REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2911/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Josipa Turkalja člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz K., OIB..., zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu K. & K., L., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u O. d. M., K. & p. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž- 173/2023-4 od 19. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-265/2020-26 od 12. prosinca 2022., na sjednici održanoj 3. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-173/2023-4 od 19. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-265/2020-26 od 12. prosinca 2022., postavljajući dva pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30.01.2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?
2. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?“.
2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na pravno shvaćanje dr. sc. M. B., profesora Pravnog fakulteta u Z., u znanstvenom čl. "Stjecanje bez osnove" objavljenom u knjizi Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse - godišnjak 27, 1 (2020), te odluke Suda EU u predmetima C-81/19 od 9. srpnja 2020., C-243/20 21. prosinca 2021. i dr.
3. Predlagatelj je također naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav).
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5.2. Naime, na ta pitanja je odgovoreno u odlukama revizijskog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa stoga pravno shvaćanje iz pobijane odluke ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudi broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U- III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022., a ovaj je sud već zaključio da se ne radi o važnim pravnim pitanjima odlučujući u povodu prijedloga za dopuštenje revizije u kojima su postavljena istovrsna pitanja (Revd-3910/22-2 od 19. listopada 2022., Revd- 3079/2023-2 od 28. studenoga 2023. i dr.).
5.3. Zaključno, tuženik je u prijedlogu naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, tuženik nije obrazložio u čemu bi se smatralo da je eventualna pogrešna primjena postupovnog i materijalnog prava osobito teške naravi (niti sud u obrazloženom nalazi da bi se o takvoj povredi, takve naravi i intenziteta radilo), a osobito niti određeno ne obrazlaže u čemu bi se konkretno sastojala povreda spomenutog Ustavom zajamčenog prava. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka odnosno osobito teškom povredom materijalnog prava bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo. Treba reći da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji (primjerice u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, broj zahtjeva 13279/05, presuda od 20. listopada 2011.).
Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske prakse koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo na pravično suđenje.
6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 3. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.
