REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2878/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Josipa Turkalja člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HFO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi sklapanja ugovora o prodaji stana, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1188/2022-2 od 27. veljače 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Ps-19/2021-14 od 28. listopada 2022., na sjednici održanoj 3. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

Tužiteljici se dopušta podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1188/2022-2 od 27. veljače 2024. u odnosu na povredu temeljnog prava vlasništva koje uključuje i legitimna očekivanja tužiteljice da će njena imovinska prava zasnovana na pravnom aktu biti poštovana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1188/2022-2 od 27. veljače 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Ps-19/2021-14 od 28. listopada 2022. u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:

„1. Postoji li proceduralna obveza sudova ispitati, saslušati tužiteljicu kao stranku konkretnog parničnog postupka kojeg je pokrenula pouzdajući se u izričito pravno mišljenje Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu, broj: M-DO- 12/2020 od dana 15.05.2020.g. danog Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, odnosno od dana 20.05.2020.g. danog Ministarstvu državne imovine, povodom zahtjeva tužiteljice radi otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo, u mirnom postupku, prije podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku, u kojem se u bitnome navodi:

“… nakon uvida u zahtjev i popratnu dokumentaciju te nakon zatraženog očitovanja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, mišljenja smo kako imenovana ima pravo na otkup stana po uvjetima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ako je zahtjev za otkup predala u zakonskom roku koji rok je bio do 31.12.1995. … pri tome valja napomenuti da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da HFO nije u posjedu predmetnog stana, nego je to HF, kći pokojne najmoprimke KF, protiv koje je predlagateljica navodno ishodila pravomoćne i ovršne odluke, dakle, nakon određivanja načina formiranja kupoprodajne cijene valja razmotriti dodavanje u kupoprodajni ugovor odredbe da postupak oko iseljenja navedne osobe ima voditi sama predlagateljica … zamjenica Općinske državne odvjetnice Marija Krnežić Kovačić…

... ako tužiteljica tvrdi da je poduzela sve pravne radnje usmjerene na realizaciju svog prava na useljenje u stan na kojem je stekla stanarsko pravo, u koji nije mogla useliti zbog toga jer su treće osobe bile u posjedu stana bez valjane pravne osnove u pogledu čega su se vodili dugotrajni sudski postupci u kojima je tužiteljica aktivno sudjelovala i koje tužiteljica ni na koji način nije mogla spriječiti ili otkloniti?

2. Je li tužena, davanjem pravnog mišljenja od dana 15.05.2020.g. danog Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, odnosno od dana 20.05.2020.g. danog Ministarstvu državne imovine, u mirnom postupku prije podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku, u kojem se u bitnome navodi: … nakon uvida u zahtjev i popratnu dokumentaciju te nakon zatraženog očitovanja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, mišljenja smo kako imenovana ima pravo na otkup stana po uvjetima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ako je zahtjev za otkup predala u zakonskom roku koji rok je bio do 31.12.1995. … pri tome valja napomenuti da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da HFO nije u posjedu predmetnog stana, nego je to HF, kći pokojne najmoprimke KF, protiv koje je predlagateljica navodno ishodila pravomoćne i ovršne odluke, dakle, nakon određivanja načina formiranja kupoprodajne cijene valja razmotriti dodavanje u kupoprodajni ugovor odredbe da postupak oko iseljenja navedne osobe ima voditi sama predlagateljica … zamjenica Općinske državne odvjetnice Marija Krnežić Kovačić…

priznala tužiteljici pravo na otkup stana po uvjetima Zakona o prodaji stana na kojima postoji stanarsko pravo?

