Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-406/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Plavog Modula d.o.o., Zagreb, Kolarova 14, OIB: 01719447365, kojeg zastupa punomoćnik Željko Živković, odvjetnik u Šibeniku, Fra Jerolima Milete 19, protiv 1. tužene DH, r.AH, [adresa], 2. tuženog AH, p.TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Đorđe Malešević, odvjetnik u Šibeniku, Stjepana Radića 20, 3. tužene VH, p.KH, iz [adresa], 4. tuženog ŠH, pok.Marka iz [adresa] (te još na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vojo Popović, odvjetnik u Rijeci, Ružice Mihić 25, 5. tuženog TH, p. CH, iz [adresa], 6. tuženog ŽH, p. CH, iz [adresa], 7. tuženog CH, p. D, iz [adresa], 8. tuženog IH, p. A, iz [adresa], 9. tužene ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 10. tuženog EH iz [adresa], 11. tužene HH, r. EH, [adresa], 12. tužene FH, r. EH, [adresa], Highton Geelong VIC, 3. Greyfern Court 00, 13. tužene LH, ž. T, [adresa]AG, Fröhlichstrasse 48, 14. tužene UH [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 15. tužene ČH [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 16. tuženog ĆH, [adresa] str.2. [adresa], Australija, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 17. tuženog ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vojo Popović, odvjetnik u Rijeci, Ružice Mihić 25, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbama 2. tuženika, 4. tuženika i 17. tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P- 2349/2014 od 14. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 2. tuženog AH, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2349/2014 od 14. veljače 2022., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kao i u dijelu pod točkom III. izreke kojim mu je naloženo da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se žalba 4. tuženog ŠH, kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke, kao i u dijelu pod točkom III. izreke kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 187,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Preinačuje se navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. (u odnosu na 2. i 4. tuženika) te u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo 4. tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka solidarno s 2. tuženikom i to preko iznosa od 187,08 eura (za iznos od 2.993,29 eura) i u tom dijelu sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ( u odnosu na 2. i 4. tuženika) u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj PLAVI MODUL d.o.o., (OIB: 01719447365) temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog 24.veljače 2002. sa "SLANICA" d.d. u stečaju, Murter stekao valjani pravni osnov za upis vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]-Betina.“

2. Odbija se zahtjev tužitelja za solidarnom naknadom troškova parničnog postupka u odnosu na 4. tuženika te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u odnosu na tog tuženika preko iznosa od 187,08 eura (za iznos od 2.993,29 eura).

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2349/2014 od 14. veljače 2022. u dijelu pod točkom I. i II. izreke u odnosu na 17. tuženog ZH i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se zahtjev 4. tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj PLAVI MODUL d.o.o., (OIB: 01719447365) temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog 24.veljače 2002. sa "SLANICA" d.d. u stečaju, [adresa] stekao valjani pravni osnov za upis vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]-Betina.

II. Ovlašćuje se tužitelj Plavi modul d.o.o. (OIB: 01719447365) temeljem ove presude zatražiti i ishoditi upis prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]-Betina na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena mldb. V p.CH, mldb.KH p.CH, mldb. JH p.CH, mldb.BH p.CH, SH p.TH, NH p.TH, IH p.A, OH p.A, PH p.A, NH p.K, VH, RH ž.Š, MH p.C, MH, mldb.PH, SH p.K, GH p.CH, MH p.C, DF ud.ŽH, ŠH p.KH, AF, ĐH, DF ĆH, TF, ČH, VF.

III. Dužni su tuženici ad.2)KF, [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.4) ŠH pok.KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], (te još na adresu: [adresa]) koji se protive tužbenom zahtjevu solidarno platiti tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 23.962,50 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja odluke 14. veljače 2022. godine, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica odbija sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 1000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja odluke 14. veljače 2022. godine, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,do isplate.".

2. Protiv navedene presude žali se 2. tuženik u dijelu pod točkom I. i II. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke kojim mu je naloženo da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude žali se i 4. tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.250,00 kuna uz pripadajući PDV u iznosu od 412,50 kuna te naknadu troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 400, 00 kuna, odnosno ukupno 2.062,50 kuna.

4. Konačno, protiv navedene presude žali se i 17. tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na žalbe svih naprijed navedenih tuženika, tužitelj u bitnome ističe da su žalbe svih tuženika neosnovane, a prvostupanjska presuda zakonita i pravilna. Predlaže žalbe svih tuženika odbiti uz naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.000,00 kuna uz pripadajući PDV u iznosu od 250,00 kuna te naknadu troška sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

6. Žalba 2. tuženika je djelomično osnovana u odnosu na glavni zahtjev.

