REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-24/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sucu Ivanu Čuliću, u pravnoj stvari tužitelja MARINA, poljoprivredna zadruga, OIB: 59032583983, Marina, Obala kardinala Alojzija Stepinca 2, kojeg zastupaju punomoćnici Dragan Mijoč i Andrea Bakić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mijoč & Bakić d.o.o. u Splitu, Velebitska 75, protiv tuženika pod 1) Hrvatske ceste d.o.o., OIB: 55545787885, Zagreb, Vončinina ulica 3, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, Domovinskog rata 10 i tuženika pod 2) Općina Marina, OIB: 84238675791, Marina, Ante Rudana 47, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Hrstić Marinac, odvjetnica u Splitu, Starčevićeva 24, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Vedrana Lambaše, odvjetnika u Splitu, punomoćnika tuženika pod 1) Krune Peronje i punomoćnice tuženika pod 2) Ivane Hrstić Marinac, na ročištu za objavu presude 8. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženicima pod 1) HRVATSKE CESTE d.o.o., OIB: 55545787885 i pod 2) OPĆINA MARINA, OIB: 84238675791, da solidarno, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplate tužitelju iznos od ukupno 1.417.647,22 eura sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:

- na iznos 146.697,06 eura od 01. siječnja 2020.;

- na iznos od 421.685,04 eura od 01. siječnja 2021.;

- na iznos od 849.265,12 eura od 01. siječnja 2022.;

pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.".

II. Nalaže se tužitelju MARINA, poljoprivredna zadruga, OIB: 59032583983, Marina, Obala kardinala Alojzija Stepinca 2, u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku pod 1) Hrvatske ceste d.o.o., OIB: 55545787885, Zagreb, Vončinina ulica 3, troškove parničnog postupka u iznosu 95.400,00 eura, dok se za više traženih 70.171,67 eura zahtjev tuženika pod 1) Hrvatske ceste d.o.o., OIB: 55545787885, Zagreb, Vončinina ulica 3, odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju MARINA, poljoprivredna zadruga, OIB: 59032583983, Marina, Obala kardinala Alojzija Stepinca 2, u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku pod 2) Općina Marina, OIB: 84238675791, Marina, Ante Rudana 47 troškove parničnog postupka u iznosu 114.605,00 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. srpnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više traženih 51.091,67 eura, zahtjev tuženika pod 2) Općina Marina, OIB: 84238675791, Marina, Ante Rudana 47, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 19. siječnja 2023. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi se navodi da je tužitelj pravna osoba (zadruga) koja na tržištu kontinuirano djeluje od 1939., da je njegov predmet poslovanja, između ostalog, prerada maslina, proizvodnja maslinovog ulja, pakiranje konzumnih maslina, suhih smokava i rogača, maloprodaja mješovite robe i veleprodaja voća i povrća, da je poslovanje tužitelja navedenim proizvodima godinama imalo rastući trend pa da je tužitelj morao povećati svoje proizvodne kapacitete kao bi osigurao tržišnu poziciju, da je tužitelj s tim ciljem investirao u proširenje i modernizaciju svog pogona na način da je na vlastitom zemljištu u Marini (poslovna zona) izgradio poslovno-proizvodni centar opremljen najmodernijom i jednom od najkvalitetnijih oprema i postrojenja za preradu maslina i proizvodnju džemova te da je taj centar lociran uz magistralu prema Šibeniku.

1.1. Nadalje, navodi da je poslovno-proizvodni centar sagrađen na čest. zem. 1360, 1361, dijelu čest. zem. 1362, čest. zem. 1363/1, dijelu čest. zem. 1364/1 i čest. zem 15939 K.O. Marina, a gradnja da je dovršena koncem 2013., da je tužitelj gradnju navedenog objekta i njegovo opremanje financirao dijelom iz vlastitih sredstava (oko 15 milijuna kuna), a dijelom iz kredita (11 milijuna kuna). Tužitelj ističe da do dana podnošenja tužbe ne može za svoj objekt ishoditi uporabnu dozvolu i započeti s radom i ostvarivanjem prihoda jer do objekta nema osiguran pristupni put, dakle, da tužitelj ne može obavljati svoju poslovnu djelatnost u objektu u koji je uložio značajna financijska sredstva i koji se nalazi unutar radne zone koja prema urbanističkom planu pripada području nad kojim upravlja tuženik pod 2) Općina Marina.

1.2. U tužbi se dalje navodi da je priključak na kategoriziranu prometnu mrežu trebao prema urbanističkom planu uređenja radne zone Marina biti preko državne ceste D-8 i nove trase županijske ceste Ž-6130. Međutim, da je razlog navodne neizvedivosti tog priključka loše izrađen UPU radne zone Marina te da je tužitelju navedeno kako je projektirani kolni priključak neizvediv i da se hitno moraju pronaći druga rješenja, a da je kao jedino moguće rješenje bilo da se radna zona spoji s privremenim kolnim priključkom, što da je tužitelju potvrđeno od strane oba tuženika, a da je to jedino moguće izvesti preko nekretnine u vlasništvu tužitelja.

1.3. Stoga da je tužitelj s tuženikom pod 1) Hrvatskim cestama d.o.o. u 2012. zaključio ugovor o darovanju kojim je prenio u vlasništvo nekretnine označene kao čest. zem. 15938/2, 1360/2 i 1362/2 K.O. Marina, na Republiku Hrvatsku, kao javno dobro u općoj uporabi s pravom upravljanja od strane tuženika pod 1), a sve u svrhu realizacije kolnog priključka radne zone.

1.4. Potom se navodi da je tužitelj od strane tuženika pod 2) Općine Marina dobio pismeno "Suglasnost za izradu projektne dokumentacije, ishođenje lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta u ime Općine Marina za privremeni priključak na DC8 za radnu zonu Marina" od 22. siječnja 2013. te da snosi sve troškove. Za izgradnju privremenog kolnog priključka radne zone Marina na D-8 da je izdana prvotna potvrda glavnog projekta od 12. srpnja 2012., a zatim i lokacijska dozvola, sve od strane Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, Ispostave Trogir od 7. srpnja 2014. Da je tužitelj potom 22. srpnja 2014. dao izjavu o osnivanju stvarne služnosti puta na čest. zem. 1359/1, 1358/1, 1362/3, 1360/3, 1361, 1364/4 i 15938/1 K.O. Marina, kojom je na teret svojih nekretnina dozvolio osnivanje navedene služnosti i to za privremeni kolni priključak prema lokacijskoj dozvoli te da je tužitelj izdao i suglasnost za izdavanje građevinske dozvole za navedeni priključak, a da je tuženik pod 1) HRVATSKE CESTE d.o.o. izdao tuženiku pod 2) Općina Marina punomoć Klasa: 340-03/14-01/1253, Urbroj: 345-556/508-14-3 5. prosinca 2014., kojom ga ovlašćuje da o svom trošku pokrene postupak ishođenja građevinske dozvole za izgradnju privremenog kolnog priključka radne zone Marina na DC8.

