Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-291/2022-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja SUNCE HOTELI d.d., OIB 06916431329, Zagreb, Radnička cesta 43, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o. u Zagrebu, Miramarska cesta 24, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, OIB 52634238587, Zagreb, Prisavlje 14, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 8. svibnja 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Mirka Bogdanovića te zastupnika po zakonu tuženika Maje Klemen, 4. srpnja 2024.

p r e s u d i o  je

I Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA da tužitelju SUNCE HOTELI d.d. u roku od petnaest dana plati 781.786,83 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

II Odbija se zahtjev tužitelja SUNCE HOTELI d.d. da mu tuženik REPUBLIKA HRVATSKA u roku od petnaest dana plati od 40.613,17 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. travnja 2022. do isplate te da mu na iznos od 781.786,83 EUR plati zatezne kamate za razdoblje od 20. travnja 2022. do 18. siječnja 2024.

III Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju SUNCE HOTELI d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 59.289,00 EUR.

IV Odbija se zahtjev tužitelja SUNCE HOTELI d.d. da mu tuženik REPUBLIKA HRVATSKA naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 140.590,00 EUR. V Nalaže se tužitelju SUNCE HOTELI d.d. u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA troškove parničnog postupka u iznosu od 5.412,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

VI Odbija se zahtjev tuženika REPUBLIKA HRVATSKA da mu tužitelj SUNCE HOTELI d.d. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.840,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je istaknuo tužbeni zahtjev da mu tuženik plati 7.100.000,00 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe do isplate.

2. Izjavio je da je u postupku pretvorbe društvenog poduzeća HTP Brela. prednika tužitelja, građevinski objekt, restoran Jakiruša površine NGP 1.240,09 m[2] procijenjen kao ulaganje sukladno članku 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Društveno poduzeće, prednik tužitelja da je izgradilo restoran vlastitim sredstvima i koristilo ga kao svoje osnovno sredstvo kao nositelj prava korištenja. Zbog toga da je restoran procijenjen u vrijednost društvenog kapitala prilikom pretvorbe te u toj vrijednosti procijenjen u temeljni kapital.

3. Izjavio je da je njegov prednik stekao pravnu osnovu za posjedovanje i gospodarenje građevinskim objektom u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti i to temeljem gradnje, pribavljanjem akta za uporabu te u konačnosti posjedovanjem i gospodarenjem istim do okončanja postupka pretvorbe. Nakon okončanja postupka pretvorbe tužitelj da je u nesmetanom i samostalnom posjedu predmetnog restorana.

4. Izjavio je da je stekao legitimna očekivanja u smislu ustavnopravne zaštite, zaštite koja proizlazi iz čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda da mu prava koja je stekao neće biti ograničena ili oduzeta.

5. Izjavio je da je tuženik 15. prosinca 2021. podnio tužbu kojom traži predaju posjeda čest. zem. 3858/11, ukupne površine od 1750 m[2] , upisane u zk.ul. br. 7975, K.O. Brela, na kojoj se nalazi restoran Jakiruša. Povodom tužbe da se pred ovim sudom vodi postupak pod poslovnim brojem P-678/2021. Izjavio je da se protivio tužbenom zahtjevu za predaju posjeda nekretnine jer nije isplaćena tržišna naknada za nekretninu. Naime, da tuženik nije proveo postupak izvlaštenja koji se mora provesti kod oduzimanja nekretnine, niti taj postupak ima namjeru provoditi. Takvo ponašanje tuženika da nije u skladu s ustavnim načelima koje Republika Hrvatska proklamira te da je protivno međunarodnoj konvenciji koja se treba primjenjivati s obzirom da je Republika Hrvatska ratificirala Protokol 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja poistovjećuje zaštitu imovinskih prava sa zaštitom ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6. S obzirom na to da je tuženik traži predaju stvari, a nije platio odgovarajuću naknadu tržišne vrijednosti objekta istaknuo je tužbeni zahtjev da mu se naknada plati bilo primjenom pravila o izvlaštenju i/ili pravila o stjecanju bez osnove.

7. Radi dokazivanja istinitosti navoda o iznesenim činjenicama na kojima temelji svoj zahtjev te osnovanosti tužbenog zahtjeva predložio je tužitelj izvesti dokaze čitanjem isprava odgovora na tužbu u predmetu ovog suda poslovnog broja pod P-678/2021, uvidom u spis predmeta koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-678/2021 radi čitanja tužbe tuženika od 15.prosinca 2021., rješenja HFP-a o iskazu nekretnina, rješenja Skupštine općine Makarska, Klasa:

UP/I-944-05/89-01/77 od 21. ožujka 1990., građevinske dozvole Skupštine Općine Makarska, Općinskog komiteta za prostorno uređenje i komunalne poslove, Klasa:

UP/I-361-03/90-01/15 od 21. svibnja 1990., dozvola za upotrebu objekta općine Makarska, Općinski komitet za prostorno uređenje i komunalne poslove, Klasa: UP/I- 361-04/90-01/48 od 16. siječnja 1991., izvatka iz katastra, vještačenjem koje bi obavio vještak procjenitelja nekretnina i vještak financijsko-računovodstvene struke te uviđajem i vještačenjem koje bi obavio vještak geodetske struke.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio protivljenje tužbenom zahtjevu.

