REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-4713/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Josipa Turkalja člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. U. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici T. I., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. C. d.o.o Z., OIB: …, zastupanog po odvjetniku Ž. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-615/2017 od 9. svibnja 2019., kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-483/15-28 od 30. listopada 2017., na sjednici održanoj 3. srpnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-615/2017 od 9. svibnja 2019. i sudi:
"Prihvaća se žalba tužitelja i preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-483/15 od 30. listopada 2017. i sudi:
1. Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o., Z., …, OIB: …, isplatiti tužitelju S. U. iz S., …, OIB: …, bruto iznos od 4.436,29 Eur/33.425,25 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama:
- na iznos od 576,83 Eur/4.346,14 kn od 16.02.2012. do isplate,
- na iznos od 541,53 Eur/4.080,17 kn od 16.03.2012. do isplate,
- na iznos od 585,27 Eur/4.409,68 kn od 16.04.2012. do isplate,
- na iznos od 615,64 Eur/4.638,57 kn od 16.05.2012. do isplate,
- na iznos od 691,94 Eur/5.213,46 kn od 16.06.2012. do isplate,
- na iznos od 727,98 Eur/5.484,95 kn od 16.07.2012. do isplate,
- na iznos od 697,09 Eur/5.252,25 kn od 16.08.2012. do isplate,
i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.277,46 Eur/9.625,00 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.
3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbe u iznosu od 207,38 Eur/1.562,50 kn, u roku od 8 dana."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove revizije u iznosu od 248,86 Eur/1.875,00 kn, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1.1. Drugostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, potvrđena prvostupanjska presuda kojom je, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 4.436,29 Eur/33.425,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku na pojedinačne iznose, pobliže navedene u izreci, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
1.2. Ujedno je potvrđena i toč. II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 995,42 Eur/7.500,00 kn, dok je toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju, na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), radi pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se pobijana odluka preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
3. Na reviziju nije odgovoreno.
4. Revizija je dopuštena i osnovana.
5.1. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.
5.2. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5.3. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.
5.4. U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 392.a st. 2. ZPP).
6. Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:
„Je li za primjenu odredbe članka 194. stavak 2. alineja 3. Kolektivnog ugovora za H. C. d.o.o. koja glasi da se tijekom obnašanja dužnosti i godinu dana nakon prestanka iste, povjereniku i koordinatoru za zaštitu na radu ne može bez suglasnosti radničkog vijeća ili sindikata smanjiti plaću, odlučna okolnost promjene radnog mjesta nakon prestanka obnašanja predmetnih dužnosti?“
7. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tužitelj navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o navedenim pitanjima različito od shvaćanja zauzetog u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 215/2014 od 13. lipnja 2018.
8.1. Postavljenim pravnim pitanjem tužitelj zapravo problematizira je li se zadržavanje plaće (koju regulira čl. 129. st. 1. važećeg Kolektivnog ugovora tuženika) odnosi samo na situacije kada ujedno dolazi do promjene radnog mjesta.
8.2. Postavljeno pravno pitanje revizijski sud ocjenjuje važnim za odluku o predmetu spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je o njemu revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje u odlukama poslovni broj Revr- 676/2018-2 od 31. kolovoza 2021. i Rev 3134/2019-2 od 3. studenoga 2022., dok je osporena presuda utemeljena na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju revizijskog suda.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2012., pri čemu tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbi čl. 194. st. 2. al. 3. Kolektivnog ugovora za H. C. (Službeni vjesnik H. br. 18. od 6. rujna 2011.- dalje KU) tvrdeći da mu je u utuženom razdoblju, protivno navedenoj odredbi KU, nakon obnašanja dužnosti povjerenika i koordinatora zaštite na radu (dalje: koordinatora povjerenika ZNR) smanjena plaća.
10. U nižestupanjskom je postupku utvrđeno:
- da je tužitelj zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 9. listopada 2007. na poslovima transportnog skladištara u OJ Kolodvor S. te je od 31. siječnja 2008. do 31. srpnja 2011. obavljao funkciju koordinatora povjerenika ZNR, u skladu sa Sporazumom o imenovanju sindikalnih dužnosnika, uređenju uvjeta rada za radnička vijeća, sindikalne povjerenike u funkciji radničkih vijeća i uređenju uvjeta rada za povjerenika radnika za zaštitu na radu i koordinatore povjerenika radnika za zaštitu na radu od 31. siječnja 2008.,
- da je tužitelj sklopio s tuženikom 14. veljače 2008. Aneks Ugovora o radu, prema kojemu se tuženik obvezao tužitelju za vrijeme obavljanja zadataka koordinatora povjerenika ZNR isplaćivati plaću s koeficijentom 1,70, kao povoljniju plaću od plaće njegovog radnog mjesta,
- da se tužitelj, nakon što mu je 1. kolovoza 2011. prestala funkcija koordinatora povjerenika ZNR, vratio na poslove iz Ugovora o radu od 9. listopada 2007., te mu je od tada isplaćivana plaća po koeficijentu njegovog osnovnog radnog mjesta transportnog skladištara u OJ Kolodvor S.
11. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, obrazlažući da koordinator povjerenika ZNR nije radno mjesto, već da je tužitelj imenovanjem za koordinatora povjerenika ZNR stekao funkciju za obavljanje poslova koordinatora povjerenika ZNR. Pritom otklanjaju argument tužitelja da se u konkretnom slučaju mora primijeniti odredba čl. 194 st. 2. al. 3. KU, smatrajući da se citirana odredba odnosi na prava koja proizlaze iz ugovora o radu, dakle na plaću radnog mjesta, a ne na naknadu za obavljanje funkcije koordinatora povjerenika ZNR pa bi se o primjeni te odredbe moglo govoriti jedino u slučaju da je tuženik tužitelja po prestanku obavljanja funkcije koordinatora povjerenika ZRN rasporedio na neko slabije plaćeno radno mjesto, odnosno da mu je po povratku na radno mjesto iz ugovora o radu isplatio plaću manju od one koju je imao prije stupanja na funkciju koordinatora povjerenika ZNR, što ovdje nije slučaj. Pritom drugostupanjski sud ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o promjeni radnog mjesta tužitelja pa tuženik nije dužan u primjeni odredbe čl. 194. st. 2. al. 3. KU tužitelju isplatiti razliku između isplaćene plaće i plaće koju je primao za vrijeme obavljanja funkcije koordinatora povjerenika zaštite na radu, jer se Aneksom ugovora o radu od 14. veljače 2008. tuženik obvezao tužitelju, po osnovi čl. 10. Sporazuma o imenovanju sindikalnih dužnosnika, uređenju uvjeta rada za radnička vijeća, sindikalne povjerenike u funkciji radničkih vijeća i uređenja uvjeta rada za povjerenike radnika za zaštitu na radu i koordinatore povjerenika radnika za zaštitu na radu od 31. siječnja 2008. i čl. 157. KU, za vrijeme obavljanja zadataka koordinatora povjerenika ZNR isplaćivati plaću s koeficijentom 1,70, odnosno plaću njegovog radnog mjesta, ako je to za njega povoljnije. Slijedom toga, sudovi smatraju da tuženik u utuženom razdoblju nije smanjio tužitelju plaću u smislu odredbe čl. 194. st. 2. al. 3. KU pa su tužbeni zahtjev u cijelosti odbili.
12. Takvo shvaćanje ne može se prihvatiti kao pravilno.
13. Naime, ovaj sud je odluci broj Rev 3134/2019-2 od 3. studenoga 2022. (u kojem predmetu se također raspravljalo je li tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće prema odredbama Kolektivnog ugovora tuženika) izrazio pravno shvaćanje koje se reafirmira i ovom odlukom i predstavlja odgovor na postavljeno revizijsko pitanje, a prema kojem:
„odredbom članka 129. KU propisano: (st. 1.) „Radnik ima pravo zadržati plaću iz dosadašnjeg ugovora o radu ako u trenutku promjene radnog mjesta ispunjava sljedeće uvjete: (…) (f) radnik koji ima status profesionalnog sindikalnog dužnosnika, sindikalnog Povjerenika u funkciji radničkog vijeća i sindikalnog povjerenika za ZNR koji svoju dužnost obavlja u punom radnom vremenu, zadržava plaću određenu za obavljanje tih poslova, uz uvjet da je u trenutku ostvarivanja prava na zadržavanje plaće – zaštitu radio – radila najmanje 20 god na H. i 2 mandata na tim funkcijama.“ (...).
Gramatičkim tumačenjem odredbe točka f. stavak 1. članak 129. KU za primijetiti je da ona zapravo predstavlja samostalnu odredbu koja, iako je nomotehnički sastavljena kao dio na koji se naslanja (na stavak prvi toga članka), sadržajno regulira situaciju koja može biti i neovisna o njoj.