7. Žalba 4. tuženika je djelomično osnovana i u odnosu na glavni zahtjev i u odluci o naknadi troškova postupka.

8. Žalba 17. tuženika je osnovana.

9. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu u proturječnosti s izrekom presude, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, na koju tuženici u žalbi posebno upiru, pri čemu je iz obrazloženja pobijane odluke jasno iz kojih razloga sud prvog stupnja tužbeni zahtjev cijeni osnovanim i na kojim propisima je temeljio svoju odluku.

10. Sud prvog stupnja je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu tuženici sadržajno ukazuju u žalbama.

11. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, međutim, na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, djelomično je u odnosu na glavni zahtjev pogrešno primijenjeno materijalno pravo spram 2. i 4. tuženika, dok u odnosu na 17. tuženika nisu postojali procesni uvjeti za meritorno odlučivanje.

12. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je temeljem kupoprodajnog ugovora sa "SLANICA" d.d. u stečaju, [adresa], stekao valjani pravni osnov za upis vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Betina te posljedično tome i zahtjev za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini na ime tužitelja, uz istovremeno brisanje prava vlasništva upisanih zemljišnoknjižnih suvlasnika, s time da postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je predmetnu nekretninu kupio od prodavatelja Slanica d.d. (kupoprodajnim ugovorom od 24. travnja 2002.), koji je istu stekao eksproprijacijom iz 1968. i građenjem (izgradnjom kompleksa hotela čiji je sastavni dio i sporna čestica - u naravi uređen prostor ispred hotela, parkiralište i prolaz između parkirališta i hotela) te dosjelošću (nesmetanim vlasničkim posjedom od 1968. do 2002.), s time da je tužitelj odmah nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora stupio u posjed predmetne nekretnine, koji posjed mu nitko od tuženika (uknjiženih zemljišnoknjižnih vlasnika, odnosno njihovih pravnih sljednika), nikada nije osporavao.

13. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (izvođenjem svih dokaza koje su predložile stranke) proizlazi:

- da je rješenjem Skupštine općine Šibenik, Odjela za upravno-pravne poslove br. 06-6368/1-1968 od 10. veljače 1968., dozvoljena potpuna eksproprijacija nekretnina privatnog vlasništva, između kojih je navedena i predmetna nekretnina kao čest. zem. [katastarska čestica] Z.U 1357 u površini od 453 m2 ( zemljišnoknjižnog vlasništva KF GH pok Ž, a stvarnog vlasništva ŠF iz [adresa] za cijelo), s time da je eksproprijacija dozvoljena radi izgradnje turističko ugostiteljskih objekata u korist društvene svojine, a na trajno korištenje organa upravljanja Turističko-ugostiteljskog poduzeća „Slanica“, kojim rješenjem je određeno i to da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja, od strane Skupštine općine Šibenik, pokrenuti postupak za utvrđivanja visine naknade za sve eksproprirane nekretnine,

- da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa: 943-01/95-01/2319 Urbroj: 563-04-403/96-3 od 15. ožujka 1996., predmetna nekretnina (između ostalih), u postupku pretvorbe poduzeća HTTP „ Salnica“ Murter, temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, ušla u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala (čest. zem. [katastarska čestica] površine 453 m2 za Hotel „ Colentum“),

- da je na svim oduzetim nekretninama po izvršenoj eksproprijaciji 1968. sagrađen Hotel „ Slanica „ d. d. , koji je nekretnine koristio (za pristup hotelu, parking, igrališta i druge sadržaje, što je potvrdila i saslušana svjedokinja CF, dok su masline koje su još i danas na zemljištima, brali bivši vlasnici po odobrenju direktora Slanice, a znajući da im zemljište ne pripada već da im je oduzeto),

- da je pregledom spisa Trgovačkog suda u Šibeniku posl. br. P-5/03 te presude donesene u tom postupku, utvrđeno da je prednik tužitelja „I“, istom presudom utvrđen vlasnikom predmetne nekretnine, s time da je po žalbi tuženika NH navedena presuda ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog društva posl. br. Pž-2632/03-4, nakon čega je predmet vraćen Trgovačkom sudu na ponovan postupak u kojem je (s obzirom na to da je tužitelj prestao postojati), doneseno rješenje o prekidu postupka,

- da iz spisa Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-706/2011, proizlazi da je prednik tužitelja, hotel Colentum d.o.o., radi utvrđenja prava vlasništva iste nekretnine, podnio tužbu protiv tuženika koji su ujedno tuženi i u ovom postupku, koju tužbu je povukao 17. srpnja 2015., o čemu je 7. rujna 2015. doneseno rješenje o povlačenju tužbe koje je postalo i pravomoćno,

