REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x-990/2017-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Josipa Turkalja člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J., OIB …, iz D. B., …, kojeg zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika „B. N. S.“ kreditna unija u stečaju, OIB …, S. B., …, kojeg zastupa stečajna upraviteljica L. Š., OIB …, O., …, koju zastupa punomoćnica Ž. B., odvjetnica u S. B., radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1585/2010-2 29. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-1490/2005-38 od 20. srpnja 2010., u sjednici održanoj 3. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke, utvrđeno je da su djelomično ništavi ugovori sklopljeni između tužitelja i tuženika i to:

- ugovor o kreditu broj 10/316 od 25. travnja 1996. u točki 4 u dijelu u kojem visina ugovornih kamata prelazi godišnju stopu od 18,39% te u točki 8 u cijelosti,

- ugovor o kreditu broj 10/2086 od 16. siječnja 1997. u točki 4 u dijelu u kojem visina ugovornih kamata prelazi godišnju stopu od 24,17% te u točki 8 u cijelosti,

- ugovor o kreditu broj 10/22583 od 25. ožujka 1997. u točki 4 u dijelu u kojem visina ugovornih kamata prelazi godišnju stopu od 24,36% te u točki 8 u cijelosti,

- anex ugovora o kreditu broj 4 od 20. kolovoza 1997. u cijelosti,

- ugovor o kreditu broj 10/8171 od 8. svibnja 2000. u točki 6 u cijelosti,

- vansudska nagodba od 8. svibnja 2000. u cijelosti.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 207.024,07 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku vratiti tužitelju u vlasništvo nekretnine koje su prenesene na tuženika u funkciji osiguranja potraživanja po ugovorima o kreditu iz točke I. izreke, nekretnine koje se nalaze na području Općinskog suda u Slavonskom Brodu i to:

- nekretnine upisane u zk.ul.br. … k.o. Č., koja se sastoji od kč.br. …, u naravi kuća, dvor i oranica u mjestu, površine 4720 m2,

- nekretninu upisanu u zk.ul.br. … k.o. Č., koja se sastoji od kč.br…. u naravi oranica C., površine 9353 m2, kč.br …, u naravi oranica T., površine 24138 m2, kč.br. …, u naravi oranica C., površine 8706 m2.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 24.947,50 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti presude nižestupanjskih sudova, podredno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. U ovom predmetu je drugostupanjska presuda donesena 29. rujna 2011., dakle, nakon 2. lipnja 2011., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11 - dalje: ZID ZPP). Temeljem odredbe članka 29. ZID ZPP-a u postupanju sa revizijom primjenjuju se odredbe izmijenjenog Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP).

6.1. Odredbom članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i čl. 373.b ZPP.

6.2. U smislu navedenih odredaba ZPP-a, revizija je u konkretnom slučaju dopuštena već po vrijednosnom kriteriju, a sve budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela presude je 207.024,07 kuna).

6.3. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje revizijom, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te su razlozi presude utemeljeni na izvedenim dokazima.

7.1. Revizijskim navodima kojima se ukazuje na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane sudova u postupku koji je prethodio reviziji, prigovara se pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg razloga nije dopušteno izjaviti reviziju kako to proizlazi iz odredbe članka 385. ZPP. Zato ovaj sud nije cijenio revizijske navode koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu u dijelu visine ugovornih kamata i zateznih kamata, izmjenu visine ugovorne kamate, utvrđenje ništavosti vansudske nagodbe od 8. svibnja 2000., te posljedično tome isplatu iznosa od 207.024,07 kuna (na ime više plaćenog po ugovorima) i povrat nekretnina u vlasništvo tužitelju.

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj sa tuženikom sklopio više ugovora o kreditu, i to:

- ugovor broj 10/316 od 25. travnja 1996. na iznos od 14.800,00 kuna, uz mjesečnu ugovornu kamatnu stopu od 8% i zateznu kamatu 100% višu od redovne kamate,

- ugovor broj 10/2086 od 16. siječnja 1997. na iznos od 35.000,00 kuna, uz mjesečnu ugovornu kamatnu stopu od 6% i zateznu kamatu 100% višu od redovne kamate,

- ugovor broj 10/2583 od 25. ožujka 1997. na iznos od 57.500,00 kuna, uz mjesečnu ugovornu kamatnu stopu od 6% i zateznu kamatu 100% višu od redovne kamate,

- Anex broj 4 ugovora o kreditu broj 10/2583 od 20. kolovoza 1997. kojim je izmijenjen iznos kredita na 68.700,00 kuna,

- ugovor broj 10/8171 od 8. svibnja 2000. na iznos od 125.000,00 kuna, sa godišnjom kamatnom stopom od 18% te zateznom kamatom 100% višom od redovne kamate, sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva tužiteljeve nekretnine na tuženika, i to nekretnina upisanih u zk.ul.br…. k.o. Č. i zk.ul.br. … k.o. Č., uz istovremenu zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja potraživanja,

