REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2092/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, te Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VODNA LINIJA d.o.o. Zagreb, Bogišićeva 12, OIB 24884944105, kojeg zastupa punomoćnik Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISEN LEASING d.o.o., OIB 75346450537, Zagreb, Radnička cesta 43, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Babić i Čibarić d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1210/2019-43 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1210/2019-43 od 25. ožujka 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 625,00 eur.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbija se tužbeni zahtjev kojim se odredba čl. 8. Ugovora o financijskom leasingu broj 25365/08 od 17. siječnja 2008. te čl. 4. aneksa Ugovora o kreditu br. 25365/08 od 22. travnja 2008. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa utvrđuje ništetnom i nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.313,24 eur s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose; kojim se odredba čl. 3. Ugovora o financijskom leasingu broj 25365/08 od 17. siječnja 2008. te čl. 3. aneksa Ugovora o kreditu br. 25365/08 od 22. travnja 2008. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula utvrđuje ništetnom i nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 20.105,96 eur sa zateznim kamatama na pojedine iznose, te u točki II. izreke nalaže tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 eur s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonom propisanih žalbenim razloga. Predlaže da ovaj sud preinači odnosno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem. U bitnom navodi da je žalitelj sklapao sporni ugovor u nedvojbenom statusu potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; dalje: ZZP/07) zbog čega je zahtjev trebao biti usvojen. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i zakonskom zastupniku tuženika prezentirao namjerno pogrešno ugovor s ništetnom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi jer u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili poznati podaci temeljem kojih je mogao odrediti kamatu te ga uvjeravao da je CHF valuta najstabilnija i da će se kredit otplaćivati prema prvom otplatnom planu prema kojem su sve rate bile iskazane u jednakom iznosu. Nije obavijestio o egzaktnim parametrima i metodama izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope. Žalitelj dvoji jesu li navodno objavljeni opći uvjeti sadržavali potrebne podatke za određivanje kamatne stope. Problematičnim nalazi da tuženik nije dostavio opće uvjete objavljene na webu i smatra da je izglednije da nisu sadržavali odredbe sukladno kojima je bilo moguće odrediti promjenu i visinu promjene kamatne stope. Postupanje tuženika bilo je protivno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao po čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Pobijana presuda protivno žalbenim navodima nije zahvaćena nekim od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje ukazuje žalitelj, a donesena je sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a pravilno je sud primijenio odredbe materijalnog prava odredbe ZOO-a koje se odnose na postupanje stranaka prilikom sklapanja ugovora, ništetnost ugovora i primjenu valutne klauzule, a pravilno je uzeo u obzir činjenicu da tužitelj nije potrošač niti je u takvom svojstvu sklopio sporni ugovor o financijskom leasingu s aneksom tog ugovora što je bilo od utjecaja na primjenu materijalnog prava odnosno osnovanost zahtjeva.