- da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji od 24. travnja 2002., utvrđeno da je isti sklopljen između „Slanice“ d. d. u stečaju, kao prodavateljice, i tužitelja, kao kupca (pod prijašnjim nazivom Hotel Colentum d. o. o.), predmet kojeg Ugovora je, između ostalih nekretnina, bila i nekretnina koja je predmetom ovoga spora (čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]-Betina površine 453 m2),

- da je pregledom zemljišne knjige za predmetnu nekretninu utvrđeno da su na istoj (za određene suvlasničke dijelove), upisani tuženici i njihovi prednici,

- da je na uviđaju na licu mjesta održanom 13. travnja 2018., vještak mjernik ŽF, ing. geod., identificirao predmetnu nekretninu - kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], opisujući da je ista dijelom asfaltirano parkiralište i asfaltirana površina (i to u istočnom i u sjeverozapadnom dijelu gdje je veliki bor), dok da je ostatak čestice maslinik, s time da područje maslinika obuhvaća dvije kat. čest. (11854/1 i 11855/3), pri čemu granicu nije moguće utvrditi s obzirom na to da maslinik predstavlja cjelinu u kojoj se nalaze dvije čestice, nakon čega je vještak, po obavljenom instrumentalnom mjerenju, na skici lica mjesta prikazao brojkama čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] površine 453 m2 (i to od 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11- 12-13-14-15-1), u odnosu na koju su u posjedovnom listu broj 914, kao posjednici upisani SH, p. K i NH, pok. K, svaki za ½ dijela, označivš na skici i što koji dio nekretnine predstavlja u naravi, osim toga prikazavši na skici i susjedne maslinike koji graniče s predmetnom nekretninom.

14. Polazeći od navedenih utvrđenja (svih izvedenih dokaza i utvrđenih pravno relevantnih činjenica), rukovodeći se odredbama čl. 360. st. 1. i čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 dalje: ZV), sud prvog stupnja zaključuje da .je tužitelj predmetnu nekretninu stekao sukladno ugovoru o kupoprodaji od 24. travnja 2002., cijeneći da je njegov prednik Slanica d. d. temeljem rješenja o eksproprijaciji od 10. veljače 1968. (kada je nekretnina eksproprirana u korist Hotelsko turističkog- trgovačkog poduzeća „[adresa] u [adresa]), od tada bio u posjedu iste nekretnine, koja nekretnina je od 2002. pa nadalje u posjedu samog tužitelja (na način da je ista u jednom dijelu parking, u drugom pristup do hotela, u preostalom maslinik), čemu se prednici 2. tuženika, a niti sam 2. tuženik, nisu protivili, niti su pokretali ikakav postupak pred ovim sudom ili organom uprave (za isplatu ili povrat imovine), iako su znali da je na predmetnoj nekretnini uređen parking i pristup prema hotelu, dok je 2. tuženik i dalje, kao i njegova pok majka ŠF, nastavio brati masline (na dijelu zemljišta gdje su masline), jer mu to prednik tužitelja, a niti sam tužitelj, nisu branili, što, po stavu suda prvog stupnja, nema utjecaja na stečeno pravo vlasništva prednika tužitelja i samog tužitelja, radi čega je, s obzirom na valjan pravni osnov stjecanja prava vlasništva, kako tužitelja tako i prednika istog, prihvatio postavljeni tuženi zahtjev i odlučio kao u izreci pobijane presude pod točkom I. i II.

15. Žalbenim navodima 2. tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te zaključak prvostupanjskog suda u pogledu stjecanja valjanog pravnog osnova za upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, osporavajući i zaključak da bi predmetna nekretnina bila eksproprirana, uz tvrdnju da ista nikada nije privedena svrsi radi koje je „navodno eksproprirana“, već je bila u posjedu 2. tuženika i njegovih prednika (maslinik koji su obrađivali), iz kojeg razloga osporava pravo vlasništva prednika tuženika, kao prodavatelja sporne nekretnine.

16. 4. tuženik žalbenim navodima upire na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena tek 2014. (nakon 10 godina od kupoprodajnog ugovora), upirući i na to da je 2. srpnja 2019. tužitelj s Jager graditeljstvo d.o.o., zaključio kupoprodajni ugovor za istu nekretninu, čime tvrdi da je prestalo bilo koje pravo tužitelja u ovoj parnici, pozivajući se i na to da je tužitelj, ukoliko raspolaže kupoprodajnim ugovorom, bio ovlašten podnijeti jedino prijedlog za upis zemljišnoknjižnom sudu, kao nadležnom, a ne pokretati parnični postupak, uz daljnje tvrdnje da u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava suvlasništva.