9. Nije sporio činjenicu da je na temelju rješenja bivše SO Makarska od 21. ožujka 1990. Hotelsko turističko poduzeće Brela (pravni prednik tužitelja) dobilo na privremeno korištenje pomorsko dobro označeno kao čest. zem.3858/11 k.o. Brela površine 1750 m[2] i steklo status korisnika pomorskog dobra.

10. Izjavio je da je iz rješenja jasno je prednik tužitelja ima sva prava i obveze utvrđene Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima te da je u obrazloženju rješenja izrijekom navedeno da objekt koji će se izgraditi na pomorskom dobru postaje dio pomorskog dobra sukladno članku 6. stavku 2. Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima.

11. U rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju od 7. svibnja 1996. da je navedeno da je u pretvorbi društvenog poduzeća HTP "Brela", objekt restorana Jakiruša procijenjen kao ulaganje, a ne kao nekretnina, a zemljište označeno kao čest. zem. 3858/11 u površini od 1750 m[2] da nije procijenjeno jer je pomorsko dobro. 12. Između Županije Splitsko-dalmatinske i Hotela Brela d.d. da je 1. travnja 1997. sklopljen ugovor o davanju koncesije na dijelu pomorskog dobra na kojem je izgrađen plažno-ugostiteljski objekt Jakiruša. Predmet koncesije je samo objekt, odnosno dio čest. zem. 3858/11 k.o. Brela, površine 260 m[2] , na kojem je sagrađen restoran Jakiruša. Sklapanjem tog ugovora društvo hoteli Brela d.d. da je na konkludentan način priznalo da se radi o pomorskom dobru.

13. Izjavio je tuženik da je objekt izgrađen na pomorskom dobru koje je investitoru upravo u tu svrhu i na privremeno korištenje dodijelila bivša Općina Makarska, u to vrijeme nositelj vlasti na pomorskom dobru sukladno odredbama tada važećeg Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima. Sukladno načelu jedinstva nekretnine (zemljišta i zgrade) koje egzistira u kontinuitetu u pravnom režimu pomorskog dobra sve do danas i objekt je također u statusu pomorskog dobra, odnosno zajedno sa zemljištem (žalom) čini čest. zem. 3858/11 k.o. Brela koje je pomorsko dobro. Tužitelj da nema nikakva vlasnička prava u odnosu na objekt i to jer taj objekt nije procijenjen u pretvorbi pravnog prednika u vrijednost društvenog kapitala kao nekretnina i zbog toga što društva nastala pretvorbom nisu mogla steći pravo vlasništva na nekretninama koje su bile opće dobro i nisu bile podobne za stjecanje prava vlasništva. Društveno poduzeće, pravni prednik tužitelja, bilo je samo korisnik pomorskog dobra, a što da jasno proizlazi iz akta o dodjeli pomorskog dobra na korištenje, a ne nositelj nekog stvarnog prava iz režima društvenog vlasništva.

14. Izjavio je da se tužitelj neosnovano poziva na legitimna očekivanja jer nije dokazao precizna, bezuvjetna jamstva da će korištenje pomorskog dobra bez pravne osnove ikada rezultirati stjecanjem vlasništva ili stjecanjem prava na naknadu za izvlaštenje. Osim toga, sve da su takva jamstva i dana pravnom predniku podnositelja zahtjeva, ona ne bi bila utemeljena na primjenjivim pravilima, s obzirom da se u nacionalnom zakonodavstvu u vrijeme društvenog vlasništva, ali i u zakonodavstvu u vrijeme društvenog vlasništva, na pomorskom dobru nikada nije moglo steći pravo privatnog vlasništva.

15. Izjavio je da je prednik tužitelja od početka znao da je predmetni objekt pomorsko dobro te da ga može zakonito koristiti samo na temelju koncesije. Ni u kom slučaju nije mogao steći legitimna očekivanja da će nakon pretvorbe i uvođenja vlasničkog sustava na nekretnini koju koristi imati pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja tom nekretninom budući da takva prava nikad nije imao.

16. Osim toga, izjavio je da pravo na naknadu za izvlaštenje, sukladno odredbi iz članka 58. stavak 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ima prijašnji vlasnik nekretnine u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom, odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, za nekretnine na koje je proširena, i to u propisanom postupku izvlaštenja koji se vodi pred upravnim tijelom, a ne u parničnom postupku pred sudom.

