Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-3248/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice R. C., Č., OIB:…, koju zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u Č., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva K. & p. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-124/2022-36 od 7. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-124/2022-36 od 7. lipnja 2023..

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od iznos od 1.894,15 EUR/ 14.271,48 kuna (tisuću osamsto devedeset četiri eura i petnaest lipa/ četrnaest tisuća dvjesto sedamdeset jednu kunu i četrdeset osam lipa)1, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom II izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.225,92 eura/ 16.771,16 kuna, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška parničnog postupka i troška sastava žalbe ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita, te tuženik kao kreditor, dana 3. siječnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-3862377 (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 13.265,83 CHF, sa rokom otplate kredita 84 mjeseci,

- da je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila,

- da je Ugovor o kreditu sastavio i popunjeni obrazac na potpis tužiteljici dao tuženik,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje osobnog vozila, kojeg je koristilaza svoje osobne potrebe te tada nije imala u vlasništvu ni obrt niti bilo kakvu firmu, već je radila u M. u Č.; da je odabrala Raiffeisen banku jer je nudila najpovoljnije uvjete; da joj djelatnik banke nije posebno pojašnjavao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao niti rizik koji može proizaći iz takvih ugovornih odredbi; da joj nije poznat pojam "valuta utočišta"; da je prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu isti pročitala, ali joj javni bilježnik nije posebno pojašnjavao ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, već joj je samo pojašnjeno da rate treba redovito plaćati; da je mjesečna rata kredita na početku iznosila oko 800,00 kn, a najviše je porasla na oko 1.200,00 kn,

- da se tužiteljica pozvala na učinke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., na koji način je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. U obrazloženju pobijane presude je navedeno:

- da prema čl. 59. ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, ugovor o potrošačkom zajmu morao sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

- da se u skladu s čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da je odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

- da se u skladu s čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi; u tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom, budući da u Ugovoru o kreditu nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora; da odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji je vjerovnik upoznat s rizikom koji sa sobom nosi valutna klauzula posebice u specifičnoj valuti, i to valuti CHF kao "valuti utočišta", dok dužnik taj rizik ne shvaća, odnosno tuženik je bio svjestan mogućnosti rasta švicarskog franka u vrijeme uvođenja eura, dok tužiteljica nije bila svjesna da do nekog znatnijeg rasta može doći jer joj isto nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno,

- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku V. S.-O. koja je u svom nalazu i mišljenju od 17. veljače 2023. navela da kako je tijekom razdoblja otplate kredita korisnica uslijed promjena tečaja CHF/HRK ukupno preplatila iznos od 1.894,15 eura/ 14.271,48 kuna, a ni tužiteljica niti tuženik nisu imali primjedbi na matematički izračun vještaka,

slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) kao i da je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

9. Opisane zaključke prvostupanjskog suda tuženik nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

10. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli jer je prvostupanjski sud odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. ZPP-a), a o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu od 3. siječnja 2007. je odlučio kao o prethodnom pitanju (čl. 12. st. 1. i 2. ZPP-a).

11. Nadalje, žalitelj opširno obrazlaže zbog čega smatra da je pogrešno pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe Direktive Vijeća 93/13EZ od 5. travnja 1993., ističući kako je u presudi Europske unije od 5. svibnja 2022. utvrđeno da se odredbe te Direktive ne primjenjuju rationae temporis na ugovore o kreditu sklopljene prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. No, iako je sud prvog citirao odredbe čl. 5., čl. 3. st. 1. i čl. 4. st. 2. Direktive, pobijanu odluku nije utemeljio samo na tim odredbama, već i na odredbama čl. 59., 81. i 84. ZZP/03,čl. 502.c ZPP-a te čl. 4., čl. 225., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Stoga pozivanje na odredbe Direktive Vijeća 93/13EZ od 5. travnja 1993. nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer je primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci prvostupanjske presude.

12. Na žalbene navode tuženika da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. zbog vremenskog važenja zakona te zbog činjenice što se konkretni postupak nije vodio radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove, valja odgovoriti sljedeće.

12.1. U skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Stoga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača

13. Također je sud prvog stupnja pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim, pozivajući se na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO). To iz razloga što je tužba podnesena 15. travnja 2022., a zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., slijedom čega je razvidno kako je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zakonskog roka.

14. Na žalbeni navod u kojem tuženik ističe da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, treba odgovoriti da u situaciji kada je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu polazeći od utvrđenja da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika (čl. 1115. ZOO-a).

15. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

16. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbiti zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i odlučiti kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac, v.r.