Poslovni broj: P-814/2021-22
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7, 31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja Z.P. iz B., OIB: …, zastupanog po pun. S.P., odvjetnici iz O., protiv tuženika
P. d.d., Z., OIB: …,
zastupanog po pun. H.LJ. iz OD L. i p., Z., radi utvrđenja
i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave, dana 28. lipnja 2024., u nazočnosti pun. tužitelja te zamj. pun. tuženika – I.K., odvjetnika u V.,
a na ročištu za objavu presude dana 8. srpnja 2024.
p r e s u d i o j e
l. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj … sklopljenog dana 27. srpnja 2006 godine između tužitelja P.Z. i tuženika
P. d.d., koji je potvrđen kod javnog bilježnica M.P.pod brojem OU-430/06-1 dana 28. srpnja 2006. godine, a u čl. 1. glasi: „….iznos u
kunama koji odgovara protuvrijednosti od …….CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, u čl. 4. glasi: „ Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke“ te „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ u čl. 6.2. glasi „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“ te „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u točki 11.8. glasi „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja P. d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja P.d.d. u građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja P. d.d., s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…“ u točki 11.9. glasi „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“
II. Nalaže se tuženiku P. d.d. da tužitelju Z.P. isplati iznos od 2.841,37 EUR (dvije tisuće osamsto četrdeset jedan euro i trideset
sedam centa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja do 31.07.2008. godine teče po stopi od 15 %, a od 01.08.2008. godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do
31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine pa do 31. 12.
2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na iznos od:
1,43 eur teče od 01.04.2008. godine pa do isplate, 14,48
eur teče od 01.11.2008. godine pa do isplate, 0,93 eur teče
od 01.12.2008. godine pa do isplate, 15,39 eur teče od
01.01.2009. godine pa do isplate, 17,60 eur teče od
01.02.2009. godine pa do isplate, 18,57 eur teče od
01.03.2009. godine pa do isplate, 15,52 eur teče od
01.04.2009. godine pa do isplate, 16,01 eur teče od
01.05.2009. godine pa do isplate, 12,04 eur teče od
01.06.2009. godine pa do isplate, 8,65 eur teče od
01.07.2009. godine pa do isplate, 9,41 eur teče od
01.08.2009. godine pa do isplate, 11,36 eur teče od
01.09.2009. godine pa do isplate, 11,14 eur teče od
01.10.2009. godine pa do isplate, 9,28 eur teče od
01.11.2009. godine pa do isplate, 12,76 eur teče od
01.12.2009. godine pa do isplate, 15,31 eur teče od
01.01.2010. godine pa do isplate, 19,39 eur teče od
01.02.2010. godine pa do isplate, 18,33 eur teče od
01.03.2010. godine pa do isplate, 23,61 eur teče od
01.04.2010. godine pa do isplate, 22,45 eur teče od
01.05.2010. godine pa do isplate, 24,86 eur teče od
01.06.2010. godine pa do isplate, 40,84 eur teče od
01.07.2010. godine pa do isplate, 37,43 eur teče od
01.08.2010. godine pa do isplate, 46,64 eur teče od
01.09.2010. godine pa do isplate, 43,67 eur teče od
01.10.2010. godine pa do isplate,
37,40 eur teče od 01.11.2010. godine pa do isplate,
49,53 eur teče od 01.12.2010. godine pa do isplate,
64,63 eur teče od 01.01.2011. godine pa do isplate,
54,22 eur teče od 01.02.2011. godine pa do isplate,
58,00 eur teče od 01.03.2011. godine pa do isplate,
52,92 eur teče od 01.04.2011. godine pa do isplate,
53,69 eur teče od 01.05.2011. godine pa do isplate,
73,87 eur teče od 01.06.2011. godine pa do isplate,
75,22 eur teče od 01.07.2011. godine pa do isplate,
92,64 eur teče od 01.08.2011. godine pa do isplate,
84,20 eur teče od 01.09.2011. godine pa do isplate,
74,89 eur teče od 01.10.2011. godine pa do isplate,
73,73 eur teče od 01.11.2011. godine pa do isplate,
72,90 eur teče od 01.12.2011. godine pa do isplate,
76,99 eur teče od 01.01.2012. godine pa do isplate,
81,29 eur teče od 01.02.2012. godine pa do isplate,
81,62 eur teče od 01.03.2012. godine pa do isplate,
78,73 eur teče od 01.04.2012. godine pa do isplate,
80,16 eur teče od 01.05.2012. godine pa do isplate,
81,51 eur teče od 01.06.2012. godine pa do isplate,
79,37 eur teče od 01.07.2012. godine pa do isplate,
80,09 eur teče od 01.08.2012. godine pa do isplate,
78,88 eur teče od 01.09.2012. godine pa do isplate,
75,82 eur teče od 01.10.2012. godine pa do isplate,
79,05 eur teče od 01.11.2012. godine pa do isplate,
80,84 eur teče od 01.12.2012. godine pa do isplate,
80,21 eur teče od 01.01.2013. godine pa do isplate,
73,28 eur teče od 01.02.2013. godine pa do isplate,
79,19 eur teče od 01.03.2013. godine pa do isplate,
79,47 eur teče od 01.04.2013. godine pa do isplate,
76,99 eur teče od 01.05.2013. godine pa do isplate,
112,94 eur teče od 01.05.2013. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
Ill. Nalaže se tuženiku P. d.d. da tužitelju Z.P. plati prouzročeni parnični trošak u visini od 2.441,30 eur, zajedno sa
zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 8. srpnja 2024.
pa sve do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 21. srpnja 2021. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.
2. U tužbi tvrdi da su dana 27.07.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj …, koji je potvrđen kod javnog bilježnika M.P. iz
V. pod brojem OU-430/06.-1 dana 28.07.2006. godine, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 24.135,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.
Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, odnosno 7 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (1.501,87 kn) povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 24.135,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva, te koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,99 % godišnje. Porastom kamatne stope i tečaja
CHF tijekom otplate anuiteta, početno ugovoreni iznos od oko 1.501,87 kn je tijekom otplate kredita porastao do oko 2.257,51 kn mjesečno. Predmetni ugovor je dana 13.05.2013. godine prijevremeno otplaćen u cijelosti.
3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, I-tuženik Z.b. d.d. u razdoblju od 10.
rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5
god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena
13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nakon toga je dana 30.01.2020. godine Vrhovni sud RH na svojoj sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2, prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na ime ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”
4. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I-tuženik Z.b. d.d., u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.
5. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008. g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.
6. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem,
uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“
Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).
7. S obzirom da je tužitelj laik koji ne raspolaže ekonomskim znanjem da bi mogao precizno izračunati razliku kamate unutar svakog anuiteta između početno ugovorene i stvarno otplaćene, tužitelj predlaže i provođenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, nakon čega će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a ujedno radi poštivanja načela ekonomičnosti, efikasnosti i svrsishodnosti postupka.
8.Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zzk.
9. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u tužbi i tužbenom zahtjevu, s tim što je pun. tužitelja nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 20.02.2024. (str. 97-100 spisa) podnijela konačan tužbeni zahtjev, kao u nalazu financijsko – knjigovodstvenog vještaka.
10. U pisanom odgovoru na tužbu od 3.kolovoza 2021. (str. 21-34 spisa) tuženik navodi da je tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom Banke i na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te na isplatu.
11. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik putem svog punomoćnika u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je kredit u cijelosti otplaćen odnosno ugovor o kreditu je konzumiran u cijelosti.
Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.
Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.
12. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.
13. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.
Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.
14. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu.
Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.
15. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.
16. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO- a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.
Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.
17. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.
Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“
Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine.
Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“
18.Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve.
Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.
Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.
19. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta.
Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.
U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“
20.Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.
Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.
21. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.
Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.
22. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka,
tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.
Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.
23. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi:
„Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“
Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi.
Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.