17. U predmetnom slučaju tužitelj, niti njegov pravni prednik da nisu bili vlasnici predmetne nekretnine, niti je došlo do proširenja granice u odnosu na prethodno utvrđenu granicu, pa da tužitelj na temelju Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade nema pravo na isplatu naknade u visini vrijednosti nekretnine.

18. Pored toga izjavio je i da je potraživanje naknade za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem u nekretnine preuranjeno budući da to pravo nastaje od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja. S obzirom da tužitelj koristi predmetnu nekretninu da nije stekao pravo na naknadu za izvršena ulaganja. Osim toga da je dugogodišnjim posjedovanjem navedenog objekta već amortizirao ulaganja u isti.

19. Predložio je izvesti dokaz čitanjem ugovora o davanju koncesije na dijelu pomorskog dobra.

20. Tužitelj je izjavio da traži plaćanje građevinske vrijednosti predmetnog objekta primjenom pravila o stjecanju bez osnove odnosno pravila koja proizlaze iz zaštićenih prava koja se primjenom članka 1. Protokola I. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primjenjuju u odnosu na stečena imovinska prava na isti način kao što se pruža zaštita vlasništvu.

21. Predložio je spajanje ove parnice i parnice koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-678/21. Tužitelj je izjavio da je temeljem pravomoćne presude ovog suda poslovnog broja P-678/2021 predao posjed nekretnine oznake 3858/11 K.O. Brela tuženiku 18. siječnja 2024.

22. Tuženik je izjavio i to da naknadu za ulaganja u pomorsko dobro, ako takva naknada pripada tužitelju, treba umanjiti za sve koristi koje je tužitelj ostvario iskorištavanjem pomorskog dobra bez valjane pravne osnove do predaje pomorskog dobra jer mu je koncesija istekla prije petnaest godina. Predložio je da se izvede dokaz vještačenjem radi utvrđenja koristi koju je tužitelj ostvario upotrebom pomorskog dobra te čitanjem isprava povijesti promjena na katastarskim česticama od 15. veljače 2017., izvoda iz posjedovnog lista od 14. veljače 2017., prijavnog lista broj 17/93, parcelacionog elaborata za plažni objekt u Brelima, uvjerenja o uvjetima uređenja prostora od 8. rujna 1989., kopija situacionog plana, skice premjeravanja, rješenja od 8. lipnja 1993.

23. Tužitelj je, uvažavajući mišljenje sudskog vještaka Josipa Šituma o građevinskoj (amortiziranoj) vrijednosti objekta smanjio tužbeni zahtjev te je tražio da mu tuženik plati 822.408,00 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe.

24. Tuženik se protivio zahtjevu za plaćanje kamata od dana podnošenja tužbe budući da je nekretnina predana u siječnju 2024.

25. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati naknadu građevinske vrijednosti objekta restorana Jakiruša koji zajedno sa zemljištem čini čest. zem. 3858/11 k.o. Brela.

26. Radi odlučivanja o tužbenom zahtjevu sud je izveo dokaze čitanjem isprava odgovora na tužbu u predmetu ovog suda poslovnog broja pod P-678/2021, uvidom u spis predmeta koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P- 678/2021 radi čitanja tužbe tuženika od 15.prosinca 2021., rješenja HFP-a o iskazu nekretnina, rješenja Skupštine općine Makarska, Klasa: UP/I-944-05/89-01/77 od 21. ožujka 1990., građevinske dozvole Skupštine Općine Makarska, Općinskog komiteta za prostorno uređenje i komunalne poslove, Klasa: UP/I-361-03/90-01/15 od 21. svibnja 1990., dozvola za upotrebu objekta općine Makarska, Općinski komitet za prostorno uređenje i komunalne poslove, Klasa: UP/I-361-04/90-01/48 od 16. siječnja 1991., izvatka iz katastra, ugovora o davanju koncesije na dijelu pomorskog dobra, povijesti promjena na katastarskim česticama od 15. veljače 2017., izvoda iz posjedovnog lista od 14. veljače 2017., prijavnog lista broj 17/93, parcelacionog elaborata za plažni objekt u Brelima, uvjerenja o uvjetima uređenja prostora od 8. rujna 1989., kopija situacionog plana, skice premjeravanja, rješenja od 8. lipnja 1993. te vještačenjem koje je obavio stalni sudski vještak Josip Šitum i Mato Zeljko. 27. Sud nije izveo dokaz vještačenjem koje bi obavio stalni sudski vještak geodet, niti uviđajem jer nije bilo potrebe za izvođenje tog dokaza, s obzirom na to da među strankama nije bilo spora o identitetu nekretnine.

28. Sud nije spojio ovu parnicu s parnicom koja se pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P-678/2021. Prema članku 313. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) parnice se mogu rješenjem suca pojedinca spojiti radi zajedničkoga raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Ta se svrha ne bi postigla spajanjem ovih parnica, pa sud nije donio rješenje o spajanju parnica.