17. 17. tuženik žalbenim navodima istovjetno kao 4. tuženik, upire na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena tek 2014. (nakon 10 godina od kupoprodajnog ugovora), upirući na to da je 2. srpnja 2019. tužitelj s Jager graditeljstvo d.o.o., zaključio kupoprodajni ugovor za istu nekretninu, čime tvrdi da je prestalo bilo koje pravo tužitelja u ovoj parnici, pozivajući se i na to da je tužitelj, ukoliko raspolaže kupoprodajnim ugovorom, bio ovlašten podnijeti jedino prijedlog za upis zemljišnoknjižnom sudu, kao nadležnom, a ne pokretati parnični postupak, uz daljnje tvrdnje da on nije pristao na subjektivnu preinaku tužbe kojom je obuhvaćen kao 17. tuženik u ovome sporu.

18. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, u odnosu na zaključak o tome da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora stekao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na spornoj nekretnini, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

19. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o postavljenom tužbenom zahtjevu. donio na način da je sve izvedene dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka i stranaka, prvotno ocijenio zasebno, nakon čega ih je potom doveo u međusobnu korelaciju, temeljem čega je konačno donio zaključak o utvrđenom činjeničnom stanju. Stoga, nisu osnovani žalbeni prigovori 2. tuženika da je sud prvog stupnja izvedene dokaze i iskaze svjedoka, cijenio nekritički, pri čemu nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima 2. tuženik upire na to da je sud prvog stupnja neosnovano odbio njegov prijedlog za saslušanjem svjedoka IF i ĐF. Naime, s obzirom na odredbu čl. 299. ZPP-a (kojom je propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, a da tijekom glavne rasprave mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, s time da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. toga članka sud neće uzeti u obzir), a da je 2. tuženik saslušanje navedenih svjedoka predložio podneskom od 13. veljače 2018., dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen na ročištu 19. prosinca 2017., iz čega slijedi da se radi o novim dokazima koje sud nije trebao uzeti u obzir, za koje 2. tuženik nije niti dokazivao (a time niti dokazao), kako to proizlazi iz sadržaja spisa, da se radi o dokazima koje bez svoje krivnje nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, pa se odluka suda prvog stupnja kojom je na ročištu 1. veljače 2022. na kojem je zaključena glavna rasprava (list 266-270 spisa), odbio prijedlog za saslušanjem navedenih svjedoka, ukazuje pravilnom u skladu s čl. 299. ZPP-a.

20. U konkretnom slučaju radi se o tužbi kojom tužitelj zahtijeva u odnosu na upisane zemljišnoknjižne vlasnike, odnosno njihove pravne sljednike, utvrđenje da je na temelju valjanog pravnog posla (kao pravnog titulusa), na predmetnoj nekretnini stekao valjan pravni osnov za upis njegovog pravo vlasništva, slijedom čega je u ovoj pravnoj stvari valjalo utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke koje zakon propisuje kao pretpostavke stjecanja tog prava, tako da je uz postojanje valjanog pravnog posla (titulusa), valjalo utvrditi i vlasništvo prednika, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, imajući u vidu da se radi o derivativnom stjecanju prava (kada stjecatelj izvodi svoje pravo iz prava svoga prednika).

21. Rukovodeći se činjenicom da je rješenjem Skupštine općine Šibenik, Odjela za upravno-pravne poslove od 10. veljače 1968., dozvoljena potpuna eksproprijacija nekretnina privatnog vlasništva, između kojih je i predmetna nekretnina, kojim rješenjem je ista prešla na trajno korištenje organa upravljanja Turističko- ugostiteljskog poduzeća „Slanica“, nakon čega je uslijedilo rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. ožujka 1996., kojim je predmetna nekretnina (između ostalih), u postupku pretvorbe poduzeća HTTP „ Salnica“ [adresa], temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, ušla u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala prednika tužitelja, prodavatelja sporne nekiretnine, koji je po izvršenoj eksproprijaciji 1968., na predmetnoj nekretnini (te susjednim koje graniče s njom), na jednom dijelu sagradio Hotel „ Slanica „ d. d. , za čije potrebe je nekretnina dijelom korištena (za pristup hotelu, parking, igrališta i druge sadržaje), dok se u drugom dijelu nalazio maslinik koji i danas beru bivši vlasnici po odobrenju prednika tužitelja, znajući da im zemljište ne pripada, već da im je oduzeto, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se radi o nekretnini koju je stekao prednik tužitelja (Hotelsko turističko trgovačko poduzeće „Slanica“ u [adresa]), koji je nekretninu nakon ekspropirijacije 1968. nesmetano posjedovao kroz cijelo vrijeme do njezine prodaje 2002. tužitelju, čime je isti na njoj (kao nekretnini u društvenom vlasništvu), postao izvanknjižni nositelj prava korištenja, s kojom nekretninom je slobodno upravljao (na jednom njezinom dijelu gradnjom hotelskog komleksa u turističke svrhe) i raspolagao (na način da je bivšim vlasnicima dozvolio branje maslina u masliniku).