1.5. Nadalje, ističe se da je ovlaštena osoba tužitelja dobila usmenu informaciju od strane načelnika Općine Marina, g. Mamuta, da je 12. listopada 2017. održan sastanak s g. Škorićem, predsjednikom uprave tuženika pod 1), na kojem je donesen zaključak koji su proslijedili na znanje Hrvatskim cestama PJ Split te da je naknadna izgradnja privremenog priključka dogovorena na način da Općina Marina u troškovima participira s 20%, a Hrvatske ceste 80 %. No, da se ništa od navedenog dogovora nije realiziralo te da su navodno tuženici razvrgnuli taj svoj dogovor, dok je na inzistiranje tužitelja prema Općini Marina produžena valjanost "Potvrde glavnog projekta kolnog priključka" jer da je isticala s danom 16. ožujka 2017., a kako ne bi došlo do novog isteka roka važenja "Potvrde glavnog projekta" da se prijavljuje početak građenja Upravnom odjelu za graditeljstvo i prostorno uređenje Trogir 19. veljače 2018. na temelju građevinske dozvole Klasa: UP/I-361-03/14-233/0036, Urbroj : 2181/1-11-08- 15-09 od 16. ožujka 2015.

1.6. Tužitelj ističe da usprkos njegovim brojnim traženjima i molbama, tuženici do podnošenja tužbe nisu poduzeli nikakve konkretne radnje u svrhu izgradnje privremenog kolnog priključka te da tužitelj konstantno dobiva usmena i pisana obećavanja da će realizacija projekta biti u najkraćem roku. Ujedno, navodi da je dobio pisano očitovanje od strane Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 19. svibnja 2021., koje da je potpisano od strane državnog tajnika, a u kojem ga se samo obavještava da je projekt uvršten u plan nabave tuženika pod 1) te da mu se ne daje konkretan odgovor zašto nisu poduzete nikakve radnje na terenu i kada će priključak biti konačno izgrađen. Da tužitelj svoje posljednje pismeno upućuje (e-mail od 28. ožujka 2022.) ovlaštenim osobama tuženika pod 2), kao i osobama iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, od kojih traži žurno djelovanje i sprječavanje nastanka daljnje štete za tužitelja, ali da ne dobiva ni jedan pisani odgovor, a tuženici da još uvijek nisu započeli s pripremnim radovima na terenu.

1.7. Nadalje, tužitelj ističe da je imao legitimna očekivanja u pogledu ove pravne stvari, a koja da su razumna i zasnovana na pravu, da je darovao svoju nekretninu tuženiku pod 1) u svrhu gradnje priključka, da je osnovao pravo služnosti puta na svojim nekretninama, da je snosio troškove izrade projektne i ostale dokumentacije, ali da unatoč tome tuženici nisu izvršili svoju obvezu osiguranja pristupnog puta do objekta tužitelja, zbog čega da tužitelj ne može ishoditi uporabnu dozvolu za svoj objekt i početi s radom. Navodi da je nečinjenjem tuženika poremećena pravna sigurnost te da su povrijeđena prava tužitelja te da mu je nanesena značajna imovinska šteta u vidu izgubljene dobiti, a za koju da su tuženici solidarno odgovorni.

1.8. Potom se tužitelj u tužbi poziva na odredbe Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakona o prostornom uređenju, Zakona o cestama, Zakona o gradnji te zaključuje da tužitelj ne može ishoditi uporabnu dozvolu za svoj objekt od strane nadležnog tijela i započeti s njegovim radom, zbog toga što od strane tuženika nije izgrađena potrebna infrastruktura, odnosno građevina tužitelja nije priključena na prometnu površinu usprkos svih ishođenim dozvolama, a da tužitelj od ovlaštenih osoba tuženika godinama dobiva "prazna obećanja" o početku radova na izgradnji kolnog priključka, ali da na terenu još ni jedna građevinska radnja nije poduzeta pa da zbog toga tuženici odgovaraju tužitelju solidarno za nastalu štetu, prema članku 1107. Zakona o obveznim odnosima.

1.9. U odnosu pak na visinu štete tužitelj ističe da je za procjenu izgubljene dobiti unazad 5 godina angažirao stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Višnju Perajicu te da je ona na temelju financijske dokumentacije tužitelja te usporedbe stope rasta/pada istih prihoda koje je u promatranom razdoblju ostvarila konkurentska zadruga P.Z. PRIMOŠTEN BURNI utvrdila iznose vjerojatnih poslovnih rezultata tužitelja prema redovitom tijeku poslovanja, a koji su se mogli ostvariti pod uvjetom da je novoizgrađeni poslovno-proizvodni pogon u vlasništvu tužitelja stavljen u funkciju. Tužitelj navodi da je, imajući u vidu ishođene dozvole za gradnju privremenog kolnog priključka, isti svakako mogao od strane tuženika biti izgrađen najkasnije do 1. siječnja 2017., a što da nije učinjeno.

1.10. Tužitelj navodi da je vještakinja prema prezentiranim i dostupnim financijskim pokazateljima rada tužitelja i usporedne pravne osobe utvrdila da bi financijski rezultati tužitelja bili pozitivni za promatrani period, izuzev 2018. kad postoji gubitak 43.074,65 eura te da je procijenila kako ukupna neto dobit tužitelja u razdoblju do 2017. do 2021. iznosi 1.417.647,22 eura, za 2017. da utvrđena neto dobit iznosi 242.953,00 kn, za 2019. da iznosi 1.186.882,00 kuna, za 2020. da iznosi 3.177.186,00 kuna i za 2021. da iznosi 6.398.788,00 kuna, da je vještakinja kod utvrđivanja obujma pretrpljene štete u vidu izmakle dobiti, usporedila dobit koju je tužitelj ostvario u razdoblju tijekom povrede na tržištu na koje je povreda utjecala, s dobiti koju je ostvario prodajom predmetnih proizvoda u situaciji u kojoj nije došlo do povrede, da je utvrdila da je tužitelj mogao ostvariti veću dobit u situaciji u kojoj nije došlo do povrede njegovih prava pa da se ima smatrati kako je tužitelju nastala tužbom potraživana šteta.

1.11. Tužitelj je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koja je priložena uz tužbu i to: lokacijsku dozvolu, ugovor o kreditu, vlasničke listove za nekretnine, priloženi UPU radne zone Marina, rješenje o uknjižbi broj Z-1785/12 od 18. rujna 2012., suglasnost za izradu projektne dokumentacije od 22. siječnja 2013., potvrdu glavnog projekta, izjavu o osnivanju služnosti puta, suglasnost vlasnika zemljišta za izdavanje građevinske dozvole, punomoć izdanu tuženiku 2) od strane tuženika 1) od 5. prosinca 2014., dopise tužitelja tuženiku 2) od 23. studenog 2018., od 13. travnja 2015., od 26. travnja 2017., 6. lipnja 2019. i od 22. listopada 2019., građevinsku dozvolu izdanu od strane Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje Trogir, prijavu početka građenja od 20. prosinca 2018., molbu tužitelja upućenu tuženiku 2) od 28. lipnja 2016., e-mail korespondenciju stranaka, novinski članak iz dnevnog lista "Slobodna Dalmacija" od 22. lipnja 2022. Tužitelj je također predložio da sud izvede dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja Svetina Palade, zastupnika po zakonu tuženika 1) Josipa Škorića i zastupnika po zakonu tuženika 2) Ante Mamuta te svjedoka Nevena Matijevića, ovlaštene osobe tuženika 1) u Poslovnoj jedinici Split, kao i da sud izvede dokaz očevidom na licu mjesta i financijskim vještačenjem te da sud pribavi i izvrši uvid u spis Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru broj Z-1785/12.

