REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2796/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića, predsjednika vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića, člana vijeća, mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, te mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S., D., kojeg zastupa punomoćnica N. A.- S., odvjetnica u D., protiv tuženika 1. Republika Hrvatska, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u D., i 2. Stečajne mase iza V. d.o.o. u stečaju, D., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, broj Gž-196/2021-2 od 4. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-31/2020 od 6. studenoga 2020., u sjednici održanoj 3. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-196/2021-2 od 4. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-31/2020 od 6. studenoga 2020.

2. Tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pravomoćno je odbijen jer je tužitelj nesporno strani državljanin (Crne Gore), te je stoga za pravni posao kojim stječe pravo vlasništva, sukladno čl. 357. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 – dalje: ZV), suglasnost Ministarstva pravosuđa nužna pretpostavka za valjanost tog pravnog posla odnosno konkretnog Ugovora o kupoprodaji iz 2004. godine, a kako iz tvrdnji stranaka te rješenja od 12. studenoga 2019. proizlazi da je tužitelj tek 12. studenoga 2019. dobio potrebnu suglasnost za stjecanje prava vlasništva, zaključuje se da tužitelj do tog dana nije bio niti predmnjevani vlasnik predmetne nekretnine. Stoga, kako je prvotuženik stekao založno pravo 9. kolovoza 2012. uknjižbom prisilnog založnog prava na predmetnoj nekretnini, a tužitelj u to vrijeme nije bio niti predmnjevani vlasnik a niti je na bilo koji način izvršio zabilježbu ugovora o prodaji s drugotuženikom na predmetnim nekretninama, u trenutku kada je prvotuženik upisao svoje založno pravo on kao predlagatelj osiguranja nije bio ni nesavjestan niti nepošten, a niti je zloupotrijebio svoje pravo.

3. Tužitelj u prijedlogu postavlja sljedeće pitanje:

''Da li se u slučaju sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnina u za to predviđenoj zakonskoj formi, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima; plaćanja kupoprodajne cijene nekretnine u cijelosti; stupanja u posjed nekretnine, strani državljani za koje je uvjet upisa prava vlasništva u zemljišnu knjigu, ishođenje suglasnosti Ministarstva pravosuđa, smatraju njenim predmnijevanim vlasnikom i da li s tog osnova mogu uspješno štititi pravo na nekretnini kao predmetu ovrhe, kao i u odnosu na treće osobe za slučaj oduzimanja nekretnine ili zaštite od uznemiravanja?''.

4. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.

5. Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten.

6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

7. Tužitelj za postavljeno pitanje nije iznio odgovarajući razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer ni pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela ovoga suda od 22. veljače 2018., niti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5372/2015 od 29. kolovoza 2017. to nisu. Naime, i navedeno pravno shvaćanje i navedena presuda su utemeljeni na činjeničnom utvrđenju postojanja valjanog pravnog posla (čl. 166. st. 1. ZV), dok su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev upravo iz razloga (u sporno vrijeme) nepostojanja valjanog pravnog posla jer je, sukladno odredbi čl. 357. st. 1. ZV, za stjecanje prava vlasništva nekretnine za stranu osobu potrebna suglasnost ministra nadležnog za poslove pravosuđa Republike Hrvatske, i jer je pravni posao kojemu je cilj stjecanje toga prava vlasništva ništetan bez suglasnosti ministra nadležnog za poslove pravosuđa. Osim toga, tužitelj postavljenim pitanjem ne problematizira utvrđenje nižestupanjskih sudova da ''u trenutku kada je prvotuženik upisao svoje založno pravo on kao predlagatelj osiguranja nije bio ni nesavjestan niti nepošten, a niti je zloupotrijebio svoje pravo'' pa zato, samo po sebi, kako je postavljeno, nije ni važno (odlučno) za odluku u ovom sporu.

8. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije iz čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 3. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić, v. r.