3. I ima li sud proceduralnu obvezu u smislu, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, uvažavajući načelo socijalne pravde i poštovanja ljudskih prava, valjano i dostatno obrazložiti razloge zbog kojih tužiteljica, iako raspolaže pravomoćnom odlukom o davanju stana na korištenje, a zbog okolnosti na koje tužiteljica nije mogla ni na koji način utjecati, (jer je godinama trajao spor između Zračne luke Zagreb i IF kojemu je Odlukom od dana 08.12.1993.g. naložena predaja predmetnog stana slobodnog od stvari i osoba, jednako tako je dugo trajao spor i protiv KF koja je predmetni stan dobila u najam osobno na određeno vrijeme, a koja je u međuvremenu preminula, tako da predmetni stan koristi osoba bez ikakve pravne osnove, a u međuvremenu je došlo do promjene zakonskih propisa uslijed kojih je vlasništvo predmetnog stana upisano za korist Republike Hrvatske), dakle uslijed kojih okolnosti tužiteljica nije ispunila uvjet useljenja u stan, no tužena je, iako zna da stan koristi HF priznala tužiteljici pravo na otkup stana po uvjetima Zakona o prodaji stana na kojima postoji stanarsko pravo, s time da se u ugovor unese odredba po kojoj će tužiteljica voditi postupak iseljenja, dakle ima li sud proceduralnu obvezu adekvatno i dostatno obrazložiti zašto nije adekvatno cijenio priznanje tužene Republike Hrvatske umjesto odlučivanja „pukom mehaničkom primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o stambenim odnosima” protivno svrsi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a to je da omogući onima koji su valjano stekli pravo na korištenje društvenih stanova da postanu njihovi vlasnici?

4. Je li učincima opisanog pretjeranog formalizma na štetu tužiteljice došlo do povrede načela jednakosti oružja koja unatoč priznanju Republike Hrvatske da tužiteljica ima pravo na otkup predmetnog stana po povoljnijim uvjetima, očito nema načina nakon proteka 31 godinu od nižih sudova ishoditi odluku suda u svoju korist, obzirom je učinak pretjerano formalističkog odlučivanja suda u korist Republike Hrvatske izravno utjecao na pravičnost postupka kao cjeline i doveo do povrede prava na pošteno i pravično suđenje ovog postupka kao cjeline i povrede čl.29. Ustava RH u svezi sa povredom čl.6.st.1. Europske konvencije, a obzirom je Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka zauzeo stabilno stajalište da se pri rješavanju predmeta koji se odnose na prava stanara na kupnju stanova sudovi ne bi trebali pozivati na „puku mehaničku primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o stambenim odnosima”, već bi trebali uzeti u obzir načelo socijalne pravde i poštovanja ljudskih prava?

5. Može li legitimno očekivanje da će tužiteljica dobiti učinkovito uživanje prava vlasništva dobiti zaštitu na temelju čl.48. st.1. Ustava Republike Hrvatske i članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, ako je uvjetni zahtjev useljenja u predmetni stan, odbijen zbog neispunjavanja zakonskog uvjeta, pri čemu se takav propust isključivo može pripisati nadležnim tijelima pred kojima su dugotrajno vođeni postupci iseljenja iz predmetnog stana IF, potom KF, nakon čega je uslijed promjene propisa predmetni stan prešao u vlasništvo Republike Hrvatske, dok je sa druge strane tužiteljica aktivno poduzimala radnje i sudjelovala u svim postupcima usmjerenim na useljenje u predmetni stan, dakle na ispunjavanje svih preduvjeta potrebnih za ispunjenje zakonskog uvjeta zbog kojeg je odbijen njezin tužbeni zahtjev?