2. U odgovoru na tužbu tuženik pod 1) Hrvatske ceste d.o.o. se usprotivio navodima iz tužbe i osporio je tužbeni zahtjev, kako u pogledu pravnog osnova, tako i visine štete. Istaknuo je prigovor zastare potraživanja izgubljene dobiti kao vida imovinske štete za cijelo utuženo razdoblje, a poglavito za razdoblje prije 19. siječnja 2020., zbog toga što se u tužbi na vidi da je tužitelj svoj objekt izgradio tijekom 2014. Nadalje, ističe da ne prihvaća korištenje financijskog vještačenja izrađenog po privatnom nalogu tužitelja bez mogućnosti tuženika da izvrši uvid u dokumentaciju, kao i sam zadatak i parametre vještačenja, kao i da ne nalazi pozivanje na jednu zakonsku odredbu niti nalazi jedan potpisani sporazum kojim bi tužitelj temeljio svoj tužbeni zahtjev prema ovom tuženiku. Ističe da je obveza ovog tuženika izdati uvjete kako izgrađeni priključak mora izgledati radi zaštite sudionika u prometu prije izdavanja suglasnosti, a što se tiče toga tko će izgraditi priključak, da je tuženiku pod 1) bitno da osoba ima potrebne certifikate i postupi po izdanim uvjetima i suglasnosti te pravilima struke. Činjenica da je tužitelj prepisao vlasništvo čest. zem. 15938/2, 1360/2 i 1362/2 K.O. Marina na Republiku Hrvatsku nije sporna jer da je to uobičajena procedura upravo kako bi Republika Hrvatska mogla štititi javnu cestu kao javno dobro u općoj uporabi od samovlasti pojedinaca, da bi priključak parcele tužitelja na državnu cestu išao preko nikad sagrađene županijske ceste Ž-6130 te smatra da među strankama ne bi trebalo biti sporno kako navedeno nema veze sa ovim tuženikom.

2.1. Nadalje, tuženik pod 1) Hrvatske ceste d.o.o. ističe da je sporna izgradnja privremenog kolnog priključka sa tužiteljeve nekretnine izravno na državnu cestu D-8, da je on u svim kontaktima sa tužiteljem i tuženikom pod 2) Općinom Marina uredno ispunjavao svoje obveze u vidu davanja suglasnosti za izgradnju privremenog priključka, no da se nikada nije obvezao izgraditi ga niti to može tužitelj potkrijepiti kakvim dokazom.

2.2. Ujedno, tuženik pod 1) Hrvatske ceste d.o.o. ističe da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete, da nema štetne radnje nečinjenjem jer da se on nije obvezao izgraditi priključak, da nema protupravnosti jer da se iz tužbe ne vidi koji bi to pozitivni pravni propis ovaj tuženik prekršio s obzirom na to da je suglasnosti izdao, a da nije u obvezi izgraditi priključak.

3. U odgovoru na tužbu tuženik pod 2) Općina Marina se usprotivio navodima iz tužbe i osporio je tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te je predložio da ga sud u cijelosti odbije uz nalog tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka.

3.1. Nadalje, tuženik pod 2) Općina Marina također ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te ističe da od strane ovog tuženika nije počinjena nikakva protupravna štetna radnja ili propuštanje zbog kojih bi tužitelju nastala šteta u vidu izgubljene dobiti koju potražuje predmetnom tužbom. Dodatno ističe da iz navoda sadržanih u tužiteljevoj tužbi ne proizlazi da bi između tuženika pod 2) i tužitelja postojao bilo kakav ugovorni odnos na temelju kojeg bi tuženik pod 2) bio obvezan izgraditi priključak tužiteljevog poslovno-proizvodnog centra na državnu cestu pa da u nedostatku određenog zakona ili drugog propisa koji bi nalagao takvu obvezu tuženiku pod 2) nije razvidno koja bi točno radnja ili propust ovog tuženika udovoljavala pretpostavci protupravnosti i ujedno predstavljala pravnorelevantni uzrok štete koji je tužitelj navodno pretrpio i koju potražuje predmetnom tužbom.

3.2. Ujedno, ovaj tuženik ističe da tužitelj parcijalnim citiranjem dijelova odredbi Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakona o prostornom uređenju, Zakona o gradnji i Zakona o cestama neosnovano pokušava svom potraživanju priskrbiti valjani pravni temelj koji mu nesporno nedostaje, iako iz sadržaja citiranih odredbi nigdje ne proizlazi obveza tuženika pod 2) da gradi priključke nekretnina u vlasništvu trećih osoba na javnu cestu kojom on niti ne upravlja. Ističe da tužitelj propušta navesti odredbu članka 51. Zakona o cestama koja propisuje da se priključak i prilaz na javnu cestu smije izvesti samo uz suglasnost pravne osobe koja upravlja javnom cestom te da troškove izgradnje priključka i prilaza na javnu cestu, uključujući i postavljanje potrebnih prometnih znakova, signalizacije i opreme snosi ovlaštenik prava građenja ili vlasnik nekretnine koja se spaja na javnu cestu, što je u konkretnom slučaju tužitelj.

3.3. Nadalje, navodi da je prema saznanjima tuženika pod 2) tužitelj zatražio i ishodio suglasnost tuženika pod 1) za gradnju priključka sukladno građevinskoj dozvoli izdanoj od strane Splitsko-dalmatinske županije, Upravni odjel za prostorno uređenje, Ispostava Trogir, Klasa: UP/I 361-03/14-33/0036, Urbroj: 2181/1-11-08-15-09 od 16. ožujka 2015. te je nadležnom Upravnom odjelu za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostava Trogir prijavio i početak građenja nedugo nakon podnošenja predmetne tužbe. Stoga navodi da se postavlja pitanje zašto je tužitelj, pored činjenice da građevinska dozvola za predmetni priključak egzistira od 2015. te da je već bio prijavio nadležnom tijelu početak građenja temeljem iste građevinske dozvole još 2018., suglasnost tuženika pod 1) za izgradnju predmetnog priključka zatražio tek sada, posebice ako se uzmu kao istiniti navodi tužbe da je gradnja poslovno-proizvodnog centra dovršena koncem 2013. i da je neizgradnja predmetnog priključka jedini razlog nemogućnosti dobivanja uporabne dozvole za tužiteljev poslovno-proizvodni centar zbog čega tužitelj ne može započeti s radom i stoga trpi štetu zbog izgubljene dobiti u visini koju potražuje predmetnom tužbom.

3.4. Dodatno, tuženik pod 2) ističe da je tužitelj dužan kumulativno dokazati ne samo da su upravo tuženici bili obvezni izgraditi predmetni priključak za tužitelja i da tu obvezu nisu izvršili u ugovorenom ili propisanom roku, već i da je upravo činjenica što tuženici nisu izgradili priključak jedini razlog nemogućnosti dobivanja uporabne dozvole i pravno relevantni uzrok štete u vidu izgubljene dobiti za razdoblje od 2017. do 2021. koju tužitelj solidarno potražuje od tuženika ovom tužbom, a da iz činjenica navedenih u tužbi te dokaza koje je tužitelj priložio i predložio nije razvidno je li objekt tužitelja izgrađen u skladu s građevinskom dozvolom pa nije moguće utvrditi da li su i kada u pogledu predmetnog poslovno-proizvodnog centra ispunjene sve ostale zakonom propisane pretpostavke za izdavanje uporabne dozvole.