- da je tužitelj sa tuženikom sklopio vansudsku nagodbu od 8. svibnja 2000., kojom je utvrđeno ukupno potraživanje tuženika na dan potpisivanja nagodbe u iznosu od 125.000,00 kuna, te kojom je dogovoren način otplate duga temeljem ugovora o kreditu broj 10/2583 od 25. ožujka 1997., a zbog kojeg se i vodio ovršni postupak (broj Ovr-1435/1999), koji je završio obustavom postupka zbog sklapanja vansudske nagodbe,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u ugovorima o kreditu ugovorena kamatna stopa značajno veća od prosječna kamatne stope koje su banke u Republici Hrvatskoj ugovarale u to vrijeme za istu vrstu kredita (primjerice u ugovoru o kreditu broj 10/316 visina stope ugovorne kamate iznosila je 172,12% godišnje), a da je prosječna kamatna stopa prema Biltenu Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu broj 10/316 iznosila 18,39%, u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu broj 10/2086 iznosila je 24,17%, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu broj 10/2583 je iznosila 24,36%, dok je zatezna kamata u ugovorima definirana kao stopa koja je 100% viša od redovne kamatne stope,

- da je primjenom prosječnih kamatnih stopa po Biltenu HNB-a, prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, tužitelj po kreditu broj 10/316 pretplatio iznos od 8.959,69 kuna, po kreditu broj 10/2086 iznos od 12.678,36 kuna, a po ugovoru o kreditu broj 10/2583 da je tužitelj na dan 8. svibnja 2000. dugovao tuženiku glavnicu u iznosu od 10.337,22 kune i zakonske zatezne kamate u iznosu od 325,42 kune, te po ugovoru o kreditu broj 10/8171 na dan 6. studenoga 2000. da je pretplata iznosila 1.980,93 kune i da je s danom 10. listopada 2008. kredit broj 10/8171 preplaćen u iznosu od 207.024,07 kuna,

- da je za nekretnine tužitelja, upisane u zk.ul.br. … i … k.o. Č., na temelju ugovora o kreditu broj 10/8171 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva, izvršen prijenos prava vlasništva na Štedno kreditnu zadrugu B. … S., S. B..

10. Utvrdivši okolnosti u kojima je došlo do sklapanja ugovora, kao i uvjete pod kojima su u isto vrijeme i na istom području pojedine poslovne banke odobravale kredit, prvostupanjski sud je na temelju provedenog financijskog vještačenja, zaključio da je sadržaj preuzetih ugovornih obveza u protivnosti s općim načelima obveznog prava kojih su se dužni pridržavati sudionici obveznopravnih odnosa i da se stopa ugovornih kamata iz sklopljenih ugovora o kreditu može smatrati lihvarskom kamatom u smislu odredbe članka 141. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) i suprotnom moralu društva. Ocijenivši da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti prosječnu kamatnu stopu po Biltenu HNB-a, prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništavim odredbe ugovora o kreditu, u dijelu visine ugovornih kamata.

10.1. Prvostupanjski sud je ujedno utvrdio ništavim odredbe sklopljenih ugovora o kreditu i u dijelu kojim je ugovorena zatezna kamata, kao kamata koja je 100% viša od redovne kamate, navodeći da je visina zatezne kamate utvrđena Zakonom o zateznim kamatama i Uredbama o visini stope zatezne kamate i da stranke nisu ovlaštene ugovarati visinu zatezne kamate, zbog čega je odredba ugovora, kojom je ugovorena stopa zatezne kamate kao kamata koja je 100% viša od redovne kamate, protivna prisilnom propisu, te ništava u smislu odredbe članka 103. ZOO.

10.2. S time u svezi, budući je utvrđena ništavost pojedinih odredbi ugovora o kreditu (u odnosu na ugovorenu visinu stope ugovorne kamate i zatezne kamate), prvostupanjski sud je utvrdio i da je ništav i Anex broj 4 i vansudska nagodba od 8. svibnja 2000., jer su vezani za ugovor o kreditu broj 10/2583.

11. Odlučujući o žalbi tuženika, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu.

12. Shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njegova pravilnost nije dovedena u sumnju niti revizijskim navodima tuženika.

13. Polazeći od pravne prirode kamata kao naknade za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari, te načela obveznog prava, ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, savjesnosti i poštenja, kao i jednake vrijednosti uzajamnih davanja (članak 11., 12. i 15. ZOO) pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da opća načela obveznog prava predstavljaju i moralna načela kojih se trebaju pridržavati sudionici u sklapanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa.

14. Prema sadržaju nalaza i mišljenja financijskog vještaka prosječna kamatna stopa koju su poslovne banke ugovarale za sličnu vrstu pravnih poslova, a imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora između tužitelja i tuženika, iznosila je 18,39% ili 24,17% godišnje, dok je predmetnim ugovorima određena kamata od 8% odnosno 6% mjesečno.

15. Stoga i prema ocjeni ovoga suda, pravilno su sudovi zaključili da je ugovaranje kamate od 8%, odnosno 6% mjesečno, u suprotnosti s moralom društva i u konkretnim uvjetima predstavlja ugovaranje nesrazmjerne koristi u odnosu na obvezu druge ugovorne strane, imajući pritom u vidu opća načela obveznog prava iz članka 11., 12. i 15. ZOO.