22. Naime, prvostupanjski sud je na temelju dokaza koje je izveo uvidom u pisanu dokumentaciju te saslušanjem svjedokinje CF, majke 17. tuženika ZH, vlasnice susjednog zemljišta, saslušanjem zakonske zastupnice tužitelja, EF te 2. i 4. tuženika, po ocjeni ovoga suda, pravilno utvrdio da je po izvršenoj eksproprijaciji 1968., na svim nekretninama koje su oduzete bivšim vlasnicima, pa tako i na spornom zemljištu, sagrađen Hotel „Slanica“ d. d., za čije potrebe je zemljište korišteno, dok su masline (koje se i danas nalaze na dijelu tih oduzetih nekretnina), brali bivši vlasnici po odobrenju prednika tužitelja (prodavatelja), znajući da im zemljište ne pripada, već da im je oduzeto. Žalbenim navodima 2. tuženika, ali isto tako niti prigovorima koje je isti iznosio tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, navedena utvrđenja nisu dovedena u sumnju, jer posjed na koji se 2. tuženik poziva u žalbi, ne proizlazi niti iz jednog od izvedenih dokaza, pa tako niti iz iskaza samog 2. tuženika koji se u svom iskazu pozivao na nasljeđivanje sporne nekretnine iza majčine smrti i diobu iste s bratom, uz obrazloženje „da mu je majka pisala u Australiju da Općina hoće oduzeti zemlju i to predmetno zemljište, da je plakala i da nije uzela nikakvu naknadu za zemljište, a da predmetnu nekretninu ne želi izgubiti, jer da je to njegova djedovina“, navodeći i to da masline obrađuje (pri tome ne opisujući određeno na koji način, po čijem ovlaštenju i od kada), iz kojeg iskaza se nikako pouzdano ne može izvesti zaključak o samostalnom posjedovanju maslinika nakon sporne eksproprijacije, ali isto tako niti zaključak o samostalnom posjedovanju dijela zemljište koje u naravi predstavlja asfaltirano parkiralište i pristupni put do hotela.

23. Stoga, suprotno žalbenim prigovorima 2. tuženika, prvostupanjski sud je temeljem svih izvedenih dokaza, pa tako i saslušanjem svjedokinje CF (kojoj su, kao vlasnici susjedne nekretnine koja joj je također oduzeta, vrlo dobro i detaljno poznate okolnosti vezane uz predmetnu nekretninu o kojoj ima neposrednih saznanja), čiji iskaz je u cijelosti suglasan i s dokumentacijom priloženom u spisu, dok s druge strane, u tijeku prvostupanjskog postupka nije priložen niti jedan dokaz koji bi njezine navode osporio ili ih doveo u sumnju, pa tako niti iskaz samog 2. tuženika, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

24. Na temelju činjenica da je predmetna nekretnina eksproprirana prijašnjoj vlasnici, čime je postala društveno vlasništvo, da su prednik tužitelja (prodavatelj), a nakon njega i sam tužitelj, bili u njezinom nesmetanom posjedu te da je nekretnina rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. ožujka 1996., u postupku pretvorbe društvenog poduzeća HTTP „Salnica“ [adresa], a temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, procijenjena u vrijednost društvenog kapitala, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prednik tužitelja stekao pravo vlasništva navedenih nekretnina pretvorbom prava korištenja pozivom na odredbu čl. 360. st. 1. ZV-a, koje pravo je sukladno odredbi čl. 364. st. 6. ZV-a bio ovlašten upisati u zemljišnoj knjizi - kao neuknjiženo pravo korištenja na navedenoj nekretnini.

25. Naime, imajući u vidu da se radi o nekretnini koja je u vrijeme kada je postala društveno vlasništvo, ali isto tako i danas, upisana u zemljišne knjige kao vlasništvo tuženika, odnosno njihovih pravnih prednika, a da ista nikada nije bila upisana kao društveno vlasništvo, na konkretnu pravnu situaciju se imaju primijeniti odredbe čl. 360. i 390. ZV-a kojima su propisane pretpostavke za provođenje pretvorbe i stjecanje prava vlasništva.

26. Prema odredbi čl. 360. st. 1. ZV-a, pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu, postalo je pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi stavka 2. istog zakonskog članka, pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

27. Nadalje, prema odredbi čl. 390.a ZV-a, propisano je da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva, iz koje odredbe slijedi da je procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital, jedna od pretpostavki stjecanja prava vlasništva. Stoga, i prema toj zakonskoj odredbi, trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala, može postati vlasnik nekretnina koje su procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva.

28. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, kako je to već prethodno i obrazloženo, proizlazi da je tužitelj u ovom predmetu dokazao da je njegov pravni prednik imao pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na spornim nekretninama i to na temelju rješenja Skupštine općine Šibenik, Odjela za upravno-pravne poslove od 10. veljače 1968. (kojim je dozvoljena potpuna eksproprijacija nekretnina privatnog vlasništva, između kojih je i sporna, radi izgradnje turističko ugostiteljskih objekata u korist društvene svojine, a na trajno korištenje organa upravljanja Turističko- ugostiteljskog poduzeća „Slanica“), iz čega slijedi da je pravni prednik tužitelja upravljao predmetnim nekretninama (pa i spornom) i da je na njima bio izvanknjižni nositelj prava upravljanja i time stekao pravo vlasništva, odnosno da su kumulativno ispunjenje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredbe čl. 390.a ZV-a.

29. Kako su tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene sve navedene okolnosti iz naprijed citiranih odredbi ZV-a, što tuženici žalbenim prigovorima nisu uspjeli osporiti, to je pravilnom primijenjenom materijalnog prava zaključeno o stjecanju sporne nekretnine od strane pravnog prednika tužitelja.

30. Istina, okolnost da su predmetne nekretnine procijenjene u kapital društva u postupku pretvorbe, samo je jedna od tri pretpostavke propisane odredbom članka 390.a ZV-a koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi to društvo po završenoj pretvorbi vlasništva, postalo vlasnikom nekretnina. No, kako iz svih izvedenih dokaza proizlazi neupitnim da su uz navedenu pretpostavku ispunjene i druge dvije, a to je da se radi o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu i na kojoj je prednik tužitelja imao pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja, kao i da se radi o nekretnini koja je mogla biti predmet stjecanja vlasništva, tada su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama od strane pravnog prednika tužitelja.

31. Ovdje je potrebno ukazati i na odredbu čl. 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 94/93, 2/94 i 9/95 - dalje: Zakon o pretvorbi), kojom je propisano da se tim zakonom uređuje pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom (u daljnjem tekstu: poduzeće), u poduzeće kojemu je određen vlasnik, dok je odredbom čl. 2. st. 1. istog Zakona propisano da je društveni kapital prema tom Zakonu razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću.

32. Nadalje, prema odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96), Fond izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi.

33. Isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje (čl. 230. st.1. ZPP-a).

34. Stoga, rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. ožujka 1996. koje je doneseno na temelju Zakona o privatizaciji (kao što je to u konkretnom slučaju), kojim je utvrđeno da je, između ostalog, i nekretnina koja je predmet ovoga spora, procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća HTTP „Salnica“ [adresa], ukazuje na to da se radi o odluci nadležnog tijela koje predstavlja javnu ispravu.

35. Prema odredbi čl. 230. st. 3. ZPP-a, dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

36. Tuženici tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nisu dokazivali da prednik tužitelja, koji je svoje pravo korištenja, osim rješenjem Skupštine općine Šibenik, Odjela za upravno-pravne poslove od 10. veljače 1968., dokazivao i iskazima saslušane svjedokinje te zakonske zastupnice tužitelja (iz kojih proizlazi da je predmetna nekretnina oduzeta ranijim vlasnicima eksproprijacijom te u postupku privatizacije ušla u društveni kapital prednika tužitelja od kada ju je isti posjedovao od 1968. pa nadalje) te konačno i rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. ožujka 1996, ipak to pravo korištenja nije stekao.

37. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori 2. tuženika kojima osporava zaključak suda prvog stupnja da bi predmetna nekretnina bila eksproprirana.

38. S obzirom na sve obrazloženo, kako je prednik tužitelja imao neuknjiženo pravo korištenja na navedenim nekretninama, na kojima je u skladu s čl. 360. st. 1. i čl. 390. ZV-a, stekao pravo vlasništva pretvorbom prava korištenja, kojeg je temeljem odredbe čl. 364. st. 6. ZV-a bio ovlašten upisati u zemljišnoj knjizi, pravilno prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza, zaključuje i o tome da je kupnjom sporne nekretnine od prodavatelja (koji je imao neuknjiženo pravo korištenja na navedenim nekretninama, koje pravo je bio ovlašten upisati u zemljišnoj knjizi), tužitelj stekao valjan pravni osnov za upis svoga prava vlasništva na istoj nekretnini, slijedom čega, imajući u vidu da je tužitelj dokazao izvanknjižni slijed stjecanja prava vlasništva u odnosu na spornu nekretninu, pravilno cijeni osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev te presuđuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude, u odnosu na koji dio zahtjeva su tuženici, kao zemljišnoknjižni suvlasnici sporne nekretnine, pasivno legitimirani, pri čemu pogrešno tuženike cijeni pasivno legitimiranima i u odnosu na dio zahtjeva za utvrđenjem, s obzirom na to da se radi o stjecanju valjanog pravnog osnova temeljem kupoprodaje, dakle, pravnog posla, a da tuženici s tužiteljem nisu bili u obvezno pravnom odnosu. Slijedom obrazloženog, na njih se ne može usmjeravati zahtjev za utvrđenjem, koji zahtjev je, u konkretnom slučaju, tužitelj mogao usmjeriti jedino na svoga prodavatelja.