3.5. Zaključno, tuženik pod 2) ističe da u konkretnom slučaju nisu ostvarene zakonom propisane pretpostavke za naknadu štete koje se moraju kumulativno ispuniti (štetna radnja, šteta, uzročnost i protupravnost) te da ne postoji valjana osnova na temelju kojeg bi se tuženika pod 2) moglo obvezati da tužitelju nadoknadi utuženi iznos izgubljene dobiti, kojem iznosu se također protivi.

3.6. Tuženik pod 2) sudu je predložio da sud pribavi i izvrši uvid u spise Upravnog odjelu za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostava Trogir Klasa: 361- 03/23-07/000024, Klasa: 361-03/18-07/000017 i Klasa: 361-03/18-07/000018, da pribavi spis ovog suda poslovni broj Povrv-568/2020 te da pribavi od tužitelja isprave, a posebno da od tužitelja i tuženika 1) pribavi suglasnosti - rješenja kojim je tuženik 1) dao tužitelju suglasnost za izgradnju predmetnog priključka. Također, tuženik 2) predložio je sudu i saslušanje parničnih stranaka i svjedoka.

4. Tužitelj je tijekom postupka ustrajao u navodima iz tužbe, dok su tuženici ustrajali u navodima iznesenim u odgovorima na tužbu.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete ime izmakle koristi u ukupnom iznosu 1.417.647,22 eura, a koja je prema navodima tužitelja nastala zbog toga što tuženici nisu izgradili pristupni put, odnosno privremeni kolni priključak sa tužiteljeve nekretnine na kojoj je izgradio poslovno-proizvodni centar (čest. zem. 1360, 1361, dijelu čest. zem. 1362, čest. zem. 1363/1, dijelu čest. zem. 1364/1 i čest. zem 15939 K.O. Marina) na državnu cestu D-8, a zbog čega tužitelj nije mogao dobiti uporabnu dozvolu za taj objekt i obavljati djelatnost.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj pravna osoba (zadruga) te da je njegov predmet poslovanja, između ostalog, prerada maslina, proizvodnja maslinovog ulja, pakiranje konzumnih maslina, suhih smokava i rogača, maloprodaja mješovite robe i veleprodaja voća i povrća;

- da je tuženik pod 1) Hrvatske ceste d.o.o. tvrtka 100%-tnom vlasništvu Republike Hrvatske koja je zadužena za upravljanje, građenje, rekonstrukciju i održavanje državnih cesta;

- da je tuženik pod 2) Općina Marina jedinica lokalne samouprave te da je na području Radne zone Marina tužitelj izgradio poslovno-proizvodni centar na čest. zem. 1360, 1361, dijelu čest. zem. 1362, čest. zem. 1363/1, dijelu čest. zem. 1364/1 i čest. zem. 15939 K.O. Marina;

- da tužitelj nije obavljao djelatnost u predmetnom poslovno-proizvodnom centru do zaključenja glavne rasprave;

- da nekretnina u vlasništvu tužitelja na kojoj se nalazi predmetni poslovno- proizvodni centar nema pristup na prometnu površinu;

- da tužitelju do podnošenja tužbe, a niti do zaključenja glavne rasprave nije izdana uporabna dozvola za predmetni poslovno-proizvodni centar niti je tužitelj predao zahtjev za izdavanje uporabne dozvole.

6.1. Među strankama je sporno jesu li tuženici bili u obvezi tužitelju osigurati pristup sa predmetne nekretnine u njegovom vlasništvu na prometnu površinu, odnosno jesu li bili u obvezi izgraditi privremeni kolni priključak sa tužiteljeve nekretnine na državnu cestu DC8. Također je sporno je li nepostojanje predmetnog priključka jedini razlog za to što poslovno-proizvodni centar nije dobio uporabnu dozvolu, odnosno je li predmetni poslovno-proizvodni centar uopće izgrađen u cijelosti.

7. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao: lokacijsku dozvolu Klasa:

UP/I-350-05/08-01/315, Ur.broj: 2181/1-11-08-10-19 od 26. veljače 2010. (stranice spisa 8 do 11), ugovor o kreditu reg. br. 23/12 od 5. siječnja 2012. (stranice spisa 12 do 19), neslužbene kopije izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Trogir, broj ZK uloška 3775 K.O. Marina sa stanjem na dan 13. siječnja 2023. (stranice spisa 20 do 21), Odluku o donošenju Urbanističkog plana uređenja radne zone Marina od 18. srpnja 2008. (stranice spisa 22 do 39), neslužbene kopije izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Trogir, broj ZK uloška 4317, K.O. Marina sa stanjem na dan 13. siječnja 2023. (stranica spisa 40), neslužbene kopije izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Trogir, broj ZK uloška 4318, K.O. Marina sa stanjem na dan 13. siječnja 2023. (stranica spisa 41), rješenja Općinskog suda u Trogiru poslovni broj Z-1785/12-JB, ozn. br. Z-1785/12 od 18. rujna 2012. (stranica spisa 42), Potvrdu glavnog projekta Klasa: 361-03/12-33/1, Urbroj: 2181/1-11-08-12-11 od 12. srpnja 2012. (stranice spisa 43 do 44 i od 211 do 212), Suglasnost za izradu projektne dokumentacije, ishođenje lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta u ime Općine Marina za privremeni priključak na D-8 za radnu zonu Marina Klasa: 340-03/13-30/07, Urbroj: 2184/02-03/01-13-2 od 22. siječnja 2013. (stranice spisa 45 i 217), lokacijsku dozvolu Klasa: UP/I-350-05/13-25/36, Urbroj: 2181/1-11-08-14-09 od 7. srpnja 2014. s prilozima (stranice spisa 46 do 60), Izjavu o osnivanju stvarne služnosti puta od 22. srpnja 2014. (stranice spisa 61 do 63), Suglasnost vlasnika zemljišta za izdavanje građevinske dozvole (stranice spisa 64 do 66), građevinsku dozvolu Klasa: UP/I-361- 03/14-33/0036, Urbroj: 2181/1-11-08-15-09 od 16. ožujka 2015. (stranice spisa 67, 70 do 73 i od 167 do 169), dopis Hrvatskih cesta d.o.o. od 4. rujna 2014. s punomoći (stranica spisa 68 od 69), dopis tužitelja Općini Marina od 23. studenog 2018. (stranica spisa 70), prijavu početka građenja od 19. veljače 2018. (stranica spisa 74), dopise tužitelja upućene tuženiku pod 2) Općini Marina od 13. travnja 2015. i 28. lipnja 2016. (stranice 75 i 76 spisa), korespondencije elektroničkom poštom (stranice spisa 77 do 78 i od 81 do 85), dopis tužitelja tuženiku pod 2) Općini Marina od 24. travnja 2017., od 6. lipnja 2019. i od 22. listopada 2019. (stranica spisa 79 do 80 i od 86 do 87), dopis Ministarstva mora, prometa i infrastrukture tužitelju od 19. svibnja 2021. (stranica spisa 88 i 213), korespondenciju elektroničkom poštom (stranica spisa 89 do 90), novinskog članka "Slobodne Dalmacije" od 22. lipnja 2022. (stranica spisa 91 do 92), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Višnje Perajice od 15. prosinca 2022. (stranica spisa 93 do 115), zbirne bilance tužitelja od 31. prosinca 2021. (stranica spisa 116 do 117), bilance tužitelja od 20. prosinca 2022. (stranica spisa 118 do 119), računa dobiti i gubitka tužitelja od 20. prosinca 2022. (stranica spisa 120), bilance tužitelja sa stanjem na dan 31. prosinca 2016. (stranice spisa 121 do 123), računa dobiti i gubitka tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. (stranica spisa 124 do 125), bilance tužitelja sa stanjem na dan 31. prosinca 2015. (stranice spisa 126 do 128), računa dobiti i gubitka tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. (stranica spisa 129 do 130), bilance tužitelja sa stanjem na dan 31. prosinca 2014. (stranice spisa 131 do 133), računa dobiti i gubitka tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. (stranica spisa 134 do 135), račun dobiti i gubitka P.Z. PRIMOŠTEN BURNI od 20. prosinca 2022. (stranica spisa 136), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009. (stranica spisa 170 do 183), očitovanje tuženika pod 2) Općine Marina Ministarstvu poljoprivrede od 28. kolovoza 2020. (stranica spisa 184 do 186), članak na Wipediji o državnoj cesti D8 (stranica spisa 187 do 189), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3488/2013 od 30. lipnja 2016. (stranica spisa 190 do 195), lokacijsku dozvolu UP/I-350-05/13-25/36, Urbroj: 2181/1-11-08-14-09 od 7. srpnja 2014. s dokumentacijom (stranica spisa 196 do 206), rješenje o izmjeni i dopuni lokacijske dozvole Klasa: UP/I-350-05/14-27/0004, Urbroj: 2181/1-11-08-14-03 od 22. kolovoza 2014. (stranica spisa 207 do 209), izmjenu i dopunu posebnih uvjeta (stranica spisa 209), ovlaštenje tuženika pod 1) Klasa: 340-09/13-23/434, Urbroj: 345-556- 02/508-13-4 od 18. rujna 2013. (stranica spisa 210), odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5963/2019-5 od 25. veljače 2020. (stranica spisa 214 do 216), punomoć tuženika 1) od 5. prosinca 2014. (stranica spisa 218) i Ugovor o uređenju međusobnih odnosa za potrebe izgradnje privremenog kolnog priključka Radne zone Marina na državnu cestu DC8 dionica 016 u km 47+000 u Marini od 1. ožujka 2023. (stranica spisa 219 do 222).

