REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3248/19-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja I. T., OIB: … … , iz S zastupanog po pun. iz O D . protiv tuženika Z. B. d.d. Z., OIB: … . , Z, zastupanog po pun. iz O D , radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 23.

svibnja 2024. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog pun. tuženika, dana 8. srpnja 2024. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Z. B. d.d. Z., OIB: … … . , u roku

od 15 dana isplatiti tužitelju I. T., OIB.: ….. iznos od 5.455,26 EUR

sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-1,00 EUR teče od 16. ožujka 2007. g. do isplate,

-7,03 EUR teče od 16. studenog 2007. g. do isplate,

-6,91 EUR teče od 16. prosinca 2007. g. do isplate,

-7,12 EUR teče od 16. siječnja 2008. g. do isplate,

-7,08 EUR teče od 16. veljače 2008. g. do isplate,

-14,08 EUR teče od 16. ožujka 2008. g. do isplate,

-12,48 EUR teče od 16. travnja 2008. g. do isplate,

-10,36 EUR teče od 16. svibnja 2008. g. do isplate,

-10,49 EUR teče od 16. lipnja 2008. g. do isplate,

-10,39 EUR teče od 16. srpnja 2008. g. do isplate,

-10,36 EUR teče od 16. kolovoza 2008. g. do isplate,

-10,36 EUR teče od 16. rujna 2008. g. do isplate,

-13,78 EUR teče od 16. listopada 2008. g. do isplate,

-20,04 EUR teče od 16. studenog 2008. g. do isplate,

-11,14 EUR teče od 16. prosinca 2008. g. do isplate,

-35,14 EUR teče od 16. siječnja 2009. g. do isplate,

-35,40 EUR teče od 16. veljače 2009. g. do isplate,

-27,33 EUR teče od 16. ožujka 2009. g. do isplate,

-29,18 EUR teče od 16. travnja 2009. g. do isplate,

-29,55 EUR teče od 16. svibnja 2009. g. do isplate,

-26,36 EUR teče od 16. lipnja 2009. g. do isplate,

-26,93 EUR teče od 16. srpnja 2009. g. do isplate,

-30,59 EUR teče od 16. kolovoza 2009. g. do isplate,

-34,04 EUR teče od 16. rujna 2009. g. do isplate,

-30,20 EUR teče od 16. listopada 2009. g. do isplate,

-32,68 EUR teče od 16. studenog 2009. g. do isplate,

-32,29 EUR teče od 16. prosinca 2009. g. do isplate,

-38,97 EUR teče od 16. siječnja 2010. g. do isplate,

-43,27 EUR teče od 16. veljače 2010. g. do isplate,

-42,34 EUR teče od 16. ožujka 2010. g. do isplate,

-46,60 EUR teče od 16. travnja 2010. g. do isplate,

-54,43 EUR teče od 16. svibnja 2010. g. do isplate,

-56,09 EUR teče od 16. lipnja 2010. g. do isplate,

-65,29 EUR teče od 16. srpnja 2010. g. do isplate,

-64,98 EUR teče od 16. kolovoza 2010. g. do isplate,

-84,03 EUR teče od 16. rujna 2010. g. do isplate,

-72,93 EUR teče od 16. listopada 2010. g. do isplate,

-75,50 EUR teče od 16. studenog 2010. g. do isplate,

-87,55 EUR teče od 16. prosinca 2010. g. do isplate,

-88,63 EUR teče od 16. siječnja 2011. g. do isplate,

-84,33 EUR teče od 16. veljače 2011. g. do isplate,

-86,94 EUR teče od 16. ožujka 2011. g. do isplate,

-87,06 EUR teče od 16. travnja 2011. g. do isplate,

-94,98 EUR teče od 16. svibnja 2011. g. do isplate,

-111,82 EUR teče od 16. lipnja 2011. g. do isplate,

-130,98 EUR teče od 16. srpnja 2011. g. do isplate,

-151,89 EUR teče od 16. kolovoza 2011. g. do isplate,

-118,87 EUR teče od 16. rujna 2011. g. do isplate,

-107,77 EUR teče od 16. listopada 2011. g. do isplate,

-108,51 EUR teče od 16. studenoga 2011. g. do isplate,

-110,04 EUR teče od 16. prosinca 2011. g. do isplate,

-119,62 EUR teče od 16. siječnja 2012. g. do isplate,

-122,51 EUR teče od 16. veljače 2012. g. do isplate,

-119,36 EUR teče od 16. ožujka 2012. g. do isplate,

-118,90 EUR teče od 16. travnja 2012. g. do isplate,

-120,48 EUR teče od 16. svibnja 2012. g. do isplate,

-123,25 EUR teče od 16. lipnja 2012. g. do isplate,

-119,80 EUR teče od 16. srpnja 2012. g. do isplate,

-118,84 EUR teče od 16. kolovoza 2012. g. do isplate,

-110,38 EUR teče od 16. rujna 2012. g. do isplate,

-117,67 EUR teče od 16. listopada 2012. g. do isplate,

-121,08 EUR teče od 16. studenog 2012. g. do isplate,

-118,82 EUR teče od 16. prosinca 2012. g. do isplate,

-116,11 EUR teče od 16. siječnja 2013. g. do isplate,

-115,18 EUR teče od 16. veljače 2013. g. do isplate,

-114,22 EUR teče od 16. ožujka 2013. g. do isplate,

-120,96 EUR teče od 16. travnja 2013. g. do isplate,

-111,04 EUR teče od 16. svibnja 2013. g. do isplate,

-109,43 EUR teče od 16. lipnja 2013. g. do isplate,

-110,39 EUR teče od 16. srpnja 2013. g. do isplate,

-109,37 EUR teče od 16. kolovoza 2013. g. do isplate,

-113,00 EUR teče od 16. rujna 2013. g. do isplate,

-115,35 EUR teče od 16. listopada 2013. g. do isplate,

-116,49 EUR teče od 16. studenog 2013. g. do isplate,

-120,58 EUR teče od 16. prosinca 2013. g. do isplate,

-116,32 EUR teče od 16. siječnja 2014. g. do isplate,

I to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 16. ožujka 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.726,49 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 8.

srpnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je dana 9. siječnja 2007. g. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj ….. temeljem kojeg mu je odobren kredit radi kupnje vozila u iznosu od 30.752,99 CHF isplaćen u kn prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u tom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, bez mogućnosti da se o tome pregovara, i to u čl. 1. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, te je otplatu kredita u čl. 2. i 6. vezao uz ovu valutu dok je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,20% godišnje ugovorivši. da je kamatna stopa promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se mijenjati. Na taj način da je tuženik u Ugovor ugradio nepoštene i ništetne odredbe o vezanosti glavnice za CHF i promjenjivosti kamatne stope što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj je interpretirao sadržaj pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je donesena u predmetu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 između Udruge Franak, kao tužitelja, i više banaka kao tuženika između kojih je bio i tuženik iz koje proizlazi da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima nepoštenu ugovornu odredbu o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Tužitelj je citirao i presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. iz koje proizlazi da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezanosti glavnice uz valutu CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time da su tuženici iz tog predmeta postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz kredita da je izrađen izračun radi utvrđivanja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamati te je iznos koji je tuženik na ovaj način neosnovano stekao do konačne otplate kredita s osnova preplaćenih anuiteta 45.000,00 kn. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 45.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Podredno i opreza radi istaknut je prigovor zastare, a budući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Što se tiče odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presude Suda EU, da su navedene odluke, kao i presuda Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/27 od 14. lipnja 2018. g. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite. Što se tiče informiranosti tužitelja istaknuto je da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu da je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a koja propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nadalje, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju, kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču, da nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi navedeno je da je tuženik sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim pozitivnim propisima, da se ne radi o nepoštenoj odredbi jer se radi o dopuštenoj izmjeni odredbe o cijeni uvjetovanoj kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaja. Stranke Ugovora da su se odlučile za primjenu promjenjive kamatne stope odnosno nisu odredile fiksnu kamatnu stopu. Tužitelju da nije nastupila šteta niti je tuženik svojim postupanjem prouzročio bilo kakvu štetu.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 20. veljače 2024. g. te je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 5.455,26 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj … . od 9. siječnja 2007. g. s potvrdom o solemnizaciji privatne isprave, izlista efektivne kamatne stope/realne godišnje kamatne stope, prometa po kreditu/specifikacije uplata, pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu, Ugovora o trajnom nalogu broj 002 od 22. siječnja 2007. g. i obavijesti o isplati kredita od 11. siječnja 2007. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po vještakinji koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 24. siječnja 2024. g. i saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.455,26 EUR s pripadajućim kamatama, koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih i ništetnih promjena kamatnih stopa i početno ugovorene nominalne kamatne stope iz Ugovora o kreditu od 5,20% godišnje te uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 9. siječnja 2007. g. sklopljen Ugovor kreditu za kupnju motornog vozila s valutnom klauzulom na iznos od 30.752,99 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF HNB na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20% godišnje te da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 15. siječnja 2014. g. u cijelosti otplatio kredit. Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 15. siječnja 2014. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet).

Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 1) Zagrebačka banka d.d. Zagreb-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama

ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena.

U svom je iskazu tužitelj naveo da je otišao u auto-kuću G. gdje mu je radio prijatelj radi kupnje vozila Renault Laguna. Prijatelj da mu je kazao da ima za njega jedno dobro auto i da ga može otplatiti u sedam godina ako uzme kredit kod tuženika te da ratu kredita neće ni osjetiti. Stoga da je pristao i napravio sve što je trebalo za kredit i kupio vozilo. Nije bio siguran da li je uopće išao u poslovnicu tuženika, a kredit da mu je ponuđen u auto-kući i to samo u CHF uz navod da je to najpovoljniji kredit te mu nije bio ponuđen niti jedan drugi kredit. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, razumio je tekst ali je naveo da u financijske detalje nije bio upućen jer da to nije njegova struka. Početna rata od 1.400,00 kn da je pred kraj otplatnog razdoblja dosegla iznos od gotovo 2.800,00 kn, ali da je kredit, unatoč tome, u cijelosti i na vrijeme u 2014. g. otplatio. Naveo je da takav Ugovor sigurno ne bi bio zaključio da je znao da će rata toliko narasti. Na potpis da mu je dostavljen unaprijed pripremljen Ugovor.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika ništava jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke, što, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 5,20%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje su ništetne.

Treba navesti da je dio navedene ugovorne odredbe ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio. Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su i odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 30.752,99 CHF po srednjem tečaju za CHF HNB na dan isplate kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja ništetne te je tužitelj stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 24. siječnja 2024. g. Vještakinja je u nalazu i mišljenju, izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, prije svega, prikazala osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 9. siječnja 2007. g. na iznos od 30.752,99 CHF uz tečaj CHF na dan isplate od 4,564095, rok otplate od 84 mjeseca (7 godina), ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% i iznos anuiteta od 437,56 CHF.

Nadalje, vještakinja je navela da se u promatranom razdoblju promjena kamatnih stopa kretala na način da je iznosila:

-5,20% godišnje od dana isplate kredita do 1. listopada 2007. g.,

-6,10% godišnje do 1. veljače 2008. g., -6,55% godišnje do 1. srpnja 2009. g. i

-7,55% godišnje do kraja otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja da se mijenjao od 437,56 CHF početno do 465,05 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta.

Ujedno da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana konačne otplate kredita, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno da je preplaćeno 40.287,88 kn od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 10.252,57 kn te zbog promjene tečaja iznos od 30.035,31 kn.

U razdoblju otplate kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno da je više plaćeno 5.455,26 EUR od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 1.360,76 EUR te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 4.094,50 EUR.

U razdoblju otplate kredita zbog tečaja koji je bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno da je manje plaćen iznos od 108,10 EUR, odnosno, u razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno da je preplaćeno 5.347,16 EUR od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 1.360,76 EUR te zbog promjene tečaja iznos od 3.986,40 EUR.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 11. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Tuženik je u podnesku od 13. veljače 2024. g., očitujući se na nalaz i mišljenje sudske vještakinje, naveo da nema prigovor na matematički izračun vještakinje, da i nadalje osporava osnov potraživanja tužitelja, te da je sud, ukoliko tužbeni zahtjev ocijeni osnovanim, dužan uzeti u obzir i iznose odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka, i to u ukupnoj visini od 108,10 EUR. Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između parničnih stranaka ima svesti na početno ugovorene parametre, da bi to značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju.

U odnosu na postojanje tzv. negativnih razlika odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je vještakinja utvrdila po početnom otplatnom planu, treba navesti da je Vrhovni sud RH u odluci Rev 549/23 od 18. prosinca 2023. g. naveo slijedeće:

''U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.".''

Kako je tuženik i u ovom predmetu samo općenito postavio materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, sud potraživanje tužitelja nije bio ni ovlašten ni dužan umanjivati.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 5.455,26 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. g. obračunava u visini od 15%, do 31. srpnja 2015. g. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima i što je sud u cijelosti prihvatio.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 21. listopada 2021. g. i 20. veljače 2024. g. i zastupanja na ročištu od 30. studenog 2023. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 12.

rujna 2023. g. od 50 bodova i na ročištu od 23. svibnja 2024. g. od 25 bodova.

Ukupan broj bodova od 475 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (950,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, za zatraženu pristojbu tužbe (106,18 EUR) i presude (101,00 EUR) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (331,81 EUR) te tako dobiti iznos od 1.726,49 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 20. srpnja 2023. g. jer taj trošak, po ocjeni suda, nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

U Splitu, 8. srpnja 2024. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).