39. Stoga, kako je sud prvog stupnja u tom dijelu zahtjeva (za utvrđenjem) pod točkom I. izreke, pogrešno primijenio materijalno pravo, u tom dijelu je žalbe 2. i 4. tuženika valjalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja u tom dijelu preinačiti primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a i odbiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom III. 1.

40. Nadalje, odnosu na žalbeni prigovor 4. i 17. tuženika kojim osporavaju aktivnu legitimaciju tužitelja s obzirom na činjenicu da je tužitelj 2. srpnja 2019. s Jager graditeljstvom d.o.o. zaključio kupoprodajni ugovor za istu nekretninu, čime tvrde da je prestalo bilo koje pravo tužitelja u ovoj parnici, za odgovoriti je da su se tuženici na navedeni Kupoprodajni ugovor pozvali tek u žalbi u prilogu koje su dostavili navedeni ugovor (list 305-333 spisa), iz čega slijedi da se radi o novoj činjenici i novom dokazu koji se u žalbi ne mogu iznositi (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

41. U odnosu na žalbeni prigovor 4. tuženika kojim osporava svoju pasivnu legitimaciju uz tvrdnju da u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava suvlasništva, pravilno sud prvog stupnja zaključuje o neosnovanosti navedenog prigovora.

42. Naime, do raspolaganja suvlasničkim dijelom nekretnine došlo je, kako to proizlazi iz sadržaja predmetnog spisa (Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 21. svibnja 2021. i njegovog Aneksa od 17. lipnja 2021.), nakon što je rješenjem Posebnog zemljišnoknjižnog odjela u Tisnom poslovni broj Z-12094/2019 od 12. studenog 2019., temeljem čl. 86. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 63/19), dopuštena zabilježba ovoga spora na teret sporne nekretnine, pa imajući u vidu odredbu čl. 86. st. 2 ZZK-a (kojom je propisano da zabilježba spora ima učinak da pravomoćna odluka donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora zaprimljen kod zemljišnoknjižnog suda, a da isto vrijedi i kad je zabilježbom spora učinjeno vidljivim da se vodi postupak pred drugim nadležnim tijelom o čijem ishodu ovisi knjižno pravo) i po stavu ovoga suda, navedeni prigovor se ukazuje neosnovanim.

43. U odnosu na dio zahtjeva pod točkom II. izreke pobijane presude (za koji su tuženici legitimirani, preostali žalbeni prigovor 4. i 17. tuženika kojim tvrde da je tužitelj, ukoliko raspolaže kupoprodajnim ugovorom, bio ovlašten podnijeti jedino prijedlog za upis zemljišnoknjižnom sudu, kao nadležnom, a ne pokretati parnični postupak, s obzirom na sve naprijed obrazloženo, nije osnovan.

44. Međutim, osnovano 17. tuženik žalbenim navodima prigovara proširenju tužbe na njega kao novog tuženika, nakon što je tijekom ovog postupka temeljem gore navedenog Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 21. svibnja 2021. i njegovog Aneksa od 17. lipnja 2021., na spornoj nekretnini upisao svoje pravo vlasništva (izvadak iz zemljišne knjige za spornu nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], list 257-258 spisa). To stoga što je odredbom čl. 196. st. 2. ZPP-a, propisano da do zaključenja prethodnog postupka može, uz uvjet iz st. 1. istog članka, uz tužitelja pristupiti novi tužitelj ili tužba može biti proširena na novog tuženika s njegovim pristankom. U konkretnom slučaju, iz sadržaja predmetnog spisa proizlazi da takav pristanak na proširenje tužbe 17. tuženik u ovom postu nije dao (pri čemu se nije niti upustio u raspravljanje), slijedom čega tužba na njega nije mogla biti proširena, jer je za takvo proširenje nužan njegov pristanak u skladu s citiranom odredbom, s time da o navedenom proširenju tužbe sud prvog stupnja nije niti odlučivao.