7. Predmet spora je zahtjev da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe ugovora o financijskom leasingu broj 25365/08 17. siječnja 2008. i Aneksa Ugovora o financijskom leasingu broj 25365/08 22. travnja 2008. o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i isplata preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj kao primatelj leasinga spornim ugovorom stekao je pravo na korištenje objekta leasinga, plovilo Jeanneau Sun Odyssey 39, te je ugovoreno trajanje leasinga 60 mjeseci od dana preuzimanja objekta leasinga, a čl. 3. ugovora primatelj leasinga obvezao se plaćati mjesečnu ratu u iznosu od 3.045,37 CHF, uvećano za PDV na mjesečnu kamatu, temeljem otplatne tablice koja predstavlja specifikaciju rata naknade za leasing i sastavni je dio Ugovora. Prema odredbi čl. 8. Ugovora od 17. siječnja 2008. sastavni dio Ugovora su otplatna tablica u kojoj je iskazana realna godišnja kamatna stopa, iznos, broj i rokovi plaćanja pojedinih rata. Potpisom ugovora primatelj leasinga izjavljuje da je upoznat s realnom godišnjom kamatnom stopom te potvrđuje da mu je otplatna tablica uručena. Nadalje prema st. 3. istoga članka potpisom tog ugovora primatelj leasinga izjavljuje da je upoznat sa sadržajem te da prihvaća Opće uvjete ugovora o financijskom leasingu koji čine sastavni dio ugovora. Prema st. 4. čl. 8. ugovora primatelj leasinga suglasan je da je davatelj leasinga ovlašten izmijeniti i dopuniti Opće uvjete ugovora o financijskom leasingu, a o kojim će izmjenama i dopunama davatelj leasinga obavijestiti primatelja leasinga u pismenom obliku putem pošte ili objavom na internetskim stranicama davatelja leasinga. Ujedno je ugovoreno da primatelj leasinga pridržava pravo prigovora na izmijenjene dijelove u roku od 8 dana od dana primitka obavijesti. Iz aneksa ugovora proizlazi da je odredbom čl. 3. u cijelosti izmijenjen članak 3. Ugovora od 17. siječnja 2008. na način da je sada ugovoreno da se primatelj leasinga obvezuje plaćati mjesečni obrok u iznosu od 2.849,43 CHF, uvećano za PDV na mjesečnu kamatu temeljem otplatne tablice koja predstavlja specifikaciju rata naknade za leasing i sastavni je dio Aneksa. Ukupni iznos naknade 278.490,93 CHF. Učešće po ovom ugovoru je 101.278,34 CHF, ostatak vrijednosti iznosi 0,00 CHF, a trošak obrade po ugovoru iznosi 1.109,11 CHF. PDV na objekt leasinga obračunava se i fakturira u trenutku isporuke na neto vrijednost objekta leasinga dok se PDV na kamatu fakturira i plaća mjesečno, svakog 1. (prvog) u mjesecu zajedno sa iznosom mjesečne rate. Člankom 4. Aneksa od 22. travnja 2008. ugovorne stranke u cijelosti su izmijenile i stavak 1. članka 8. Ugovora od 17. siječnja 2008. na način da je sastavni dio Ugovora o financijskom leasingu otplatna tablica priložena Aneksu od 22. travnja 2008. u kojoj je iskazana realna godišnja kamatna stopa, iznos, broj i rokovi plaćanja pojedinih rata, a potpisom Aneksa od 22. travnja 2008. primatelj leasinga potvrđuje da je upoznat s realnom godišnjom kamatnom stopom te potvrđuje da mu je otplatna tablica uručena. Prema čl. 7. Općih uvjeta kamatna stopa je promjenjiva i ovisi o kretanju cijene novca na međunarodnom tržištu te između ostalog, davatelj leasinga pridržava u svim slučajevima iz tog članka pravo odgovarajućeg usklađenja visine učešća tako i mjesečne rate, a predmetno usklađenje ne smatra se izmjenom niti dopunom Ugovora o financijskom leasingu te se za njega ne traži suglasnost primatelja leasinga. Sud utvrđuje da je sporni pravni posao sklopljen sukladno odredbama čl. 36. i 37. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 35/06; dalje: ZL) kojim odredbama je propisan sadržaj i oblik ugovora o financijskom leasingu.

8. Sud utvrđuje da ugovor i njegov aneks nisu potrošački ugovor nego se radi o trgovačkom ugovoru, jer je sklopljen između pravnih osoba u obavljanju svojih djelatnosti i prilikom čijeg sklapanja je tužitelj, kao gospodarski subjekt u okviru obavljanja svoje poduzetničke djelatnosti (između ostalog pomorski i obalni prijevoz, iznajmljivanje plovnih prijevoznih sredstava), pristao na Opće uvjete tuženika kao sastavnim dijelom ugovora i zbog toga otklanja tvrdnje žalitelja da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelj postupao „u svojstvu potrošača bankarske usluge“ te se na žalitelja ne može primijeniti odluka o kolektivnoj zaštiti fizičkih osoba (potrošača). Analizirajući izvedene dokaze odnosno iskaz tužiteljevog zastupnika po zakonu i događanja nakon povišenja otplatnih obroka te opće uvjete ugovora sud polazi od odredbi čl. 295. i čl. 296. ZOO-a i nalazi da je iz odredbe čl. 8. ugovora od 17. siječnja 2008. razvidno da je tužitelj upućen u Opće uvjete koji su izričito navedeni u ugovoru kao njegov sastavni dio stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora o financijskom leasingu te njegova aneksa, kojeg su sastavni dio bili i Opći uvjeti, u cijelosti bio upoznat s uvjetima poslovanja tuženika koje je svojim potpisivanjem i prihvatio pa tako i s odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (čl. 7. Općih uvjeta). Dakle, tužitelj je sklapanjem Ugovora od 17. siječnja 2008. te Aneksa od 22. travnja 2008. pristao na uvjete tuženika te na pravo tuženika promijeniti kamatnu stopu ovisno o kretanju cijene novca na međunarodnom tržištu. Sud utvrđuje da su za ništetnost pojedinih odredbi općih uvjeta mjerodavne odredbe čl. 296. ZOO-a koji propisuje ništetnost odredbi općih uvjeta ugovora, koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Za ocjenu i za pitanje valjanosti općih uvjeta poslovanja davatelja leasinga, a u sklopu kojih je sadržana i odredba o valutnoj klauzuli kao i o kamatnoj stopi, vrijede i opće odredbe o ništetnosti pojedinih odredaba.