I teleološkim tumačenjem te odredbe dolazi se do istoga zaključka. Naime, a što se posebno odražava u tome da se konkretno pravo ne stječe samom činjenicom da je netko obavljao predmetnu dužnost, nego se veže uz daljnje kumulativne uvjete
– da je dužnost obavljao u punom radnom vremenu, u barem dva mandata i da je kod tuženika u višedesetljetnom radnom odnosu (20 godina, da bi se primijenila citirana odredba točka f. stavak 1. članak 129. KU) – za zaključiti je da je smisao odredbe točka f. stavak 1. članak 129. KU da se osobi koja predmetnu dužnost obavlja, rad i nakon obavljanja te dužnosti u određenom periodu i dalje povećano valorizira, dakle da zadrži plaću određenu za obavljanje (ta odredba izričito navodi) „tih poslova“ – dakle poslova tih dužnosti.
Dakle, u predmetnoj se odredbi ne radi samo o mehanizmu zaštite, nego i o mehanizmu nagrade radnika, kojim se honorira činjenica višedesetljetnog radnog odnosa kod tuženika i višekratnog obavljanja predmetne dužnosti u punom radnom vremenu.
Tuženik ovu odredbu tumači na način da se pravo na spomenutu beneficiju/zaštitu (točka f. stavak 1. članak 129. KU) može uživati samo kada dođe do promjene radnog mjesta radnika, a ne samom činjenicom da je došlo samo do prestanka obavljanja dužnosti (koordinatora povjerenika za zaštitu na radu); međutim, takvo bi tumačenje dovelo do situacije u kojoj bi ostvarivanje spomenutog prava ovisilo isključivo o činjenici je li po prestanku predmetne dužnosti došlo i promjene ugovora o radu u smislu promjene radnog mjesta i to na (koeficijentski gledano) nepovoljnije uvjete od ugovora o radu koji je postojao prije obavljanja te dužnosti.
Takvim (neprihvatljivim) pristupom bi se došlo do situacije da radnik zadržava viši koeficijent (onaj s osnove obavljanja dužnosti) samo ako mu se radnopravni položaj mijenja na lošije uvjete (glede koeficijenta na niže) i samo tada mu ostaje viši koeficijent (konkretno, 2.0), dok, ako mu radnopravni položaj ostaje isti (u smislu radnog mjesta i koeficijenta, dakle sve po prijašnjem ugovoru o radu), on zadržava niži koeficijent (određen postojećim ugovorom o radu), što je nelogično, jer bi, dakle, radnik u slučaju da mu se ne mijenja ugovor o radu imao manja prava, a veća bi dobio tek ako mu se taj ugovor mijenja (i to samo) na lošije uvjete.
Dakle, prema toj odredbi radnik i nakon obnašanja dužnosti (uz gore navedene kumulativne uvjete) “zadržava“ pravo na isplatu „plaće“ određenu za obavljanje „tih poslova“, dakle poslova koje je obavljao kao obnašatelj predmetne dužnosti.“
14. Imajući na umu iznesene razloge, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije u skladu s iznesenim pravnim shvaćanjem ovoga suda te je pobijana presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 129. st. 1. KU u vezi čl. 194 st. 2. al. 3. KU. Imajući na umu da je visina potraživanja tužitelja utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka, na koji izračun stranke nisu imale primjedbi, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u toč. I.1. izreke ove presude.
15.1. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.
15.2. Tužitelju su parnični troškovi odmjereni prema postavljenom zahtjevu, vrijednosti predmeta spora (4.436,29 Eur/33.425,25 kn), a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), i to: za sastav tužbe (100 bodova po Tbr. 8./1. Tarife), za sastav podnesaka od 18. veljače 2016. i 16. veljače 2017. (za svaki po 100 bodova po Tbr. 8./1. Tarife), za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu od 1. ožujka 2016., 14. listopada 2016., 25. listopada 2017. (za svako po 100 bodova po Tbr. 9./1. Tarife), uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife). Nisu priznati zatraženi troškovi na ime zastupanja na ročištu za objavu presude od 30. listopada 2017., jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na navedeno ročište. Uz navedene troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku, tužitelju su priznati i zatraženi troškovi provedenih vještačenja od 199,08 Eur/1.500,00 kn. Kako je tužitelj svoj zahtjev za naknadu troškova zastupanja ograničio na iznos od 1.277,46 Eur/9.625,00 kn, toliko mu je i priznato za zastupanje u prvostupanjskom postupku. Stoga je odlučeno kao u toč. I.2. izreke.
15.3. Tužitelju su priznati troškovi sastava žalbe (125 bodova po Tbr. 10./1. Tarife) uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife), odnosno zatraženih 207,38 Eur/1.562,50 kn te su mu priznati i troškovi sastava revizije (225 bodova po Tbr. 10./5 Tarife) uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife), odnosno zatraženih 248,86 Eur/1.875,00 kn. Stoga je odlučeno kao u toč.
I.3. i II. izreke.
16. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).
Zagreb, 3. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.