29. Tužitelj je tražio plaćanje naknade koja odgovara građevinskoj vrijednosti objekta izgrađenog na čest. zem. 3858/11 k.o. Brela, smatrajući da tuženik ima obvezu platiti tu naknadu temeljem Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine", broj: 74/2014., 69/2017. i 98/2019.), kao i na temelju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., dalje: ZOO) zbog nastanka izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove.

30. Nema spora među strankama o tome da je tužitelj SUNCE HOTELI d.d. sljednik trgovačkog društva HOTELI BRELA d.d. Iz izvatka iz sudskog registra vidljivo je da je trgovačko društvo HOTELI BRELA d.d. pripojeno tužitelju temeljem ugovora o pripajanju od 6. svibnja 2019. i odluka glavnih skupština pripojenog društva o odobrenju ugovora o pripajanju te odluke društva preuzimatelja o odobrenju ugovora o pripajanju.

31. Nema spora niti o tome da je trgovačko društvo HOTELI BRELA d.d. sljednik društvenog poduzeća HTP Brela. Vidjeti je iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 7. svibnja 1996. da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 10. lipnja 1994. dana suglasnost na provedbu pretvorbe društvenom poduzeću HTP BRELA.

32. Nema spora niti o tome da je na temelju rješenja Skupštine općine Makarska od 21. ožujka 1990. HTP Brela ( Hotelsko turističko poduzeće Brela) dobilo na privremeno korištenje pomorsko dobro označeno kao čest. zem.3858/11 k.o. Brela površine 1750 m[2] i steklo status korisnika pomorskog dobra.

33. Nema spora niti o tome da je na tom zemljištu prednik tužitelja izgradio plažni objekt Jakiruša.

34. Nema spora niti o tome da je tužitelj, postupajući po pravomoćnoj presudi ovog suda poslovnog broja P-678/2021 predao nekretninu čest.zem. 3858/11 k.o. Brela, zemljište na kojem je izgrađen predmetni objekt Općini Brela. Iz zapisnika o primopredaji nekretnine vidljivo je da je predaja učinjena 18. siječnja 2024.

35. Spor je nastao među strankama u odnosu na to je li tuženik obvezan platiti tužitelju naknadu za građevinsku vrijednost izgrađenog objekta na pomorskom dobru.

36. Dakle, rečeno je da je zemljište oznake čest.zem. 3858/11 k.o. Brela na kojem je kasnije izgrađen objekt restoran Jakiruša predano predniku tužitelja Hotelsko turističkom poduzeća Brela rješenjem Skupštine Općine Makarska od 21. ožujka 1990.

37. Iz tog rješenja je vidljivo da je zemljište oznake čest.zem. 3858/11 k.o. Brela predniku tužitelja dano na privremeno korištenje uz naknadu, kao i da je riječ o "građevinskoj parceli" položenoj na pomorskom dobru. Sadržano je u ovom rješenju i utvrđenje da su na zemljištu izvedeni znatniji radovi izgradnje plažnog objekta do 26. listopada 1988. Sadržano je i određenje da korisnik ima sva prava i obveze utvrđene Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, da korištenje prestaje u slučajevima određenim člankom 15. Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, da Skupština Općine Makarska može uskratiti korištenje pomorskog dobra u cijelosti ili djelomično prema članku 17. Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima te da novi korisnik pomorskog dobra može ući u posjed predmetne građevinske parcele nakon zaključenja ugovora iz članka 5. Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima.

38. U obrazloženju ovog rješenja napisano je da organizacija udruženog rada može na pomorskom dobru izgraditi građevinski ili drugi objekt koji postaje dio pomorskog dobra, kao što je i bilo određeno člankom 6. stavkom 2. Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine", broj 19/1974., 24/1974., 39/1974., 39/1975., 17/1977., 18/1981., 31/1986., 47/1989., ZPVDLP)

39. Tijekom postupka nije priložen, niti je predloženo pribavljanje ugovora o korištenju pomorskog dobra, a niti je utvrđeno da bi takav ugovor bio zaključen. 40. Potom je Općina Makarska, Općinski komitet za prostorno uređenje i komunalne poslove 21. svibnja 1990. izdala građevinsku dozvolu HTP Brela kao investitoru za izgradnju plažnog objekta Jakiruša u Brelima na čest.zem.3858/11 k.o. Brela te je u konačnici Općina Makarska, Sekretarijat za prostorno uređenje i komunalne poslove 16. siječnja 1991. izdala dozvolu za upotrebu plažnog objekta Jakiruša.