9. Sud navodi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika a što podrazumijeva da su tužitelju kao prosječnom poduzetniku morale biti poznate sve relevantne okolnosti vezane za ugovor o financijskom leasingu i nisu mu mogle ostati nepoznate. Sve odredbe ugovora i aneksa odnosno Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu ugovora jasne su i razumljive i svaki prosječni gospodarstvenik je upoznat ili mora biti upoznat s određenim rizicima koje donose ovakvi ugovori, tako da je rizik i na strani primatelja leasinga kao i na strani davatelja leasinga. Prema tome, rizici su u takvoj vrsti ugovora normalni te se sve okolnosti koje je naveo tužitelj mogu razmatrati kroz kategoriju redovitih i mogućih okolnosti, i svojstvene su svakom dvostrano obvezujućem odnosu. Slijedom navedenog prema ocjeni ovoga suda radi se o prihvatljivom riziku za sve sudionike u predmetnom pravnom poslu. Tuženik je obavijestio tužitelja o promjeni uvjeta financiranja a s obzirom na kretanje cijene novca na međunarodnom tržištu sve temeljem čl. 7. Općih uvjeta Ugovora o financijskom leasingu broj 25365/08, pridržavaju pravo usklađenja mjesečne rate te u prilogu dostavljaju novu otplatnu tablicu (list 74. spisa). Nakon zaprimljene obavijesti žalitelj i tuženik održali su sastanak 29. travnja 2009., na kojem sastanku je tužitelj iznio problem i prigovor da ne shvaća povećanje kamate stope, redoslijed reprograma te je tražio da mu kamata ostane kako je prvotno dogovorena te mu je od strane tuženika pojašnjen razlog i to da zbog lošeg stanja na tržištu tuženik ima pravo sukladno ugovoru i Općim uvjetima promijeniti kamatu. Na sastanku je u konačnici utvrđeno (suglasnošću obiju stranaka) da se ugovorni odnos nastavlja bez obzira na promjene u kamatnoj stopi. Uz zastupnika po zakonu tužitelja na sastanku je bio i odvjetnik tužitelja pa je tim više i iz te činjenice razvidno da je tužitelj u svakom slučaju morao znati posljedice sklapanja ugovora te nastavka poslovanja pod navedenim uvjetima. Sukladno odredbi čl. 319. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, dakle kod jasnih odredbi ugovora nema mjesta njihovu tumačenju te je tuženik imao pravo promijeniti kamatnu stopu s obzirom na to da su odredbe u tom dijelu jasne i razumljive te su bile, odnosno morale su biti, poznate tužitelju koji je prilikom sklapanja ugovora bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika.

10. Sud je primjenom odredbe čl. 22. st. 1. i 2. ZOO-a valutnu klauzulu našao dopuštenom i takva ugovorna odredba ne može se smatrati ništetnom. Institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekta i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova a tužitelj je morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule te uobičajenog rizika kod ugovaranja takvog pravnog posla jer se od njega, kao poslovnog subjekta, očekuje razumna mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza. Dakle, tužitelj je morao biti svjestan prednosti i nedostataka vezanja ugovora uz CHF valutu te je riječ o uobičajenom riziku kod ugovaranja takvog pravnog posla između pravnih osoba. U smislu odredbe čl. 322. ZOO-a sud nije utvrdio da bi predmetne odredbe Ugovora od 17. siječnja 2008. te aneksa od 22. travnja 2008. u pogledu kamatne stope i valutne klauzule bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Činidba žalitelja po predmetnom ugovoru sukladno odredbi čl. 269. ZOO-a u svezi s čl. 272. ZOO-a bila je moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, kako u pogledu ugovaranja kamatne stope, kako je već prethodno navedeno, tako i u pogledu valutne klauzule. Osim toga upravo je odredba čl. 22. ZOO-a bila predmet ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnost s Ustavom (U-I-392/2011 i dr.) koje prijedloge USRH nije prihvatio ocijenivši valutnu klauzulu po svojoj pravnoj naravi dispozitivnom i neutralnom pravnom normom, a u odnosu na „prigovore nekih predlagatelja da se valutnom klauzulom narušava odredba Ustava po kojoj je država dužna voditi računa o svim građanima podjednako, te poticati gospodarski napredak i socijalno blagostanje referirajući se pri tome na situaciju kojoj su bili izloženi građani koji su svoju štednju vezali uz jednu valutu - švicarske franke, kada su im zbog drastičnih promjena na financijskom tržištu i špekulativnog postupanja banaka rate kredita u toj valuti, kako navode, „odletjele u nebo“ pa je zbog toga veliki broj građana bio doveden na rub socijalne egzistencije, Ustavni sud ističe da ta pitanja nisu niti mogu biti vezana uz ocjenu ustavnosti čl. 22. ZOO-a.“