7.1. Nadalje, sud je izvršio uvid u spise Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Odsjeka Trogir Klasa: 361- 03/23-07/000024, Klasa: 361-03/18-07/000017 i Klasa: 361-03/18-07/000018. (stranice 252 do 322 spisa).

7.2. Sud je izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja Svetina Palade, zastupnika po zakonu tuženika pod 1) Josipa Škorića i zastupnika po zakonu tuženika pod 2) Ante Mamuta te svjedoka Nevena Matijevića.

7.3. Ovaj sud je odbio izvođenje dokaza financijskim te građevinskim vještačenjem, kao i uviđajem jer nije bilo potrebe za izvođenje tih dokaza, s obzirom na to da je sud utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan pa je izvođenje ovih predloženih dokaza ocijenjeno kao nepotrebno.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Člankom 1045. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

9.1. Člankom 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

9.2. Da bi oštećenik (u ovom slučaju tužitelj) mogao osnovano potraživati naknadu štete od štetnika (u ovom slučaju tuženika) potrebno je da budu ispunjene određene pretpostavke odgovornosti za štetu. Pretpostavke odgovornosti za štetu podrazumijevaju subjekte obveznog odnosa, štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu (kauzalni neksus) i protupravnost štetne radnje.

10. Tužitelj u tužbi, kao i tijekom postupka, ističe kako mu je nepostupanjem oboje tuženika, odnosno time što isti nisu izgradili kolni priključak s njegove parcele na državnu cestu D-8 nastala šteta u vidu izmakle koristi u utuženom iznosu 1.417.647,22 eura, a koji iznos bi tužitelj ostvario obavljajući svoju djelatnost u novom poslovno- proizvodnom centru kojeg je sagradio na vlastitom zemljištu u Marini da je kolni priključak bio izgrađen te da je dobio uporabnu dozvolu. Time što tuženici nisu postupili u skladu sa svojim zakonskim obvezama te izgradili predmetni kolni priključak, tužitelj smatra da zbog toga nije mogao dobiti uporabnu dozvolu niti započeti s radom pa da mu je time nastala šteta u vidu izmakle dobiti.

11. Nakon provedenog postupka, ocjenom svih izvedenih dokaza, ovaj sud utvrđuje da tijekom postupka nije utvrđeno da je upravo određena radnja, odnosno propust na strani bilo kojeg od tuženika prouzročila štetu na strani tužitelja.

11.1. U konkretnom slučaju, štetna radnja se može sastojati u postupanju suprotno nekoj preuzetoj obvezi odnosno propuštanju da se postupi sukladno nekoj preuzetoj ili zakonom određenoj obvezi.

12. Iz odredbi Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakona o prostornom uređenju, Zakona o cestama, Zakona o gradnji na koje se tužitelj tijekom postupka poziva, ovaj sud ne nalazi nikakvu osnovu iz koje bi proizlazilo da je u konkretnom slučaju bila obveza bilo kojeg od tuženika da izgradi pristupni put, odnosno kolni priključak od zemljišta u vlasništvu tužitelja na kojem je izgrađen poslovno- proizvodni centar do javne ceste.

13. Člankom 51. stavkom 3. Zakona o cestama (Narodne novine broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 114/22., 04/23. i 133/23. – dalje: ZC) propisano je da se priključak i prilaz na javnu cestu smije izvesti samo uz suglasnost pravne osobe koja upravlja javnom cestom, dok je stavkom 4. istog članka propisano da troškove izgradnje priključka i prilaza na javnu cestu, uključujući i postavljanje potrebnih prometnih znakova, signalizacije i opreme snosi ovlaštenik prava građenja ili vlasnik nekretnine koja se spaja na javnu cestu.

13.1. Prema članku 165. stavku 1. Zakona o prostornom uređenju (Narodne novine 153/13., 6. 5/17., 114/18., 39/19., 98/19. i 67/23. – dalje: ZPU) investitor komunalne infrastrukture i sanacije terena u naselju je jedinica lokalne samouprave ili trgovačko društvo koje obavlja odgovarajuću komunalnu djelatnost, a druge infrastrukture javnopravno tijelo ili druga osoba koja je istu prema posebnom propisu ovlaštena graditi, dok prema stavku 2. istog članka investitor komunalne, odnosno druge infrastrukture može biti i jedna ili više osoba čijem zemljištu ili građevini služi infrastruktura ako za to imaju suglasnost jedinice lokalne samouprave, odnosno osobe iz stavka 1. ovoga članka.

13.2. Sukladno članku 23. Pravilnika o uvjetima za projektiranje i izgradnju priključaka i prilaza na javnu cestu ("Narodne novine" broj 95/14. – dalje: Pravilnik) troškovi nastali od izdavanja uvjeta i suglasnosti, postavljanja potrebnih prometnih znakova, signalizacije i opreme, troškova izgradnje, te eventualnih troškova sanacije štete nastale kao posljedica izgradnje, snosi podnositelj zahtjeva. Sukladno članku 25. stavku 1. Pravilnika priključak izgrađen prema uvjetima iz ovog Pravilnika postaje sastavni dio javne ceste i prelazi na upravljanje pravnoj osobi koja upravlja javnom cestom na koju se spoj izvodi, dok je prema stavku 2. ovog članka korisnik priključka dužan darovnim ugovorom zemljište na kojem je izgrađen priključak prenijeti na Republiku Hrvatsku.

14. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika pod 1) Hrvatske ceste d.o.o., Josipa Škorića, proizlazi da Hrvatske ceste d.o.o. nikada same ne izgrađuju priključne ceste, već na zahtjev naručitelja izdaju uvjete koji moraju biti ispoštovani da bi se izgradila priključna cesta na državnu cestu, a sve sukladno proceduri koja je propisana Zakonom o cestama i Pravilnikom o uvjetima za projektiranje i izgradnju priključaka i prilaza na javnu cestu. Nadalje, iz njegovog iskaza proizlazi da nema pregovora niti dogovora oko izgradnje priključka, već da se sve radi prema propisanim procedurama koje je svaki investitor dužan ispoštovati. Na poseban upit zastupnika po zakonu tužitelja Svetina Palade je li mu poznato da su predstavnici tuženika pod 1) Hrvatskih cesta u Splitu na jednom sastanku s Općinom Marina dogovorili način financiranja izgradnje predmetnog priključka na način da tuženik pod 1) financira isti u omjeru 80 %, a tuženik pod 2) u omjeru 20 %, Josip Škorić je istaknuo da mu nije poznato za takav dogovor niti što su govorili predstavnici tuženika pod 1), ali svakako da isti nemaju nikakva ovlaštenja za sklapanje takvog dogovora niti za iznošenje takvih podataka, jer Hrvatske ceste d.o.o. nikada ne snose troškove bilo kakvih zahvata vezano za priključke na državne ceste. Ujedno je istaknuo da nije potpisan sporazum s Općinom Marina za izgradnju ili financiranje predmetnog priključka.

15. Iz iskaza svjedoka Nevena Matijevića, koji je od 2022. voditelj strateških projekata Hrvatskih cesta d.o.o., a prije toga je od 2017. do 2022. bio rukovoditelj Poslovne jedinice Split Hrvatskih cesta d.o.o., a u razdoblju od 2012. do 2017. je bio voditelj strateških projekata Hrvatskih cesta d.o.o., proizlazi da je način izvođenja radova priključnih cesta na državne ceste reguliran Pravilnikom, a da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih dogovora kojima bi se odstupalo od procedure propisane tim Pravilnikom jer se jednostavno ta procedura mora poštivati. Nadalje, ovaj svjedok iskazuje da je bilo određenih razgovora između njega kao rukovoditelja Poslovne jedinice Split i predstavnika PZ Marina i Općine Marina vezano za izgradnju predmetnog priključka, međutim da nikakav dogovor u tom smislu nije postignut.

16. Također, iz iskaza samog zastupnika po zakonu tužitelja Svetina Palade proizlazi da nije postojao nikakav dogovor niti sporazum sa bilo kojim od tuženika vezano za izgradnju predmetnog kolnog priključka. Međutim, Svetin Palada u svom iskazu ističe da je on očekivao da će sporni kolni priključak napraviti tuženici te da tužitelju u niti jednom dopisu nitko nije rekao da će on to biti dužan sam napraviti. Nadalje, je iskazao da kada je tužitelj krenuo u izgradnju poslovno-proizvodnog centra je pretpostavljao da se nalazi u gospodarskoj zoni te da će mu kao investitoru biti omogućeno sve što je potrebno za obavljanje djelatnosti. Istaknuo je da je znao da je prema projektu predviđeno da će se raditi raskrižje na državnoj cesti D-8 te da će se raditi posebna cesta za Vinišće iz koje je prema UPU Općine Marina predviđen priključak za gospodarsku zonu, a da je tužitelj sam tražio da se izradi privremeni priključak kako bi mogao započeti s radom. Istaknuo je da je ovaj priključak koji je predmet ovog spora, trebao biti privremeno rješenje dok se ne naprave gore navedene ceste. Ovaj privremeni priključak služi samo tužitelju trenutno, a koliko on zna najavljeno je da nakon što priključak s ceste Vinišće za gospodarsku zonu jednog dana bude izgrađen, ovaj privremeni priključak će biti zatvoren. Naglasio je da je tužitelj 1. ožujka 2023. sklopio ugovor s Hrvatskim cestama, a to da je to učinio kada je postalo jasno da niti Hrvatske ceste niti Općina Marina neće izgraditi ovaj priključak, već da to tužitelj mora sam učiniti. Naglasio je da je on kao zastupnik po zakonu tužitelja imao očekivanja da će netko od tuženika napraviti predmetni kolni priključak, da je tužitelj tuženiku pod 1) Hrvatskim cestama d.o.o. darovao zemlju, dopustio osnivanje prava služnosti preko čestica u svom vlasništvu, da se nadao i zbog toga je čitavo vrijeme čekao izgradnju, platio sve što je trebao platiti, da bi mu na kraju bilo rečeno da može i sam izgraditi priključak. Ujedno, naveo je da je sa tuženikom pod 1) Hrvatskim cestama d.o.o. sklopio Ugovor od 1. ožujka 2023. kada je tužitelj od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture službeno dobio informaciju da Hrvatske ceste d.o.o. neće raditi priključak, nego da to mogu raditi ili Općina Marina ili tužitelj, a da je on znao da Općina Marina to neće napraviti.

16.1. Svetin Palada u svom iskazu dodatno navodi da sam objekt (poslovno- proizvodni centar) još uvijek nije dovršen te da po njegovoj procjeni ostaje još nekih 10 % građevinskih radova da bi se isti dovršio, a da se ti radovi odnose na postavljanje vrata na zahode, na dva mjesta protupožarna vrata, dojavljivače za vatru i još neke sitne radove, dok je sve ostalo napravljeno. Istaknuo je da tužitelj nikada nije zatražio izdavanje uporabne dozvole, zbog toga što je znao da istu neće dobiti jer nekretnina nema priključak na cestu.

17. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika pod 2) Općine Marina, Ante Mamuta, proizlazi da je isti načelnik tuženika pod 2) Općine Marina od 2009. te da je odmah krenuo u realizaciju UPU-a i gospodarske zone, da se već u početku pokazalo da zapravo nema ozbiljnih investitora, osim tužitelja koji se jedini prijavio na prvi poziv, da tužitelj nije u javnoj raspravi koja je trajala 15 dana reagirao na plan niti na predviđeno prometno rješenje te da je tek naknadno tužitelj inzistirao da mu se dozvoli da se priključak izvede na drugačiji način nego što je bilo predviđeno UPU-om te mu je Općina Marina dozvolila da se napravi takav privremeni priključak. Istaknuo je da Općina nikada nije sklopila ugovor ili sporazum ili na bilo koji drugi način na sebe preuzela obvezu financiranja izgradnje privremenog priključka. Dodao je da je istina da je on kao načelnik pisao dopis Hrvatskim cestama d.o.o. da se izgradnja spornog priključka financira na način da Hrvatske ceste snose 80 %, a Općina Marina 20 % te izgradnje, ali da je odgovoreno da to nije moguće jer po zakonu Hrvatske ceste ne snose takve troškove. Dodatno je istaknuo da je financijska situacija Općine Marina bila loša, da je Općina Marina bila u minusu 21 milijun kuna te da s njihove strane nije bilo niti mogućnosti niti obveze da oni izgrade sporni priključak. Ujedno je istaknuo da nije u nadležnosti Općine Marina da napravi kolni priključak i infrastrukturu za tužitelja niti za ostale u gospodarskoj zoni, kao i da Općina Marina nikada ni sa čime nije na sebe preuzela obvezu financiranja privremenog kolnog priključka.