41. U vrijeme izgradnje predmetnog objekta na snazi je bio ZPVDLP. Prema članku 4. stavcima 2. - 5. toga Zakona pomorsko dobro je bilo dobro u društvenom vlasništvu u općoj upotrebi kojim je upravljala općina i na kome je bila isključena mogućnost stjecanja vlasništva i drugih stvarnih prava po bilo kojoj osnovi osim prava korištenja koje je općina mogla dati društvenopravnoj osobi na način kako je bilo propisano tim ili drugim zakonom. Sa sredstvima na kojima su društvenopravne osobe imale pravo korištenja mogle su raspolagati.

42. Člankom 5. ZPVDLP bilo je propisano da se pomorsko dobro može koristiti u skladu s odlukom općinske skupštine u kojoj se moraju odrediti način, uvjeti i vrijeme korištenja pomorskog dobra, područje pomorskog dobra koji se daje na korištenje i ovlaštenja korisnika (stavak 1.), a da se na osnovi te odluke između općine i korisnika pomorskog dobra zaključuje ugovor o korištenju pomorskog dobra (stavak 2.), za koje korištenje se u smislu članka 10. ZPVDLP plaća naknada u visini koju određuje općinska skupština (stavak 1.), koja može ovlastiti pravnu osobu da ubire tu naknadu (stavak 2.). Društvenopravna osoba mogla je na pomorskom dobru izgraditi građevinski ili drugi objekt, a iznimno i građanin u svrhu dopuštenu zakonom, ali su ti objekti postajali dio pomorskog dobra (članak 6. ZPVDLP).

43. Pravo korištenja koje je stekao na temelju rješenja Skupštine Općine Makarska HTP Brela nema stvarnopravni karakter, već su ovlaštenja iz tog prava obveznopravne prirode. Prema članku 5. ZPVDLP pomorsko dobro se moglo koristiti u skladu s odlukom općinske skupštine, a člankom 15. bilo je propisano da korištenje pomorskog dobra prestaje istekom roka određenog u odluci o korištenju. Za korištenje pomorskog dobra korisnik je plaćao naknadu u visini koju je određivala općinska skupština. Dakle, nije riječ o pravu koje je moglo biti pretvoreno u stvarno pravo pretvorbom nositelja tog prava. Svakako, u vrijeme stjecanja prava od prednika tužitelja na pomorskom dobru nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru prema određenjima članka 4. ZPVDLP.

44. Upravo zbog toga, prilikom pretvorbe prednika tužitelja društvenog poduzeća HTP Brela, prema Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/1991., 83/1992., 84/1992., 94/1993., 2/1994., 9/1995., 21/1996. I 118/1999.) u vrijednost društvenog kapitala prednika tužitelja HTP Brela nije procijenjena vrijednost zemljišta čest.zem. 3858/11 k.o. Brela i to kako je naznačeno u rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju od 7. svibnja 1996. jer je zemljište pomorsko dobro, već je isključivo i to kao ulaganje procijenjen objekt restoran Jakiruša. Naime, prema članku 2. stavku 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/1991., 26/1991., 45/1992., 83/1992., 84/1992., 18/1993., 94/1993., 2/1994., 9/1995., 42/1995. i 21/1996.) društveni kapital je razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću. Budući da su se ulaganja u nekretnine na pomorskom dobru iskazivala u ukupnoj aktivi poduzeća, ona su činila sastavni dio društvenog kapitala poduzeća, pa su procijenjena kao ulaganja odnosno investicije poduzeća u pomorsko dobro, a ne objekti kao vlasništvo poduzeća.

45. S obzirom na to da je iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 7. svibnja 1996., povodom zahtjeva za izdavanje iskaza o nekretninama koje su procijenjene u postupku pretvorbe, vidljivo da je predmetnog objekta procijenjena u postupku pretvorbe kao ulaganje, to je onda ulaganje vrednovano kao stečeno pravo i imovina.

46. Pomorsko dobro je opće dobro prema članku 3. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/1996., 1968/98., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 129/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 94/2017, dalje: ZV), a prema stavku 3. istoga članka o općim dobrima vodi brigu, njima upravlja i za to odgovara Republika Hrvatska.

47. Ulaganjem tužiteljevog pravnog prednika izgrađen je objekt na pomorskom dobru kojega tuženik može gospodarski iskorištavati kroz dodjelu koncesija za koje ubire naknadu. Stoga taj objekt predstavlja moguću korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava tuženika prema članku 1111. ZOO-a ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 636/2015-2).

48. Članak 1111. ZOO-a propisuje da kada vraćanje imovine nije moguće, stjecatelj, dakle onaj koji ostvaruje neku korist, je dužan nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

49. Pojam imovine u smislu članka 1111. ZOO-a ne obuhvaća samo pravo vlasništva i druga stvarna prava već i svaku moguća korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe.