11. Protivno žalbenim navodima žalitelj kao pravna osoba nema status potrošača jer je upravo u žalbi citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP/07 propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako tužitelj zahtijeva isplatu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o financijskom leasingu pozivajući se na svoj status potrošača, a posljedično i na učinke pravomoćne odluke u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe ugovora o kreditu u CHF u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a ovdje je tuženik RAIFFEISEN LEASING d.o.o. koji uopće nije stranka kolektivnog spora, ne može se pozivati na učinke pravomoćne odluke (Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revd-4667/2022, Rev-2379/2021). Žalitelj svoju zaštitu ne može ostvarivati niti na temelju Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer niti prema Direktivi (primjerice čl. 2., čl. 3.) ne spada u krug osoba kojima može biti pružena sudska zaštita.

12. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ovaj sud prihvaća jasno i obrazloženo shvaćanje prvostupanjskog suda. Ugovorne odredbe kao i Opći uvjeti objavljeni na webu s kojima je žalitelj bio upoznat te odredbe ZL-a, Pravilnika o sadržaju i obliku ugovora o leasingu te metodologiji izračuna efektivne kamatne stope („Narodne novine“ broj 42/07) koje je donijela HANFA upućuju na određene specifičnosti ugovora o financijskom leasingu. Ugovor o financijskom leasingu mora sadržavati uz propisano čl. 36. ZL-a i propisano čl. 37. ZL-a. Između ostalog u čl. 37. st. 1. t. 3. ZL-a propisano je da ugovor mora sadržavati i realnu godišnju kamatnu stopu, iznos, broj i rokove plaćanja pojedinih rata (otplatna tablica) te iznos učešća u ukupnoj vrijednosti objekta leasinga, a Agencija (HANFA) pravilnom propisuje način i metodu izračuna realne godišnje kamatne stope uključujući i sve elemente izračuna. Navedenim Pravilnikom propisuje se način i metoda izračuna realne godišnje kamatne stope uključujući i sve elemente izračuna za ugovor o financijskom leasingu koje su u obvezi primjenjivati leasing društva pri sklapanju ugovora. Iz žalbenih navoda i stanja spisa ne proizlazi da je tuženik izmijenio kamatnu stopu protivno navedenim odredbama materijalnog prava, odnosno svojih općih uvjeta. Osim toga, upravo su stranke i nakon izmjene kamatne stope i obavijesti žalitelju o tome sklopili i aneks ugovora i pregovarali o stopi, a žalitelj je nastavio plaćati obroke leasinga do ispunjenja svoje ugovorne obveze. Iz nalaza i mišljenja ne proizlazi da je tuženik izmijenio kamatnu stopu protivno navedenom materijalnom pravu odnosno ugovoru, niti to tvrdi žalitelj, već iznosi svoje tvrdnje da je ugovor sklopio kao potrošač, a to ne proizlazi iz spisa niti iz njegovog svojstva. Ugovor o operativnom leasingu ne mora sadržavati posebnu odredbu o realnoj godišnjoj kamatnoj stopi, a s obzirom na učinke ugovora ove dvije vrste leasinga mora sadržavati odredbu o ostatku vrijednosti objekta leasinga. Odredba čl. 5. st. 3. i 4. ZL-a propisuje razliku između ove dvije vrste leasinga kako slijedi:

„(3) Posao financijskog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednosti objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku.

(4) Posao operativnog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete.“

Isto tako odredba čl. 39. ZL-a propisuje da se na prava i objekte subjekata u poslovima leasinga primjenjuju osnove obveznih odnosa (opći dio) Zakona o obveznim odnosima, ako zakonom nije drugo propisano. Upravo je na taj način prvostupanjski sud i razmotrio zahtjev žalitelja.

13. O troškovima postupka sud je odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a određeno navodeći koji su troškovi bili potrebni tuženiku za vođenje parnice. Troškovi odgovora na žalbu tuženiku nisu bili potrebni za vođenje parnice te je taj zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti.

14. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić

Broj zapisa: 9-30869-fa54c

Kontrolni broj: 0cc03-f0c75-713d4

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.