REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-373/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Tojčiću, odvjetniku u Rijeci, Trpimirova 6, protiv tuženika Sveučilište u Zadru, Mihovila Pavlinovića bb, OIB: 10839679016, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici Ivani Mihovilčević, odvjetnici u Zadru, radi uznemiravanja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1022/2022-3 od 12. listopada 2022., kojom je djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-93/22 od 30. kolovoza 2022., i dopunskog rješenja istoga suda poslovni broj Gž R-1022/2022-4 od 22. studenoga 2022., u sjednici održanoj 3. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1022/2022-3 od 12. listopada 2022. i predmet se vraća istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da tužitelju povrijeđeno dostojanstvo za vrijeme rada na način obliže naznačenu točki I. izreke te je naloženo tuženom da poduzme mjere da ta uznemiravanja prestanu (toč. II. izreke). Na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo sud je naložio tuženom da isplati tužitelju 80.000,00 kuna s pripadajućim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate (toč. III. izreke), te na ime povrede prava osobnosti na duševnog zdravlje 50.000,00 kuna sa kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate (toč. IV izreke). Na ime troškova postupka sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 72.150,00 kuna (toč. V. izreke), dok je za više zatraženo tužbeni zahtjev odbijen (toč. VI. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu toč. III., IV., i V. izreke i tužbeni zahtjev je odbijen, dok je rješenjem sadržanim u istoj odluci ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. i II. izreke i tužba je odbačena.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda Revd 2445/2023-2 od 28. rujna 2023. podnosi tužitelj pozivom na čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog slijedećih pravnih pitanja:
„Može li sud zakonito pozivom na odredbu čl. 134. Zakona o radu odbaciti tužbu radnika za uznemiravanje ako radnik nije prekinuo rad, odnosno, gubi li radnik pravo na sudsku zaštitu u tom slučaju, ako u roku od 8 dana ne podnese tužbu sudu već to učini kasnije po osnovi naknade štete zbog povrede prava osobnosti po odredbama Zakona o obveznim odnosima?
Može li sud u drugostupanjskom postupku, bez da je iznio ozbiljne, relevantne i dostane razloge koji bi mogli opravdati njegovu odluku, odnosno gdje svoje stajalište nije obrazložio na način koji otklanja svaku sumnju u arbitrarnost odlučivanja, odlučiti da ne postoji povreda prava osobnosti, odnosno da je zahtjev neosnovan, ako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je kod radnika došlo do uznemiravanja na radnom mjestu, a time i do povrede njegovog dostojanstva?“
4. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda i rješenje preinači, uz naknadu parničnih troškova.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za zaštitom od uznemiravanja na radnom mjestu a s time povezan i zahtjev da se poslodavcu naloži poduzimanje mjera za prestankom uznemiravanja tužitelja, te zahtjev za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti.
8. Povodom revizije, a imajući u vidu sadržaj pravnih pitanja za koja je dopušteno podnošenje revizije, u odnosu na zahtjev tužitelja sporna je ocjena suda drugog stupnja prema kojoj je u odnosu na zahtjev za zaštitom prava od uznemiravanja na radnom mjestu nastupila prekluzija, kao i da tužitelj nije dokazao da bi uslijed uznemiravanja na radnom mjestu pretrpio duševne bolove koji bi bili takvog intenziteta da bi udovoljavali zakonski propisanim kriterijima prema kojima bi bio opravdan zahtjev za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti.
9. U odnosu na prvo pitanje:
10. Osiguranje zaštite dostojanstva radnika je obveza poslodavca koja proizlazi iz čl. 5. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., 93/14, dalje: ZR/09, koji je bio na snazi u vrijeme radnji koje predstavljaju uznemiravanje) a kojom je propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.
11. Člankom 130. st. 1. ZR/09 propisano je da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.
12. Povodom revizije sporno je tumačenje suda drugog stupnja koje se odnosi na stavak 4. istoga članka kojim je propisano da ako poslodavac ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.
13. Međutim, rok za podnošenje pritužbe zbog uznemiravanja poslodavcu, pa tako i rok za podnošenje tužbe sudu nije propisan odredbama ZR, već se ocjenjuje prema okolnostima konkretnih slučaja, odnosno nije nužno da radnik prilikom svake radnje koju smatra uznemiravanjem zahtijeva zaštitu od poslodavca ili suda, već je samostalno procjenjuje okolnosti takvog postupanja u radnoj sredini i njihovih posljedica u odnosu na vlastito dostojanstvo.
14. Prema pravnom shvaćanju na kojem se temelji pobijana presuda proizlazilo bi da je tužitelj propustio ostvariti svoja prava na zaštitu od uznemiravanja jer je tužbu sudu podnio 22. ožujka 2015. za radnje koje su se dogodile tijekom 2011., 2013. i 2014. a da prethodno nije poduzeo mjere pravne zaštite kod poslodavca da zaštiti svoja prava od uznemiravanja, kao i da nije niti u zakonskom roku podnio tužbu jer su radnje koje su opisane kao uznemiravanje u vrijeme podnošenja tužbe bile prestale (toč. 20. i 21. obrazloženja drugostupanjske presude). Pritom je utvrđeno da tužitelj nije prekinuo rad pozivom na zaštitu od uznemiravanja (čl. 130. st. 4. ZR)
15. Imajući u vidu sadržaj postavljenog pravnog pitanja, kao i zakonske odredbe (čl. 130. st. 4. ZR/09) proizlazi odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:
Rok od 8 dana za podnošenje tužbe radi zaštite od uznemiravanja odnosi se samo na situacije kada je radnik prekinuo rad i samo u tim okolnostima prema sadržaju čl. 130. st. 4. ZR/09 (na isti način i čl. 134. st. 4. ZR/14) radnik je dužan podnijeti tužbu sudu u roku od 8 dana od prestanka rada.
U okolnostima kada radnik nije prekinuo rad odredbama ZR nije propisan poseban rok u kojem se mora obratiti sudu radi zaštite prava od uznemiravanja.
16. Drugim postavljenim pitanjem tužitelj sadržajno ističe revizijske razloge kojima pobijanu presudu osporava smatrajući da je zbog nedostatnog obrazloženja u odnosu na bitne okolnosti arbitrabilna.
17. Prema sadržaju drugostupanjske presude proizlazi da je sud svoju odluku temeljio na drugačijoj ocjeni provedenih dokaza od strane suda prvog stupnja i drugačijim činjeničnim utvrđenjima (da tužitelj nije bio uznemiravan na radnom mjestu i ocjenom da postupci tuženika prema tužitelju kao poslodavca i kolega sa kojima tužitelj u kolektivu surađuje ne predstavljaju uznemiravanje).
18. Pritom se sud drugog stupnja nije očitovao u odnosu na konkretne radnje za koje je sud prvog stupnja ocijenio da predstavljaju uznemiravanje na radnom mjestu (smještaj u prostorije bez osnovnih radnih uvjeta – radnog stola, pristupa internetu, grijanog radnog prostora itd.).
19. Na opisan način je prilikom donošenja pobijane drugostupanjske odluke počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer pobijana odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega istu nije moguće ispitati (čl. 354. st. 2. toč. 11.) a na koju upućuje sadržaj postavljenog pravnog pitanja, pa je na ovaj način odgovoreno i na postavljeno pravno pitanje.
20. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 391. st. 7. ZPP pobijana presuda je ukinuta i predmet je vraćen istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje i odlučeno je kao pod I. izreke.
21. Temeljem čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je kao pod II. izreke.
Zagreb, 3. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Goranka Barać-Ručević