6. Je li u konkretnom slučaju, sukladno shvaćanju izraženom u Zajedničkom izdvojenom mišljenju sudaca Turković i Mourou-Vikstrӧm u predmetu ESLJP Bikić protiv Hrvatske, broj zahtjeva 50101/12 od dana 29.05.2018.g., sukladno kojem u bitnome proizlazi: … uz dužno poštovanje, ne slažemo se s većinom u dva aspekta. Prvo, način na koji je većina pristupila općim načelima koji se odnose na zaštitu vlasništva na temelju članka 1. Protokola broj 1, koji su predstavljeni u dvama nedavnim predmetima Velikoj vijeća, Radomilja protiv Hrvatske, br. 37685/10, 22768/12, 20.03.2018.g., i Béláné Nagy protiv Mađarske br. 53080/13, 13.12.2016. Prema našem stajalištu, ovaj predmet predstavlja novo pitanje (vidi stavak 2.gore) koje zahtijeva refleksivni pristup tumačenju postojećih općih načela. Ova se presuda oslanja na opća načela iz predmeta Radomilja koja nisu izravno relevantna za rješavanje složenog pitanja u ovom predmetu I jasno je da nisu dostatna za pažljivo razmatranje novog pitanja … Drugo, uz dužno poštovanje ne slažemo se s načinom na koji je većima primijenila opća načela uspostavljena sudskom praksom Suda, konkretno ona koja se odnose na legitimna očekivanja i pogreške vlasti u okolnostima ovoga predmeta. Pri donošenju zaključka da se ne može reći da je podnositeljica zahtjeva imala “vlasništvo” u smislu čl.1. Protokola broj 1. Većina je potpuno zanemarila činjenicu da podnositeljica zahtjeva nije mogla ispuniti zakonski uvjet zbog toga što su joj nadležna tijela to onemogućila. Konkretno, iako je podnositeljica zahtjeva ispunila zakonske preduvjete za dobivanje stanarskog prava, a sa svoje strane je učinila sve što se od nje zahtijevalo u tom pogledu, nadležna tijela nisu joj dodijelila to pravo, čime su prekršila relevantne odredbe domaćeg prava bez obrazloženja…. …..doista, “u određenim okolnostima “legitimno očekivanje” stjecanja imovine također može uživati zaštitu članka 1. Protokola broj 1, a to je moguće čak i kada je zahtjev odbijen (npr. arbitrarno) ili kada u uvjetnom zahtjevu nisu ispunjeni zakonski uvjeti (primjerice kada su nametnuti uvjeti diskriminativne prirode)….smatramo da u ovoj presudi općenita načela relevantna za ovaj neobičan i složen predmet nisu dovoljno temeljito razrađena i raspravljena …”… postojanje vlasništva treba pretpostaviti ako je materijalni vlasnički interes drugačije dovoljno utvrđen prema nacionalnom zakonu. U takvom scenariju legitimno očekivanje bi trebalo igrati ulogu u ispitivanju pravedne ravnoteže kao argument u korist podnositelja zahtjeva u usporedbi s drugim tvrdnjama. U suprotnom će se odgovornost za pogreške koje su počinile državne vlasti prebaciti na podnositelje zahtjeva, čak i ako oni uopće nisu doprinijeli pogreškama. Time bi se također moglo potaknuti arbitrarno ponašanje vlasti. Bilo bi apsurdno da doktrina legitimnih očekivanja , koja nastoji zaštititi pravnu sigurnost, utječe na ugrožavanje pravne sigurnosti. Ne smije se zaboraviti da je ključni cilj doktrine legitimnog očekivanja suprotstavljanje arbitrarnosti. Smatramo da je u ovom konkretnom slučaju važno ispitati jesu li okolnosti predmeta, razmotrene u cjelini, dodijelile podnositeljici zahtjeva pravo na materijalni interes zaštićen čl. 1. Protokola broj 1 (vidi predmete Bozcaada Kimisis Teodoku Rum Ortodoks Kilisesi Vakfi protiv Turske , br. 37639/03, 37655/03, 26736/04 i 42670/04 i Di Marco protiv Italije, br. 32521/05, 26.04.2011.g.). … smatramo da gore navedena razmatranja pokazuju da je podnositeljica, u konkretnim okolnostima situacije podnositeljice zahtjeva u kojoj je ona bila uvrštena na prvo mjesto na listi koja ima karakter konačnog pravnog akta za dodjelu stanarskog prava, reguliranja predmeta u skladu s nacionalnim zakonom koji nije osporen, sudske prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske, tvrdnja podnositeljice zahtjeva da ima pravo kupiti stan- imala je dovoljnu osnovu u nacionalnom pravu, a pozivanje podnositeljice na nacionalno pravo bilo je razumno opravdano, tako da je imala legitimno očekivanje da će ostvariti učinkovito uživanje tog prava, koje je stoga predstavljalo “imovinu” a time i “vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola broj 1. … prema našem mišljenju, situacija koju su stvorile nacionalne vlasti spriječila je legitimno očekivanje podnositeljice zahtjeva da će moći kupiti društveni stan u kojem je živjela trideset godina i postavila joj prekomjerno individualno opterećenje … podnositeljica zahtjeva nije ni na koji način doprinijela situaciji u kojoj se našla, budući je zatražila pravo na kupnju stana u zakonskom roku iz čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, slijedi da je ona poduzela sve potrebne korake za stjecanje prava na kupnju stana … s obzirom na povijesni kontekst stanarskog prava u bivšoj SFRJ i činjenici da je cilj uplaćivanja doprinosa u stambene fondove bio izgraditi društvene stanove i dodijeliti ih potrebitima, te da je sama podnositeljica zahtjeva doprinosila tom fondu, čini se da nema nikakvog opravdanja za trajni prijenos stanarskog prava na Grad Zagreb … oslanjanje podnositeljice na isti kontekst i zakonske odredbe u očekivanju da će moći kupiti predmetni stan, je bilo razumno opravdano …