U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“
24. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“.
Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope.
Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.
25. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu.
Naime, cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika.
Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu.
26. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“.
Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.
Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.9. i 12.10. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja
CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.
27. Ovakvim zahtjevom tužitelj zapravo neosnovano na tuženika prebacuje odgovornost i posljedice svog nemarnog ponašanja vezano za svoj eventualni propust da se adekvatno dodatno informira o uvjetima, posljedicama i rizicima sklapanja spornog ugovora o kreditu, ili da se obrati nadležnoj osobi tuženika radi dodatnih pojašnjenja, a u situaciji u kojoj mu je tuženik prethodno, u skladu sa zakonom i važećim internim propisima, omogućio upoznavanje s istima, te ga obavijestio i informirao o svim mogućim rizicima i posljedicama ulaska u kreditni odnos. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“
28. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.
Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st.
3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.
Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, stoga nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene.
29. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g., uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014.g. – dakle, od 01.01.2014.g., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014.g. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.
Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.
30. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika.
Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa.
31. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu.
Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP.
No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.
32. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.
Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.
Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja.
33. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka.
34. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti.
Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.
35. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13).
36. Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju.
Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.
Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta.
37. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%.
Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita.
Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa.
Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS.
Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv.
38. U slučaju L., tuženik ističe kako je L. na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%.
Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima.
Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima.
Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB.
39. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope.
Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja.
40. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.
Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope.
41. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.
Jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje, kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata, kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi razlike u tečaju, tuženik se detaljno očitovao ranije u tužbi, a u odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu kamata, ističe sljedeće:
42. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.
43. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.
Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih izmjena, kao i na okolnost utvrđivanja razlike u tečaju. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula bile nepoštene, a s druge strane je nesporno da su iste odredbe dopuštene i u skladu sa zakonom, te su iste uobičajene u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to kamata, odnosno iznos obračunat po osnovi kamate ugovorene spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene istoj, a iz kojeg bi bila vidljiva struktura, odnosno argumentacijska podloga dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne dostavljenim Izračunom priloženim uz tužbu, niti eventualnim financijskim vještačenjem koje bi se provelo u okviru postupka.
44. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu.
Tuženik se, nadalje, izričito protivi financijsko-knjigovodstvenom vještačenju kao dokaza u ovopredmetnom postupku iz svih ranije navedenih razloga.
Ukoliko sud odredi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem vještak bi trebao utvrditi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.
Dakle, vještak treba izračunati koliko je kretanje parametara, uzimajući u obzir objektivne kriterije, kao što su npr. 3M CHF L., kamatne stope kreditnih institucija na kunske depozite s valutnom klauzulom na devizne depozite – aktivne kamatne stope (bilten HNB), prinosi na Trezorske zapise Ministarstva financija RH i obvezne pričuve Banaka, utjecalo na promjenu visine kamatne stope u periodu otplate.
45. Zaključno, tuženik ističe kako:
- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna;
- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;
- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;
- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovoranje kredita s valutnom klauzulom;
- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, navedeno je nesporno i ne može biti predmet bilo kakvog preispitavanja,
te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope.
46. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.
47. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti kao neurednu i nepodobnu za postupanje, podredno, istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška postupka tuženiku.
48. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje po vještaku P. d.o.o. O. (vještak D.D.), koji je po
nalogu suda nakon obavljenog vještačenja dostavio temeljni pisani nalaz i mišljenje (str. 58-86 spisa), koji je nakon očitovanja stranaka na njegov nalaz dostavio i pisano očitovanje ( str. 101 i 102 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka na ročištu od 27.10. 2023 (str. 48-49 spisa), zatim je pročitan ugovor o kreditu na str. 6-9 spisa, s ovjerom javnog bilježnika M.P. na str. 10, pročitana je otplatna tablica…na str. 11- 12 spisa te pregled uplata po kreditu…na str. 13-14 spisa.
49. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključne okolnosti u ovoj parnici, koje su sporne između stranaka, a to su okolnosti da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope koja je, istina, ugovorena kao promjenjiva, tijekom ugovornog razdoblja mijenjajući visinu kamatne stope te vezujući glavnicu i kamate uz švicarski franak (CHF), postupao nepošteno i time stekao bez valjane pravne osnove iznose koje je knjigovodstveni vještak naveo u svom nalazu i mišljenju, kao i okolnost da je tužitelj kao vjerovnik time stekao pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je zaključio s tuženikom pa stoga i pravo na traženje isplate preplaćenog dijela kredita po osnovi preplaćenih kamata.
50. Time je, po ocjeni suda, tuženik, a bez obzira na razloge za promjenu kamatne stope koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", unio u ugovor obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni ni prethodno, a niti prilikom zaključenja ugovora, nije pojedinačno pregovaralo pa su dakle te odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne.
51. Naime, tijekom dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke nisu pregovarale o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope. Iako tuženik tvrdi da je imao opravdane razloge za promjenu kamatne stope, to tuženik nije ničim dokazao, a niti pokušao dokazati da bi se moglo smatrati da je tuženik postupio sukladno odredbi Direktive Vijeća EU broj 93/13 od 05.04.1993.g. (čl. 5.), koja zahtijeva da sve ili određene odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti sročene jasno i razumljivo, a kao nepoštene odredbe da se mogu smatrati i odredbe čiji je predmet ili svrha davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Stoga s pravom ukazuje tužitelj u tužbi, a i kasnije tijekom postupka, da su odredbe na koje se poziva tuženik o razlozima promjene kamatne stope za prosječnog potrošača, kakav je i tužitelj , neprecizne, nedovoljno točne i nedovoljno uočljive, odnosno ne daju dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze.
52. Ocjenjujući iskaz tužitelja kao stranke, sud nalazi da je on u cijelosti točno i istinito iskazivao o okolnostima o kojima ima neposredna i osobna saznanja, a budući da je njegov iskaz potpuno suglasan svim ostalim izvedenim dokazima, to ga i ovaj sud prihvaća kao uvjerljiv, istinit i vjerodostojan dokaz, s napomenom da niti tuženik nije imao primjedbi na njegov iskaz, pa se može zaključiti da i sam tuženik, koji je postavio pitanja tužitelju na koja je on dao uvjerljive i razložne odgovore, prihvaća njegov iskaz kao točan i istinit, jer za drukčiji zaključak jednostavno ne postoje nikakvi razlozi.
53. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita, čineći to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.
54. Prema tome, a kako je naprijed navedeno, sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba činila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe njoj je nametnuta obveza koju on, kao običan laik, odnosno prosječan potrošač (po struci strojobravar), u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna odredba, odnosno obveza koju je on preuzeo kao potrošač, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.
55. Valja napomenuti da se, sukladno odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe,
odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
56. Nadalje, i odredbom čl. 96.st.1. citiranog Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije uspio dokazati, a kako je to naprijed obrazloženo, jer samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da je jednostrana promjena kamatne stope od strane tuženika bila volja obiju stranaka, tako da, po ocjeni suda,
samo pozivanje tuženika na okolnost da se radi o solemniziranom tipu ugovora od strane javnog bilježnika, te da bi stoga bilo protivno samom smislu instituta solemnizacije utvrđivati ništetnost odredbi takvog ugovora, nema nikakvog utjecaja na odluku u ovoj parnici, budući da su odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora kogentne naravi, kao i odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona.
57. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu, tako da je u nastavku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbe o ugovorenoj kamatnoj stopi, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih razlika u kamatama, kao i razlike u tečaju za CHF , radi čega je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
58. Vezano za prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, koji je prigovor tuženik istakao već u odgovoru na tužbu, sud nalazi da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila, dakle, da je tuženikov prigovor neosnovan i paušalan. Ovo stoga što je o tome Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO-a /05 (čl. 104.st.1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
59. Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka P. d.o.o. O. –
sudski vještak D.D., na koji nalaz, odnosno na konačan izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi, s napomenom da je tuženik imao samo formalnih, odnosno načelnih primjedbi, ali ne predlažući novo vještačenje, proizlazi zaključak da je tužitelj preplatio svoje dugovanje prema tuženiku upravo u iznosima koje je i vještak naveo u svom nalazu, a koji su iznosi naznačeni i u konačnom tužbenom zahtjevu, odnosno podnesku od 20.02.2024. (str. 97-100 spisa). Naime, sud je, temeljeći na tom vještačkom nalazu visinu, kako ukupno dosuđenog iznosa tužbenog zahtjeva, tako i dospjelih pojedinačnih iznosa, našao da je tužitelj dokazao, a što proizlazi iz nalaza, da je ukupan iznos preplaćenih anuiteta u visini od 2.841,37 eur, s tim da su navedeni ukupni iznosi, kao i pojedinačni iznosi, istovjetni konačno podnesenom tužbenom zahtjevu, a u skladu s vještačkim nalazom, tako da te iznose nije potrebno pojedinačno i detaljnije obrazlagati.
Dakle, sud je našao da su iznosi iz vještačkog nalaza upravo iznosi koje je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove, odnosno osnove koja je postojala, ali je kasnije otpala, tako da je očito da je konačan tužbeni zahtjev i u tom dijelu, dakle, kondemnatornom, odnosno dosuđujućem , u cijelosti osnovan.
60. Ovo stoga što je navedenim izračunom vještaka knjigovodstvene struke, koji nalaz kao točan, stručan i objektivan prihvaća u cijelosti i ovaj sud, izvršen konačan obračun, odnosno utvrđeni su točni iznosi po osnovi preplaćenih iznosa kamata u odnosu na ugovorenu kamatu, kao i razlike u tečaju CHF, čime je potvrđena točnost i izračun konačno podnesenog tužbenog zahtjeva.
61. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši od tužitelja navedene novčane iznose, opisane u nalazu vještaka, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje je sud utvrdio ništetnima, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i kasnije otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, kao u izreci presude.
62. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kojom taj konačan tužbeni zahtjev prihvaća u cijelosti, kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa temeljem stjecanja bez osnove, to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja kamata teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka D. pa do konačne isplate.
63. Stoga je sud, nalazeći da je konačan tužbeni zahtjev kao u podnesku od 20.
veljače 2024. osnovan u cijelosti, nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući provedene dokaze po svom uvjerenju, a primjenjujući naprijed navedene zakonske propise, prihvatio taj tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti i donio presudu kojom ga takvog i prihvaća, kao u izreci presude.
64. Budući da je tužitelj s konačnim tužbenim zahtjevom uspio u ovoj parnici u cijelosti, a kako se tuženik tijekom postupka u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, to tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice, sukladno odredbi čl. 155.st.1. ZPP-a.
65. Tužiteljev trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika, i to za sastav tužbe te za zastupanje na 4 ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 7.9.2022., 22.5.2023., 27.10.2023. i 28.6.2024.), kao i za sastav 2 obrazložena podneska (od 19.9.2022. i 20.2.2024.), sve od po 200,00 eura, kao i za sastav jednog neobrazloženog podneska od 9.01.2024. (dostava predujma ) u iznosu od 100,00 eur, te za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude od 8. srpnja 2024. u iznosu od 100,00 eur, čemu valja dodati PDV od 25% u iznosu od 400,00 eur, a zatim trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,13 eur, te predujmljen trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznos od 398,17 eur, ili sveukupno trošak tužitelja iznosi 2.441,30 eur, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, a s obzirom na početno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 30.000,00 kn / 3.981,68 eur i konačno utvrđenu vrijednost od 2.841,37 eura.
66. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.
Valpovo, 8. srpnja 2024.
S U D A C
ZDRAVKO MAMIĆ
v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem putem ovog suda na rješavanje nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnice
2. Tuženiku putem punomoćnika
