnja 2024. koji su predani na ročištima za koje je tužitelju priznat trošak, a tužitelj je mogao navode iz tog podneska usmeno iznijeti na navedenim ročištima tako da se radi o podnescima koji nisu bili potrebni radi vođenja postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Isto tako, tužitelju ne pripada niti trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na to ročište nije pristupio pa mu nije nastao niti trošak potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

21. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o uspjehu u sporu ovisi.

22. Tužitelj je u pogledu visine konačnog tužbenog zahtjeva uspio sa 15% svog zahtjeva dok je glede osnove uspio sa 100% zahtjeva što ukupno iznosi 115%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 57,5%, dok s druge strane tuženik je uspio u dijelu osnove zahtjeva od 0%, a u odnosu na visinu je uspio s 85%, a što je podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) 42,5%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak od 57,5% s kojim je uspio tužitelj od manjeg postotka uspjeha tuženika od 42,5%, dobije se 15% te tuženik treba tužitelju naknaditi 15% opravdanog i potrebnog troška.

23. Stoga, tužitelju trošak od 2.600,48 € sukladno uspjehu od 15% iznosi 390,07 € uz trošak vještačenja od 491,71 € odnosno ukupno 881,78 €. Kako je tužitelju na ime parničnog troška dosuđen iznos 3.546,12 €, to ga je valjalo odbiti na ime parničnog troška za iznos od 2.664,33 € te odlučiti kao pod točkom II. toč. 2. izreke.

24. Kako je tuženik uspio sa žalbom u omjeru od 85%, to su mu dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove zatraženog troška sastava žalbe u iznosu od 211,52 € (Tbr. 10.1. OT/12) te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

25. U odnosu na žalbu tuženika koja se odnosi na rješenje Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-228/2019-8 od 10. rujna 2020., valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tuženiku trošak za pristup na navedeno ročište u iznosu od 250,00 kn/33,18 € te pravilno odbio tuženika za iznos od 750,00 kn/99,54 € budući da je ročište 10. rujna 2020. odgođeno prije raspravljanja, a prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi od 25.000,00 kn/3.318,07 € budući da je tek podneskom od 14. listopada povećan tužbeni zahtjev, slijedom čega je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana te je potvrđeno navedeno rješenje temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP. (stavak I. izreke).

U Zagrebu 9. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.