50. S obzirom na to da se pomorsko dobro daje na korištenje temeljem odluke i ugovora o koncesiji za naknadu, a takva naknada predstavlja korist koju ostvaruje tuženik, tužitelj ima pravo isplate vrijednosti izvršenih ulaganja u pomorsko dobro. 51. Tužitelj ima pravo na naknadu građevinske vrijednosti objekta umanjenu za iznos naknade koju je trebao plaćati sve godine koje je koristio predmetni objekt na pomorskom dobru (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 636/2015- 2).

52. Radi utvrđenja građevinske vrijednosti predmetnog objekta restorana Jakiruša, izgrađenog na pomorskom dobru, sud je izveo dokaz vještačenjem koje je obavio stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjenitelj Josip Šitum. On je u nalazu i mišljenju opisao predmetni objekt i u tablici na stranici 8 pisanog nalaza izložio neto površine i neto korisne površine prizemlja i prvog kata objekta. Prema utvrđenjima sudskog vještaka, objekt ima ukupno 1.274,94 m[2] neto površine, odnosno 814,94 m neto korisne površine. Prema Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina ("Narodne novine", broj 78/2015., dalje: ZPVN), za procjenu građevinske vrijednosti zgrade, koristio je troškovnu metodu. Prema toj metodi, utvrđuje se troškovna vrijednost nekretnine iz troškovne vrijednosti građevina i vrijednosti zemljišta, pri tome navodeći da vrijednost zemljišta nije procjenjivao. Opći vrijednosni odnosi na tržištu nekretnina uzimaju se u obzir posebno, primjenom koeficijenata za prilagodbu troškovne vrijednosti. Troškovna vrijednost građevina (bez vanjskih uređaja) proizlazi iz troškova gradnje, uzimajući u obzir umanjenje vrijednosti zbog starosti građevina. Troškovna vrijednost vanjskih građevinskih uređaja i drugih vanjskih uređaja, ako nije uključena u vrijednost uređaja utvrdit će se na temelju iskustvenih stopa ili na temelju normalnih troškova gradnje. Odredio je da se vrijednost promatrane građevine određuje kao zbroj procijenjenih vrijednosti sadašnje vrijednosti zgrade, vrijednosti uređenja terena, vrijednosti vanjskih objekata i vrijednosti komunalnog i vodnog doprinosa i priključaka koji se umanjuju zbog starosti zgrade i to otpisom 32% vrijednosti. Prema tome je dao izračun da je sadašnja vrijednost zgrade 674.304,66 EUR, da je sadašnja vrijednost uređenja terena 23.600,66 EUR, da ne postoji vrijednost vanjskih objekata i da je vrijednost komunalnog i vodnog doprinosa i priključaka 127.792,92 EUR. U konačnici je kazao da je troškovna građevinska vrijednost amortizirane zgrade 822.400,00 EUR.

53. Stranke nisu imale primjedbe na dano mišljenje stalnog sudskog vještaka Josipa Šituma, koji ovaj sud kao stručno i analitično izrađeno prihvaća.

54. No, kao što je već rečeno, tužitelja ne pripada naknada građevinske vrijednosti objekta, već naknada koja se dobije umanjenjem građevinske vrijednosti objekta za naknade koje je tužitelj trebao plaćati za vrijeme korištenja predmetnog objekta na pomorskom dobru u razdoblju do predaje objekta, odnosno do 18. siječnja 2024. kada je predao objekt Općini Brela.

55. Naime, tuženik je tvrdio da je tužitelj bez pravne osnove koristio pomorsko dobro posljednjih petnaestak godina. Iz ugovora o davanju koncesije na dijelu pomorskog dobra na kojem je izgrađen plažni ugostiteljski objekt Jakiruša, koji su Županija Splitsko-dalmatinska i prednik tužitelja Hoteli Brela d.d. sklopili 1. travnja 1997. vidljivo je da je skupština Županije Splitsko-dalmatinske na sjednici održanoj 26. ožujka 1997. uz prethodnu suglasnost Ministarstva pomorstva, prometa i veza donijela odluku o davanju koncesije na dijelovima pomorskog dobra na kojima su izgrađeni plažni ugostiteljski objekti, a kojom odlukom je trgovačkom društvu Hoteli Brela d.d. dano pravo posebne uporabe i/ili korištenja (koncesije) pomorskog dobra površine 260m 2, na dijelu čest.zem. 3858/11 K.O. Brela, na kojem je izgrađen plažno ugostiteljski objekt Jakiruša. Koncesija je dana na vrijeme od 10 godina od zaključenja ugovora, pa je dakle prednik tužitelja pomorsko dobro koristio na temelju valjane pravne osnove do 2007. Člankom 5. ovog ugovora određena je naknada za koncesiju za 1997. od 18.000 kn. Određeno je da će se visina naknade za koncesiju za preostalo razdoblje utvrditi posebnom odlukom.

56. Tužitelj nije tvrdio, niti dokazao da je nakon isteka koncesije sklopio novi ugovor o koncesiji, pa treba zaključiti da je zaista koristio pomorsko dobro bez valjane pravne osnove.

