REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: UsI-5083/23-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G. Z., Stručna služba Gradske uprave, Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave R. H., Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, iz Z. uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijsko državno odvjetništvo u Z. i S.M. P. d.o.o., Z., radi imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, 8. srpnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave R. H., Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/21-01/382, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 23. kolovoza 2023.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja G. Z., Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Sektora za upravno- pravne poslove, Odjela za naknade za izvlaštenja, Šesti područni odsjek, KLASA: UP/I-942-02/14-009/42, URBROJ: 251-19-11-7/003-21-42 od 14. rujna 2021., a kojim je točkom I. utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske na nekretnini oznake z.k.čbr. 1684/28 livada u J. ukupne površine 58,7 čhv. upisanoj u zk.ul.br. 3195 k. V. sve pod uvjetima i na način detaljno određen točkom I. do IV. izreke prvostupanjskog rješenja.
2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako argumente tuženika smatra pogrešnima budući da tužitelj nije u žalbi isticao činjenice da se radi o naknadi isplaćenoj temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978. godine, već da je samo oduzimanje izvršeno sukladno istome. Takvo stajalište, ističe tužitelj, proizlazi, između ostalog, iz životno logičkog poimanja činjenice da su sva zemljišta unutar gradskog područja bila nacionalizirana ili podruštvovljena, stoga se na ista nije niti mogao primijeniti institut eksproprijacije jer privatno vlasništvo na građevinskom zemljištu nije bilo, već samo institut deposedacije, ali suštinski radilo se o eksproprijaciji objekata u privatnom vlasništvu na zemljištu u društvenom vlasništvu. Slijedom navedenog nesporno smatra da je riječ o imovini koja je prenesena u društveno vlasništvo temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978. godine te se u konkretnom slučaju ne radi o imovini prenesenoj temeljem propisa iz članka 2. Zakona o naknadi budući da se građevinsko zemljište jedino moglo izuzimati iz posjeda, a ne eksproprirati. U prilog tome ide odredba članka 7. Zakona o eksproprijaciji iz 1978. godine prema kojoj samom eksproprijacijom zgrade korisnik eksproprijacije stječe pravo korištenja zemljišta za izgradnju odnosno izvođenje radova zbog kojih je izvršena eksproprijacija te nije potrebno posebno dodjeljivati zemljište na kojem se nalazi eksproprirana zgrada. Poziva se na članak 37. Zakona o nacionalizaciji te u konačnici ističe kako se suštinski radilo o postupku eksproprijacije sukladno Zakonu o eksproprijaciji (Narodne novine, broj: 10/78) za koju je i isplaćena pravična novčana naknada od 22. ožujka 1978., te nema uvjeta za vođenje postupka temeljem Zakona o naknadi kako je to propisano člankom 6. istog Zakona.
3. Stoga predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano i prvostupanjsko rješenje te odbije prijedlog Republike Hrvatske za utvrđenje prava vlasništva.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
5. Županijsko državno odvjetništvo u Z. u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako tužbene navode u cijelosti smatra neosnovanima jer slijedom sve prikupljene dokumentacije te svih utvrđenih odlučnih okolnosti i činjenica tužitelj krivo upire kako je trebalo primijeniti odredbu članka 6. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine a tuženik je ispravno i osnovano primijenio odredbu članka 7. istog Zakona.
6. Stoga predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
7. S.M. P. d.o.o. iako uredno pozvan poseban odgovor na tužbu nije dostavio. 8. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku, te je, budući da su za to ispunjeni uvjeti iz članka 36. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16, 29/17. i 110/21– dalje: ZUS), predmetni spor riješio bez rasprave.
9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
10. Člankom 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/96, 80/02, 81/02 i 98/19 – dalje: Zakon o naknadi) propisano je da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako Zakonom nije drukčije propisano.
11. Člankom 6. Zakona o naknadi propisano je da se odredbe ovog Zakona ne odnose na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine, broj: 10/78, 5/80, 30/82, 46/82 – pročišćeni tekst, 28/87 i 39/88).
12. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je predmet naknade zkč.br. 1684/28 upisan u zk.br. 3195 a za koju, kako to iz povijesnog zk. izvatka proizlazi da je bila upisana kao suvlasništvo M. S. i S. S. i ista je rješenjem sekretarijata za financije Općinskog narodnog odbora T., broj: 06- 10-15491/59 od 24. kolovoza 1959., nacionalizirana i postala društveno vlasništvo s uknjiženim pravom korištenja M. S. i S. S., oboje iz Z.
13. Dakle, iz navedenog proizlazi kako se u konkretnom slučaju ne radi o imovini koja je u društveno vlasništvo prenesena temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978. godine, već se radi o imovini koja u društveno vlasništvo prenesena temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ broj: 52/58) slijedom čega neosnovano prigovara tužitelj da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti članak 6. Zakona o naknadi.
14. Kako je tuženik pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 6. Zakona o naknadi to je pravilno Republici Hrvatskoj temeljem članka 77. utvrđeno pravo vlasništva na predmetnoj čestici.
15. Kraj takvog stanja stvari osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.
16. Valjalo je stoga temeljem odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 8. srpnja 2024.
Sudac:
Ivana Horvat, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).
