Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-768/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. N. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u S., protiv tuženika E. M. d.o.o. Z., OIB: ..., radi nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa, odlučujući povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 28. veljače 2024. poslovni broj: P- 2252/2022-15, u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-2252/2022-15 od 28. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos sredstava u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo kod Financijske agencije 24. ožujka 2024. na temelju zadužnice koju je tužitelj 16. lipnja 2009. izdao I. L. d.o.o. a koja je zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika B. K., OV-2925/09, S., 19. lipnja 2009. kao i njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu da preinači istu na način da prihvati tužbeni zahtjev i dosudi mu cjelokupni parnični trošak prema popisu troška, uključivo s troškovima sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos sredstava u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo kod Financijske agencije 24. ožujka 2022. na temelju zadužnice koju je tužitelj 16. lipnja 2009. izdao I. L. d.o.o., a koja je zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika B. K. pod brojem OV-2925/09 19. lipnja 2009.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su između stranaka nesporne slijedeće činjenice:

- da je tužitelj u svojstvu jamca platca izdao Zadužnicu radi naplate tražbine društva I. L. d.o.o. prema dužniku S. d.o.o. u iznosu od 17.900,00 EUR (ispravno 14.320,00 EUR) koja je ovjerena po javnom bilježniku B. K. pod brojem: OV-2925/09 19. lipnja 2009. (dalje u tekstu: Zadužnica)

- da je I. L. d.o.o. na temelju naprijed navedene Zadužnice 1. srpnja 2011. zatražio od FINA-e pozivom na odredbu članka 125. stavka 5. Ovršnog zakona, namirenje tražbine prenošenjem sredstava s računa dužnika na račun vjerovnika, odnosno pljenidbom novčanih sredstava tužitelja A. N. po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem

- da je između tuženika E. M. d.o.o. i I. L. d.o.o. 12. svibnja 2017. zaključen Ugovor o cesiji radi prijenosa tražbina koje se odnose na dugove njegovih klijenata nenaplaćenih po dospijeću pa tako i u odnosu na dugovanje S. d.o.o. u stečaju po ugovoru br. 03641 od 16. lipnja 2009. zaključen između I. L. d.o.o. i tužitelja (ispravno S. d.o.o.) radi kupnje motornog vozila

- da je postupak naplate po predmetnoj Zadužnici započet 1. srpnja 2011. okončan kada je FINA prestala s izvršavanjem 5. kolovoza 2018. zbog insolventnosti dužnika (tužitelja) temeljem odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj: 68/18 – dalje u tekstu: ZPONS) te da je tuženik kao ovrhovoditelj 24. ožujka 2022. podnio novi zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja kao ovršenika temeljem iste Zadužnice radi namirenja tražbine u ukupnom iznosu od 1.036,67 EUR

- da je zaključkom prvostupanjskog suda posl.br. Ovr-1291/2022-4 od 11. svibnja 2022. upućen tužitelj kao ovršenik da u roku 15 dana pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate pokrenutog kod FINA-e 24. ožujka 2022. na temelju naprijed navedene Zadužnice tužitelja.

7. Na temelju naprijed utvrđenih nespornih činjenica, a u svezi jedino spornog materijalno pravnog pitanja da li je tražbina iz predmetne Zadužnice tužitelja zastarjela, prvostupanjski sud navodi da se prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 19. studenog 2018. na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na koji je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnica sastavljena prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena kod javnog bilježnika (solemnizirana), kao u ovom slučaju, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 371. ZOO/91 (sada članak 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz članka 379. ZOO/91 (sada članka 233. ZOO/05) zbog čega se na predmetnu zadužnicu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Nastavno utvrđuje da je podnošenjem zadužnice na naplatu FINA-i po prijašnjem vjerovniku 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći najranije 5. kolovoza 2018. kada je isknjižena iz Očevidnika temeljem članka 12. i 33. ZPONS iz razloga nemogućnosti izvršenja, odnosno insolventnosti dužnika pa do podnošenja novog prijedloga za izravnu naplatu FINA-i nije protekao petogodišnji rok zastare. Pri tome utvrđuje da raniji vjerovnik nije odustao od ovršnog prijedloga niti radnji koje je poduzeo radi realizacije novčane tražbine utvrđene predmetnom Zadužnicom, a niti je njegov ovršni prijedlog odbačen ili odbijen, a niti je zadužnica odbijena odnosno poništena. S tim u vezi za navode tužitelja o roku od 3 mjeseca u kojem je ovrhovoditelj trebao podnijeti radnju protiv ovršenika prosuđuje da se radi o prigovoru koji nema temelj u odredbama Ovršnog zakona koje se odnose na naplatu predmetnog potraživanja.