18. Iz iskaza saslušanih zastupnika po zakonu parničnih stranaka te svjedoka Nevena Matijevića, jasno proizlazi da nikada nije postojao nikakav dogovor niti sporazum između tužitelja i bilo kojeg od tuženika iz kojeg bi proizlazilo da postoji obveza bilo tuženika pod 1) Hrvatskih cesta d.o.o. bilo tuženika pod 2) Općine Marina, za izgradnju ili financiranje izgradnje predmetnog privremenog kolnog priključka tužiteljeve nekretnine na javnu cestu. Čak i sam zastupnik po zakonu tužitelja Svetin Palada u svom iskazu navodi da nikada nije postojao takav dogovor ili sporazum.

18.1. Štoviše, isti navodi da je tužitelj 1. ožujka 2023. sklopio Ugovor o uređenju međusobnih odnosa za potrebe izgradnje privremenog kolnog priključka Radne zone Marina na državnu cestu DC8 dionica 016 u km 47+000 u Marini od 1. ožujka 2023. s tuženikom pod 1) Hrvatskim cestama d.o.o., kada je postalo jasno da niti jedan od tuženika neće izgraditi predmetni priključak, već da to mora napraviti sam tužitelj.

19. Iz navedenog Ugovora o uređenju međusobnih odnosa za potrebe izgradnje privremenog kolnog priključka Radne zone Marina na državnu cestu DC8 dionica 016 u km 47+000 u Marini od 1. ožujka 2023. (stranica spisa 219 do 222), proizlazi da je isti sklopljen između tužitelja kao investitora i tuženika pod 1) Hrvatskih cesta d.o.o. 19.1. Člankom 2. ovog Ugovora je jasno određeno da investitor, ovdje tužitelj, preuzima, među ostalim obvezama i obvezu financiranja i izgradnje privremenog kolnog priključka Radne zone Marina na državnu cestu DC8, kao i da se obvezuje nakon izgradnje planiranih faza (nova trasa ŽC6130 (Marina-Vinišće), I i II faza prometne i komunalne infrastrukture RZ Marina) o svom trošku ukinuti privremeni kolni priključak na DC8 i dovesti državnu cestu na mjestu zahvata privremenog kolnog priključka u prijašnje stanje, odnosno uspostaviti režim prometovanja kakav je bio prije izgradnje privremenog kolnog priključka.

20. Iz pribavljenog spisa Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Odsjeka Trogir, Klasa: 361-03/18-07/000017 proizlazi da je tužitelj još 20. veljače 2018. bio prijavio početak građenja predmetnog privremenog kolnog priključka, ali je već 8. ožujka 2018. zatražio obustavu prijave početka građenja. Iz spisa Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Odsjeka Trogir, Klasa: 361-03/23-07/000024 proizlazi da je tužitelj 7. ožujka 2023. ponovno prijavio početak građenja predmetnog privremenog kolnog priključka.

21. Nakon provedenog dokaznog postupka, ovaj sud utvrđuje da je privremeni kolni priključak rezultat traženja i potrebe samog tužitelja, koji nije u javnoj raspravi koja je trajala 15 dana reagirao na UPU, odnosno na predviđeno prometno rješenje za Radnu zonu Marina (izgradnja nove županijske ceste prema Vinišću) te da je tužitelj tek naknadno inzistirao da mu se omogući privremeni priključak na državnu cestu D8, odnosno da se priključak Radne zone izvede na drugačiji način nego što je bilo predviđeno UPU-om. Tuženik pod 2) Općina Marina je tužitelju dopustila da se izgradi takav privremeni priključak, koji zapravo služi jedino tužitelju. Međutim, tuženik pod 2) Općina Marina se nikada ni sa kakvim aktom, odlukom ili sporazumom nije obvezala da će izgraditi ili financirati izgradnju tog privremenog priključka. Bez obzira što je sam načelnik Općine Marina Ante Mamut čak i poslao dopis tuženiku pod 1) Hrvatskim cestama d.o.o. kojem je predlagao da se izgradnja spornog priključka financira na način da Hrvatske ceste snosi 80 %, a Općina Marina 20 % te izgradnje, ne znači da je time tuženik pod 2) Općina Marina preuzeo na sebe bilo kakvu obvezu. Štoviše, na dopis je odgovoreno da isto uopće nije moguće zbog toga što Hrvatske ceste d.o.o. ne snose troškove izgradnje.

21.1. Iz suglasnosti za izradu projektne dokumentacije, ishođenje lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta u ime Općine Marina za privremeni priključak na D- 8 za radnu zonu Marina Klasa: 340-03/13-30/07, Urbroj: 2184/02-03/01-13-2 od 22. siječnja 2013. (stranica spisa 45 i 217) proizlazi da je tuženik pod 2) Općina Marina tužitelju odobrio suglasnost za izradu dokumentacije, ishođenje lokacijske dozvole, potvrde glavnog projekta ili drugog dokumenta prostornog uređenja u ime Općine Marina za privremeni kolni priključak na D-8 Radne zone Marina, bez preuzimanja ikakvih obveza gradnje građevina ili drugih financijskih obveza.

22. Iako tužitelj tijekom postupka, kao i zastupnik po zakonu tužitelja Svetin Palada u svom iskazu, navodi da je imao očekivanja da će predmetni kolni priključak izgraditi tuženici, ovaj sud ističe da se ne radi ni o kakvim legitimnim očekivanjima kako to tužitelj tvrdi. Čak da se uzmu kao osnovane tvrdnje tužitelja kako je očekivao da mu netko drugi izgradi sporni kolni priključak, takvo očekivanje se ni po čemu ne može smatrati legitimnim. Naime, da bi očekivanje bilo legitimno ono mora biti utemeljeno na određenom zakonu ili drugom propisu ili na određenom pravnom aktu, što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

22.1. U odnosu pak na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao i odluke Europskog suda za ljudska prava, koje tužitelj tijekom postupka citira pozivajući se na legitimna očekivanja, vrijedi istaknuti da navedene odluke nisu primjenjive u konkretnom slučaju zbog toga što činjenično ni pravno stanje iz tih postupaka ne odgovara stanju u ovom postupku. Naime, u odlukama na koje se tužitelj poziva, stranke su imale legitimno očekivanje jer su svoje očekivanje temeljile na pravnom aktu koje je donijelo državno tijelo, a koji je kasnije bio poništen. No, kao što je već ranije navedeno, u konkretnom slučaju ne postoji nikakav pravni akt niti bilo kakva pravna (zakonska ili podzakonska) odredba na kojoj bi tužitelj mogao temeljiti svoje očekivanje pa da bi se isto moglo smatrati legitimnim.

23. S obzirom da u konkretnom slučaju nesporno ne postoji ugovorna ni zakonska obveza tuženika da izgrade ili financiraju izgradnju predmetnog privremenog priključka te da nema nikakvih naznaka da tužitelj nije bio u mogućnosti ranije zaključiti sa tuženikom pod 1. Ugovor o uređenju međusobnih odnosa za potrebe izgradnje privremenog kolnog priključka, sva šteta koju je tužitelj navodno pretrpio nije rezultat protupravnih radnji ili propusta bilo kojeg od tuženika, već propusta samog tužitelja koji, kao što je to njegov zakonski zastupnik naveo, nikada ranije nije tražio zaključenje ovog ugovora vezano za izgradnju privremenog kolnog priključka.