6.1. Je li situacija koju su stvorile nacionalne vlasti

(i) spriječila legitimno očekivanje tužiteljice da će moći kupiti jednosobni stan površine 44,32 čm u [adresa] koji joj je Odlukom broj 92- U.O.-48/93 o dodjeli stana na korištenje od dana 08.12.1993.g. dodijeljen, no u koji bez svoje krivnje nije bila u mogućnosti useliti jer je u trenutku donošenja naprijed navedene Odluke o dodjeli stana na korištenje tužiteljici, u posjedu predmetnog stana bio IF, također radnik Zračne luke Zagreb, a Odlukom od dana 17.05.1994.g. broj 15-UO-51/94 je odbijen prigovor IF na naprijed navedenu Odluku od 08. 12. 1993.g. time je s navedenim danom 17. 05. 1994.g. Odluka od dana 08. 12. 1993.g. postala konačna …

(ii) i postavila joj prekomjerno individualno opterećenje … obzirom tužiteljica nije ni na koji način doprinijela situaciji u kojoj se našla, budući je zatražila pravo na kupnju stana u zakonskom roku iz čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, slijedom čega je ona poduzela sve potrebne korake za stjecanje prava na kupnju stana …

(iii) s obzirom na povijesni kontekst stanarskog prava u bivšoj SFRJ i činjenici da je cilj uplaćivanja doprinosa u stambene fondove bio izgraditi društvene stanove i dodijeliti ih potrebitima, te da je sama tužiteljica doprinosila tom fondu, je li oslanjanje tužiteljice na isti kontekst i zakonske odredbe u očekivanju da će moći kupiti predmetni stan, bilo razumno opravdano?

7. Je li u konkretnom slučaju, puka mehanička primjena mjerodavnih odredbi Zakona o stambenim odnosima, protivno naprijed navedenom stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, rezultirala odlukom kojom greške odnosno propusti državnih tijela nisu tumačeni u korist tužiteljice kao pogođene osobe obzirom se time ne dovodi u pitanje nikakav drugi suprotstavljeni privatni interes, a sve sukladno izraženim stajalištima Europskog suda za ljudska prava koja je izrazio u brojnim odlukama, tako i u predmetu Gashi protiv Hrvatske, zahtjev br. 32457/05? … “Sud smatra da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis, I v. [adresa], br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.) Štoviše, utvrđenje ništavosti podnositeljevog prava vlasništva u postupku što ga je pokrenulo Državno pravobraniteljstvo Istarske županije, nakon što je isto to tijelo dalo svoju suglasnost na kupoprodajni ugovor kojim je podnositelju zahtjeva priznato pravo vlasništva, protivi se načelu pravne sigurnosti. Čini se da način na koji je parnica okončana nije bio u skladu s obvezom države da podnositeljevu situaciju rješava na što je moguće dosljedniji način (vidi, mutatis mutandis, J v. [adresa] [GC], br. 33202/96, § 120, ECHR 2000-I).” (Gashi protiv Hrvatske, zahtjev br. 32457/05) …

8. Je li opisanim postupanjem sud povrijedio proceduralnu obvezu osigurati tužiteljici pravo na sud i pravo na pristup sudu zajamčeno odredbama međunarodnih ugovora kojih je RH potpisnica, prije svega Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te Ustava RH stavljanjem u jednak procesni položaj tužiteljice u odnosu na tuženu državu, omogućavanjem tužiteljici da se njezin zahtjev na adekvatan i dostatan način raspravi, valjanim tumačenjem priznanja prava tužiteljici prije pokretanja spora da ima pravo na otkup predmetnog stana, umjesto postavljanja prekomjernog individualnog tereta dokazivanja uvjeta “useljenja u stan” u koji tužiteljica nije mogla useliti – ne svojom krivnjom ili neaktivnosti, pri čemu na zapreke u realizaciji njezina prava nije mogla utjecati niti ih spriječiti ikakvom drugom radnjom osim onih koje je poduzela zajedno sa svojim tadašnjim poslodavcem Zračnom lukom Zagreb, koja je radi zaštite pravnih interesa tužiteljice pokretala sudske postupke upravo kako bi tužiteljici osigurala ulaz u posjed predmetnog stana?