7.1. Zaključno prvostupanjski sud zaključuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja te da je tuženik primjenom članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 73/17) kojim je izmijenjan članak 209. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 – Odluka USRH)

Kojim je u stavku 8. tog članka određeno da će Agencija provesti ovrhu na zahtjev osobe koja u ovršnoj ispravi nije naznačena kao vjerovnik, odnosno protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije naznačena kao dužnik u slučaju iz članka 32. stavka 1. ili 2. Ovršnog zakona, ovlašten potraživati i provesti postupak izravne naplate prema tužitelju, pa posljedično utvrđuje da je pljenidba i prijenos novčanih sredstava postupak izravne naplate dopušten, a tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Tužitelj prije svega u žalbi ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer se presuda ne može ispitati budući nema nikakvih razloga o odlučnoj činjenici da je nakon okončanja prvotnog postupka izravne naplate zbog uzroka koji se ne tiču biti stvari, tuženik kao vjerovnik bio pasivan, te da nije u roku od 3 mjeseca ponovno pokrenuo postupak izravne naplate ili bilo koji drugi postupak, već dulje od 3 godine nije poduzimao nikakve radnje zbog čega je zastara u predmetnom slučaju počela teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave tj. 19. lipnja 2014., odnosno znatno prije pokretanja predmetnog postupka izravne naplate 24. ožujka 2022. Pri tome ukazuje da pobijana presuda ne sadrži izričite zakonske odredbe koje propisuju na koji način se prekida zastara, a što bi u konkretnom slučaju bio članak 241. ZOO kao opće pravilo uz izuzetke propisane odredbama članka 242. i 243. ZOO. Nastavno tvrdi da je slijedom opisane bitne povrede postupovne odredbe prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja te u vezi tih navoda citira članak 242. i članak 243. stavak 1. ZOO zaključujući da ne postoji pravna norma koja bi se direktno mogla primijeniti na konkretno činjenično stanje jer zakonodavac nije izrekom predvidio kako na tijek i prekid zastare utječe činjenica kad se postupak prisilne naplate obustavio po sili zakona pa se radi o tzv. pravnoj praznini, antinomiji, zbog čega je potrebno teološkim tumačenjem utvrditi cilj i svrhu pravnog pravila te shodno cilju i svrsi primijeniti odgovarajuće norme na konkretan slučaj. Poziva se na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i stajalište koje je zauzeo Županijski sud u Varaždinu br. Gž-163/2020-2 te smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 243. stavka 1. ZOO kojim je regulirana situacija kada je radnja vjerovnika (tužba i dr.) odbačena zbog uzroka koji se ne tiču biti stvari ukazujući da u tom slučaju prekid računanja zastare ovisi o pravodobnoj aktivnosti vjerovnika nakon što je okončan prvotni postupak, jer ukoliko vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom, pa argumentum a contrario, ukoliko vjerovnik ne podnese ponovnu tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da zastara nije prekinuta prvom tužbom. U konkretnom slučaju tuženik je kao ovrhovoditelj bio više od 3 godine pasivan te je zahtjev za izravnu naplatu podnio 24. ožujka 2022. dakle po proteku 3,5 godine nakon okončanja prvotnog postupka zbog čega se prvostupanjski sud ne može pozivati na činjenicu da je pokretanjem postupka izravne naplate 2011. u smislu odredbe članka 241. ZOO došlo do prekida zastare jer dostavom zadužnice na FINA-i, ovrha nije dovršena, a zastara ne počinje ponovno teći od dana okončanja tog postupka, već je zbog tuženikove pasivnosti zastara počela teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave. Stoga da je obistinjen zakonski uvjet iz članka 210. stavka 2. Ovršnog zakona, u vezi sa člankom 50. stavkom 1. točke 11. tog Zakona za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog nastupa zastare.