24. Iz svega navedenoga, kao i iz citiranih odredbi ZC-a, ZPU-a te Pravilnika, jasno proizlazi kakva je procedura vezano za izgradnju predmetnog kolnog priključka u konkretnom slučaju, a što je sve tužitelju bilo poznato ili moralo biti poznato, a i sam zastupnik po zakonu tužitelja Svetin Palada u svom iskazu navodi da mu je jasno da tužitelj mora sam izgraditi sporni kolni priključak.

25. Također se ističe da je obveza tuženika pod 1) Hrvatskih cesta d.o.o., sukladno članku 18. Pravilnika da izdaje uvjete za priključak i prilaz na javnu cestu, a ne da sam gradi te priključke, dok iz iskaza Svetina Palade proizlazi da tužitelj sve do sklapanja Ugovora o 1. ožujka 2023. nije niti tražio izdavanje tih uvjeta.

25.1. Isto tako, niti jednom odredbom zakona nije propisana obveza tuženika pod 2) Općine Marina, kao jedinice lokalne samouprave, da gradi ili financira izgradnju priključaka nekretnina u vlasništvu privatnih osoba na cestu kojom općina niti ne upravlja, već upravlja treća osoba, u konkretnom slučaju tuženik pod 1) Hrvatske ceste.

26. Budući da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da se bilo koji od tuženika tužitelju obvezao da će izgraditi predmetni kolni priključak niti da bi to na temelju bilo kakve odredbe bila obveza kojeg od dvojice tuženika, kao i da tužitelj nije imao legitimna očekivanja da će taj priključak izgraditi tuženici, po ocjeni ovog suda, ne postoji štetna radnja na strani niti jednog tuženika.

27. Prema tome, kako ne postoji štetna radnja na strani tuženika, niti tuženik pod 1) Hrvatske ceste d.o.o. niti tuženik pod 2) Općina Marina, ne može biti odgovoran za štetu tužitelju koja mu je nastala uslijed toga što predmetni poslovno-proizvodni centar nije dobio uporabnu dozvolu.

28. Vrijedi istaknuti da je tijekom postupka utvrđeno i da predmetni poslovno- proizvodni centar uopće nije izgrađen do kraja, kao i da tužitelj nikad nije ni podnio zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za taj objekt. Naime, zastupnik po zakonu tužitelja Svetin Palada u svom iskazu navodi da po njegovoj procjeni ostaje još nekih 10 % građevinskih radova da bi se isti dovršio, a da se ti radovi odnose na postavljanje vrata na zahode, na dva mjesta protupožarna vrata, dojavljivače za vatru i još neke sitne radove.

28.1. Čak kada se uzme u obzir da se doista radi o manjim radovima potrebnim za dovršenje objekta, ostaje nesporna činjenica da taj objekt u trenutku podnošenja tužbe niti u trenutku zaključenja glavne rasprave nije dovršen pa sama činjenica da sporni kolni priključak nije izgrađen, nije jedini razlog zbog kojeg poslovno-proizvodni centar nije dobio uporabnu dozvolu. Dakle, tužitelj nije niti dokazao da je neizgradnja predmetnog kolnog priključka jedini razlog zbog kojeg nije do sada dobio uporabnu dozvolu, a koju prema vlastitom kazivanju nikada nije ni tražio, odnosno da su osim priključenja na prometnu površtinu, ispunjene ostale pretpostavke potrebne za izdavanje uporabne dozvole sukladno članku 144. stavku 1. Zakona o gradnji (Narodne novine broj 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.).

29. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

30. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP), u vezi s člancima 155. i 164. ZPP-a.

31. Budući da su tuženici u cijelosti uspjeli u ovom sporu, istima je dosuđen parnični trošak uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu 1.417.647,22 eura.

32. Tuženiku pod 1) Hrvatskim cestama d.o.o. prema Tbr. 7.1., Tbr. 9.1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. - dalje: Tarifa), pripada trošak sastava podneska od 18. travnja 2024. te zastupanja na ročištima održanim 6. prosinca 2023., 14. veljače 2023., 20. ožujka 2024. i 22. svibnja 2024. od po 7.632 boda, odnosno po 15.264 eura, što ukupno iznosi 76.320,00 eura, što sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu 19.080,00 eura, ukupno iznosi 95.400,00 eura.

32.1. Tuženiku pod 1) Hrvatskim cestama d.o.o. nije priznat trošak sastava podneska od 9. listopada 2023. zbog toga što taj trošak nije bio potreban za ovaj postupak s obzirom na to da je sve izneseno u tom podnesku tuženik pod 1) mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, a isto je također iznosio na ročištima te u podnesku od 18. travnja 2024., a za koje radnje mu je trošak priznat i dosuđen u cijelosti. Također, nije osnovan ni zahtjev tuženika pod 1) za naknadu troškova sudske pristojbe za odgovor na tužbu i za presudu u iznosu od po 663,61 eura, zbog toga što tuženika pod 1) ne tereti obveza plaćanja tih sudskih pristojbi s obzirom na to da je isti u cijelosti uspio u ovom sporu.

32.2. Zbog navedenih razloga, tuženiku pod 1) Hrvatskim cestama d.o.o. dosuđen je ukupan trošak u iznosu 95.400,00 eura, dok je za više traženih 70.171,67 eura, zahtjev tuženika pod 1) odbijen kao neosnovan pa je odlučeno kad pod točkom II. izreke ove presude.

33. Tuženiku pod 2) Općini Marina prema Tbr. 7.1., Tbr. 9.1. i Tbr. 54. Tarife, pripada trošak sastava odgovora na tužbu, podneska 23. travnja 2024. te zastupanja na ročištima održanim 6. prosinca 2023., 14. veljače 2023., 20. ožujka 2024. i 22. svibnja 2024. od po 7.632 boda, odnosno po 15.264 eura te ročištu za objavu presude u iznosu 100,00 eura, što ukupno iznosi 91.684,00 eura što sve uvećano za 25% PDV- a u iznosu 22.921,00 eura, ukupno iznosi 114.605,00 eura.

33.1. Tuženiku pod 2) Općini Marina nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu i za presudu u iznosu od po 663,61 eura, zbog toga što tuženika pod 2) ne tereti obveza plaćanja tih sudskih pristojbi s obzirom na to da je isti u cijelosti uspio u ovom sporu.

33.2. Zbog navedenih razloga, tuženiku pod 2) Općini Marina dosuđen je ukupan trošak u iznosu 114.605,00 eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, dok je za više traženih 51.091,67 eura, zahtjev tuženika pod 2) odbijen kao neosnovan. 33.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Splitu 8. srpnja 2024.

Sudac

Ivan Čulić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelj po odvjetniku Draganu Mijoču, OD Mijoč & Bakić d.o.o., Split, Velebitska 75

- tuženik pod 1) po odvjetniku Kruni Peronji, Split, Domovinskog rata 10/I

- tuženik pod 2) po odvjetnici Ivani Hrstić Marinac, Split, Starčevićeva 24

- u spis

Broj zapisa: 9-30869-ff138

Kontrolni broj: 0d01a-2abd7-d327d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=IVAN ČULIĆ, L=SPLIT, O=TRGOVAČKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.