45. Navedenim postupanjem suprotno odredbi čl. 196. st. 2. ZPP-a, prvostupanjski sud je počinio relativno bitnu odredbu parničnog postupka koja je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (čl. 354. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je u odnosu na 17. tuženika pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, valjalo ukinuti i vratiti predmet istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te riješiti kao u izreci ove odluke pod točkom I., u kojem suđenju će sud prvog stupnja prvenstveno odlučiti o proširenju tužbe na tog tuženika, kao novog tuženika u postupku, u skladu s odredbom čl. 196. st. 2. ZPP-a.

46. Nadalje, odluku o naknadi troškova postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. 155. i 164 ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09,142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine", broj 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13), polazeći od vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi u visini od 10.001,00 kuna i troškovnika tužitelja, cijeneći opravdanim troškove za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tbr. 7. t. 1.Tarife i Tbr. 9. Tarife, u ukupnom iznosu od 17.812,50 kuna (u što je uračunat i pripadajući PDV), kojem trošku je pribrojio i trošak uviđaja u iznosu od 3.850,00 kuna te trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od 800,00 kuna (u visini od po 400,00 kuna za svaku), kao i trošak zastupnika za prijem pismena u iznosu od 800,00 kuna i trošak oglasa objavljenog u Narodnim novinama u iznosu od 450,00 kuna, što je sveukupno 23.962,50 kuna, na koju isplatu troškova postupka je solidarno obvezao 2. i 4. tuženika.

47. Žalitelji (2. i 4. tuženici), u žalbi određeno ne navode žalbene razloge zbog kojih pobijaju odluku o troškovima postupka, osim što 4. tuženik upire na to da je sud prvog stupnja neosnovano provodio dokazni postupak te da nije bilo osnove obvezati na snašanje troškova samo 2. i 4. tuženike, pa imajući u vidu da ovaj sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi odluku o troškovima postupka u odnosu na 2. tuženika u cijelosti (i to neovisno o tome što je učinjenom preinakom odbijen jedan dio tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da se taj dio zahtjeva odnosi na zahtjev za utvrđenjem koji sam po sebi nije odlučan za ocjenu uspjeha stranaka u sporu), a u odnosu na 4. tuženika, u ožalbenom dijelu, u dijelu kojim je naloženo 4. tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove u iznosu od 1.409,56 kuna (23.962,50 kuna / 17 = 1.409,56 kuna), odnosno 187,08 eura.

48. Naime, pogrešno sud prvog stupnja obvezuje 4. tuženika da solidarno snosi cjelokupne troškove postupka (zajedno s 2. tuženikom), rukovodeći se time da se radi o tuženicima koji su se protivili tužbi (kako je to navedeno u izreci pobijane presude), imajući u vidu da se u konkretnoj slučaju, u odnosu na glavni zahtjev (utvrđenje), ne radi o solidarnoj obvezi tuženika, pa time takva obveza za njih ne nastupa niti u odnosu na troškove postupka, slijedom čega je na 4. tuženiku samo obveza snositi troškova koji se odnose na njega, kao jednog od 17 tuženika, imajući u vidu odredbu čl. 161. st. 1. i 3. ZPP-a kojom je propisano da suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove, a da suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, odgovaraju solidarno i za troškove postupka.

49. Stoga, kako je tužitelj u pretežnom dijelu (onom bitnom), uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženike kao obične suparničare, imajući u vidu i to da u konkretnom slučaju ne postoji bitna razlika u pogledu udjela tuženika u predmetu spora, kao i to da se ne radi o troškovima koje je uzrokovao tužitelj svojom krivnjom, pravilnom primjenom čl. 161. st. 1. ZPP-a valjalo je naložiti 4. tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene troškove u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, u naprijed navedenom iznosu od 187,08 eura, a u preostalom dijelu kojim se 4. tuženiku nalaže solidarna isplata troška i to u dijelu preko navedenog iznosa od 187,08 eura, odluku o troškovima postupka preinačiti te u tom dijelu odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 22.552,94 kuna (23.962,50 kuna - 1.409,56 kuna = 22.552,94 kuna), odnosno 2.993,29 eura.

50. Slijedom svega naprijed obrazloženog, u odnosu na glavni zahtjev, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu 2.i 4. tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke ove presude, a u odnosu na troškove parničnog postupka, valjalo je pobijanu presudu potvrditi u odnosu na 2. tuženika u cijelosti, a u odnosu na 4. tuženika djelomično (točka II. izreke ove presude) te istu odluku djelomično preinačiti temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti (točka III.2. izreke ove presude).

51. 4. tuženiku nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka, imajući u vidu razmjerno neznatan uspjeh sa žalbom (u odnosu na glavni zahtjev i troškove postupka), u skladu s čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, kako je to odlučeno pod točkom II. ovog drugostupanjskog rješenja.

52. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja parnice, čl. 155. st. 1. ZPP-a (točka III. ovog drugostupanjskog rješenja).

53. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 2. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranke Travaš