16. Nižestupanjski sudovi pravilno ukazuju da je odredbom članka 399. stavak 1. ZOO propisana najviša stopa ugovorne kamate između pojedinaca, odnosno fizičkih osoba, dok da se u pogledu najviše kamatne stope između drugih osoba primjenjuju odredbe posebnog zakona. Međutim, kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu poseban zakon nije bio donesen, pravilno su sudovi zaključili da u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti je li stopa kamata sadrži elemente zelenaškog (lihvarskog) ugovora.

17. Naime, odredbom članka 399. ZOO propisano je ograničenje ugovaranja visine ugovorne kamate, tako da ista između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (stavak 1.), a za ostale osobe se najviša kamatna utvrđuje posebnim zakonom (stavak 2.).

18. Međutim, kada nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata (stopu između drugih osoba iz članka 399. stavak 2. ZOO) u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti je li ugovaranje nerazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu prema tržišnim uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđenje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-692/2002, U-III-1649/2001 od 6. svibnja 2005.).

19. Prema tome, u situaciji kada nije donesen posebni zakon kojim bi bila određena najviša stopa ugovorne kamate za druge osobe, ta se pravna praznina ne može tumačiti na način da nema ograničenja ugovaranja stope ugovorne kamate za te osobe.

20. Tuženik s obzirom na svoju djelatnost i odredbu članka 1088. ZOO ima status financijske institucije i budući da nema posebnih propisa koji određuju najvišu stopu ugovornih kamata, financijske institucije slobodno ugovaraju stopu ugovornih kamata kod kredita. Međutim, ako je stopa ugovornih kamata ugovorena suprotno osnovnim načelima obveznih odnosa iz članka 10., 11., 12. i 15. ZOO, kao što su sudovi u konkretnom slučaju i utvrdili, a sve temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ovlast je suda da primjenom odredbi članka 141. stavak 3. ZOO, na zahtjev oštećenika smanji stopu kamata na pravednu.

21. Naime, odredbom članka 141. stavak 3. ZOO je propisano da ako oštećenik zahtjeva da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi.

22. Sukladno odredbi članka 141. stavak 4. ZOO oštećenik može podnijeti zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos u roku od 5 godina od sklapanja ugovora.

23. Kada se tužitelj poziva na djelomičnu ništavost ugovorne odredbe o visini kamatne stope, to ujedno znači i valjanost te ugovorne odredbe do određene, smanjenje kamatne stope, u okolnostima konkretnog slučaja sadržajno takav zahtjev tužitelj može isticati i izvan rokova iz članka 141. stavak 4. ZOO jer se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (u tom smislu i ovaj sud u odluci broj Rev-749/2006-2 od 10. listopada 2006.).

24. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi tuženikov prigovor zastare ocijenili neosnovanim.

25. Isto tako, propisi o zateznim kamatama su prisilni propisi i kako su posljedice zakašnjenja dužnika određene, dakle, prisilnim propisima, stranke ih ne mogu određivati ugovorom. Uz činjenicu zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze zakon veže njegovu obvezu plaćanja zateznih kamata po stopi utvrđenoj zakonom, a ne po stopi koju bi stranke bile ovlaštene odrediti ugovorom, zbog čega je takva ugovorna odredba u protivnosti s prisilnim propisima i ujedno ništava, sukladno odredbi članka 103. ZOO, pa su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili ništavim ugovore o kreditu i u dijelu kojim je ugovorena zatezna kamata kao kamata 100% višom od redovne.

26. Nisu osnovani revizijski navodi tuženika da sud nije mogao raspravljati o prigovoru lihvarskih (zelenaških) kamata iz razloga jer je sklopljena vansudska nagodba jer ukoliko je riječ o lihvarskim (zelenaškim) kamatama, arg. a contrario iz članka 104. ZOO, ne postoji obveza da se takve kamate vrate. Naime, o ništavosti određenog pravnog posla ne može se pravno valjano sklopiti sudska/izvansudska nagodba.

27. Kako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužitelj s danom 10. listopada 2008. preplatio tuženiku iznos od 207.024,07 kuna na ime sklopljenih ugovora o kreditu, pravilno su sudovi naložili tuženiku povrat iznosa od 207.024,07 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

28. Tuženik u reviziji ponavlja već istaknuti prigovor presuđene stvari u odnosu na vođeni ovršni postupak (broj Ovr-1435/1999), međutim takav prigovor nije osnovan jer da bi se radilo o presuđenoj stvari potrebno je da postoji subjektivni identitet spora (identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi) i objektivni identitet spora (da se radi o istom predmetu spora ne samo po istovjetnom sadržaju tužbenog zahtjeva već i po njegovom činjeničnom obrazloženju). Kako se u ovršnom postupku nije odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužitelja na utvrđenje ništavosti (…), ne radi se u konkretnom slučaju o presuđenoj stvari.

29. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 3. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.