9. Protivno navodima žalbe ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se kod utvrđenja da je podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA-i 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare nije pozvao na odredbu članka 241. ZOO, a to imajući u vidu predmet spora i činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, a tuženik svoj odgovor na tužbu u kojem između ostalog tvrdi da je podnošenjem postupka izravne naplate 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare koji je trajao sve do isknjižena tijekom kolovoza 2018. pri tome se pozivajući na odredbu članka 241. ZOO. Prvostupanjski sud se osim toga kod

prestala s

utvrđenja da je zastara počela teći ponovno nakon što je FINA-a izvršavanjem te osnove za plaćanje na temelju članka 12. stavka 1. ZPONS, poziva na odredbu članka 245. stavak 1. ZOO prema kojem nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, zatim na stavak 3. istog članka prema kojem kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, a prema stavku 5. isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja te stavak 6. istog članka prema kojem zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko remena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. Imajući u vidu navedeno jasno je da kad navodi da je podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA-i 1. srpnja došlo do prekida zastare sud prvog stupnja imao na umu članak 241. ZOO.

10. Ispitivanjem pobijane presude i stanje spisa predmeta koje je prethodilo donošenje iste na temelju članka 365. stavka 2. ZPP utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Točno je, kako to navodi tužitelj, da ZOO kao opći propis obveznog prava kojim je uređeno pitanje zastare, tijeka zastare, prekida zastare i ponovnog tijeka zastare nakon prekida, nije uređena situacija kad do prestanka izvršavanja naplate u izvansudskoj ovrsi kod FINA-e dođe na temelju zakonskih odredbi. Međutim, protivno navodima žalbe, ovaj sud smatra da se u takvom slučaju ne može na odgovarajući način primijeniti odredba članka 423. stavak 1. ZOO prema kojoj ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.

11.1. Naime, prestanak prisilne naplate, odnosno obustave izvansudske ovrhe posljedica je primjene članka 12. ZOPNS koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018.

Ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od jer je tom odredbom propisano: „

ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti, dok je člankom 423. stavkom 1. ZOO propisano: „Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.“. U konkretnom slučaju obustava izvansudske ovrhe je posljedica nastupa pretpostavki propisanih odredbom članka 12. stavka 1. ZOPNS pa se stoga ne može ta situacija poistovjetiti s odbačajem tužbe zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari. Navedena situacija prije bi bila usporediva sa situacijom kad je ovrha obustavljena iz razloga što se nekretnina nije prodala ni na drugoj javnoj dražbi sukladno članku 102. stavku 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – Odluka USRH – dalje u tekstu: OZ) ili kad je ovrha obustavljena ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti (članak 72. stavak 2. OZ) u kojem potonjem slučaju se prema dosadašnjoj sudskoj praksi, pa i u odluci ovog suda poslovni broj: Gž- 163/2020-2 od 15. listopada 2020. na koju se poziva tužitelj, odlučno da li je do obustave ovršnog postupka došlo krivnjom ovrhovoditelja, pa u slučaju da je do takve obustave došlo zbog pasivnosti ovrhovoditelja odnosno odustankom od radnje koje je poduzeo tada se sukladno članku 242. stavku 1. ZOO, smatra da do prekida nije došlo.

12. Kako u konkretnom slučaju prestanak izvršavanja osnove za plaćanje (Zadužnice) od strane FINA-e, odnosno obustave izvansudske ovrhe nije posljedica pasivnosti prednika tuženika odnosno njegovog postupanja već je posljedica nastupa pretpostavki iz članka 12. stavka 1. ZPONS na koje tuženik nije mogao utjecati, to je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA-i 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO koji prekid je trajao do početka kolovoza 2018. kada je FINA prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje, te je sukladno članku 245. stavku 1. ZOO nakon prekida zastara počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da od kolovoza 2018. do ponovnog podnošenja Zadužnice na naplatu FINA-i 24. ožujka 2022. nije protekao zastarni rok od pet godine u kojem roku zastarijevaju tražbine iz zadužnica koje nisu potvrđene (solemnizirane) po javnom bilježniku, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tražbina iz Zadužnice nije zastarjela.

13. Iz naprijed navedenih razloga neosnovanim je ocijenjen i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je stoga žalba tužitelj odbijena i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda.

14. Budući tužitelj nije uspio sa žalbom to je odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti.

U Varaždinu 3. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer v.r.