57. Jedina valjana pravna osnova za korištenje pomorskog dobra je koncesija ili koncesijsko odobrenje na temelju kojeg se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje fizičkim i pravnim osobama prema odredbi čanka 28.stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/2011., 56/2016., 98/2019. i 83/2023., dalje: ZPDML). Za takvu koncesiju se plaća koncesijska naknada. Već je rečeno da tužitelj nije dokazao da je imao koncesiju na ovom dijelu pomorskog dobra, niti da je plaćao naknadu za koncesiju nakon što je istekla koncesija na temelju koje je prednik tužitelja imao pravo koristiti pomorsko dobro do 2007. Naknada koju je tužitelj dužan platiti tuženiku, odnosno za koju treba umanjiti iznos građevinske vrijednosti sagrađenog objekta, je iznos koristi stečene bez osnove korištenjem pomorskog dobra bez pravne osnove, odnosno koncesije. Prema članku 17. stavku 5. ZPDML-a, korist stečena korištenjem pomorskog dobra bez osnove sastoji se najmanje u visini neplaćene koncesijske naknade. Ova odredba govori o minimumu, a ne o maksimumu koristi stjecatelja bez osnove. Zato se pri određenju iznosa koristi koju korisnik pomorskog dobra bez osnove treba vratiti zbog korištenja pomorskog dobra bez osnove određuje prema ostvarenom prihodu umanjenom za nužne troškove.

58. Radi utvrđenja visine ove naknade, a kao što je to predložio tuženik, sud je izveo dokaz vještačenjem koje je obavio stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Mato Zeljko. On je pregledao dostavljene izvještaje podataka i evidencija svih knjiženja poslovnih transakcija konto kartica objekta Jakiruša, koji se u poslovnim knjigama tužitelja evidentira kao zasebna poslovna jedinica po godinama za poslovno razdoblje 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2023. Prikazao je u tablicama sudski vještak podatke iz poslovanja i kazao da je iz priložene rekapitulacije evidentiranja poslovnih događaja kroz godine za objekt Jakiruša vidljivo da nije ostvarivao poslovne prihode iz operativnog poslovanja niti su evidentirani troškovi iz redovnih poslovnih aktivnosti. Zaključio je da je iz dostavljenih konto kartica evidentno da je zbor ukupnih troškova u pregledanom i opisanom razdoblju 148.417,01 EUR te da nisu primijećeni prihodi za ovu poslovnu jedinicu pa da se može zaključiti da su u predmetnom razdoblju, dakle od 2005. pa do kraja 2023. u ovoj poslovnoj jedinici, odnosno plažno-ugostiteljskom objektu Jakiruša, postojali samo troškovi. S obzirom na to utvrđenje sudskog vještaka, na koje stranke nisu imale primjedbi, a i sud ga prihvaća, trebalo je sukladno članku 17. ZPDML-a naknadu za koristi od korištenja pomorskog dobra bez pravne osnove odrediti u minimalnom iznosu, odnosno iznosu naknade za koncesiju koju bi bio dužan platiti ovlaštenik koncesije da pomorsko dobro koristi na temelju valjane pravne osnove.

59. Prema članku 28. ZPDML-a za koncesiju na pomorskom dobru plaća se koncesijska naknada koja se određuje odlukom o koncesiji. Naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji se od stalnog i promjenjivog dijela, a visina se određuje polazeći od gospodarske opravdanosti, odnosno profitabilnosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra, koja se dokazuje studijom gospodarske opravdanosti, procijenjenom stupnju ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi te zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske.

60. Propisano je člankom 37. stavkom 1. ZPDML-a da postupak za davanje koncesije i kriterije za određivanje visine i koncesijske naknade propisuje Vlada Republike Hrvatske.

61. Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine", br. 23/2004, 101/2004, 39/2006, 63/2008, 125/2010, 102/2011, 83/2012, 10/2017, 83/2023., dalje: Uredba) propisani su između ostalog i kriteriji za određivanje koncesijske naknade. Međutim, da bi se ta naknada mogla izračunati, potrebno je znati sve potrebne podatke određene člankom 16. Uredbe i priloženim tablicama.

62. Tuženik nije predlagao dokaze radi utvrđenja da bi koncesijska naknada u razdoblju u kojem je tužitelj bez osnove koristio pomorsko dobro, bila viša od one utvrđene u ugovoru za 1997. Prema tom ugovoru, tužiteljev prednik trebao je platiti naknadu za koncesiju u iznosu od 18.000 kn, odnosno 2.389,01 EUR. S obzirom da je osnova korištenja pomorskog dobra otpala 2007., to je onda tužitelj neovlaštenim korištenjem pomorskog dobra u razdoblju od 2007. do 2024. stekao korist u iznosu od 40.613,17 EUR. Stoga je taj iznos trebalo odbiti od iznosa utvrđene građevinske vrijednosti objekta izgrađenog na pomorskom dobru, dakle od iznosa od 822.400,00 EUR, pa u konačnici prihvatiti tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati naknadu temeljem članka 1111. ZOO-a u iznosu od 781.786,83 EUR. Zbog toga je trebalo i odbiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio plaćanje naknade u iznosu od 40.613,17 EUR. 63. Sukladno članku 1115. ZOO-a te uvažavajući okolnost da je tuženiku predana predmetna nekretnina 18. siječnja 2024. sud je prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik plati zatezne kamate na iznos od 781.786,83 EUR od 19. siječnja 2024., pa je u preostalom dijelu kojim je tužitelj tražio da mu plati kamate od podnošenja tužbe odnosno 20. travnja 2022. zahtjev za plaćanje kamata odbijen.

64. Stoga je na temelju svega iznesenoga odlučeno o tužbenom zahtjevu kao u izreci presude pod točkama I i II.

64. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 5. ZPP-a, koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koji su protivna stranka i njezin umješač imali, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sukladno navedenome, a uvažavajući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, sud je odlučio da mu je tuženik dužan naknaditi troškove parničnog postupka.

65. Sukladno Tbr. 7., 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023., dalje: Tarifa) te vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje ove parnice troškove sastava tužbe u iznosu od 13.975,00 EUR (Tbr.7.1.Tarife), trošak sastava podneska od 12. svibnja 2022. u iznosu od 13.975,00 EUR (Tbr.8.1.Tarife), zastupanja na ročištu koje je održano 6. srpnja 2022. u iznosu od 13.975,00 EUR (Tbr.9.1.Tarife) te zastupanja na ročištu koje je održano 8. svibnja 2024. u iznosu od 13.975,00 EUR (Tbr.9.1.Tarife). Tužitelju je sud priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR sukladno Tar.br.1.1. Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 37/2023., dalje: Uredba) te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 663,61 EUR, sukladno Tar.br.2.1. Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe. Sud je priznao tužitelju kao potreban i trošak vještačenja u iznosu od 2.061,78 EUR.

66. Dakle, sud je prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 59.289,00 EUR.

67. Sud je odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove sastava podneska od 6. srpnja 2022. u iznosu od 15.105,00 EUR, sastava podneska od 19. srpnja 2022. u iznosu od 15.105,00 EUR, sastava podneska od 15. studenoga 2022. u iznosu od 15.105,00 EUR, sastava podneska od 12. siječnja 2023. u iznosu od 15.105,00 EUR, sastava podneska od 15. veljače 2023. u iznosu od 15.105,00 EUR, sastava podneska od 23. veljače 2023. u iznosu od 15.105,00 EUR, sastava podneska od 29. svibnja 2023. u iznosu od 15.105,00 EUR, sastava podneska od 4. rujna 2023. u iznosu od 15.105,00 EUR, sastava podneska od 20. ožujka 2024. u iznosu od 15.105,00 EUR, jer te radnje nisu bile potrebne za vođenje ove parnice te zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR jer na tom ročištu tužitelja nije zastupao punomoćnik odvjetnik. Sud je odbio i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi više traženi trošak sastava tužbe, sastava podneska od 12. svibnja 2022. te zastupanja na ročištima 6.srpnja 2022. i 8. svibnja 2024. u ukupnom iznosu od 4.520,00 EUR, imajući na umu vrijednost predmeta spora.

68. Dakle, sud je odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 140.590,00 EUR.

69. Kao što je već rečeno, tužitelj je na ročištu glavne rasprave koje je održano 8. svibnja 2024. smanjio tužbeni zahtjev tako što je umjesto prvotno traženih 942.331,94 EUR, tražio plaćanje 822.400,00 EUR.

70. Stoga je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka u dijelu u kojem je smanjio tužbeni zahtjev. Prema tome, dužan je naknaditi tuženiku trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.804,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife) te zastupanja na ročištu 26. srpnja 2022. u iznosu od 1.804,00 EUR, kao i zastupanja na ročištu 8. svibnja 2024. u iznosu od 1.804,00 EUR, odnosno u ukupnom iznosu od 5.412,00 EUR. Sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a, na taj iznos tužitelj je dužan platiti zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

71. U preostalom dijelu zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi 30.840,00 EUR sa zateznim kamatama sud je odbio.

72. Stoga je o troškovima ovog postupka odlučeno kao u izreci presude pod točkama III, IV, V i VI.

U Splitu 4. srpnja 2024.

Sudac

Ana Misir Šarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvjetnik Mirko Bogdanović

- Županijsko državno odvjetništvo u Splitu

- u spis

Broj zapisa: 9-30869-e0a57

Kontrolni broj: 0e25f-b0f70-d4fe6

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ANA MISIR ŠARIĆ, L=SPLIT, O=TRGOVAČKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.