9. Je li u konkretnom slučaju, obzirom na sve specifične okolnosti u kojima se tužiteljica našla, uvažavajući pravno mišljenje ODO u Novom Zagrebu od dana 15.

05. 2020.g. i 20. 05. 2020.g. domaći sud dužan odbiti primijeniti dio odredbe čl. 59. ZSO u dijelu ….”da je došlo do useljenja u stan”…..obzirom na navedeni uvjet tužiteljica nije mogla, unatoč svim poduzetim radnjama i aktivnostima, ni na koji način utjecati stoga izostanak odgovornosti tužiteljice za nemogućnost stanovanja u predmetnom stanu se može nadomjestiti unošenjem u ugovor o kupnji stana na kojem postoji stanarsko pravo, odredbe kojom će tužiteljica o svom trošku provesti postupak iseljenja osobe koja u predmetnom stanu stanuje bez valjane pravne osnove?

10. Je li sud prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 163. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) dužan ocijeniti predstavlja li dosuđeni iznos nerazmjeran teret za protivnu stranku, a s obzirom na to da se radi o troškovima koji nisu stvarno nastali, vodeći računa o zaključcima Europskog suda za ljudska prava u presudama od 06. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10 u primjeni odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 14/02., 98/05., 1/06., 2/10.) te čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, bez obzira na ishod spora?“

1.2. Kao razlog zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagateljica se poziva više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženim u tim odlukama.

2. Tužiteljica je navela da su joj zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), pravo vlasništva (čl. 48. Ustava) i pravo na dom (čl. 34. Ustava), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17).

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući u skladu sa čl. 385.a ZPP i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da je prijedlog za dopuštenje revizije osnovan.

5.1. Iz sadržaja pitanja i njihovih obrazloženja postavljenih pravnih pitanja proizlazi da tužiteljica smatra da joj je povrijeđeno temeljno pravo vlasništva zajamčeno Ustavom (čl. 48. Ustava) - te stoga i postavljena pitanja sud sagledava u smislu razloga za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije iz čl. 385.a st. 2. ZPP.

5.2. Ustavni sud Republike Hrvatske je već u odluci U-III/2466/2005 od 9. siječnja 2008. ocijenio neprihvatljivom pravnu praksu da podnositelji nisu stekli stanarsko pravo samo zato jer nije bila ispunjena pretpostavka useljenja i da posljedično nisu stekli niti pravo na otkup odnosno na zadržavanje prava na otkup stana, jer da je time zanemarena svrha i cilj zakonodavnog uređenja stambenih odnosa, postojanje prijelaznih zakonskih odredaba koje se odnose na nedovršene postupke dodjele stanova, kao i činjenicu postojanja "pendentnih" prava bivših stanara, napose imajući u vidu okolnost da oni nisu odgovorni za nastalu činjeničnu i pravnu situaciju.

5.3. Imajući na umu sve izneseno, kao i nedostatnost obrazloženja sudova nižeg stupnja u pogledu prigovora predlagateljice u smislu povrede njenih temeljnih prava, ocjena ovoga suda je da je tužiteljica učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred sudovima nižeg stupnja strogo formalnom, mehaničkom primjernom Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 12/90, 22/90, 51/90, 22/92, 58/93, 70/93, 99/96) povrijeđeno temeljno pravo vlasništva koje uključuje i legitimna očekivanja tužiteljice da će njena imovinska prava zasnovana na pravnom aktu (pravomoćnoj odluci o dodjeli stana na korištenje) biti poštovana, a njihovo ostvarenje zaštićeno (tako i u predmetu Europskog suda za ljudska prava Vijatović protiv Hrvatske, Zahtjev br. 50200/13, presuda od 16. veljače 2016.).

6. U skladu sa čl. 389.b st. 3. ZPP tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije u odnosu na povredu temeljnog prava navedenog u izreci, dok se u odnosu na postavljena pravna pitanja i povrede ostalih temeljnih ljudskih prava prijedlog za dopuštenje revizije smatra povučenim.

Zagreb, 3. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina